Povežite se sa nama

MONITORING

I GRADONAČELNIKE HAPSE: Svi naši Bandići

Objavljeno prije

na

Milan Bandić, jedan od najmoćnijih i najdugovječnijih balkanskih političara, uhapšen je prošlog vikenda u Zagrebu. Javnosti je saopšteno kako je USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala), ,,na temelju rezultata opsežnih i složenih izvida”, donio rješenje o sprovođenju istrage protiv 16 osoba i dva preduzeća ,,zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja i ovlašćenja, utaje poreza ili carine, trgovanje uticajem, podsticanje na zloupotrebu položaja…”.

Krivična prijava otkriva detalje onoga što se stavlja na teret čovjeku koji je, praktično od 2000. godine, na čelu glavnog grada Hrvatske (u kome se, ostvari i trećina bruto društvenog proizvoda najmlađe članice EU).

Milan Bandić je, nakon raspada SFRJ, postao poznat kao jedan od rijetkih hrvatskih političara porijeklom iz Hercegovine koji političku karijeru nije gradio pod okriljem vladajućeg HDZ-a Franja Tuđmana. Bandićev populistički talenat je došao do punog izražaja upravo kada je od HDZ-a, na izborima 1995, preoteo radničke četvrti Zagreba, koje su do tada smatrane za najčvršće uporište Tuđmanove stranke. Trebalo je, ipak, da prođe pet godina pa da Bandić svoju popularnost u Zagrebu materijalizuje u funkciju gradonačelnika (2000. godine).

Njegova popularnost našla se na velikom ispitu dvije godine kasnije (2002) kada je, vozeći u pijanom stanju, skrivio saobraćajnu nesreću, potom pokušao pobjeći s mjesta udesa i podmititi saobraćajnog policajca. Gradonačelnik Zagreba prinuđen je, tada, podnijeti ostavku. To je detalj dovoljan da pokaže kako je bilo kakva sličnost sa njegovim kolegama iz Crne Gore očito – nemoguća.

Mnogi su taj udes smatrali za kraj njegove karijere. Ipak, Bandić se na veliku scenu vraća već 2005. godine, kada uz pomoć SDP-a ponovo postaje prvi čovjek Zagreba. I jedini socijaldemokrata, bilježe analitičari, dovoljno snažan da se suprotstavi tadašnjem predsjedniku stranke Ivici Račanu. Već tada, Bandić se smatra kao treći najmoćniji političar u Hrvatskoj (uz predsjednika i premijera).

Bandića su mnogi vidjeli kao Račanovog nasljednika. Pošto su se ta očekivanja izjalovila (Zoran Milanović – premijer Hrvatske – postao je novi predsjednik SDP-a), gradonačelnik Zagreba je (ne)očekivano, 2009. godine, napustio partiju koja ga je uzdigla i oglasio vlastitu kandidaturu za predsjednika države. Neuspješnu.

Dio, možda i najjači, USKOK-ove argumentacije koja je dovela do Bandićevog pritvaranja odnosi se na finansiranje njegove predsjedničke kampanje i milione koji su se na njegov račun slivali i dvije godine nakon što su predsjednički izbori završeni!? Bandić je ,,zaboravio” da nadležnima prijavi ovaj novac i država ga sada goni – za utaju poreza.

Pokušajte da to stavite u isti kontekst sa odlukom crnogorske Komisije za sprječavanje konflikta interesa koja je, pod komandom doživotnog predsjednika Slobodana Lekovića, svojevremeno presudila da tadašnji poslanik Skupštine CG i predsjednik DPS Milo Đukanović ,,nije poštovao Zakon o sprječavanju konflikta interesa, ali ga nije ni prekršio”, dok je kao poslanik upravljao vlastitim privatnim preduzećem. Podižući na lijepe oči višemilionske kredite u stranim bankama (taj novac je vraćen poslovnim potezima na kojima bi pozavidio i predsjednički kandidat Milan Bandić).

Par riječi o poslovnim potezima Hercegovca koji je postao politički uzor višestrukom gradonačelniku Ljubljane Zoranu Jankoviću i omiljeni kolega podgoričkom gospodaru ljekova, kozmetike, niske i visoke gradnje – Miomiru Mugoši.

Mugoša je glavnim gradom Crne Gore zagospodario praktično slučajno, 1999. godine, kao dio tima vladajuće koalicije formiranog da Podgoricom upravlja nekoliko mjeseci, do narednih izbora. I gazdovao je, kao vlastitom đedovinom, do proljetos.

Istina je da se Mugoša nije upuštao u političke avanture tipa predsjedničke kandidature. Ipak, javna je tajna da je vladajuća DPSDP koalicija, upravo zbog njega, sredinom prošle decenije promijenila zakon o lokalnoj samoupravi, koji je predviđao da se gradonačelnik bira direktno na izborima. Navodno su Milo Đukanović i Ranko Krivokapić tada zaključili kako su svi njihovi manipulativno-koruptivni modeli (afere: snimak, KAP, Telekom, ELP), sakupljanja glasova nedovoljni da se sa sigurnošću suprotstave brutalnoj sili i klijentelizmu sa kojom je Mugoša gazdovao glavnim gradom.

Gradonačelniku Zagreba državni istražitelji spočitavaju da je ,,zloupotrebljavajući položaj i trgujući vlastitim uticajem” uticao na nezakonito zapošljavanje pet osoba u administraciji grada Zagreba i njegovom preduzeću Zagreb Holdingu.

Zamislite, kako neko Miomiru Mugoši prebacuje kako je za 15 godina vladavine nezakonito zaposlio petoro službenika (službenica). Dajte, pa Vuka Golubović i njegovi su u Beranama, u jednoj firmi, nepotrebno i nesvrsishodno pred lokalne izbore zaposlili (koliko ono bješe) 50 ili 60 potencijalnih glasača. Koji su svi do jednoga nakon izbornog poraza dobili otkaz. A da niko od kreatore njihove profesionalne i društvene blamaže nije završio u pritvoru.

Podgorički se DPS kalif, svojevremeno, na primjedbe da je nezakonito otpustio slabovidu pravnicu Marijanu Mugošu (zamjereno joj je što se kreće uz pomoć psa vodiča) branio tvrdnjom kako je on nju – nezakonito i zaposlio. To nije privuklo pažnju crnogorskih tužilačkih organa. Taj se senzibilitet, biće, stiče tek sa članstvom u EU.

Mugoša je tukao novinare koji su ga zatekli u kafani, van radnog vremena, dok je službeni automobil čekao nepropisno parkiran na najprometnijoj podgoričkoj saobraćajnici. Kažnjen je novčano (400 eura). USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala Republike Hrvatske) Milana Bandića sumnjiči da je, prijateljima i saradnicima, u sedam navrata službena vozila koristio u privatne svrhe!

Hrvatski istražitelji pokušavaju saznati kako je aktuelni gradonačelnik Zagreba (ne pada mu na pamet, kaže, da podnese ostavku) postao vlasnik stana u glavnom gradu Hrvatske. Njihove kolege iz Crne Gore nikada nijesu smjele problematizovati činjenicu da je Miomir Mugoša, bez pravila i kontrole, poklonio između 400 i 600 stanova. Ne zna se kome, kada, kako i zašto. Ili se zna, ali se o tome ćuti.

Hrvatski mediji pišu kako je protiv Bandića, prije privođenja, podnijeto nekih 30-40 krivičnih prijava. ,,Za gotovo svaku aferu podnesena je krivična prijava, ali gotovo ni jedna nije dovršena”, piše index.hr. Bandićev kolega iz Podgorice toliko je krivičnih prijava skupljao – godišnje.

Čuveni su njegovi poslovni aranžmani sa Carinama Čedomira Popovića (Podgoricu je taj dil koštao 11 miliona eura), Cijevna komercom Tomislava Čelebića (dva miliona) ili onaj kada je sam sa sobom razmjenjivao zemljište. Zamislite šta bi se desilo Milanu Bandiću da se njegovo ime našlo na zvaničnom popisu divljih graditelja glavnog grada Hrvatske. Mugoša se dičio tim statusom. Njegovi su poslušnici (potčinjeni) radije išli na robiju nego da rizikuju i primijene zakon u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu – prema Miomiru Mugoši.

Virus despotije počeo je da se širi.

Budva je jedan od rijetkih evropskih gradova koja se može pohvaliti time što se dvojici njenih gradonačelnika istovremeno sudi, ili su nepravosnažno osuđeni, zbog zloupotrebe položaja kojima je gradu pod njihovom komandom nanijeta šteta mjerljiva stotinama hiljada eura.

Dok čeka potvrdu ili ukidanje kazne kojom je osuđen na pet godina zatvora, Rajko Kuljača zebe za vlastitu sigurnost. U trećem napadu na imovnu njegove porodice u posljednjih pola godine, Kuljačama su prošle nedjelje na terasu porodične kuće bačena dva molotovljeva koktela. Bivši gradonačelnik i bivši šef budvanske policije kaže kako ,,zna dvije adrese sa kojih je mogla da mu stigne eksplozivna naprava”!?

Njegov nasljednik na čelu Budve Lazar Rađenović čeka suđenje pod optužbom da je 2007. godine ,,iskoristio službeni položaj i ispod cijene prodao 27.000 kvadrata opštinskog zemljišta na Košljunu”. Opština je time, navodno, pretrpjela višemilionski gubitak.

Hrvatski istražni organi Bandiću spočitavaju da je, na štetu Zagreba, razmjenjivao zemljište sa nekoliko privatnih firmi iza kojih stoje njegovi prijatelji i uticajni poslovni ljudi (Ivica Todorić, na primjer). Slične optužbe su se bez posljedica odbile od Miomira Mugoše ali i od Žarka Pavićevića, sada već bivšeg gradonačelnika Bara.

Pavićeviću se godinama zamjeralo što je u poslovima sa kompanijama Aca Đukanovića (brat premijerov), Nebojše Miloševića (brat Tarzana Miloševića, bivšeg ministra i funkcionera DPS-a) i sam sa sobom (Zavod za izgradnju Bara i Samba) Baru nanio višemilionske štete. To ga je, do danas, koštalo samo političke funkcije. Ne računajući da je njegov Zavod otišao u stečaj, ostajući dužan radnicima.

Da li bi Milan Bandić uspio da preživi ono sa čime se, bez ozbiljnijih problema, nose njegove kolege iz Crne Gore? I zašto ne bi? Da li je problem u nerazvijenim institucijama sistema, li je glavna kočnica javnost nespremna da postavi i do kraja istjera pitanje bilo čije odgovornosti.

Ti se odgovori, u Crnoj Gori, formulišu na osnovu političkih simpatija i pripadnosti. Olakšavajuća okolnost konformistima može biti to što se tako i sudi. Niz presuda crnogorskih sudova kojima su poništavani nezakoniti i po javni interes štetni poslovi podgoričkog gradonačelnika (Carine, bilbordi, samovoljne promjene DUP-ova) dok se, istovremeno, on amnestirao odgovornosti, svjedoče o neslobodi pravosuđa da se miješa u poslove izvršnih vlasti.

Da li je to zbog nekog od onih 600 stanova, građevinske dozvole, plagiranog diplomskog rada ili protekcije pri odlasku na liječenje u inostranstvo… Dok ne dobijemo instituciju nalik hrvatskom USKOK-u, odgovor na ovo pitanje ostaće tajna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo