Povežite se sa nama

MONITORING

Haosom protiv stihije

Objavljeno prije

na

U subotu, 11. februara, Savjet za odbranu i bezbjednost je, nakon razmatranja informacije Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama Vlade o prilikama izazvanim velikim prirodnim nepogodama, proglasio vanredno stanje. Savjet je utvrdio da Skupština nije bila u mogućnosti da se u kratkom roku sastane, pa je samostalno djelovao na osnovu čl. 133 st. 1 tač. 1 i čl. 133 st. 2 Ustava. Nota bene, vanredno stanje nije datumski oročeno – biće ukinuto „kada se poprave meteorološke prilike”.

Vanredno ili opsadno stanje u pravnoj teoriji i praksi oduvijek je polemično, jer se njime suspenduju, ili se mogu suspendovati, bitna građanska prava. Krizna situacija koja je opravdanje proglašenja vanrednog stanja, tajminzi i procedura kada se zavodi i ukida, zatim opseg i represivnost preduzetih mjera su podložni različitim tumačenjima.

U praksi demokratskih društava je, zbog imanentnih zloupotreba, ustavna praksa da organ koji proglašava vanredno stanje ne bude identičan sa organom koji dobija vanredna ovlaštenja. Kako stvari stoje kod nas? Ukratko: haosom vanrednog stanja protiv sniježne stihije.

Odluku o zavođenju vanrednog stanja je predložila Vlada Igora Lukšića, odnosno njen Koordinacioni tim. Savjet za odbranu i bezbjednost – tročlana „vrhovna komanda” , predsjedavajući Filip Vujanović, članovi Ranko Krivokapić i Lukšić; po pozivu, bez prava odlučivanja, sjednici 11. februara prisustvovali ministar odbrane Boro Vučinić, ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović, načelnik Generalštaba VCG viceadmiral Dragan Samardžić i v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović – ne samo da je prihvatio prijedlog, već u saopštenju naglasio da će i ukidanje vanrednog stanja zavisiti od informacija koje će im u (nenaznačenom roku) dostaviti isti taj Koordinacioni tim.

Ova procedura je krajnje dubiozna. Lukšić nije samo premijer, zatim član Savjeta s pravom glasa, već i rukovodilac Koordinacionog tima koji je, u sadašnjem sastavu, ustrojen odlukom Vlade a članovi su sve sami Lukšićevi ministri, službenici i namještenici.

Vlada je, dakle, preko svog Koordinacionog tima predložila i odlučujuće će uticati na ukidanje vanrednog stanja, iako je 9. februara, dva dana prije uvođenja vanrednog stanja, Lukšić suštinski ponudio ostavku – nakon što je Vlada preuzela aktivirane dugove KAP-a, predložio je raspravu u parlamentu o povjerenju njegovom kabinetu.

No, opsadno stanje, osim reketu koji plaćamo Rusima iz KAP-a, ispostavilo se zgodno da se aferama listing, Telekom, Roćenova tajna služba itd. zavije trag. Lukšić se, svjedoci smo, uživio u ulogu glavnokomandujućeg: donio je set Naredbi, rok izvršenja „odmah”, sve strogo vojnički – iako vojni rok nije služio, već se 2004. kod narečenog viceadmirala Dragana Samardžića folirao da kao ministar finansija služi civilni rok. No, sada stiže, u pauzi između pisanja naredbi, da se dohvati i lopate – dok čisti snijeg, njegovi tjelohranitelji, popularni „krkani”, iza leđa budno osmatraju prijeti li mu kakva vanredna opasnost.

Verziju o preduzimljivom premijeru mogli bi da prihvatimo pod uslovom da ispumpamo činjenice koje svjedoče da je vlast posegla za vanrednim stanjem tek kad je procijenila da će joj to donijeti politički probitak. A proglasila ga je kasno i na aljkav način; uz to, primjenjuje ga i nezakonito – na ivici smo državnog udara.

Krenimo redom. Najkasnije 4. ferbuara je Lukšićeva vlada, nakon brojnih javnih upozorenja, razmatrala vanredno stanje. Ministar Ivan Brajović tada objašnjava da je premijer naložio „dodatne analize situacije” – iako je nevrijeme odnijelo prvu ljudsku žrtvu, nekoliko vozila sa desetinama putnika pod dramatičnim okolnostima spašavano iz blokade na cestama a desetak gradova bilo odsječeno od svijeta!

Lukšić je 8. februara saopštio da „crnogorsko zakonodavstvo poznaje institut uvođenja vandrednog stanja, ali ne u kontekstu elementarnih nepogoda”. Ta tvrdnja je djelimično tačna. Iako je Ustavom predviđeno da se vanredno stanje može proglasiti i zbog „velikih prirodnih nepogoda”, Crna Gora, za razliku od drugih država, nema poseban zakon o vanrednom stanju.

Nekoliko paragrafa Zakona o odbrani koji se odnose na vanredno stanje pojačava konfuziju. Na primjer, u njemu se govori o obavezama lokalne samouprave i u vanrednom stanju pozivom na Plan o odbrani Crne Gore, ali taj bazični dokument Ministarstvo odbrane Bora Vučinića ni šest godina od obnavljanja nezavisnosti još nije ni predložilo!

U Naredbama o mjerama u toku vanrednog stanja Lukšić ovlašćenja svog Koordinacionog tima temelji pozivanjem na Zakon o zaštiti i spašavanju (2007), no u čl. 27 toga zakona piše da „vanredno stanje proglašava Skupština” a ne Savjet za odbranu i bezbjednost. U njemu nema ni riječi o izvjesnom Operativnom štabu za vanredne situacije na čijem je čelu načelnik Generalštaba VCG koji po Ustavu ne može biti nadređen civilnim vlastima.

Naime, viceadmiral Dragan Samardžić, iz dana u dan, izdaje naredbe, apele ili obavještenja lokalnim organima vlasti i svima nama, jadnim civilima – iako je u Zakonom o zaštiti i spašavanju definisano da samo MUP, kao civilni državni organ, „vrši poslove koordiniranja i komandovanja” u zaštiti i spašavanju ili izdaje službena saopštenja o tim aktivnostima i mjerama, etc.

Naredni problem sa Lukšićevim naredbama je da nije naređena radna obaveza – Zakonom o odbrani utvrđena kao obavezna u vanrednom stanju. No, radnu obavezu za podgorička javna preduzeća i ustanove je – na svoju ruku i prije nego je u državi i proglašeno vanredno stanje – po nepoznatom pravnom osnovu uveo gradonačelnik Miomir Mugoša. Kada su Lukšića pitali o toj temi, objasnio je da „svaki zaposleni, koji je u nemogućnosti da bude na poslu, dogovori svoj nedolazak sa nadređenima”?!

Kakva groteska! Iz Akcije za ljudska prava su primijetili da „od kad je uvedeno vanredno stanje, naredbe Vlade, odnosno gradonačelnika Podgorice, nijesu praćene navođenjem konkretnog cilja zbog koga je svaka mjera uvedena, a da bez toga nije moguće procijeniti da li je ona bila stvarno i neophodna”.

Posebno su interesantne Lukšićeve naredbe o proširenju ovlašćenja Upravi policije s kojim je otvorena opcija nezakonite represije nad građanima. Premijer je policiji naložio da „u saradnji sa predsjednicima skupština etažnih vlasnika osigura uključivanje građana na uklanjanju posljedica sniježnih padavina”. Od kada policija ima ovlašćenja da primorava bilo koga na fizički rad?

Premijer je naredio i da „v.d. direktora Uprave policije mora oformiti štab koji će preuzeti sve aktivnosti na terenu kako bi primjenom ovlašćenja obezbijedila veću efikasnost u sprovođenju aktivnosti na saniranju posljedica sniježnih padavina”.

Niti jedna od citiranih premijerovih naredbi policiji (vidi faksimil) ne poziva se na bilo koji pozitivan pravni propis, već na odluku Savjeta za odbranu i bezbjednost o proglašenju vanrednog stanja u kojoj, avaj, nema ni pomena o nezakonitom jačanju represivnih kapaciteta policije u odnosu na građane.

S kakvom je neozbiljnošću Lukšićeva vlada ušla u veliku opasnost za hiljade građana uslijed teških sniježnih nepogoda, svjedoče i najmanje dvije činjenice. Sadašnji sastav Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama je oformljen forme radi, odlukom Vlade Br. 03-166 od 13. januara ove godine; naime, iako je tada Veselin Veljović službeno bio smijenjen ili je „premješten” iz Vlade, on se pod rednim brojem 11 navodi kao član Koordinacionog tima sa statusom „direktor UP”!

Na drugoj strani, tek je s proglašenjem vanrednog stanja Vlada ustanovila da su njen Koordinacioni tim, odnosno MUP ili fantomski Operativni štab za vanredne situacije, bez opreme i sredstva neophodnih za funkcionisanje sistema zaštite i spašavanja u vanrednom stanju!

Lukšić je naredbom Br. 01-667, sa rokom „stupa na snagu odmah”, ovlastio Operativni štab, narečenog viceadmirala Samardžića, da nabavi potrebnu opremu i sredstva. Odluku je premijer utemeljio na čl. 3 st. 1 tač. 4 Zakona o javnim nabavkama – kojim se takva transakcija izuzima iz postupka raspisivanja tendera, odnosno, trgovaće se bez javne kontrole.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo