Povežite se sa nama

INTERVJU

IMRE SABO: Prvi sam uradio fotografije Radovana Karadžića

Objavljeno prije

na

Imre Sabo je beogradski ratni fotoreporter čije su fotografije objavljivane u NIN-u, Politici, Ilustrovanoj politici. Bio je urednik fotografije u listu Danas, Blic, News-u i agenciji Fonet. Fotografije su mu objavljivane i u svjetskim magazinima: Stern, Spiegel, Focus, Le Monde, L'express, Time, Newsweek, Herald Tribune, Le Nouvell Observateur. Danas radi kao samostalni umjetnik i urednik fotografije magazina Status u Beogradu. Nedavno smo sa njim razgovarali u sarajevskom hotelu Evropa, u kojem je posljednji put bio kada se ratnih devedesetih još moglo sa Pala doći u Sarajevo.

MONITOR: Kako ste doživjeli početak rata u bivšoj Jugoslaviji?
SABO: Tri dana pre pucnja bio sam u Mostaru. Kad bi mi neko rekao da će u BiH biti rata, ja sam odgovorao: „Alo, bre, vidiš kako živimo zajedno!” Onda puče. Početkom rata izgubili smo mogućnost da idemo na obe strane. Moja sudbina je bila da sam mogao da idem samo na srpsku stranu.

MONITOR: Niste pokušali doći ovamo?
SABO: Haris Pašović me pitao što nisam došao u Sarajevo. Kako da dođem? Uveren sam da su me Srbi čak i pustili da dođem, da me ova vojska ne bi prihvatila.

MONITOR: Kako ste za vrijeme rata ulazili u Bosnu?
SABO: Bilo je situacija kada Karadžić nije davao dozvolu Stern-ovim reporterima da dolaze, zato što je jedan reporter šutnuo njegovu mačku na Palama. Njegova žena je obožavala tu mačku…Onda sam u Bosnu ulazio kao vozač, usput slikajući. Jednom sam sa Dragoljubom Samurovićem bio iznad Žepe. Prolazimo i gledam odozgo kako krivuda Žepa i vojska je tu i ja pomislim da napravim fotografiju… I napravim ja fotku njega sa okačenim automatom. Ali on tada padne na nos i krene krv. Pojavi se neki čovek bez činova, neki oficir, izvadim ja akreditaciju Imre Sabo. On repetira i stavi mi pištolj na čelo, gleda me u oči i ja njega gledam. Imam sreću da sam u tim situacijama miran. Nije mi prvi put da mi je cev pored čela. Spustim aparat, a on mi kaže: Mrš!!!! To je bila čitava komunikacija. Sednem u auto. Ja vozač. Iza krivine počela noga potpuno nekontolisano da ide prema kvačilu i ugasi se auto. Izađem i kažem: „Vozi, bežimo odavde”.

MONITOR: Je li novinarski etično slikati tako strašne fotografije ubijenih civila?
SABO: Apsolutno, jeste etički. Pored toga što novinski fotograf radi za konkretan događaj, njegova je misija da beleži sve oko sebe za svoga života, da bi to ostalo nekim generacijama. Mnogo fotografija na kojima se nalaze leševi nisam objavio.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru prije svih stranih fotoreportera?
SABO: Da. U selu Negoslavci major nam je trebao dati odobrenje. Čekali smo ga jedno sat vremena. U jednom momentu su nadletela dva aviona i svi oficiri su nestali. To je ravničarsko selo i svi su u podrume pobegli. Naišao je jedan kamion i kroz taj seoski put dizao ogromnu prašinu i kažem kolegi da idemo za njim. Nakon nekog vremena zaustavlja se kamion. Vidim da se nalazi jedna kuća u blizini i parkiram se pored nje, a onda vozač otvori vrata kamiona i kaže: ,,Biž budalo otale, pun sam eksploziva!” Kako da bežim kad zvižde meci sa svih strana. Otpuzimo iza jednog zida i čekamo da meci prestanu. Dolaze neki vojnici i čujemo na motoroli da je Čarli, a to je protuavionski puškomitraljez koji je postavljen na kamion, a on je rokao po gradu i onda su oni zatvorili prilaz prema Negoslavcima. Više ne možemo da se vratimo nazad. Kad su videli da su tu novinari, poslali su nekoliko vojnika da nas odvedu do kasarne. U kasarni je bilo prilično haotično. Prespavamo u Vukovaru u vinariji u podrumu.

MONITOR: Kako je to izgledalo?
SABO: Spavali smo na paletama. U jednom trenutku probudim se na jasan zvuk prevrtanja ručne bombe oko moje glave. Čujem zvuk bombe, ali nastavim da spavam. U nekom trenutku pomislio sam da je to san. Ujutro me probudilo muvanje jednog vojnika oko mene. Puzi i nešto traži. Pitam ga šta radi, a on meni: „Ma, tražim bombu, žuljala me sinoć… Negde sam je ovamo gurnuo”. U tom trenutku se smrznem od straha.

MONITOR: Kako su u Beogradu to sve doživljavali?
SABO: U Beogradu se nije shvatalo šta se dešavalo u Hrvatskoj pa kasnije i u Bosni. Zahvaljujući ogromnoj ratnoj propagandi i to propagandnoj mašineriji beogradske televizije, koja je često prikazivala lažne ali i prave slike. Međutim, prikazivala je samo masakre nad srpskim življem… Mislim da bi Goebells pozavideo toj propagandi. I ne samo srpskoj, nego i hrvatskoj i bosanskoj, i slovenačkoj.

MONITOR: Jeste li se ikada miješali u to što su drugi radili?
SABO: Ne. Bio sam jako uzdržan. Sećam se na Baniji pre početka rata, kad se pripucalo, trojica mladih reportera, nisu imali ni 18 godina, došli su mi i rekli: ,,Pucali smo iz automata!” Pitao sam u šta su pucali a oni odgovaraju : ,,U Hrvate”. Poređam ih i kažem: ,,Slušajte, vi ste ovde fotografi i možete da pucate samo objektivom, nikako oružjem.”

MONITOR: Jeste li se susretali sa Arkanom?
SABO: Sreo sam ga na početku rata i ponuđeno mi je da idem s njim u akciju. To je bilo jako teško izbeći. Arkanu sam poslao poruku da ako ja idem s njima u akciju u okolinu Dalja, a to je onaj poznati pokolj u Dalju, onda hoću da imam fotografije odatle, a možda ih i ne bih imao, jer bi me ubili. Rekao sam mu: to je noć i ja moram da slikam blicem, a onda ću da odam položaj. Posle toga sam u širokom luku zaobilazio Erdut, da ne bih morao da fotografišem. Sve vreme sam uspevao, na danas neobjašnjiv način, da odlučujem gde hoću da idem.

MONITOR: Prvi ste uradili fotografije tada nepoznatog Radovana Karadžića?
SABO: Po zadatku, nešto sam radio u Predsedništvu kod Slobodana Miloševića, i tadašnji portparol me pozvao da slikam i nekog čoveka, kao on je važan, iz Bosne. Izašli smo u Pionirski park. Bio je sneg. Uradio sam fotografije tog čoveka. Posle mi je isti portparol rekao da je to Radovan Karadžić.

MONITOR: Kasnije ste uradili i fotografije Karadžića sa Limonovim iznad Sarajeva?
SABO: Da. Limonov dolazi u Beograd. Mi smo to saznali i on je rekao da će da ide u posetu bosanskim Srbima. Ja sam rekao da hoću da idem s njim i tadašnji urednik NIN-a mi rekao: Hajde idi! Vraćao sam se sa Karadžićevim i Limonovim helikopterom iz Pala do Beograda. Nas su uvek vodili. Nismo mi mogli da dođemo i stavimo ruke u džepove i da kažemo: Ja ću da se odšetam do tamo i tamo pa ću tek onda da radim. Uvek si imao nekoga ko će ti lomiti ruke, razbijati glavu.

MONITOR: Kakvo Vam je sjećanje na Karadžića?
SABO: Koliko mi se neke stvari nisu dopadale kod Miloševića, u smislu arogancije, u tih nekoliko susreta sa Karadžićem sam imao pozitivno mišljenje o njemu. Naravno, ne govorim o njegovoj ulozi i o njegovom naredbodavnom položaju.

MONITOR: Uradili ste i poznatu fotografiju Vojislava Šešelja u Kninu.
SABO: Interesantno je kako je ona nastala. Mnogi su pokušavali da naprave sličnu fotografiju, pa je jedan kolega uvalio automat Vojislavu Koštunici dok je bio predsednik i napravio idiotsku fotografiju kako se Koštunica kezi sa automatom.

MONITOR: Kako je došlo do Šešeljeve fotografije?
SABO: Još nije bio rat. Arkan je uhapšen i u Zagrebu je. Idem u Knin. Sa Plitivica krenem prema Kninu i čujem da je u Lovincu pukla bomba u policijskoj stanici. Išli smo Moca Petrović i ja, a on ima ogromnu bradu. Pre no što smo krenuli, javim u Radio Beograd da idemo u Lovinac, a da u slučaju da se ne pojavimo u Kninu do 22 sata objave u Radio Beogradu da su reporteri na putu za Lovinac, ali da nisu stigli do Knina. Dođemo mi u Lovinac. Zenge još nemaju uniformu, nego običnu američku jaknu. Ja nosim farmerke, a izlazi čovek iz kafane i kaže: ,,Gle, četnici”! Otvorim vrata i kažem: ,,Gde ste Hrvati, hajdemo na piće! Mi iz Beograda novinari”! Odemo u neku kafanicu i popijemo mi nekoliko pića. Ne daju nam da idemo u policijsku stanicu, ali na polasku se izgrlimo i izljubimo i jedan mi tad kaže: ,,Četnici, ako vas neko dira, samo recite da se javi Mati.” Dođemo do Knina i čujem da je Šešelj u Kninu. Martić je tada bio šef kninske policije. Pitamo ga gde je Šešelj, a on kaže: ,,Čuo sam da je tu negde…” Neće da nam kaže. Uđem u neku kafanu, kad ono Šešelj sedi. Pozdravimo se, vidim da je on već znao za nas. Pitam da ga slikam, kad on kaže: ,,Može”. A ja: ,,Hoćete li da izađete napolje”? Šta mi znači da ga slikam u kafani, to može biti bilo gde. Šešelj je mnogo viši od mene, uzmem uličnu metalnu žardinjeru, jako klimavu, popnem se na nju i držim balans da uhvatim ugao, podignem aparat kad on kaže: ,,Stani!” Tamam pomislim da neće da se slika, kad on zovnu: „Brate Nikola, daj mi šubaru”. Brat Nikola četnik došao iz Australije a na licu nema milimetra bez ogrebotine a sve ostalo brada. Natakne on na glavu šubaru sa četničkom kokardom. Ponovo podignem aparat kad on opet: „Stani. Donesite mi automat!” Iz jednog stojadina donesoše mu automat, a on stavi preko i tako napravim nekoliko fotografija.

Pozdravimo se fino i kažem ja Moci: „Idemo za Beograd. Imamo ekskluzivu i senzaciju.” Krenemo, kad ono kolona. Ja izvadio film i stavio u gaće. Uglavnom sam te važne filmove držao u gaćama… Šešelj je znao ko sam ja. Znao je da ću fotografiju dati u agencije, da će to biti objavljeno. Ali, njemu je bilo važno da se kaže da je on sa šubarom i automatom u Kninu.

MONITOR: Kako danas djelujete?
SABO: Danas sam siromašni fotograf koji radi svakojake stvari da bi preživeo. S druge strane, gajim lepu fotografiju.

Cijev na čelu

MONITOR: Šta je bilo najteže?
SABO: U principu, sve je to bilo jako teško. Sećam se scene u okolini Srebrenice. Pripadnici Vojske Republike Srpske voze me džipom i Joja Tintor, koji je pokrao sve pa posle postaje veliki biznismen, mi je dodelio vozača. Prolazimo pored džamije. Sedim nazad i uzeo sam fotoaparat u ruku i da vidim nešto oko kompozicije i čovek zaustavi auto. Uhvati mi ruku i poče da je lomi preko kolena. „Ti ćeš da slikaš džamiju?” „Nisam slikao džamiju… ma nisam ni hteo da slikam…” odgovaram mu. Krenemo i dođemo do Pala. Kad sam video da tu imam nekog ko može da kontroliše onda mu kažem: „A šta i da sam hteo da slikam džamiju?” „Pa slomio bih te”. „ Pa šta ste onda rušili džamije?! Što si srušio džamiju?!” „Pa… to su Turci.” „ Svejedno, Turcima je to crkva”. Nisam ja tu mogao ništa učiniti, ali sam doživljavao i takve stvari.

Fotografije koje nema

MONITOR: Postoji li neka fotografija koju nikada niste uradili, a trebali ste?
SABO: Postoji. Negde u okolini Karlovca i Bosanske Dubice. Hrvatski rat je u pitanju. Odveli su me do reke ispod mosta. Tu su se nalazila tri leša i ležala su otprilike u zvezdastom obliku. Ubijeni su nožem. Iz jednog grkljana je još štrcalo sporo pulsiranje srca, što znači da je polako umirao. Zaista ne znam zašto to nisam fotografisao. To su neobjašnjive stvari. Ako su me već vodili tamo, ne bi mi branili da fotografišem. Najverovatnije sam ja sebi dao zabranu i rekao: Ovo neću slikati… Mislim da sam morao to da fotografišem.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo