Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ŠOŠKIĆ, UMJETNIK:Ukrštanje početka i kraja

Objavljeno prije

na

Priznati crnogorski umjetnik Ilija Šoškić, koji godinama živi u Italiji, jedan je od predstavnika Crne Gore na 54. Bijenalu u Veneciji. Šoškićev rad, kao i rad Natalije Vujošević nalaze se u okviru projekta Obod i bistre vode komesara Svetlane Racanović i Petra Ćukovića, gdje je predstavljen Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. Godinama je Šoškić legenda jugoslovenske umjetničke scene, a likovni kritičari su odavno naglasili da ga njegova radna biografija svrstava u ozbiljne činioce aktuelnih kretanja u evropskom modernizmu 70-ih godina prošlog vijeka u kojem je i danas jedan od učesnika. Rođen je 1935. godine. Učio je umjetničku školu u Herceg Novom, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bolonji. Izlagao je sa vodećim ličnostima svjetske avangarde: Kunelisom, Pistoletom, Bazelicom, Kijom, Kukijem, Kosutom… Već antologijskom izložbom u Museo Diamanti u Ferrari, 1972. godine, ušao je na italijansku scenu. O njemu su pisali mnogi eminentni teoretičari i istoričari umjetnosti među kojima i Akile Bonito Liva, Emilio Vila, Mario Diakono, Simoneta Luks… Sa Ilijom Šoškićem, po mnogima jednim od najinteresantnijih umjetnika, sreli smo se u gradu njegovog djetinjstva – u Baru. Na dogovoreno mjesto, ispred dvorca kralja Nikole, došao je biciklom. Razgovaramo na jednoj klupi kraj dvorca i Ilija Šoškić odmah pokazuje prisnost, jednostavnost i mladalačku energiju koja se jedino može osjetiti kod velikih umjetnika. MONITOR: Nakon velikog rada i značajnih predstavljanja ove godine ljeto provodite u Baru. S obzirom na to da ste odavno napustili Crnu Goru, koliko ste često ovdje?
ŠOŠKIĆ: Dođem u Bar kad mi je potreban odmor i opuštanje. Moj dolazak je i svojevrsno traženje emocija iz djetinjstva. Mada, današnji Bar nije Bar moje mladosti. Zato volim da sam na par mjesta koja se nisu promijenila, kao što je ovaj park gdje se sad nalazimo, kao dvorac kralja Nikole. Odavde vidim onaj isti pejzaž koji sam kao dijete gledao. Ispred sebe gledam morsku pučinu, a iza leđa su mi ove planine. Posjetim i zgradu moje osnovne škole, kao i duvansku stanicu – staru kamenu zgradu. To su tri zgrade koje su ostale od Pristana. Pođem do njih biciklom, a ostala mjesta i ne posjećujem.

MONITOR: Ovdje ste smješteni u staroj, trošnoj baraci, koju su mogli da vide i svi koji su odgledali vaš video rad ,,Zigota”, koji je predstavljen na Venecijanskom bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Ta baraka je nekada bila lijepa. U njoj je živjela moja majka. Ispred nje je bila predivna bašta. Kad je ona umrla, baraka je dugo bila napuštena. Nalazi se iza barske luke i potpuno je izolovana. Pripada naselju koje je ostalo od Pristana. Kad dođem u Crnu Goru, želio sam da u baraci boravim, spavam… Samo sam je dobro očistio, a ostalo ništa nisam htio da mijenjam. Tu držim te neke stare moje radove, drvene objekte koje sam radio od 1962. do 1966. godine. To su radovi s kojim sam izašao na inostranu scenu. Ovdje dođem samo preko ljeta, pa često vidim zmije koje žive ispod barake. A ima i svakakvih insekata, guštera… Svega ima. Oni su pravi stanovnici kao i miševi, ježevi, kornjače… Sve se vrti oko barake. Ali ja volim da to tako i bude. U baraku ne unosim nikakvu hemiju, nikakve otrove. Održavam sve kako je nekad bilo.

MONITOR: Nakon završetka Akademije u Beogradu, napustili ste Jugoslaviju 1968. i otišli u Bolonju. Da li ste morali da odete iz zemlje?
ŠOŠKIĆ: Od djetinjstva mi je želja bila da odem u Italiju. Kad sam bio dijete, baš odavde gdje sada sjedimo, gledao sam zalazak sunca i maštao o Italiji. Te 1968. godine se to i realizovalo. Bio sam u Beogradu sa studentima na Filozofskom fakultetu, tih čuvenih sedam dana okupacije Univerziteta, a već tada nisam bio student. Posebna istraga se vodila prema onima koji su učestvovali u demonstracijama, a nisu bili studenti. Smatrani su provokatorima. Počela su hapšenja i mnogi moji prijatelji bili su u zatvoru. Tada sam bio jugoslovenski reprezentativac u atletici, pa sam tu privilegiju odmah iskoristio i napustio zemlju. Godinama se nisam vraćao. Par puta sam bio u Rovinj da bih održao kontakte sa starim prijateljima.

MONITOR: Poslije toliko godina života i rada u inostranstvu predstavljate Crnu Goru na najprestižnijoj svjetskoj smotri umjetnosti. Šta za vas znači to učešće na Bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Jako sam zadovoljan što na ovom Bijenalu predstavljam Crnu Goru. Ali predstavljam i Italiju kao Crnogorac. Moja radna biografija i karijera je uglavnom italijanska, jer je godinama stvarana na italijanskoj sceni, sa italijanskom kritikom, sistemom, institucijama kulture. Ipak su to 42 godine… Mada, legitimitet mi je i dalje crnogorski, jer nemam italijansko državljanstvo. Komesar italijanskog paviljona Vitorio Zgarbi je to prepoznao pa me je zvao da kao gost iz Crne Gore predstavljam Italiju na Bijenalu. Ove godine Italija ima paviljone u 13 regija. Nama je pripala Tršćanska regija. Tako da se na jednom Bijenalu nalazim u dvije reprezentacije. Kurator zadužen za paviljon u Trstu, pitao me je da li preporučujem još nekog umjetnika iz Crne Gore da sa mnom izlaže u tom paviljonu. Razmislio sam pa sam se sa kritičarkom Dragicom Čakić konsultovao i ona je predložila Jelenu Tomašević.

MONITOR: Osim vas i Natalije Vujošević, Crnu Goru predstavlja projekat Marine Abramović. Kakav je bio susret sa njom, jer se znate već decenijama i oboje ste karijeru napravili van Jugoslavije?
ŠOŠKIĆ: Sa Marinom sam se prvi put sreo 1970. godine u Rovinju. Ja sam već živio u Italiji i već sam bio na italijanskoj sceni. Došao sam u Rovinj kako bih se sreo sa Borom Ćosićem sa kojim sam bio dobar prijatelj. Rekao mi je da jedna mlada umjetnica ima izložbu u Rovinju. To je bila Marina Abramović, koja je tada bila na specijalizaciji kod Hegedušića u Zagrebu. Praktično je još bila studentkinja. Upoznali smo se i odmah su nam se aure dodirnule. Ostvarili smo posebnu komunikaciju iz koje je proizašao njen poziv da budem gost u njenoj kući u Grožnjanu. A ja sam to drage volje prihvatio. Deset dana sam ostao kod nje. Bili su tu još neki njeni prijatelji. Napravili smo jedan hepening – performans. Nakon tih desetak dana, htio sam da joj uzvratim gostoprimstvo, pa sam je pozvao da sa mnom pođe u Veneciju da vidi Bijenale, a kasnije da produžimo za Komakio, jer sam tamo imao jednu kuću na raspolaganju. Tako smo nastavili ljetovanje sa mojim prijateljima. Sledeće godine smo se Marina i ja ponovo sreli u Beogradu na Aprilskim susretima, gdje sam ja učestvovao sa umjetnikom Luiđijem Ontanijem, poznatim bodiartistom. Upoznao sam ih sa prijateljskim preporukama. Kasnije, 1974. Akile Bonito Oliva radio je Kontemporaneu, međunarodnu izložbu u Rimu. Pitao me je šta mislim o Marini, da li da i nju svrsta u izložbu. Ja sam odgovorio afirmativno. I tako je ona skrenula veliku pažnju na sebe radom s nožem i šakom. Kasnije je Marina pošla u Holandiju i posljednjih 20 godina se nismo sreli. Sada smo se vidjeli u Veneciji kao predstavnici Crne Gore. Susret je bio fantastičan sa jednom neopisivom emocijom. U jednom momentu gledala me je, zgrabila me, zagrlila i podigla uvis. Kasnije smo dugo pričali. Rekao sam joj da osjećam veliku emociju dok gledam njen rad sa Bijenala. Ona je na to dodala da joj se plače dok gleda moj.

MONITOR: U Veneciji je Marina Abramović prestavila projekat “Obod”, gdje ste vi bili uključeni u njegovu prezentaciju. Hoćete li nastaviti saradnju i na Cetinju?
ŠOŠKIĆ: Ne znam baš detalje, ali znam Marininu koncepciju koju smatram srećnom okolnošću za razvoj savremene umjetnosti u Crnoj Gori. Saznao sam od komesara našeg paviljona Petra Ćukovića da je Marina odlučila da program njenog projekta počne sa mojom stalnom postavkom i da to bude početak aktivnosti Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. To me izuzetno raduje. Što god Marina Abramović bude radila, ja ću to uvijek nedvosmisleno podržati.

MONITOR: Vaš rad se zove ,,Zigota”, a to je kao novi početak. Ipak, vraćate se u prošlost, na vaš početak – Crnu Goru.
ŠOŠKIĆ: Meni se stalno kraj i početak ukrštaju, jer moje razmišljanje o slici svijeta u kojem živim je izrazito metafizično. Tako da realnost i kreativna opsesija se prožimaju. Zigota je grčka riječ, koja znači početak i istraživanje tog početka i kontinuiteta. Uzeo sam ono što su elementarne vrijednosti Crne Gore – njen zen i njenu endemičnost.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo