Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ŠOŠKIĆ, UMJETNIK:Ukrštanje početka i kraja

Objavljeno prije

na

Priznati crnogorski umjetnik Ilija Šoškić, koji godinama živi u Italiji, jedan je od predstavnika Crne Gore na 54. Bijenalu u Veneciji. Šoškićev rad, kao i rad Natalije Vujošević nalaze se u okviru projekta Obod i bistre vode komesara Svetlane Racanović i Petra Ćukovića, gdje je predstavljen Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. Godinama je Šoškić legenda jugoslovenske umjetničke scene, a likovni kritičari su odavno naglasili da ga njegova radna biografija svrstava u ozbiljne činioce aktuelnih kretanja u evropskom modernizmu 70-ih godina prošlog vijeka u kojem je i danas jedan od učesnika. Rođen je 1935. godine. Učio je umjetničku školu u Herceg Novom, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bolonji. Izlagao je sa vodećim ličnostima svjetske avangarde: Kunelisom, Pistoletom, Bazelicom, Kijom, Kukijem, Kosutom… Već antologijskom izložbom u Museo Diamanti u Ferrari, 1972. godine, ušao je na italijansku scenu. O njemu su pisali mnogi eminentni teoretičari i istoričari umjetnosti među kojima i Akile Bonito Liva, Emilio Vila, Mario Diakono, Simoneta Luks… Sa Ilijom Šoškićem, po mnogima jednim od najinteresantnijih umjetnika, sreli smo se u gradu njegovog djetinjstva – u Baru. Na dogovoreno mjesto, ispred dvorca kralja Nikole, došao je biciklom. Razgovaramo na jednoj klupi kraj dvorca i Ilija Šoškić odmah pokazuje prisnost, jednostavnost i mladalačku energiju koja se jedino može osjetiti kod velikih umjetnika. MONITOR: Nakon velikog rada i značajnih predstavljanja ove godine ljeto provodite u Baru. S obzirom na to da ste odavno napustili Crnu Goru, koliko ste često ovdje?
ŠOŠKIĆ: Dođem u Bar kad mi je potreban odmor i opuštanje. Moj dolazak je i svojevrsno traženje emocija iz djetinjstva. Mada, današnji Bar nije Bar moje mladosti. Zato volim da sam na par mjesta koja se nisu promijenila, kao što je ovaj park gdje se sad nalazimo, kao dvorac kralja Nikole. Odavde vidim onaj isti pejzaž koji sam kao dijete gledao. Ispred sebe gledam morsku pučinu, a iza leđa su mi ove planine. Posjetim i zgradu moje osnovne škole, kao i duvansku stanicu – staru kamenu zgradu. To su tri zgrade koje su ostale od Pristana. Pođem do njih biciklom, a ostala mjesta i ne posjećujem.

MONITOR: Ovdje ste smješteni u staroj, trošnoj baraci, koju su mogli da vide i svi koji su odgledali vaš video rad ,,Zigota”, koji je predstavljen na Venecijanskom bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Ta baraka je nekada bila lijepa. U njoj je živjela moja majka. Ispred nje je bila predivna bašta. Kad je ona umrla, baraka je dugo bila napuštena. Nalazi se iza barske luke i potpuno je izolovana. Pripada naselju koje je ostalo od Pristana. Kad dođem u Crnu Goru, želio sam da u baraci boravim, spavam… Samo sam je dobro očistio, a ostalo ništa nisam htio da mijenjam. Tu držim te neke stare moje radove, drvene objekte koje sam radio od 1962. do 1966. godine. To su radovi s kojim sam izašao na inostranu scenu. Ovdje dođem samo preko ljeta, pa često vidim zmije koje žive ispod barake. A ima i svakakvih insekata, guštera… Svega ima. Oni su pravi stanovnici kao i miševi, ježevi, kornjače… Sve se vrti oko barake. Ali ja volim da to tako i bude. U baraku ne unosim nikakvu hemiju, nikakve otrove. Održavam sve kako je nekad bilo.

MONITOR: Nakon završetka Akademije u Beogradu, napustili ste Jugoslaviju 1968. i otišli u Bolonju. Da li ste morali da odete iz zemlje?
ŠOŠKIĆ: Od djetinjstva mi je želja bila da odem u Italiju. Kad sam bio dijete, baš odavde gdje sada sjedimo, gledao sam zalazak sunca i maštao o Italiji. Te 1968. godine se to i realizovalo. Bio sam u Beogradu sa studentima na Filozofskom fakultetu, tih čuvenih sedam dana okupacije Univerziteta, a već tada nisam bio student. Posebna istraga se vodila prema onima koji su učestvovali u demonstracijama, a nisu bili studenti. Smatrani su provokatorima. Počela su hapšenja i mnogi moji prijatelji bili su u zatvoru. Tada sam bio jugoslovenski reprezentativac u atletici, pa sam tu privilegiju odmah iskoristio i napustio zemlju. Godinama se nisam vraćao. Par puta sam bio u Rovinj da bih održao kontakte sa starim prijateljima.

MONITOR: Poslije toliko godina života i rada u inostranstvu predstavljate Crnu Goru na najprestižnijoj svjetskoj smotri umjetnosti. Šta za vas znači to učešće na Bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Jako sam zadovoljan što na ovom Bijenalu predstavljam Crnu Goru. Ali predstavljam i Italiju kao Crnogorac. Moja radna biografija i karijera je uglavnom italijanska, jer je godinama stvarana na italijanskoj sceni, sa italijanskom kritikom, sistemom, institucijama kulture. Ipak su to 42 godine… Mada, legitimitet mi je i dalje crnogorski, jer nemam italijansko državljanstvo. Komesar italijanskog paviljona Vitorio Zgarbi je to prepoznao pa me je zvao da kao gost iz Crne Gore predstavljam Italiju na Bijenalu. Ove godine Italija ima paviljone u 13 regija. Nama je pripala Tršćanska regija. Tako da se na jednom Bijenalu nalazim u dvije reprezentacije. Kurator zadužen za paviljon u Trstu, pitao me je da li preporučujem još nekog umjetnika iz Crne Gore da sa mnom izlaže u tom paviljonu. Razmislio sam pa sam se sa kritičarkom Dragicom Čakić konsultovao i ona je predložila Jelenu Tomašević.

MONITOR: Osim vas i Natalije Vujošević, Crnu Goru predstavlja projekat Marine Abramović. Kakav je bio susret sa njom, jer se znate već decenijama i oboje ste karijeru napravili van Jugoslavije?
ŠOŠKIĆ: Sa Marinom sam se prvi put sreo 1970. godine u Rovinju. Ja sam već živio u Italiji i već sam bio na italijanskoj sceni. Došao sam u Rovinj kako bih se sreo sa Borom Ćosićem sa kojim sam bio dobar prijatelj. Rekao mi je da jedna mlada umjetnica ima izložbu u Rovinju. To je bila Marina Abramović, koja je tada bila na specijalizaciji kod Hegedušića u Zagrebu. Praktično je još bila studentkinja. Upoznali smo se i odmah su nam se aure dodirnule. Ostvarili smo posebnu komunikaciju iz koje je proizašao njen poziv da budem gost u njenoj kući u Grožnjanu. A ja sam to drage volje prihvatio. Deset dana sam ostao kod nje. Bili su tu još neki njeni prijatelji. Napravili smo jedan hepening – performans. Nakon tih desetak dana, htio sam da joj uzvratim gostoprimstvo, pa sam je pozvao da sa mnom pođe u Veneciju da vidi Bijenale, a kasnije da produžimo za Komakio, jer sam tamo imao jednu kuću na raspolaganju. Tako smo nastavili ljetovanje sa mojim prijateljima. Sledeće godine smo se Marina i ja ponovo sreli u Beogradu na Aprilskim susretima, gdje sam ja učestvovao sa umjetnikom Luiđijem Ontanijem, poznatim bodiartistom. Upoznao sam ih sa prijateljskim preporukama. Kasnije, 1974. Akile Bonito Oliva radio je Kontemporaneu, međunarodnu izložbu u Rimu. Pitao me je šta mislim o Marini, da li da i nju svrsta u izložbu. Ja sam odgovorio afirmativno. I tako je ona skrenula veliku pažnju na sebe radom s nožem i šakom. Kasnije je Marina pošla u Holandiju i posljednjih 20 godina se nismo sreli. Sada smo se vidjeli u Veneciji kao predstavnici Crne Gore. Susret je bio fantastičan sa jednom neopisivom emocijom. U jednom momentu gledala me je, zgrabila me, zagrlila i podigla uvis. Kasnije smo dugo pričali. Rekao sam joj da osjećam veliku emociju dok gledam njen rad sa Bijenala. Ona je na to dodala da joj se plače dok gleda moj.

MONITOR: U Veneciji je Marina Abramović prestavila projekat “Obod”, gdje ste vi bili uključeni u njegovu prezentaciju. Hoćete li nastaviti saradnju i na Cetinju?
ŠOŠKIĆ: Ne znam baš detalje, ali znam Marininu koncepciju koju smatram srećnom okolnošću za razvoj savremene umjetnosti u Crnoj Gori. Saznao sam od komesara našeg paviljona Petra Ćukovića da je Marina odlučila da program njenog projekta počne sa mojom stalnom postavkom i da to bude početak aktivnosti Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. To me izuzetno raduje. Što god Marina Abramović bude radila, ja ću to uvijek nedvosmisleno podržati.

MONITOR: Vaš rad se zove ,,Zigota”, a to je kao novi početak. Ipak, vraćate se u prošlost, na vaš početak – Crnu Goru.
ŠOŠKIĆ: Meni se stalno kraj i početak ukrštaju, jer moje razmišljanje o slici svijeta u kojem živim je izrazito metafizično. Tako da realnost i kreativna opsesija se prožimaju. Zigota je grčka riječ, koja znači početak i istraživanje tog početka i kontinuiteta. Uzeo sam ono što su elementarne vrijednosti Crne Gore – njen zen i njenu endemičnost.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo