Povežite se sa nama

MONITORING

I GRADONAČELNIKE HAPSE: Svi naši Bandići

Objavljeno prije

na

Milan Bandić, jedan od najmoćnijih i najdugovječnijih balkanskih političara, uhapšen je prošlog vikenda u Zagrebu. Javnosti je saopšteno kako je USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala), ,,na temelju rezultata opsežnih i složenih izvida”, donio rješenje o sprovođenju istrage protiv 16 osoba i dva preduzeća ,,zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja i ovlašćenja, utaje poreza ili carine, trgovanje uticajem, podsticanje na zloupotrebu položaja…”.

Krivična prijava otkriva detalje onoga što se stavlja na teret čovjeku koji je, praktično od 2000. godine, na čelu glavnog grada Hrvatske (u kome se, ostvari i trećina bruto društvenog proizvoda najmlađe članice EU).

Milan Bandić je, nakon raspada SFRJ, postao poznat kao jedan od rijetkih hrvatskih političara porijeklom iz Hercegovine koji političku karijeru nije gradio pod okriljem vladajućeg HDZ-a Franja Tuđmana. Bandićev populistički talenat je došao do punog izražaja upravo kada je od HDZ-a, na izborima 1995, preoteo radničke četvrti Zagreba, koje su do tada smatrane za najčvršće uporište Tuđmanove stranke. Trebalo je, ipak, da prođe pet godina pa da Bandić svoju popularnost u Zagrebu materijalizuje u funkciju gradonačelnika (2000. godine).

Njegova popularnost našla se na velikom ispitu dvije godine kasnije (2002) kada je, vozeći u pijanom stanju, skrivio saobraćajnu nesreću, potom pokušao pobjeći s mjesta udesa i podmititi saobraćajnog policajca. Gradonačelnik Zagreba prinuđen je, tada, podnijeti ostavku. To je detalj dovoljan da pokaže kako je bilo kakva sličnost sa njegovim kolegama iz Crne Gore očito – nemoguća.

Mnogi su taj udes smatrali za kraj njegove karijere. Ipak, Bandić se na veliku scenu vraća već 2005. godine, kada uz pomoć SDP-a ponovo postaje prvi čovjek Zagreba. I jedini socijaldemokrata, bilježe analitičari, dovoljno snažan da se suprotstavi tadašnjem predsjedniku stranke Ivici Račanu. Već tada, Bandić se smatra kao treći najmoćniji političar u Hrvatskoj (uz predsjednika i premijera).

Bandića su mnogi vidjeli kao Račanovog nasljednika. Pošto su se ta očekivanja izjalovila (Zoran Milanović – premijer Hrvatske – postao je novi predsjednik SDP-a), gradonačelnik Zagreba je (ne)očekivano, 2009. godine, napustio partiju koja ga je uzdigla i oglasio vlastitu kandidaturu za predsjednika države. Neuspješnu.

Dio, možda i najjači, USKOK-ove argumentacije koja je dovela do Bandićevog pritvaranja odnosi se na finansiranje njegove predsjedničke kampanje i milione koji su se na njegov račun slivali i dvije godine nakon što su predsjednički izbori završeni!? Bandić je ,,zaboravio” da nadležnima prijavi ovaj novac i država ga sada goni – za utaju poreza.

Pokušajte da to stavite u isti kontekst sa odlukom crnogorske Komisije za sprječavanje konflikta interesa koja je, pod komandom doživotnog predsjednika Slobodana Lekovića, svojevremeno presudila da tadašnji poslanik Skupštine CG i predsjednik DPS Milo Đukanović ,,nije poštovao Zakon o sprječavanju konflikta interesa, ali ga nije ni prekršio”, dok je kao poslanik upravljao vlastitim privatnim preduzećem. Podižući na lijepe oči višemilionske kredite u stranim bankama (taj novac je vraćen poslovnim potezima na kojima bi pozavidio i predsjednički kandidat Milan Bandić).

Par riječi o poslovnim potezima Hercegovca koji je postao politički uzor višestrukom gradonačelniku Ljubljane Zoranu Jankoviću i omiljeni kolega podgoričkom gospodaru ljekova, kozmetike, niske i visoke gradnje – Miomiru Mugoši.

Mugoša je glavnim gradom Crne Gore zagospodario praktično slučajno, 1999. godine, kao dio tima vladajuće koalicije formiranog da Podgoricom upravlja nekoliko mjeseci, do narednih izbora. I gazdovao je, kao vlastitom đedovinom, do proljetos.

Istina je da se Mugoša nije upuštao u političke avanture tipa predsjedničke kandidature. Ipak, javna je tajna da je vladajuća DPSDP koalicija, upravo zbog njega, sredinom prošle decenije promijenila zakon o lokalnoj samoupravi, koji je predviđao da se gradonačelnik bira direktno na izborima. Navodno su Milo Đukanović i Ranko Krivokapić tada zaključili kako su svi njihovi manipulativno-koruptivni modeli (afere: snimak, KAP, Telekom, ELP), sakupljanja glasova nedovoljni da se sa sigurnošću suprotstave brutalnoj sili i klijentelizmu sa kojom je Mugoša gazdovao glavnim gradom.

Gradonačelniku Zagreba državni istražitelji spočitavaju da je ,,zloupotrebljavajući položaj i trgujući vlastitim uticajem” uticao na nezakonito zapošljavanje pet osoba u administraciji grada Zagreba i njegovom preduzeću Zagreb Holdingu.

Zamislite, kako neko Miomiru Mugoši prebacuje kako je za 15 godina vladavine nezakonito zaposlio petoro službenika (službenica). Dajte, pa Vuka Golubović i njegovi su u Beranama, u jednoj firmi, nepotrebno i nesvrsishodno pred lokalne izbore zaposlili (koliko ono bješe) 50 ili 60 potencijalnih glasača. Koji su svi do jednoga nakon izbornog poraza dobili otkaz. A da niko od kreatore njihove profesionalne i društvene blamaže nije završio u pritvoru.

Podgorički se DPS kalif, svojevremeno, na primjedbe da je nezakonito otpustio slabovidu pravnicu Marijanu Mugošu (zamjereno joj je što se kreće uz pomoć psa vodiča) branio tvrdnjom kako je on nju – nezakonito i zaposlio. To nije privuklo pažnju crnogorskih tužilačkih organa. Taj se senzibilitet, biće, stiče tek sa članstvom u EU.

Mugoša je tukao novinare koji su ga zatekli u kafani, van radnog vremena, dok je službeni automobil čekao nepropisno parkiran na najprometnijoj podgoričkoj saobraćajnici. Kažnjen je novčano (400 eura). USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala Republike Hrvatske) Milana Bandića sumnjiči da je, prijateljima i saradnicima, u sedam navrata službena vozila koristio u privatne svrhe!

Hrvatski istražitelji pokušavaju saznati kako je aktuelni gradonačelnik Zagreba (ne pada mu na pamet, kaže, da podnese ostavku) postao vlasnik stana u glavnom gradu Hrvatske. Njihove kolege iz Crne Gore nikada nijesu smjele problematizovati činjenicu da je Miomir Mugoša, bez pravila i kontrole, poklonio između 400 i 600 stanova. Ne zna se kome, kada, kako i zašto. Ili se zna, ali se o tome ćuti.

Hrvatski mediji pišu kako je protiv Bandića, prije privođenja, podnijeto nekih 30-40 krivičnih prijava. ,,Za gotovo svaku aferu podnesena je krivična prijava, ali gotovo ni jedna nije dovršena”, piše index.hr. Bandićev kolega iz Podgorice toliko je krivičnih prijava skupljao – godišnje.

Čuveni su njegovi poslovni aranžmani sa Carinama Čedomira Popovića (Podgoricu je taj dil koštao 11 miliona eura), Cijevna komercom Tomislava Čelebića (dva miliona) ili onaj kada je sam sa sobom razmjenjivao zemljište. Zamislite šta bi se desilo Milanu Bandiću da se njegovo ime našlo na zvaničnom popisu divljih graditelja glavnog grada Hrvatske. Mugoša se dičio tim statusom. Njegovi su poslušnici (potčinjeni) radije išli na robiju nego da rizikuju i primijene zakon u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu – prema Miomiru Mugoši.

Virus despotije počeo je da se širi.

Budva je jedan od rijetkih evropskih gradova koja se može pohvaliti time što se dvojici njenih gradonačelnika istovremeno sudi, ili su nepravosnažno osuđeni, zbog zloupotrebe položaja kojima je gradu pod njihovom komandom nanijeta šteta mjerljiva stotinama hiljada eura.

Dok čeka potvrdu ili ukidanje kazne kojom je osuđen na pet godina zatvora, Rajko Kuljača zebe za vlastitu sigurnost. U trećem napadu na imovnu njegove porodice u posljednjih pola godine, Kuljačama su prošle nedjelje na terasu porodične kuće bačena dva molotovljeva koktela. Bivši gradonačelnik i bivši šef budvanske policije kaže kako ,,zna dvije adrese sa kojih je mogla da mu stigne eksplozivna naprava”!?

Njegov nasljednik na čelu Budve Lazar Rađenović čeka suđenje pod optužbom da je 2007. godine ,,iskoristio službeni položaj i ispod cijene prodao 27.000 kvadrata opštinskog zemljišta na Košljunu”. Opština je time, navodno, pretrpjela višemilionski gubitak.

Hrvatski istražni organi Bandiću spočitavaju da je, na štetu Zagreba, razmjenjivao zemljište sa nekoliko privatnih firmi iza kojih stoje njegovi prijatelji i uticajni poslovni ljudi (Ivica Todorić, na primjer). Slične optužbe su se bez posljedica odbile od Miomira Mugoše ali i od Žarka Pavićevića, sada već bivšeg gradonačelnika Bara.

Pavićeviću se godinama zamjeralo što je u poslovima sa kompanijama Aca Đukanovića (brat premijerov), Nebojše Miloševića (brat Tarzana Miloševića, bivšeg ministra i funkcionera DPS-a) i sam sa sobom (Zavod za izgradnju Bara i Samba) Baru nanio višemilionske štete. To ga je, do danas, koštalo samo političke funkcije. Ne računajući da je njegov Zavod otišao u stečaj, ostajući dužan radnicima.

Da li bi Milan Bandić uspio da preživi ono sa čime se, bez ozbiljnijih problema, nose njegove kolege iz Crne Gore? I zašto ne bi? Da li je problem u nerazvijenim institucijama sistema, li je glavna kočnica javnost nespremna da postavi i do kraja istjera pitanje bilo čije odgovornosti.

Ti se odgovori, u Crnoj Gori, formulišu na osnovu političkih simpatija i pripadnosti. Olakšavajuća okolnost konformistima može biti to što se tako i sudi. Niz presuda crnogorskih sudova kojima su poništavani nezakoniti i po javni interes štetni poslovi podgoričkog gradonačelnika (Carine, bilbordi, samovoljne promjene DUP-ova) dok se, istovremeno, on amnestirao odgovornosti, svjedoče o neslobodi pravosuđa da se miješa u poslove izvršnih vlasti.

Da li je to zbog nekog od onih 600 stanova, građevinske dozvole, plagiranog diplomskog rada ili protekcije pri odlasku na liječenje u inostranstvo… Dok ne dobijemo instituciju nalik hrvatskom USKOK-u, odgovor na ovo pitanje ostaće tajna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo