Povežite se sa nama

INTERVJU

IMRE SABO: Prvi sam uradio fotografije Radovana Karadžića

Objavljeno prije

na

Imre Sabo je beogradski ratni fotoreporter čije su fotografije objavljivane u NIN-u, Politici, Ilustrovanoj politici. Bio je urednik fotografije u listu Danas, Blic, News-u i agenciji Fonet. Fotografije su mu objavljivane i u svjetskim magazinima: Stern, Spiegel, Focus, Le Monde, L'express, Time, Newsweek, Herald Tribune, Le Nouvell Observateur. Danas radi kao samostalni umjetnik i urednik fotografije magazina Status u Beogradu. Nedavno smo sa njim razgovarali u sarajevskom hotelu Evropa, u kojem je posljednji put bio kada se ratnih devedesetih još moglo sa Pala doći u Sarajevo.

MONITOR: Kako ste doživjeli početak rata u bivšoj Jugoslaviji?
SABO: Tri dana pre pucnja bio sam u Mostaru. Kad bi mi neko rekao da će u BiH biti rata, ja sam odgovorao: „Alo, bre, vidiš kako živimo zajedno!” Onda puče. Početkom rata izgubili smo mogućnost da idemo na obe strane. Moja sudbina je bila da sam mogao da idem samo na srpsku stranu.

MONITOR: Niste pokušali doći ovamo?
SABO: Haris Pašović me pitao što nisam došao u Sarajevo. Kako da dođem? Uveren sam da su me Srbi čak i pustili da dođem, da me ova vojska ne bi prihvatila.

MONITOR: Kako ste za vrijeme rata ulazili u Bosnu?
SABO: Bilo je situacija kada Karadžić nije davao dozvolu Stern-ovim reporterima da dolaze, zato što je jedan reporter šutnuo njegovu mačku na Palama. Njegova žena je obožavala tu mačku…Onda sam u Bosnu ulazio kao vozač, usput slikajući. Jednom sam sa Dragoljubom Samurovićem bio iznad Žepe. Prolazimo i gledam odozgo kako krivuda Žepa i vojska je tu i ja pomislim da napravim fotografiju… I napravim ja fotku njega sa okačenim automatom. Ali on tada padne na nos i krene krv. Pojavi se neki čovek bez činova, neki oficir, izvadim ja akreditaciju Imre Sabo. On repetira i stavi mi pištolj na čelo, gleda me u oči i ja njega gledam. Imam sreću da sam u tim situacijama miran. Nije mi prvi put da mi je cev pored čela. Spustim aparat, a on mi kaže: Mrš!!!! To je bila čitava komunikacija. Sednem u auto. Ja vozač. Iza krivine počela noga potpuno nekontolisano da ide prema kvačilu i ugasi se auto. Izađem i kažem: „Vozi, bežimo odavde”.

MONITOR: Je li novinarski etično slikati tako strašne fotografije ubijenih civila?
SABO: Apsolutno, jeste etički. Pored toga što novinski fotograf radi za konkretan događaj, njegova je misija da beleži sve oko sebe za svoga života, da bi to ostalo nekim generacijama. Mnogo fotografija na kojima se nalaze leševi nisam objavio.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru prije svih stranih fotoreportera?
SABO: Da. U selu Negoslavci major nam je trebao dati odobrenje. Čekali smo ga jedno sat vremena. U jednom momentu su nadletela dva aviona i svi oficiri su nestali. To je ravničarsko selo i svi su u podrume pobegli. Naišao je jedan kamion i kroz taj seoski put dizao ogromnu prašinu i kažem kolegi da idemo za njim. Nakon nekog vremena zaustavlja se kamion. Vidim da se nalazi jedna kuća u blizini i parkiram se pored nje, a onda vozač otvori vrata kamiona i kaže: ,,Biž budalo otale, pun sam eksploziva!” Kako da bežim kad zvižde meci sa svih strana. Otpuzimo iza jednog zida i čekamo da meci prestanu. Dolaze neki vojnici i čujemo na motoroli da je Čarli, a to je protuavionski puškomitraljez koji je postavljen na kamion, a on je rokao po gradu i onda su oni zatvorili prilaz prema Negoslavcima. Više ne možemo da se vratimo nazad. Kad su videli da su tu novinari, poslali su nekoliko vojnika da nas odvedu do kasarne. U kasarni je bilo prilično haotično. Prespavamo u Vukovaru u vinariji u podrumu.

MONITOR: Kako je to izgledalo?
SABO: Spavali smo na paletama. U jednom trenutku probudim se na jasan zvuk prevrtanja ručne bombe oko moje glave. Čujem zvuk bombe, ali nastavim da spavam. U nekom trenutku pomislio sam da je to san. Ujutro me probudilo muvanje jednog vojnika oko mene. Puzi i nešto traži. Pitam ga šta radi, a on meni: „Ma, tražim bombu, žuljala me sinoć… Negde sam je ovamo gurnuo”. U tom trenutku se smrznem od straha.

MONITOR: Kako su u Beogradu to sve doživljavali?
SABO: U Beogradu se nije shvatalo šta se dešavalo u Hrvatskoj pa kasnije i u Bosni. Zahvaljujući ogromnoj ratnoj propagandi i to propagandnoj mašineriji beogradske televizije, koja je često prikazivala lažne ali i prave slike. Međutim, prikazivala je samo masakre nad srpskim življem… Mislim da bi Goebells pozavideo toj propagandi. I ne samo srpskoj, nego i hrvatskoj i bosanskoj, i slovenačkoj.

MONITOR: Jeste li se ikada miješali u to što su drugi radili?
SABO: Ne. Bio sam jako uzdržan. Sećam se na Baniji pre početka rata, kad se pripucalo, trojica mladih reportera, nisu imali ni 18 godina, došli su mi i rekli: ,,Pucali smo iz automata!” Pitao sam u šta su pucali a oni odgovaraju : ,,U Hrvate”. Poređam ih i kažem: ,,Slušajte, vi ste ovde fotografi i možete da pucate samo objektivom, nikako oružjem.”

MONITOR: Jeste li se susretali sa Arkanom?
SABO: Sreo sam ga na početku rata i ponuđeno mi je da idem s njim u akciju. To je bilo jako teško izbeći. Arkanu sam poslao poruku da ako ja idem s njima u akciju u okolinu Dalja, a to je onaj poznati pokolj u Dalju, onda hoću da imam fotografije odatle, a možda ih i ne bih imao, jer bi me ubili. Rekao sam mu: to je noć i ja moram da slikam blicem, a onda ću da odam položaj. Posle toga sam u širokom luku zaobilazio Erdut, da ne bih morao da fotografišem. Sve vreme sam uspevao, na danas neobjašnjiv način, da odlučujem gde hoću da idem.

MONITOR: Prvi ste uradili fotografije tada nepoznatog Radovana Karadžića?
SABO: Po zadatku, nešto sam radio u Predsedništvu kod Slobodana Miloševića, i tadašnji portparol me pozvao da slikam i nekog čoveka, kao on je važan, iz Bosne. Izašli smo u Pionirski park. Bio je sneg. Uradio sam fotografije tog čoveka. Posle mi je isti portparol rekao da je to Radovan Karadžić.

MONITOR: Kasnije ste uradili i fotografije Karadžića sa Limonovim iznad Sarajeva?
SABO: Da. Limonov dolazi u Beograd. Mi smo to saznali i on je rekao da će da ide u posetu bosanskim Srbima. Ja sam rekao da hoću da idem s njim i tadašnji urednik NIN-a mi rekao: Hajde idi! Vraćao sam se sa Karadžićevim i Limonovim helikopterom iz Pala do Beograda. Nas su uvek vodili. Nismo mi mogli da dođemo i stavimo ruke u džepove i da kažemo: Ja ću da se odšetam do tamo i tamo pa ću tek onda da radim. Uvek si imao nekoga ko će ti lomiti ruke, razbijati glavu.

MONITOR: Kakvo Vam je sjećanje na Karadžića?
SABO: Koliko mi se neke stvari nisu dopadale kod Miloševića, u smislu arogancije, u tih nekoliko susreta sa Karadžićem sam imao pozitivno mišljenje o njemu. Naravno, ne govorim o njegovoj ulozi i o njegovom naredbodavnom položaju.

MONITOR: Uradili ste i poznatu fotografiju Vojislava Šešelja u Kninu.
SABO: Interesantno je kako je ona nastala. Mnogi su pokušavali da naprave sličnu fotografiju, pa je jedan kolega uvalio automat Vojislavu Koštunici dok je bio predsednik i napravio idiotsku fotografiju kako se Koštunica kezi sa automatom.

MONITOR: Kako je došlo do Šešeljeve fotografije?
SABO: Još nije bio rat. Arkan je uhapšen i u Zagrebu je. Idem u Knin. Sa Plitivica krenem prema Kninu i čujem da je u Lovincu pukla bomba u policijskoj stanici. Išli smo Moca Petrović i ja, a on ima ogromnu bradu. Pre no što smo krenuli, javim u Radio Beograd da idemo u Lovinac, a da u slučaju da se ne pojavimo u Kninu do 22 sata objave u Radio Beogradu da su reporteri na putu za Lovinac, ali da nisu stigli do Knina. Dođemo mi u Lovinac. Zenge još nemaju uniformu, nego običnu američku jaknu. Ja nosim farmerke, a izlazi čovek iz kafane i kaže: ,,Gle, četnici”! Otvorim vrata i kažem: ,,Gde ste Hrvati, hajdemo na piće! Mi iz Beograda novinari”! Odemo u neku kafanicu i popijemo mi nekoliko pića. Ne daju nam da idemo u policijsku stanicu, ali na polasku se izgrlimo i izljubimo i jedan mi tad kaže: ,,Četnici, ako vas neko dira, samo recite da se javi Mati.” Dođemo do Knina i čujem da je Šešelj u Kninu. Martić je tada bio šef kninske policije. Pitamo ga gde je Šešelj, a on kaže: ,,Čuo sam da je tu negde…” Neće da nam kaže. Uđem u neku kafanu, kad ono Šešelj sedi. Pozdravimo se, vidim da je on već znao za nas. Pitam da ga slikam, kad on kaže: ,,Može”. A ja: ,,Hoćete li da izađete napolje”? Šta mi znači da ga slikam u kafani, to može biti bilo gde. Šešelj je mnogo viši od mene, uzmem uličnu metalnu žardinjeru, jako klimavu, popnem se na nju i držim balans da uhvatim ugao, podignem aparat kad on kaže: ,,Stani!” Tamam pomislim da neće da se slika, kad on zovnu: „Brate Nikola, daj mi šubaru”. Brat Nikola četnik došao iz Australije a na licu nema milimetra bez ogrebotine a sve ostalo brada. Natakne on na glavu šubaru sa četničkom kokardom. Ponovo podignem aparat kad on opet: „Stani. Donesite mi automat!” Iz jednog stojadina donesoše mu automat, a on stavi preko i tako napravim nekoliko fotografija.

Pozdravimo se fino i kažem ja Moci: „Idemo za Beograd. Imamo ekskluzivu i senzaciju.” Krenemo, kad ono kolona. Ja izvadio film i stavio u gaće. Uglavnom sam te važne filmove držao u gaćama… Šešelj je znao ko sam ja. Znao je da ću fotografiju dati u agencije, da će to biti objavljeno. Ali, njemu je bilo važno da se kaže da je on sa šubarom i automatom u Kninu.

MONITOR: Kako danas djelujete?
SABO: Danas sam siromašni fotograf koji radi svakojake stvari da bi preživeo. S druge strane, gajim lepu fotografiju.

Cijev na čelu

MONITOR: Šta je bilo najteže?
SABO: U principu, sve je to bilo jako teško. Sećam se scene u okolini Srebrenice. Pripadnici Vojske Republike Srpske voze me džipom i Joja Tintor, koji je pokrao sve pa posle postaje veliki biznismen, mi je dodelio vozača. Prolazimo pored džamije. Sedim nazad i uzeo sam fotoaparat u ruku i da vidim nešto oko kompozicije i čovek zaustavi auto. Uhvati mi ruku i poče da je lomi preko kolena. „Ti ćeš da slikaš džamiju?” „Nisam slikao džamiju… ma nisam ni hteo da slikam…” odgovaram mu. Krenemo i dođemo do Pala. Kad sam video da tu imam nekog ko može da kontroliše onda mu kažem: „A šta i da sam hteo da slikam džamiju?” „Pa slomio bih te”. „ Pa šta ste onda rušili džamije?! Što si srušio džamiju?!” „Pa… to su Turci.” „ Svejedno, Turcima je to crkva”. Nisam ja tu mogao ništa učiniti, ali sam doživljavao i takve stvari.

Fotografije koje nema

MONITOR: Postoji li neka fotografija koju nikada niste uradili, a trebali ste?
SABO: Postoji. Negde u okolini Karlovca i Bosanske Dubice. Hrvatski rat je u pitanju. Odveli su me do reke ispod mosta. Tu su se nalazila tri leša i ležala su otprilike u zvezdastom obliku. Ubijeni su nožem. Iz jednog grkljana je još štrcalo sporo pulsiranje srca, što znači da je polako umirao. Zaista ne znam zašto to nisam fotografisao. To su neobjašnjive stvari. Ako su me već vodili tamo, ne bi mi branili da fotografišem. Najverovatnije sam ja sebi dao zabranu i rekao: Ovo neću slikati… Mislim da sam morao to da fotografišem.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo