Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ŠOŠKIĆ, UMJETNIK:Ukrštanje početka i kraja

Objavljeno prije

na

Priznati crnogorski umjetnik Ilija Šoškić, koji godinama živi u Italiji, jedan je od predstavnika Crne Gore na 54. Bijenalu u Veneciji. Šoškićev rad, kao i rad Natalije Vujošević nalaze se u okviru projekta Obod i bistre vode komesara Svetlane Racanović i Petra Ćukovića, gdje je predstavljen Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. Godinama je Šoškić legenda jugoslovenske umjetničke scene, a likovni kritičari su odavno naglasili da ga njegova radna biografija svrstava u ozbiljne činioce aktuelnih kretanja u evropskom modernizmu 70-ih godina prošlog vijeka u kojem je i danas jedan od učesnika. Rođen je 1935. godine. Učio je umjetničku školu u Herceg Novom, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bolonji. Izlagao je sa vodećim ličnostima svjetske avangarde: Kunelisom, Pistoletom, Bazelicom, Kijom, Kukijem, Kosutom… Već antologijskom izložbom u Museo Diamanti u Ferrari, 1972. godine, ušao je na italijansku scenu. O njemu su pisali mnogi eminentni teoretičari i istoričari umjetnosti među kojima i Akile Bonito Liva, Emilio Vila, Mario Diakono, Simoneta Luks… Sa Ilijom Šoškićem, po mnogima jednim od najinteresantnijih umjetnika, sreli smo se u gradu njegovog djetinjstva – u Baru. Na dogovoreno mjesto, ispred dvorca kralja Nikole, došao je biciklom. Razgovaramo na jednoj klupi kraj dvorca i Ilija Šoškić odmah pokazuje prisnost, jednostavnost i mladalačku energiju koja se jedino može osjetiti kod velikih umjetnika. MONITOR: Nakon velikog rada i značajnih predstavljanja ove godine ljeto provodite u Baru. S obzirom na to da ste odavno napustili Crnu Goru, koliko ste često ovdje?
ŠOŠKIĆ: Dođem u Bar kad mi je potreban odmor i opuštanje. Moj dolazak je i svojevrsno traženje emocija iz djetinjstva. Mada, današnji Bar nije Bar moje mladosti. Zato volim da sam na par mjesta koja se nisu promijenila, kao što je ovaj park gdje se sad nalazimo, kao dvorac kralja Nikole. Odavde vidim onaj isti pejzaž koji sam kao dijete gledao. Ispred sebe gledam morsku pučinu, a iza leđa su mi ove planine. Posjetim i zgradu moje osnovne škole, kao i duvansku stanicu – staru kamenu zgradu. To su tri zgrade koje su ostale od Pristana. Pođem do njih biciklom, a ostala mjesta i ne posjećujem.

MONITOR: Ovdje ste smješteni u staroj, trošnoj baraci, koju su mogli da vide i svi koji su odgledali vaš video rad ,,Zigota”, koji je predstavljen na Venecijanskom bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Ta baraka je nekada bila lijepa. U njoj je živjela moja majka. Ispred nje je bila predivna bašta. Kad je ona umrla, baraka je dugo bila napuštena. Nalazi se iza barske luke i potpuno je izolovana. Pripada naselju koje je ostalo od Pristana. Kad dođem u Crnu Goru, želio sam da u baraci boravim, spavam… Samo sam je dobro očistio, a ostalo ništa nisam htio da mijenjam. Tu držim te neke stare moje radove, drvene objekte koje sam radio od 1962. do 1966. godine. To su radovi s kojim sam izašao na inostranu scenu. Ovdje dođem samo preko ljeta, pa često vidim zmije koje žive ispod barake. A ima i svakakvih insekata, guštera… Svega ima. Oni su pravi stanovnici kao i miševi, ježevi, kornjače… Sve se vrti oko barake. Ali ja volim da to tako i bude. U baraku ne unosim nikakvu hemiju, nikakve otrove. Održavam sve kako je nekad bilo.

MONITOR: Nakon završetka Akademije u Beogradu, napustili ste Jugoslaviju 1968. i otišli u Bolonju. Da li ste morali da odete iz zemlje?
ŠOŠKIĆ: Od djetinjstva mi je želja bila da odem u Italiju. Kad sam bio dijete, baš odavde gdje sada sjedimo, gledao sam zalazak sunca i maštao o Italiji. Te 1968. godine se to i realizovalo. Bio sam u Beogradu sa studentima na Filozofskom fakultetu, tih čuvenih sedam dana okupacije Univerziteta, a već tada nisam bio student. Posebna istraga se vodila prema onima koji su učestvovali u demonstracijama, a nisu bili studenti. Smatrani su provokatorima. Počela su hapšenja i mnogi moji prijatelji bili su u zatvoru. Tada sam bio jugoslovenski reprezentativac u atletici, pa sam tu privilegiju odmah iskoristio i napustio zemlju. Godinama se nisam vraćao. Par puta sam bio u Rovinj da bih održao kontakte sa starim prijateljima.

MONITOR: Poslije toliko godina života i rada u inostranstvu predstavljate Crnu Goru na najprestižnijoj svjetskoj smotri umjetnosti. Šta za vas znači to učešće na Bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Jako sam zadovoljan što na ovom Bijenalu predstavljam Crnu Goru. Ali predstavljam i Italiju kao Crnogorac. Moja radna biografija i karijera je uglavnom italijanska, jer je godinama stvarana na italijanskoj sceni, sa italijanskom kritikom, sistemom, institucijama kulture. Ipak su to 42 godine… Mada, legitimitet mi je i dalje crnogorski, jer nemam italijansko državljanstvo. Komesar italijanskog paviljona Vitorio Zgarbi je to prepoznao pa me je zvao da kao gost iz Crne Gore predstavljam Italiju na Bijenalu. Ove godine Italija ima paviljone u 13 regija. Nama je pripala Tršćanska regija. Tako da se na jednom Bijenalu nalazim u dvije reprezentacije. Kurator zadužen za paviljon u Trstu, pitao me je da li preporučujem još nekog umjetnika iz Crne Gore da sa mnom izlaže u tom paviljonu. Razmislio sam pa sam se sa kritičarkom Dragicom Čakić konsultovao i ona je predložila Jelenu Tomašević.

MONITOR: Osim vas i Natalije Vujošević, Crnu Goru predstavlja projekat Marine Abramović. Kakav je bio susret sa njom, jer se znate već decenijama i oboje ste karijeru napravili van Jugoslavije?
ŠOŠKIĆ: Sa Marinom sam se prvi put sreo 1970. godine u Rovinju. Ja sam već živio u Italiji i već sam bio na italijanskoj sceni. Došao sam u Rovinj kako bih se sreo sa Borom Ćosićem sa kojim sam bio dobar prijatelj. Rekao mi je da jedna mlada umjetnica ima izložbu u Rovinju. To je bila Marina Abramović, koja je tada bila na specijalizaciji kod Hegedušića u Zagrebu. Praktično je još bila studentkinja. Upoznali smo se i odmah su nam se aure dodirnule. Ostvarili smo posebnu komunikaciju iz koje je proizašao njen poziv da budem gost u njenoj kući u Grožnjanu. A ja sam to drage volje prihvatio. Deset dana sam ostao kod nje. Bili su tu još neki njeni prijatelji. Napravili smo jedan hepening – performans. Nakon tih desetak dana, htio sam da joj uzvratim gostoprimstvo, pa sam je pozvao da sa mnom pođe u Veneciju da vidi Bijenale, a kasnije da produžimo za Komakio, jer sam tamo imao jednu kuću na raspolaganju. Tako smo nastavili ljetovanje sa mojim prijateljima. Sledeće godine smo se Marina i ja ponovo sreli u Beogradu na Aprilskim susretima, gdje sam ja učestvovao sa umjetnikom Luiđijem Ontanijem, poznatim bodiartistom. Upoznao sam ih sa prijateljskim preporukama. Kasnije, 1974. Akile Bonito Oliva radio je Kontemporaneu, međunarodnu izložbu u Rimu. Pitao me je šta mislim o Marini, da li da i nju svrsta u izložbu. Ja sam odgovorio afirmativno. I tako je ona skrenula veliku pažnju na sebe radom s nožem i šakom. Kasnije je Marina pošla u Holandiju i posljednjih 20 godina se nismo sreli. Sada smo se vidjeli u Veneciji kao predstavnici Crne Gore. Susret je bio fantastičan sa jednom neopisivom emocijom. U jednom momentu gledala me je, zgrabila me, zagrlila i podigla uvis. Kasnije smo dugo pričali. Rekao sam joj da osjećam veliku emociju dok gledam njen rad sa Bijenala. Ona je na to dodala da joj se plače dok gleda moj.

MONITOR: U Veneciji je Marina Abramović prestavila projekat “Obod”, gdje ste vi bili uključeni u njegovu prezentaciju. Hoćete li nastaviti saradnju i na Cetinju?
ŠOŠKIĆ: Ne znam baš detalje, ali znam Marininu koncepciju koju smatram srećnom okolnošću za razvoj savremene umjetnosti u Crnoj Gori. Saznao sam od komesara našeg paviljona Petra Ćukovića da je Marina odlučila da program njenog projekta počne sa mojom stalnom postavkom i da to bude početak aktivnosti Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. To me izuzetno raduje. Što god Marina Abramović bude radila, ja ću to uvijek nedvosmisleno podržati.

MONITOR: Vaš rad se zove ,,Zigota”, a to je kao novi početak. Ipak, vraćate se u prošlost, na vaš početak – Crnu Goru.
ŠOŠKIĆ: Meni se stalno kraj i početak ukrštaju, jer moje razmišljanje o slici svijeta u kojem živim je izrazito metafizično. Tako da realnost i kreativna opsesija se prožimaju. Zigota je grčka riječ, koja znači početak i istraživanje tog početka i kontinuiteta. Uzeo sam ono što su elementarne vrijednosti Crne Gore – njen zen i njenu endemičnost.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo