Povežite se sa nama

INTERVJU

IMRE SABO: Prvi sam uradio fotografije Radovana Karadžića

Objavljeno prije

na

imre-sabo-2

Imre Sabo je beogradski ratni fotoreporter čije su fotografije objavljivane u NIN-u, Politici, Ilustrovanoj politici. Bio je urednik fotografije u listu Danas, Blic, News-u i agenciji Fonet. Fotografije su mu objavljivane i u svjetskim magazinima: Stern, Spiegel, Focus, Le Monde, L'express, Time, Newsweek, Herald Tribune, Le Nouvell Observateur. Danas radi kao samostalni umjetnik i urednik fotografije magazina Status u Beogradu. Nedavno smo sa njim razgovarali u sarajevskom hotelu Evropa, u kojem je posljednji put bio kada se ratnih devedesetih još moglo sa Pala doći u Sarajevo.

MONITOR: Kako ste doživjeli početak rata u bivšoj Jugoslaviji?
SABO: Tri dana pre pucnja bio sam u Mostaru. Kad bi mi neko rekao da će u BiH biti rata, ja sam odgovorao: „Alo, bre, vidiš kako živimo zajedno!” Onda puče. Početkom rata izgubili smo mogućnost da idemo na obe strane. Moja sudbina je bila da sam mogao da idem samo na srpsku stranu.

MONITOR: Niste pokušali doći ovamo?
SABO: Haris Pašović me pitao što nisam došao u Sarajevo. Kako da dođem? Uveren sam da su me Srbi čak i pustili da dođem, da me ova vojska ne bi prihvatila.

MONITOR: Kako ste za vrijeme rata ulazili u Bosnu?
SABO: Bilo je situacija kada Karadžić nije davao dozvolu Stern-ovim reporterima da dolaze, zato što je jedan reporter šutnuo njegovu mačku na Palama. Njegova žena je obožavala tu mačku…Onda sam u Bosnu ulazio kao vozač, usput slikajući. Jednom sam sa Dragoljubom Samurovićem bio iznad Žepe. Prolazimo i gledam odozgo kako krivuda Žepa i vojska je tu i ja pomislim da napravim fotografiju… I napravim ja fotku njega sa okačenim automatom. Ali on tada padne na nos i krene krv. Pojavi se neki čovek bez činova, neki oficir, izvadim ja akreditaciju Imre Sabo. On repetira i stavi mi pištolj na čelo, gleda me u oči i ja njega gledam. Imam sreću da sam u tim situacijama miran. Nije mi prvi put da mi je cev pored čela. Spustim aparat, a on mi kaže: Mrš!!!! To je bila čitava komunikacija. Sednem u auto. Ja vozač. Iza krivine počela noga potpuno nekontolisano da ide prema kvačilu i ugasi se auto. Izađem i kažem: „Vozi, bežimo odavde”.

MONITOR: Je li novinarski etično slikati tako strašne fotografije ubijenih civila?
SABO: Apsolutno, jeste etički. Pored toga što novinski fotograf radi za konkretan događaj, njegova je misija da beleži sve oko sebe za svoga života, da bi to ostalo nekim generacijama. Mnogo fotografija na kojima se nalaze leševi nisam objavio.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru prije svih stranih fotoreportera?
SABO: Da. U selu Negoslavci major nam je trebao dati odobrenje. Čekali smo ga jedno sat vremena. U jednom momentu su nadletela dva aviona i svi oficiri su nestali. To je ravničarsko selo i svi su u podrume pobegli. Naišao je jedan kamion i kroz taj seoski put dizao ogromnu prašinu i kažem kolegi da idemo za njim. Nakon nekog vremena zaustavlja se kamion. Vidim da se nalazi jedna kuća u blizini i parkiram se pored nje, a onda vozač otvori vrata kamiona i kaže: ,,Biž budalo otale, pun sam eksploziva!” Kako da bežim kad zvižde meci sa svih strana. Otpuzimo iza jednog zida i čekamo da meci prestanu. Dolaze neki vojnici i čujemo na motoroli da je Čarli, a to je protuavionski puškomitraljez koji je postavljen na kamion, a on je rokao po gradu i onda su oni zatvorili prilaz prema Negoslavcima. Više ne možemo da se vratimo nazad. Kad su videli da su tu novinari, poslali su nekoliko vojnika da nas odvedu do kasarne. U kasarni je bilo prilično haotično. Prespavamo u Vukovaru u vinariji u podrumu.

MONITOR: Kako je to izgledalo?
SABO: Spavali smo na paletama. U jednom trenutku probudim se na jasan zvuk prevrtanja ručne bombe oko moje glave. Čujem zvuk bombe, ali nastavim da spavam. U nekom trenutku pomislio sam da je to san. Ujutro me probudilo muvanje jednog vojnika oko mene. Puzi i nešto traži. Pitam ga šta radi, a on meni: „Ma, tražim bombu, žuljala me sinoć… Negde sam je ovamo gurnuo”. U tom trenutku se smrznem od straha.

MONITOR: Kako su u Beogradu to sve doživljavali?
SABO: U Beogradu se nije shvatalo šta se dešavalo u Hrvatskoj pa kasnije i u Bosni. Zahvaljujući ogromnoj ratnoj propagandi i to propagandnoj mašineriji beogradske televizije, koja je često prikazivala lažne ali i prave slike. Međutim, prikazivala je samo masakre nad srpskim življem… Mislim da bi Goebells pozavideo toj propagandi. I ne samo srpskoj, nego i hrvatskoj i bosanskoj, i slovenačkoj.

MONITOR: Jeste li se ikada miješali u to što su drugi radili?
SABO: Ne. Bio sam jako uzdržan. Sećam se na Baniji pre početka rata, kad se pripucalo, trojica mladih reportera, nisu imali ni 18 godina, došli su mi i rekli: ,,Pucali smo iz automata!” Pitao sam u šta su pucali a oni odgovaraju : ,,U Hrvate”. Poređam ih i kažem: ,,Slušajte, vi ste ovde fotografi i možete da pucate samo objektivom, nikako oružjem.”

MONITOR: Jeste li se susretali sa Arkanom?
SABO: Sreo sam ga na početku rata i ponuđeno mi je da idem s njim u akciju. To je bilo jako teško izbeći. Arkanu sam poslao poruku da ako ja idem s njima u akciju u okolinu Dalja, a to je onaj poznati pokolj u Dalju, onda hoću da imam fotografije odatle, a možda ih i ne bih imao, jer bi me ubili. Rekao sam mu: to je noć i ja moram da slikam blicem, a onda ću da odam položaj. Posle toga sam u širokom luku zaobilazio Erdut, da ne bih morao da fotografišem. Sve vreme sam uspevao, na danas neobjašnjiv način, da odlučujem gde hoću da idem.

MONITOR: Prvi ste uradili fotografije tada nepoznatog Radovana Karadžića?
SABO: Po zadatku, nešto sam radio u Predsedništvu kod Slobodana Miloševića, i tadašnji portparol me pozvao da slikam i nekog čoveka, kao on je važan, iz Bosne. Izašli smo u Pionirski park. Bio je sneg. Uradio sam fotografije tog čoveka. Posle mi je isti portparol rekao da je to Radovan Karadžić.

MONITOR: Kasnije ste uradili i fotografije Karadžića sa Limonovim iznad Sarajeva?
SABO: Da. Limonov dolazi u Beograd. Mi smo to saznali i on je rekao da će da ide u posetu bosanskim Srbima. Ja sam rekao da hoću da idem s njim i tadašnji urednik NIN-a mi rekao: Hajde idi! Vraćao sam se sa Karadžićevim i Limonovim helikopterom iz Pala do Beograda. Nas su uvek vodili. Nismo mi mogli da dođemo i stavimo ruke u džepove i da kažemo: Ja ću da se odšetam do tamo i tamo pa ću tek onda da radim. Uvek si imao nekoga ko će ti lomiti ruke, razbijati glavu.

MONITOR: Kakvo Vam je sjećanje na Karadžića?
SABO: Koliko mi se neke stvari nisu dopadale kod Miloševića, u smislu arogancije, u tih nekoliko susreta sa Karadžićem sam imao pozitivno mišljenje o njemu. Naravno, ne govorim o njegovoj ulozi i o njegovom naredbodavnom položaju.

MONITOR: Uradili ste i poznatu fotografiju Vojislava Šešelja u Kninu.
SABO: Interesantno je kako je ona nastala. Mnogi su pokušavali da naprave sličnu fotografiju, pa je jedan kolega uvalio automat Vojislavu Koštunici dok je bio predsednik i napravio idiotsku fotografiju kako se Koštunica kezi sa automatom.

MONITOR: Kako je došlo do Šešeljeve fotografije?
SABO: Još nije bio rat. Arkan je uhapšen i u Zagrebu je. Idem u Knin. Sa Plitivica krenem prema Kninu i čujem da je u Lovincu pukla bomba u policijskoj stanici. Išli smo Moca Petrović i ja, a on ima ogromnu bradu. Pre no što smo krenuli, javim u Radio Beograd da idemo u Lovinac, a da u slučaju da se ne pojavimo u Kninu do 22 sata objave u Radio Beogradu da su reporteri na putu za Lovinac, ali da nisu stigli do Knina. Dođemo mi u Lovinac. Zenge još nemaju uniformu, nego običnu američku jaknu. Ja nosim farmerke, a izlazi čovek iz kafane i kaže: ,,Gle, četnici”! Otvorim vrata i kažem: ,,Gde ste Hrvati, hajdemo na piće! Mi iz Beograda novinari”! Odemo u neku kafanicu i popijemo mi nekoliko pića. Ne daju nam da idemo u policijsku stanicu, ali na polasku se izgrlimo i izljubimo i jedan mi tad kaže: ,,Četnici, ako vas neko dira, samo recite da se javi Mati.” Dođemo do Knina i čujem da je Šešelj u Kninu. Martić je tada bio šef kninske policije. Pitamo ga gde je Šešelj, a on kaže: ,,Čuo sam da je tu negde…” Neće da nam kaže. Uđem u neku kafanu, kad ono Šešelj sedi. Pozdravimo se, vidim da je on već znao za nas. Pitam da ga slikam, kad on kaže: ,,Može”. A ja: ,,Hoćete li da izađete napolje”? Šta mi znači da ga slikam u kafani, to može biti bilo gde. Šešelj je mnogo viši od mene, uzmem uličnu metalnu žardinjeru, jako klimavu, popnem se na nju i držim balans da uhvatim ugao, podignem aparat kad on kaže: ,,Stani!” Tamam pomislim da neće da se slika, kad on zovnu: „Brate Nikola, daj mi šubaru”. Brat Nikola četnik došao iz Australije a na licu nema milimetra bez ogrebotine a sve ostalo brada. Natakne on na glavu šubaru sa četničkom kokardom. Ponovo podignem aparat kad on opet: „Stani. Donesite mi automat!” Iz jednog stojadina donesoše mu automat, a on stavi preko i tako napravim nekoliko fotografija.

Pozdravimo se fino i kažem ja Moci: „Idemo za Beograd. Imamo ekskluzivu i senzaciju.” Krenemo, kad ono kolona. Ja izvadio film i stavio u gaće. Uglavnom sam te važne filmove držao u gaćama… Šešelj je znao ko sam ja. Znao je da ću fotografiju dati u agencije, da će to biti objavljeno. Ali, njemu je bilo važno da se kaže da je on sa šubarom i automatom u Kninu.

MONITOR: Kako danas djelujete?
SABO: Danas sam siromašni fotograf koji radi svakojake stvari da bi preživeo. S druge strane, gajim lepu fotografiju.

Cijev na čelu

MONITOR: Šta je bilo najteže?
SABO: U principu, sve je to bilo jako teško. Sećam se scene u okolini Srebrenice. Pripadnici Vojske Republike Srpske voze me džipom i Joja Tintor, koji je pokrao sve pa posle postaje veliki biznismen, mi je dodelio vozača. Prolazimo pored džamije. Sedim nazad i uzeo sam fotoaparat u ruku i da vidim nešto oko kompozicije i čovek zaustavi auto. Uhvati mi ruku i poče da je lomi preko kolena. „Ti ćeš da slikaš džamiju?” „Nisam slikao džamiju… ma nisam ni hteo da slikam…” odgovaram mu. Krenemo i dođemo do Pala. Kad sam video da tu imam nekog ko može da kontroliše onda mu kažem: „A šta i da sam hteo da slikam džamiju?” „Pa slomio bih te”. „ Pa šta ste onda rušili džamije?! Što si srušio džamiju?!” „Pa… to su Turci.” „ Svejedno, Turcima je to crkva”. Nisam ja tu mogao ništa učiniti, ali sam doživljavao i takve stvari.

Fotografije koje nema

MONITOR: Postoji li neka fotografija koju nikada niste uradili, a trebali ste?
SABO: Postoji. Negde u okolini Karlovca i Bosanske Dubice. Hrvatski rat je u pitanju. Odveli su me do reke ispod mosta. Tu su se nalazila tri leša i ležala su otprilike u zvezdastom obliku. Ubijeni su nožem. Iz jednog grkljana je još štrcalo sporo pulsiranje srca, što znači da je polako umirao. Zaista ne znam zašto to nisam fotografisao. To su neobjašnjive stvari. Ako su me već vodili tamo, ne bi mi branili da fotografišem. Najverovatnije sam ja sebi dao zabranu i rekao: Ovo neću slikati… Mislim da sam morao to da fotografišem.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo