Milan Bandić, jedan od najmoćnijih i najdugovječnijih balkanskih političara, uhapšen je prošlog vikenda u Zagrebu. Javnosti je saopšteno kako je USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala), ,,na temelju rezultata opsežnih i složenih izvida”, donio rješenje o sprovođenju istrage protiv 16 osoba i dva preduzeća ,,zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja i ovlašćenja, utaje poreza ili carine, trgovanje uticajem, podsticanje na zloupotrebu položaja…”.

Krivična prijava otkriva detalje onoga što se stavlja na teret čovjeku koji je, praktično od 2000. godine, na čelu glavnog grada Hrvatske (u kome se, ostvari i trećina bruto društvenog proizvoda najmlađe članice EU).

Milan Bandić je, nakon raspada SFRJ, postao poznat kao jedan od rijetkih hrvatskih političara porijeklom iz Hercegovine koji političku karijeru nije gradio pod okriljem vladajućeg HDZ-a Franja Tuđmana. Bandićev populistički talenat je došao do punog izražaja upravo kada je od HDZ-a, na izborima 1995, preoteo radničke četvrti Zagreba, koje su do tada smatrane za najčvršće uporište Tuđmanove stranke. Trebalo je, ipak, da prođe pet godina pa da Bandić svoju popularnost u Zagrebu materijalizuje u funkciju gradonačelnika (2000. godine).

Njegova popularnost našla se na velikom ispitu dvije godine kasnije (2002) kada je, vozeći u pijanom stanju, skrivio saobraćajnu nesreću, potom pokušao pobjeći s mjesta udesa i podmititi saobraćajnog policajca. Gradonačelnik Zagreba prinuđen je, tada, podnijeti ostavku. To je detalj dovoljan da pokaže kako je bilo kakva sličnost sa njegovim kolegama iz Crne Gore očito – nemoguća.

Mnogi su taj udes smatrali za kraj njegove karijere. Ipak, Bandić se na veliku scenu vraća već 2005. godine, kada uz pomoć SDP-a ponovo postaje prvi čovjek Zagreba. I jedini socijaldemokrata, bilježe analitičari, dovoljno snažan da se suprotstavi tadašnjem predsjedniku stranke Ivici Račanu. Već tada, Bandić se smatra kao treći najmoćniji političar u Hrvatskoj (uz predsjednika i premijera).

Bandića su mnogi vidjeli kao Račanovog nasljednika. Pošto su se ta očekivanja izjalovila (Zoran Milanović – premijer Hrvatske – postao je novi predsjednik SDP-a), gradonačelnik Zagreba je (ne)očekivano, 2009. godine, napustio partiju koja ga je uzdigla i oglasio vlastitu kandidaturu za predsjednika države. Neuspješnu.

Dio, možda i najjači, USKOK-ove argumentacije koja je dovela do Bandićevog pritvaranja odnosi se na finansiranje njegove predsjedničke kampanje i milione koji su se na njegov račun slivali i dvije godine nakon što su predsjednički izbori završeni!? Bandić je ,,zaboravio” da nadležnima prijavi ovaj novac i država ga sada goni – za utaju poreza.

Pokušajte da to stavite u isti kontekst sa odlukom crnogorske Komisije za sprječavanje konflikta interesa koja je, pod komandom doživotnog predsjednika Slobodana Lekovića, svojevremeno presudila da tadašnji poslanik Skupštine CG i predsjednik DPS Milo Đukanović ,,nije poštovao Zakon o sprječavanju konflikta interesa, ali ga nije ni prekršio”, dok je kao poslanik upravljao vlastitim privatnim preduzećem. Podižući na lijepe oči višemilionske kredite u stranim bankama (taj novac je vraćen poslovnim potezima na kojima bi pozavidio i predsjednički kandidat Milan Bandić).

Par riječi o poslovnim potezima Hercegovca koji je postao politički uzor višestrukom gradonačelniku Ljubljane Zoranu Jankoviću i omiljeni kolega podgoričkom gospodaru ljekova, kozmetike, niske i visoke gradnje – Miomiru Mugoši.

Mugoša je glavnim gradom Crne Gore zagospodario praktično slučajno, 1999. godine, kao dio tima vladajuće koalicije formiranog da Podgoricom upravlja nekoliko mjeseci, do narednih izbora. I gazdovao je, kao vlastitom đedovinom, do proljetos.

Istina je da se Mugoša nije upuštao u političke avanture tipa predsjedničke kandidature. Ipak, javna je tajna da je vladajuća DPSDP koalicija, upravo zbog njega, sredinom prošle decenije promijenila zakon o lokalnoj samoupravi, koji je predviđao da se gradonačelnik bira direktno na izborima. Navodno su Milo Đukanović i Ranko Krivokapić tada zaključili kako su svi njihovi manipulativno-koruptivni modeli (afere: snimak, KAP, Telekom, ELP), sakupljanja glasova nedovoljni da se sa sigurnošću suprotstave brutalnoj sili i klijentelizmu sa kojom je Mugoša gazdovao glavnim gradom.

Gradonačelniku Zagreba državni istražitelji spočitavaju da je ,,zloupotrebljavajući položaj i trgujući vlastitim uticajem” uticao na nezakonito zapošljavanje pet osoba u administraciji grada Zagreba i njegovom preduzeću Zagreb Holdingu.

Zamislite, kako neko Miomiru Mugoši prebacuje kako je za 15 godina vladavine nezakonito zaposlio petoro službenika (službenica). Dajte, pa Vuka Golubović i njegovi su u Beranama, u jednoj firmi, nepotrebno i nesvrsishodno pred lokalne izbore zaposlili (koliko ono bješe) 50 ili 60 potencijalnih glasača. Koji su svi do jednoga nakon izbornog poraza dobili otkaz. A da niko od kreatore njihove profesionalne i društvene blamaže nije završio u pritvoru.

Podgorički se DPS kalif, svojevremeno, na primjedbe da je nezakonito otpustio slabovidu pravnicu Marijanu Mugošu (zamjereno joj je što se kreće uz pomoć psa vodiča) branio tvrdnjom kako je on nju – nezakonito i zaposlio. To nije privuklo pažnju crnogorskih tužilačkih organa. Taj se senzibilitet, biće, stiče tek sa članstvom u EU.

Mugoša je tukao novinare koji su ga zatekli u kafani, van radnog vremena, dok je službeni automobil čekao nepropisno parkiran na najprometnijoj podgoričkoj saobraćajnici. Kažnjen je novčano (400 eura). USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala Republike Hrvatske) Milana Bandića sumnjiči da je, prijateljima i saradnicima, u sedam navrata službena vozila koristio u privatne svrhe!

Hrvatski istražitelji pokušavaju saznati kako je aktuelni gradonačelnik Zagreba (ne pada mu na pamet, kaže, da podnese ostavku) postao vlasnik stana u glavnom gradu Hrvatske. Njihove kolege iz Crne Gore nikada nijesu smjele problematizovati činjenicu da je Miomir Mugoša, bez pravila i kontrole, poklonio između 400 i 600 stanova. Ne zna se kome, kada, kako i zašto. Ili se zna, ali se o tome ćuti.

Hrvatski mediji pišu kako je protiv Bandića, prije privođenja, podnijeto nekih 30-40 krivičnih prijava. ,,Za gotovo svaku aferu podnesena je krivična prijava, ali gotovo ni jedna nije dovršena”, piše index.hr. Bandićev kolega iz Podgorice toliko je krivičnih prijava skupljao – godišnje.

Čuveni su njegovi poslovni aranžmani sa Carinama Čedomira Popovića (Podgoricu je taj dil koštao 11 miliona eura), Cijevna komercom Tomislava Čelebića (dva miliona) ili onaj kada je sam sa sobom razmjenjivao zemljište. Zamislite šta bi se desilo Milanu Bandiću da se njegovo ime našlo na zvaničnom popisu divljih graditelja glavnog grada Hrvatske. Mugoša se dičio tim statusom. Njegovi su poslušnici (potčinjeni) radije išli na robiju nego da rizikuju i primijene zakon u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu – prema Miomiru Mugoši.

Virus despotije počeo je da se širi.

Budva je jedan od rijetkih evropskih gradova koja se može pohvaliti time što se dvojici njenih gradonačelnika istovremeno sudi, ili su nepravosnažno osuđeni, zbog zloupotrebe položaja kojima je gradu pod njihovom komandom nanijeta šteta mjerljiva stotinama hiljada eura.

Dok čeka potvrdu ili ukidanje kazne kojom je osuđen na pet godina zatvora, Rajko Kuljača zebe za vlastitu sigurnost. U trećem napadu na imovnu njegove porodice u posljednjih pola godine, Kuljačama su prošle nedjelje na terasu porodične kuće bačena dva molotovljeva koktela. Bivši gradonačelnik i bivši šef budvanske policije kaže kako ,,zna dvije adrese sa kojih je mogla da mu stigne eksplozivna naprava”!?

Njegov nasljednik na čelu Budve Lazar Rađenović čeka suđenje pod optužbom da je 2007. godine ,,iskoristio službeni položaj i ispod cijene prodao 27.000 kvadrata opštinskog zemljišta na Košljunu”. Opština je time, navodno, pretrpjela višemilionski gubitak.

Hrvatski istražni organi Bandiću spočitavaju da je, na štetu Zagreba, razmjenjivao zemljište sa nekoliko privatnih firmi iza kojih stoje njegovi prijatelji i uticajni poslovni ljudi (Ivica Todorić, na primjer). Slične optužbe su se bez posljedica odbile od Miomira Mugoše ali i od Žarka Pavićevića, sada već bivšeg gradonačelnika Bara.

Pavićeviću se godinama zamjeralo što je u poslovima sa kompanijama Aca Đukanovića (brat premijerov), Nebojše Miloševića (brat Tarzana Miloševića, bivšeg ministra i funkcionera DPS-a) i sam sa sobom (Zavod za izgradnju Bara i Samba) Baru nanio višemilionske štete. To ga je, do danas, koštalo samo političke funkcije. Ne računajući da je njegov Zavod otišao u stečaj, ostajući dužan radnicima.

Da li bi Milan Bandić uspio da preživi ono sa čime se, bez ozbiljnijih problema, nose njegove kolege iz Crne Gore? I zašto ne bi? Da li je problem u nerazvijenim institucijama sistema, li je glavna kočnica javnost nespremna da postavi i do kraja istjera pitanje bilo čije odgovornosti.

Ti se odgovori, u Crnoj Gori, formulišu na osnovu političkih simpatija i pripadnosti. Olakšavajuća okolnost konformistima može biti to što se tako i sudi. Niz presuda crnogorskih sudova kojima su poništavani nezakoniti i po javni interes štetni poslovi podgoričkog gradonačelnika (Carine, bilbordi, samovoljne promjene DUP-ova) dok se, istovremeno, on amnestirao odgovornosti, svjedoče o neslobodi pravosuđa da se miješa u poslove izvršnih vlasti.

Da li je to zbog nekog od onih 600 stanova, građevinske dozvole, plagiranog diplomskog rada ili protekcije pri odlasku na liječenje u inostranstvo… Dok ne dobijemo instituciju nalik hrvatskom USKOK-u, odgovor na ovo pitanje ostaće tajna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari