Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ŠOŠKIĆ, UMJETNIK:Ukrštanje početka i kraja

Objavljeno prije

na

ilija-soskic-2

Priznati crnogorski umjetnik Ilija Šoškić, koji godinama živi u Italiji, jedan je od predstavnika Crne Gore na 54. Bijenalu u Veneciji. Šoškićev rad, kao i rad Natalije Vujošević nalaze se u okviru projekta Obod i bistre vode komesara Svetlane Racanović i Petra Ćukovića, gdje je predstavljen Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. Godinama je Šoškić legenda jugoslovenske umjetničke scene, a likovni kritičari su odavno naglasili da ga njegova radna biografija svrstava u ozbiljne činioce aktuelnih kretanja u evropskom modernizmu 70-ih godina prošlog vijeka u kojem je i danas jedan od učesnika. Rođen je 1935. godine. Učio je umjetničku školu u Herceg Novom, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bolonji. Izlagao je sa vodećim ličnostima svjetske avangarde: Kunelisom, Pistoletom, Bazelicom, Kijom, Kukijem, Kosutom… Već antologijskom izložbom u Museo Diamanti u Ferrari, 1972. godine, ušao je na italijansku scenu. O njemu su pisali mnogi eminentni teoretičari i istoričari umjetnosti među kojima i Akile Bonito Liva, Emilio Vila, Mario Diakono, Simoneta Luks… Sa Ilijom Šoškićem, po mnogima jednim od najinteresantnijih umjetnika, sreli smo se u gradu njegovog djetinjstva – u Baru. Na dogovoreno mjesto, ispred dvorca kralja Nikole, došao je biciklom. Razgovaramo na jednoj klupi kraj dvorca i Ilija Šoškić odmah pokazuje prisnost, jednostavnost i mladalačku energiju koja se jedino može osjetiti kod velikih umjetnika. MONITOR: Nakon velikog rada i značajnih predstavljanja ove godine ljeto provodite u Baru. S obzirom na to da ste odavno napustili Crnu Goru, koliko ste često ovdje?
ŠOŠKIĆ: Dođem u Bar kad mi je potreban odmor i opuštanje. Moj dolazak je i svojevrsno traženje emocija iz djetinjstva. Mada, današnji Bar nije Bar moje mladosti. Zato volim da sam na par mjesta koja se nisu promijenila, kao što je ovaj park gdje se sad nalazimo, kao dvorac kralja Nikole. Odavde vidim onaj isti pejzaž koji sam kao dijete gledao. Ispred sebe gledam morsku pučinu, a iza leđa su mi ove planine. Posjetim i zgradu moje osnovne škole, kao i duvansku stanicu – staru kamenu zgradu. To su tri zgrade koje su ostale od Pristana. Pođem do njih biciklom, a ostala mjesta i ne posjećujem.

MONITOR: Ovdje ste smješteni u staroj, trošnoj baraci, koju su mogli da vide i svi koji su odgledali vaš video rad ,,Zigota”, koji je predstavljen na Venecijanskom bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Ta baraka je nekada bila lijepa. U njoj je živjela moja majka. Ispred nje je bila predivna bašta. Kad je ona umrla, baraka je dugo bila napuštena. Nalazi se iza barske luke i potpuno je izolovana. Pripada naselju koje je ostalo od Pristana. Kad dođem u Crnu Goru, želio sam da u baraci boravim, spavam… Samo sam je dobro očistio, a ostalo ništa nisam htio da mijenjam. Tu držim te neke stare moje radove, drvene objekte koje sam radio od 1962. do 1966. godine. To su radovi s kojim sam izašao na inostranu scenu. Ovdje dođem samo preko ljeta, pa često vidim zmije koje žive ispod barake. A ima i svakakvih insekata, guštera… Svega ima. Oni su pravi stanovnici kao i miševi, ježevi, kornjače… Sve se vrti oko barake. Ali ja volim da to tako i bude. U baraku ne unosim nikakvu hemiju, nikakve otrove. Održavam sve kako je nekad bilo.

MONITOR: Nakon završetka Akademije u Beogradu, napustili ste Jugoslaviju 1968. i otišli u Bolonju. Da li ste morali da odete iz zemlje?
ŠOŠKIĆ: Od djetinjstva mi je želja bila da odem u Italiju. Kad sam bio dijete, baš odavde gdje sada sjedimo, gledao sam zalazak sunca i maštao o Italiji. Te 1968. godine se to i realizovalo. Bio sam u Beogradu sa studentima na Filozofskom fakultetu, tih čuvenih sedam dana okupacije Univerziteta, a već tada nisam bio student. Posebna istraga se vodila prema onima koji su učestvovali u demonstracijama, a nisu bili studenti. Smatrani su provokatorima. Počela su hapšenja i mnogi moji prijatelji bili su u zatvoru. Tada sam bio jugoslovenski reprezentativac u atletici, pa sam tu privilegiju odmah iskoristio i napustio zemlju. Godinama se nisam vraćao. Par puta sam bio u Rovinj da bih održao kontakte sa starim prijateljima.

MONITOR: Poslije toliko godina života i rada u inostranstvu predstavljate Crnu Goru na najprestižnijoj svjetskoj smotri umjetnosti. Šta za vas znači to učešće na Bijenalu?
ŠOŠKIĆ: Jako sam zadovoljan što na ovom Bijenalu predstavljam Crnu Goru. Ali predstavljam i Italiju kao Crnogorac. Moja radna biografija i karijera je uglavnom italijanska, jer je godinama stvarana na italijanskoj sceni, sa italijanskom kritikom, sistemom, institucijama kulture. Ipak su to 42 godine… Mada, legitimitet mi je i dalje crnogorski, jer nemam italijansko državljanstvo. Komesar italijanskog paviljona Vitorio Zgarbi je to prepoznao pa me je zvao da kao gost iz Crne Gore predstavljam Italiju na Bijenalu. Ove godine Italija ima paviljone u 13 regija. Nama je pripala Tršćanska regija. Tako da se na jednom Bijenalu nalazim u dvije reprezentacije. Kurator zadužen za paviljon u Trstu, pitao me je da li preporučujem još nekog umjetnika iz Crne Gore da sa mnom izlaže u tom paviljonu. Razmislio sam pa sam se sa kritičarkom Dragicom Čakić konsultovao i ona je predložila Jelenu Tomašević.

MONITOR: Osim vas i Natalije Vujošević, Crnu Goru predstavlja projekat Marine Abramović. Kakav je bio susret sa njom, jer se znate već decenijama i oboje ste karijeru napravili van Jugoslavije?
ŠOŠKIĆ: Sa Marinom sam se prvi put sreo 1970. godine u Rovinju. Ja sam već živio u Italiji i već sam bio na italijanskoj sceni. Došao sam u Rovinj kako bih se sreo sa Borom Ćosićem sa kojim sam bio dobar prijatelj. Rekao mi je da jedna mlada umjetnica ima izložbu u Rovinju. To je bila Marina Abramović, koja je tada bila na specijalizaciji kod Hegedušića u Zagrebu. Praktično je još bila studentkinja. Upoznali smo se i odmah su nam se aure dodirnule. Ostvarili smo posebnu komunikaciju iz koje je proizašao njen poziv da budem gost u njenoj kući u Grožnjanu. A ja sam to drage volje prihvatio. Deset dana sam ostao kod nje. Bili su tu još neki njeni prijatelji. Napravili smo jedan hepening – performans. Nakon tih desetak dana, htio sam da joj uzvratim gostoprimstvo, pa sam je pozvao da sa mnom pođe u Veneciju da vidi Bijenale, a kasnije da produžimo za Komakio, jer sam tamo imao jednu kuću na raspolaganju. Tako smo nastavili ljetovanje sa mojim prijateljima. Sledeće godine smo se Marina i ja ponovo sreli u Beogradu na Aprilskim susretima, gdje sam ja učestvovao sa umjetnikom Luiđijem Ontanijem, poznatim bodiartistom. Upoznao sam ih sa prijateljskim preporukama. Kasnije, 1974. Akile Bonito Oliva radio je Kontemporaneu, međunarodnu izložbu u Rimu. Pitao me je šta mislim o Marini, da li da i nju svrsta u izložbu. Ja sam odgovorio afirmativno. I tako je ona skrenula veliku pažnju na sebe radom s nožem i šakom. Kasnije je Marina pošla u Holandiju i posljednjih 20 godina se nismo sreli. Sada smo se vidjeli u Veneciji kao predstavnici Crne Gore. Susret je bio fantastičan sa jednom neopisivom emocijom. U jednom momentu gledala me je, zgrabila me, zagrlila i podigla uvis. Kasnije smo dugo pričali. Rekao sam joj da osjećam veliku emociju dok gledam njen rad sa Bijenala. Ona je na to dodala da joj se plače dok gleda moj.

MONITOR: U Veneciji je Marina Abramović prestavila projekat “Obod”, gdje ste vi bili uključeni u njegovu prezentaciju. Hoćete li nastaviti saradnju i na Cetinju?
ŠOŠKIĆ: Ne znam baš detalje, ali znam Marininu koncepciju koju smatram srećnom okolnošću za razvoj savremene umjetnosti u Crnoj Gori. Saznao sam od komesara našeg paviljona Petra Ćukovića da je Marina odlučila da program njenog projekta počne sa mojom stalnom postavkom i da to bude početak aktivnosti Marina Abramović Community Center Obod Cetinje. To me izuzetno raduje. Što god Marina Abramović bude radila, ja ću to uvijek nedvosmisleno podržati.

MONITOR: Vaš rad se zove ,,Zigota”, a to je kao novi početak. Ipak, vraćate se u prošlost, na vaš početak – Crnu Goru.
ŠOŠKIĆ: Meni se stalno kraj i početak ukrštaju, jer moje razmišljanje o slici svijeta u kojem živim je izrazito metafizično. Tako da realnost i kreativna opsesija se prožimaju. Zigota je grčka riječ, koja znači početak i istraživanje tog početka i kontinuiteta. Uzeo sam ono što su elementarne vrijednosti Crne Gore – njen zen i njenu endemičnost.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Struka prije političkog predznaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU

 

MONITOR: CGO je brzo nakon izbijanja COVID19 epidemije u Crnoj Gori objavio izvjestaj  ,,Crna Gora i korona: stanje nacije u prvih šest sedmica”. Iako je i tada bilo stvari za kritiku,  danas je situacija sa virusom ozbiljnija i lošija. Koja je Vaša ocjena sada? 

ULJAREVIĆ: Danas živimo posljedice onog na što smo tada upozoravali – partija je pregazila struku. Umjesto da je pandemija, kao naš zajednički problem, iskorišćena za društvenu homogenizaciju ona je ogolila do srži probleme partijski okovanog sistema. Tužno je što su brojni ljekari iz NKT strukture, a posebno oni nama najvidljiviji, pristali da služe partijskim interesima gazeći Hipokratovu zakletvu i unižavajući profesiju. Prošlo je nezapaženo, a cijenim da bi trebalo utvrditi i odgovornost onih koji su u Institutu za javno zdravlje dali mišljenje DIK-u i NKT-u na osnovu kojeg su osobe u samoizolaciji mogle da glasaju na biračkom mjestu bez prethodnog testiranja. A to je jedna u nizu štetnih odluka onih kojima smo mnogo vjerovali u martu, a koji su do danas izigrali naše povjerenje i dnevno nam vrijeđaju zdrav razum. Ostaće zapamćeno i ponašanje predsjednika i članova NKT-a koji su svojom podrškom određenim javnim skupovima, a i učešćem na njima, poručili da ni ljudski životi nijesu ništa u odnosu na partijski interes.

MONITOR: Epidemiološka situacija eskalirala je nakon izbora i političkih okupljanja koja su uslijedila. Čini li Vam se da se osim sa Kovidom, Crna Gora bori i sa drugim vrstama virusa, nacionalizma, recimo?  I da li je promjena vlasti prilika da se sa tim virusom nacionalizma  izborimo, ili je to, kako neki, kažu povratak u devedesete?

ULJAREVIĆ: Virus nacionalizma, nažalost, nikad nije ni nestajao ne samo iz Crne Gore nego iz regiona čiji smo sastavni dio. Sam DPS je dobar dio svoje vlasti, pa i one nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, bazirao na elementima nacionalizma i podjela iz 90-ih. Doskorašnja vlast suštinski nije puno toga uradila ni na suočavanju sa nasljeđem 90-ih u crnogorskom društvu i na prevazilaženju podjela nastalih na njima. Štaviše, u nekim aspektima, aktivno je te podjele i gajila i podržavala.

Pred novom vlašću će biti rješavanje društvenih boljki izazvane nacinalizmom, sa kojima se DPS nije obračunao ali i koje su kreirale i širile određene članice nove vladajuće većine. No, ne mislim da je moguć povratak u 90. kojima nas DPS i njegovi kerberi plaše, a zaboravljaju da nam kažu i što je DPS tada radio i kakvu je retoriku imao i da li je upravo to uticalo da do danas nemamo niti jednu optužnicu u ratnim zločinima za komandnu odgovornost. Prošlo je 30 godina, i ako dođe do porasta nacionalizma, to će biti u nekoj drugačijoj, blažoj formi sa drugačijim ciljevima.

MONITOR: Kako vidite reakcije spolja, prvenstveno iz regiona, u kojima se Milo Đukanović i dalje vidi kao ,,garant stabilnosti”?

ULJAREVIĆ: Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU.

Region je bio druga priča, a posebno Srbija. ,,Prva” i ,,druga” Srbija su našle tačku spajanja u Crnoj Gori i pokazali su nam da su za njih prihvatljivi samo oni naši izbori koje bi oni odobrili. Licimjerni su bili oni koji se raduju pobjedi opozicije kao pobjedi nad svojim političkim protivnikom Milom Đukanovićem uz prateći nacionalistički foklor, iako su mu, ne tako davno, rentirali najprizemnije medije za potrebe obračuna sa neistomišljenicima u Crnoj Gori. Licimjerni su bili i oni koji su se zgražavali nad pobjedom opozicije i stali u odbranu Đukanovića, a u Srbiji su protivnici iste takve vlasti Vučića i borci za ljudska prava čije kršenje nikada nisu vidjeli u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NEVENKA LUKOVAC JANJIĆ, INTERNISTA ONKOLOG INSTITUTA ZA ONKOLOGIJU KCCG: Nije sramota bolovati od kancera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muškarci u Crnoj Gori najčešće obolijevaju od karcinoma pluća, a slijede karcinom prostate, debelog crijeva, pa karcinomi glave i vrata. Kod žena na prvom mjestu je karcinom dojke, a potom slijede karcinom debelog crijeva, pluća i karcinom grlića materice. Redosljed obolijevanja od ovih vrsta karcinoma i kod muškaraca i kod žena istovjetan je redosljedu obolijevanja u svijetu

 

MONITOR: Prema relevantnim istraživanjima kancer je vodeća bolest 21. vijeka? Je li takav slučaj i u Crnoj Gori? 

LUKOVAC – JANJIĆ: U većini razvijenih zemalja u svijetu obolijevanje od maligne bolesti je na vodećem mjestu, tačnije u posljednjoj dekadi su pretekle broj oboljelih od kardiovaskualrniih bolesti i to u prvom redu zbog dobre prevencije bolesti srca i krvnih sudova. Kod nas su bolesti srca i krvnih sudova još na prvom mjestu, a maligne bolesti odmah iza.

MONITOR: Postoji više od 200 tipova kancera. Od kojih se najčešće obolijeva i umire u Crnoj Gori?

LUKOVAC – JANJIĆ: U Crnoj Gori, nažalost, još ne postoji zvanični registar malignih bolesti. Podaci sa kojima mi raspolažemo su podaci dobijeni iz naše medicinske dokumentacije te procjena Internacionalne agencije za istraživanje raka (GLOBOCAN).

U populaciji muškaraca na prvom mjestu je karcinom pluća, a nakon njega slijede karcinom prostate, karcinom debelog crijeva, pa karcinomi glave i vrata. Kod žena na prvom mjestu je karcinom dojke, a potom slijede karcinom debelog crijeva, pluća i karcinom grlića materice. Moram dodati da je redosljed obolijevanja od ovih vrsta karcinoma i kod muškaraca i kod žena istovjetan redosljedu obolijevanja u svijetu.

MONITOR: Kažete da je karcinom dojke najčešći malignitet kod žena. Koji su najznačajniji faktori rizika za tu bolest? Koje su najznačanije preventivne mjere?

LUKOVAC – JANJIĆ: Faktori rizika za kancer dojke mogu biti oni na koje ne možemo uticati (uzrast – porastom godina raste i rizik, rasna pripadnost – žene bijele rase češće obolijevaju od žena žute i crne rase, genetski faktori – rizik za nastanak ove bolesti je oko dva puta veći kod žena koje imaju jednog bliskog srodnika, nemaligna proliferativna stanja u dojci, dug reproduktivni period – rana prva menstruacija, kasna menopauza) i oni na koje možemo uticati a to su: gojaznost, upotreba hormonske terapije – substituciona terapija u postmenopauznom periodu povećava rizik za nastanak karcinoma, alkohol, hrana bogata masnoćom.

Ukupni individualni rizik zavisi od prisustva i kombinacije ovih faktora.

Preventivne mjere mogu biti primarne: adekvatna fizička aktivnost, smanjenje tjelesne mase, redukcija uzimanja alkohola, konzumiranje voća i povrća. Takođe, pokazano je da se rizik obolijevanja smanjuje sa porastom broja porođaja, te da žene koje su dojile imaju oko 40 odsto manji rizik da obole od kancera dojke.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo