Povežite se sa nama

MONITORING

Haosom protiv stihije

Objavljeno prije

na

U subotu, 11. februara, Savjet za odbranu i bezbjednost je, nakon razmatranja informacije Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama Vlade o prilikama izazvanim velikim prirodnim nepogodama, proglasio vanredno stanje. Savjet je utvrdio da Skupština nije bila u mogućnosti da se u kratkom roku sastane, pa je samostalno djelovao na osnovu čl. 133 st. 1 tač. 1 i čl. 133 st. 2 Ustava. Nota bene, vanredno stanje nije datumski oročeno – biće ukinuto „kada se poprave meteorološke prilike”.

Vanredno ili opsadno stanje u pravnoj teoriji i praksi oduvijek je polemično, jer se njime suspenduju, ili se mogu suspendovati, bitna građanska prava. Krizna situacija koja je opravdanje proglašenja vanrednog stanja, tajminzi i procedura kada se zavodi i ukida, zatim opseg i represivnost preduzetih mjera su podložni različitim tumačenjima.

U praksi demokratskih društava je, zbog imanentnih zloupotreba, ustavna praksa da organ koji proglašava vanredno stanje ne bude identičan sa organom koji dobija vanredna ovlaštenja. Kako stvari stoje kod nas? Ukratko: haosom vanrednog stanja protiv sniježne stihije.

Odluku o zavođenju vanrednog stanja je predložila Vlada Igora Lukšića, odnosno njen Koordinacioni tim. Savjet za odbranu i bezbjednost – tročlana „vrhovna komanda” , predsjedavajući Filip Vujanović, članovi Ranko Krivokapić i Lukšić; po pozivu, bez prava odlučivanja, sjednici 11. februara prisustvovali ministar odbrane Boro Vučinić, ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović, načelnik Generalštaba VCG viceadmiral Dragan Samardžić i v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović – ne samo da je prihvatio prijedlog, već u saopštenju naglasio da će i ukidanje vanrednog stanja zavisiti od informacija koje će im u (nenaznačenom roku) dostaviti isti taj Koordinacioni tim.

Ova procedura je krajnje dubiozna. Lukšić nije samo premijer, zatim član Savjeta s pravom glasa, već i rukovodilac Koordinacionog tima koji je, u sadašnjem sastavu, ustrojen odlukom Vlade a članovi su sve sami Lukšićevi ministri, službenici i namještenici.

Vlada je, dakle, preko svog Koordinacionog tima predložila i odlučujuće će uticati na ukidanje vanrednog stanja, iako je 9. februara, dva dana prije uvođenja vanrednog stanja, Lukšić suštinski ponudio ostavku – nakon što je Vlada preuzela aktivirane dugove KAP-a, predložio je raspravu u parlamentu o povjerenju njegovom kabinetu.

No, opsadno stanje, osim reketu koji plaćamo Rusima iz KAP-a, ispostavilo se zgodno da se aferama listing, Telekom, Roćenova tajna služba itd. zavije trag. Lukšić se, svjedoci smo, uživio u ulogu glavnokomandujućeg: donio je set Naredbi, rok izvršenja „odmah”, sve strogo vojnički – iako vojni rok nije služio, već se 2004. kod narečenog viceadmirala Dragana Samardžića folirao da kao ministar finansija služi civilni rok. No, sada stiže, u pauzi između pisanja naredbi, da se dohvati i lopate – dok čisti snijeg, njegovi tjelohranitelji, popularni „krkani”, iza leđa budno osmatraju prijeti li mu kakva vanredna opasnost.

Verziju o preduzimljivom premijeru mogli bi da prihvatimo pod uslovom da ispumpamo činjenice koje svjedoče da je vlast posegla za vanrednim stanjem tek kad je procijenila da će joj to donijeti politički probitak. A proglasila ga je kasno i na aljkav način; uz to, primjenjuje ga i nezakonito – na ivici smo državnog udara.

Krenimo redom. Najkasnije 4. ferbuara je Lukšićeva vlada, nakon brojnih javnih upozorenja, razmatrala vanredno stanje. Ministar Ivan Brajović tada objašnjava da je premijer naložio „dodatne analize situacije” – iako je nevrijeme odnijelo prvu ljudsku žrtvu, nekoliko vozila sa desetinama putnika pod dramatičnim okolnostima spašavano iz blokade na cestama a desetak gradova bilo odsječeno od svijeta!

Lukšić je 8. februara saopštio da „crnogorsko zakonodavstvo poznaje institut uvođenja vandrednog stanja, ali ne u kontekstu elementarnih nepogoda”. Ta tvrdnja je djelimično tačna. Iako je Ustavom predviđeno da se vanredno stanje može proglasiti i zbog „velikih prirodnih nepogoda”, Crna Gora, za razliku od drugih država, nema poseban zakon o vanrednom stanju.

Nekoliko paragrafa Zakona o odbrani koji se odnose na vanredno stanje pojačava konfuziju. Na primjer, u njemu se govori o obavezama lokalne samouprave i u vanrednom stanju pozivom na Plan o odbrani Crne Gore, ali taj bazični dokument Ministarstvo odbrane Bora Vučinića ni šest godina od obnavljanja nezavisnosti još nije ni predložilo!

U Naredbama o mjerama u toku vanrednog stanja Lukšić ovlašćenja svog Koordinacionog tima temelji pozivanjem na Zakon o zaštiti i spašavanju (2007), no u čl. 27 toga zakona piše da „vanredno stanje proglašava Skupština” a ne Savjet za odbranu i bezbjednost. U njemu nema ni riječi o izvjesnom Operativnom štabu za vanredne situacije na čijem je čelu načelnik Generalštaba VCG koji po Ustavu ne može biti nadređen civilnim vlastima.

Naime, viceadmiral Dragan Samardžić, iz dana u dan, izdaje naredbe, apele ili obavještenja lokalnim organima vlasti i svima nama, jadnim civilima – iako je u Zakonom o zaštiti i spašavanju definisano da samo MUP, kao civilni državni organ, „vrši poslove koordiniranja i komandovanja” u zaštiti i spašavanju ili izdaje službena saopštenja o tim aktivnostima i mjerama, etc.

Naredni problem sa Lukšićevim naredbama je da nije naređena radna obaveza – Zakonom o odbrani utvrđena kao obavezna u vanrednom stanju. No, radnu obavezu za podgorička javna preduzeća i ustanove je – na svoju ruku i prije nego je u državi i proglašeno vanredno stanje – po nepoznatom pravnom osnovu uveo gradonačelnik Miomir Mugoša. Kada su Lukšića pitali o toj temi, objasnio je da „svaki zaposleni, koji je u nemogućnosti da bude na poslu, dogovori svoj nedolazak sa nadređenima”?!

Kakva groteska! Iz Akcije za ljudska prava su primijetili da „od kad je uvedeno vanredno stanje, naredbe Vlade, odnosno gradonačelnika Podgorice, nijesu praćene navođenjem konkretnog cilja zbog koga je svaka mjera uvedena, a da bez toga nije moguće procijeniti da li je ona bila stvarno i neophodna”.

Posebno su interesantne Lukšićeve naredbe o proširenju ovlašćenja Upravi policije s kojim je otvorena opcija nezakonite represije nad građanima. Premijer je policiji naložio da „u saradnji sa predsjednicima skupština etažnih vlasnika osigura uključivanje građana na uklanjanju posljedica sniježnih padavina”. Od kada policija ima ovlašćenja da primorava bilo koga na fizički rad?

Premijer je naredio i da „v.d. direktora Uprave policije mora oformiti štab koji će preuzeti sve aktivnosti na terenu kako bi primjenom ovlašćenja obezbijedila veću efikasnost u sprovođenju aktivnosti na saniranju posljedica sniježnih padavina”.

Niti jedna od citiranih premijerovih naredbi policiji (vidi faksimil) ne poziva se na bilo koji pozitivan pravni propis, već na odluku Savjeta za odbranu i bezbjednost o proglašenju vanrednog stanja u kojoj, avaj, nema ni pomena o nezakonitom jačanju represivnih kapaciteta policije u odnosu na građane.

S kakvom je neozbiljnošću Lukšićeva vlada ušla u veliku opasnost za hiljade građana uslijed teških sniježnih nepogoda, svjedoče i najmanje dvije činjenice. Sadašnji sastav Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama je oformljen forme radi, odlukom Vlade Br. 03-166 od 13. januara ove godine; naime, iako je tada Veselin Veljović službeno bio smijenjen ili je „premješten” iz Vlade, on se pod rednim brojem 11 navodi kao član Koordinacionog tima sa statusom „direktor UP”!

Na drugoj strani, tek je s proglašenjem vanrednog stanja Vlada ustanovila da su njen Koordinacioni tim, odnosno MUP ili fantomski Operativni štab za vanredne situacije, bez opreme i sredstva neophodnih za funkcionisanje sistema zaštite i spašavanja u vanrednom stanju!

Lukšić je naredbom Br. 01-667, sa rokom „stupa na snagu odmah”, ovlastio Operativni štab, narečenog viceadmirala Samardžića, da nabavi potrebnu opremu i sredstva. Odluku je premijer utemeljio na čl. 3 st. 1 tač. 4 Zakona o javnim nabavkama – kojim se takva transakcija izuzima iz postupka raspisivanja tendera, odnosno, trgovaće se bez javne kontrole.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo