Jedan od važnih stavova Spinozine metafizike glasi: „Omnis determinatio est negatio”! Svako određivanje je negiranje! Stav je u svom filozofskom značenju vrlo jednostavan i nije ga teško učiniti shvatljivim. Sve što je određeno ujedno je i konačno. Ono obuhvata i vlastiti konac, tj. kraj ili granicu.

 Da bi se nešto odredilo mora se dokučiti šta mu je red (suština) i dokle on dopire, gdje se taj red prekida, na čemu on prestaje ili biva negiran. Određenost nečega ne može postojati ni biti shvaćena bez onoga što je poništava ili negira. Sve što je određeno obuhvata i u sebi sadrži i svoje poništavanje. Naprimjer, kada određujemo šta je dan, kako god se trudili ne možemo to učiniti ako ne posegnemo i za onim što je danu direktna negacija: u pojmu dana sadržan je pojam noći. Dan se zato određuje kao odsječak vremena koji okončava nastupanjem noći. Noć je njegova granica. Bez te granice on ne bi mogao biti određen. U krajnjoj liniji, sve što postoji u svom postojanju uvijek je određeno i onim što mu je suprotno. Spinozin stav bi se mogao zgodno preokrenuti u odnosu njegovih unutrašnjih elemenata, pa da opet očuva važnu spoznaju. Svako negiranje je (i) određivanje. Kada tvrdimo da nešto nije, onda to nešto zapravo na neki način određujemo onim što nije ono, što mu ne pripada, što mu je suprotno. Ako naprimjer kažemo da sada nije noć, onda smo ovo što jeste sada (naime, dan) odredili pomoću onoga što mu je direktno suprotno. Negacijom (Nije noć!) dobili smo određenje (Sada je dan!). U svakoj negaciji sadržana je neka afirmacija.
Dragi čitaoče, ako te još nije spopala muka od ovo malo filozofije i nijesi odustao od čitanja ovoga teksta, konačno ti moram otkriti šta sam naumio da kažem. A htio sam da bacim još jedan pogled na prirodu srpsko-crnogorskih odnosa. Želju za neobičnim pogledom podstiče kontekst niza skorašnjih događaja u kojima je iz Beograda višestruko negirano sve što je crnogorsko. Zato što jeste riječ o upornom i stalnom negiranju svakoga crnogorskog identiteta, logično je onda da se malo zaviri u logiku te negacije. U toj stvari, kao što vidimo, Spinoza je dobar autoritet, a i obrtanje njegovog stava moglo bi biti vrlo instruktivno.
Većina srpskih nacionalista, da bi se potvrdili u vlastitom nacionalnom identitetu, imaju neshvatljivu potrebu da na ovaj ili onaj način apsolutno negiraju ili omalovažavaju tuđe nacionalne identitete, pa u tom smislu i po pravilu i crnogorski nacionalni identitet! Ali vraga! Već se mnogo puta pokazalo kakav je bumerang to stalno i nepromišljeno negiranje. Ko ne umije negirati kako treba dovodi sebe u opasnost da bude negiran kako ne treba! Zbog toga se stalno pada iz logike, pa zato i iz istorije! Ko negaciju ne razumije, ne poštuje, ne shvata je kao dio sebe, u opasnom je nesporazumu i sa sobom i sa svijetom.
Zato su tragikomični nesporazumi srpskih nacionalista s Crnogorcima i Crnom Gorom. Oni su uvijek negirali svaki crnogorski identitet, svojatali Crnogorce i bili spremni da plaćaju ogromnu cijenu njihove asimilacije. Dijelom iz frustracije zbog tolike cijene, dijelom zbog otpora samih Crnogoraca svojatanje se uvijek preokretalo u vlastitu negaciju. Poprimalo je poznati oblik netrpeljivosti, pa i mržnje prema Crnogorcima. Takvim stavom srpski nacionalisti stalno su afirmisali ono što negiraju. Drugim riječima, iskazivanjem netrpeljivosti i mržnje prema Crnogorcima nesvjesno su priznavali da su Crnogorci nešto drugo, da imaju svoj identitet i da je on drugačiji od njihovog identiteta!
Logika nije hladna nauka bez strasti. Naprotiv, strast zna da razgoliti logičku prirodu stvari.

Milenko A. PEROVIĆ