Povežite se sa nama

MONITORING

Haosom protiv stihije

Objavljeno prije

na

U subotu, 11. februara, Savjet za odbranu i bezbjednost je, nakon razmatranja informacije Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama Vlade o prilikama izazvanim velikim prirodnim nepogodama, proglasio vanredno stanje. Savjet je utvrdio da Skupština nije bila u mogućnosti da se u kratkom roku sastane, pa je samostalno djelovao na osnovu čl. 133 st. 1 tač. 1 i čl. 133 st. 2 Ustava. Nota bene, vanredno stanje nije datumski oročeno – biće ukinuto „kada se poprave meteorološke prilike”.

Vanredno ili opsadno stanje u pravnoj teoriji i praksi oduvijek je polemično, jer se njime suspenduju, ili se mogu suspendovati, bitna građanska prava. Krizna situacija koja je opravdanje proglašenja vanrednog stanja, tajminzi i procedura kada se zavodi i ukida, zatim opseg i represivnost preduzetih mjera su podložni različitim tumačenjima.

U praksi demokratskih društava je, zbog imanentnih zloupotreba, ustavna praksa da organ koji proglašava vanredno stanje ne bude identičan sa organom koji dobija vanredna ovlaštenja. Kako stvari stoje kod nas? Ukratko: haosom vanrednog stanja protiv sniježne stihije.

Odluku o zavođenju vanrednog stanja je predložila Vlada Igora Lukšića, odnosno njen Koordinacioni tim. Savjet za odbranu i bezbjednost – tročlana „vrhovna komanda” , predsjedavajući Filip Vujanović, članovi Ranko Krivokapić i Lukšić; po pozivu, bez prava odlučivanja, sjednici 11. februara prisustvovali ministar odbrane Boro Vučinić, ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović, načelnik Generalštaba VCG viceadmiral Dragan Samardžić i v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović – ne samo da je prihvatio prijedlog, već u saopštenju naglasio da će i ukidanje vanrednog stanja zavisiti od informacija koje će im u (nenaznačenom roku) dostaviti isti taj Koordinacioni tim.

Ova procedura je krajnje dubiozna. Lukšić nije samo premijer, zatim član Savjeta s pravom glasa, već i rukovodilac Koordinacionog tima koji je, u sadašnjem sastavu, ustrojen odlukom Vlade a članovi su sve sami Lukšićevi ministri, službenici i namještenici.

Vlada je, dakle, preko svog Koordinacionog tima predložila i odlučujuće će uticati na ukidanje vanrednog stanja, iako je 9. februara, dva dana prije uvođenja vanrednog stanja, Lukšić suštinski ponudio ostavku – nakon što je Vlada preuzela aktivirane dugove KAP-a, predložio je raspravu u parlamentu o povjerenju njegovom kabinetu.

No, opsadno stanje, osim reketu koji plaćamo Rusima iz KAP-a, ispostavilo se zgodno da se aferama listing, Telekom, Roćenova tajna služba itd. zavije trag. Lukšić se, svjedoci smo, uživio u ulogu glavnokomandujućeg: donio je set Naredbi, rok izvršenja „odmah”, sve strogo vojnički – iako vojni rok nije služio, već se 2004. kod narečenog viceadmirala Dragana Samardžića folirao da kao ministar finansija služi civilni rok. No, sada stiže, u pauzi između pisanja naredbi, da se dohvati i lopate – dok čisti snijeg, njegovi tjelohranitelji, popularni „krkani”, iza leđa budno osmatraju prijeti li mu kakva vanredna opasnost.

Verziju o preduzimljivom premijeru mogli bi da prihvatimo pod uslovom da ispumpamo činjenice koje svjedoče da je vlast posegla za vanrednim stanjem tek kad je procijenila da će joj to donijeti politički probitak. A proglasila ga je kasno i na aljkav način; uz to, primjenjuje ga i nezakonito – na ivici smo državnog udara.

Krenimo redom. Najkasnije 4. ferbuara je Lukšićeva vlada, nakon brojnih javnih upozorenja, razmatrala vanredno stanje. Ministar Ivan Brajović tada objašnjava da je premijer naložio „dodatne analize situacije” – iako je nevrijeme odnijelo prvu ljudsku žrtvu, nekoliko vozila sa desetinama putnika pod dramatičnim okolnostima spašavano iz blokade na cestama a desetak gradova bilo odsječeno od svijeta!

Lukšić je 8. februara saopštio da „crnogorsko zakonodavstvo poznaje institut uvođenja vandrednog stanja, ali ne u kontekstu elementarnih nepogoda”. Ta tvrdnja je djelimično tačna. Iako je Ustavom predviđeno da se vanredno stanje može proglasiti i zbog „velikih prirodnih nepogoda”, Crna Gora, za razliku od drugih država, nema poseban zakon o vanrednom stanju.

Nekoliko paragrafa Zakona o odbrani koji se odnose na vanredno stanje pojačava konfuziju. Na primjer, u njemu se govori o obavezama lokalne samouprave i u vanrednom stanju pozivom na Plan o odbrani Crne Gore, ali taj bazični dokument Ministarstvo odbrane Bora Vučinića ni šest godina od obnavljanja nezavisnosti još nije ni predložilo!

U Naredbama o mjerama u toku vanrednog stanja Lukšić ovlašćenja svog Koordinacionog tima temelji pozivanjem na Zakon o zaštiti i spašavanju (2007), no u čl. 27 toga zakona piše da „vanredno stanje proglašava Skupština” a ne Savjet za odbranu i bezbjednost. U njemu nema ni riječi o izvjesnom Operativnom štabu za vanredne situacije na čijem je čelu načelnik Generalštaba VCG koji po Ustavu ne može biti nadređen civilnim vlastima.

Naime, viceadmiral Dragan Samardžić, iz dana u dan, izdaje naredbe, apele ili obavještenja lokalnim organima vlasti i svima nama, jadnim civilima – iako je u Zakonom o zaštiti i spašavanju definisano da samo MUP, kao civilni državni organ, „vrši poslove koordiniranja i komandovanja” u zaštiti i spašavanju ili izdaje službena saopštenja o tim aktivnostima i mjerama, etc.

Naredni problem sa Lukšićevim naredbama je da nije naređena radna obaveza – Zakonom o odbrani utvrđena kao obavezna u vanrednom stanju. No, radnu obavezu za podgorička javna preduzeća i ustanove je – na svoju ruku i prije nego je u državi i proglašeno vanredno stanje – po nepoznatom pravnom osnovu uveo gradonačelnik Miomir Mugoša. Kada su Lukšića pitali o toj temi, objasnio je da „svaki zaposleni, koji je u nemogućnosti da bude na poslu, dogovori svoj nedolazak sa nadređenima”?!

Kakva groteska! Iz Akcije za ljudska prava su primijetili da „od kad je uvedeno vanredno stanje, naredbe Vlade, odnosno gradonačelnika Podgorice, nijesu praćene navođenjem konkretnog cilja zbog koga je svaka mjera uvedena, a da bez toga nije moguće procijeniti da li je ona bila stvarno i neophodna”.

Posebno su interesantne Lukšićeve naredbe o proširenju ovlašćenja Upravi policije s kojim je otvorena opcija nezakonite represije nad građanima. Premijer je policiji naložio da „u saradnji sa predsjednicima skupština etažnih vlasnika osigura uključivanje građana na uklanjanju posljedica sniježnih padavina”. Od kada policija ima ovlašćenja da primorava bilo koga na fizički rad?

Premijer je naredio i da „v.d. direktora Uprave policije mora oformiti štab koji će preuzeti sve aktivnosti na terenu kako bi primjenom ovlašćenja obezbijedila veću efikasnost u sprovođenju aktivnosti na saniranju posljedica sniježnih padavina”.

Niti jedna od citiranih premijerovih naredbi policiji (vidi faksimil) ne poziva se na bilo koji pozitivan pravni propis, već na odluku Savjeta za odbranu i bezbjednost o proglašenju vanrednog stanja u kojoj, avaj, nema ni pomena o nezakonitom jačanju represivnih kapaciteta policije u odnosu na građane.

S kakvom je neozbiljnošću Lukšićeva vlada ušla u veliku opasnost za hiljade građana uslijed teških sniježnih nepogoda, svjedoče i najmanje dvije činjenice. Sadašnji sastav Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama je oformljen forme radi, odlukom Vlade Br. 03-166 od 13. januara ove godine; naime, iako je tada Veselin Veljović službeno bio smijenjen ili je „premješten” iz Vlade, on se pod rednim brojem 11 navodi kao član Koordinacionog tima sa statusom „direktor UP”!

Na drugoj strani, tek je s proglašenjem vanrednog stanja Vlada ustanovila da su njen Koordinacioni tim, odnosno MUP ili fantomski Operativni štab za vanredne situacije, bez opreme i sredstva neophodnih za funkcionisanje sistema zaštite i spašavanja u vanrednom stanju!

Lukšić je naredbom Br. 01-667, sa rokom „stupa na snagu odmah”, ovlastio Operativni štab, narečenog viceadmirala Samardžića, da nabavi potrebnu opremu i sredstva. Odluku je premijer utemeljio na čl. 3 st. 1 tač. 4 Zakona o javnim nabavkama – kojim se takva transakcija izuzima iz postupka raspisivanja tendera, odnosno, trgovaće se bez javne kontrole.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo