Povežite se sa nama

OKO NAS

ISKUSTVA RODITELJA ROMSKE DJECE SA VRŠNJAČKIM NASILJEM: Ispisuju ih ili uče da trpe

Objavljeno prije

2 godine

na

Odgovor učitelja  da nasilnik „neće više“, a to je prema riječima roditelja sa kojima smo razgovarali najčešći odgovor koji dobijaju kad potraže pomoć, nije ni približno dovoljan da se riješi problem vršnjačkog nasilja. Zato oni svoju djecu ili ispusuju iz škole, ili ih uče – trpljenju

 

„Moje dijete se stalno žali da je druga dijeca zadirkuju u školu i da je psuju, pogotovo za vrijeme odmora, tada najviše ima problema. Od početka ove školske godine situacija se malo promijebila. Sada mi još dvoje dijece pohađa istu školu pa kada je sa njima na odmoru onda je ne diraju. Ali, kada oni nisu sa njom djeca iz drugih odeljenja je zadirkuju“ priča Burim Bećaj, roditelj učenice trećeg razreda u OŠ „Marko Miljanov“.

On objašnjava da se njegovo dijete žalilo učiteljici da je je žrtva nasilja, a da učiteljica nije previše pridavala značaja.

„Odgovor učiteljice da „neće više“ nije dovoljan jer se dijete tako obeshrabruje da joj se obraća, ne ulijeva povjerenje da će joj pomoći. Zato onda najčešće odlučuje da nikome ništa ne kaže“.

Taj odgovor je  prema riječima roditelja sa kojima smo razgovarali najčešći odgovor koji dobijaju kad potaže pomoć.  Zato oni svoju djecu ili ispusuju iz škole, ili ih uče – trpljenju. I sami nerijetko ćute.

Burim Bećaj smatra da su roditelji krivi jer se ne žale, nego najčešće ćute, ali ipak primijećuje da oni koji to čine, ne dobijaju često potrebnu podršku i pomoć.

„I kada prijavljujemo govore da to nije istina i da je sve super u školi. Na roditeljskim sastancima se recimo nikada ne govori o takvim problemima“, zaključuje zabrinuto Bećaj.

Problem vršnjačkog nasilja prisutan je na svim nivoima obrazovanja. I.B. je dvadesetsedmogodišnji roditelj koji je bio prinuđen da svoje dijete ispiše iz vrtića u kojem gotovo da nije bilo djece iz romske i egipćanske zajednice..

,,U grupi sa djecom većinske zajednice pored moje kćerke bilo je još dvoje romske djece. To mi je dalo povoda da pomislim da su sva djeca u tom vrtiću dobro prihvaćena. Međutim, nije bilo tako. Djeca su je svakodnevno zadirkivala i vrijeđala, a to je trajalo nekoliko dana“, objašnjava I.B. i dodaje da se više puta obraćao vaspitačicama, ali da se za njegov problem nije moglo naći rješenje.

„Morao sam da je prepišem u vrtić  na Vrelima ribničkim koji pohađaju samo djeca romske i egipćanske zajednice. U tom vrtiću, kako kaže, nije bilo problema, već da ga je uspješno završila i napravila korak dalje.

Problem vršnjačkog nasilja, međutim, našeg je sagovornika i njegovu ćerku  dočekao i u osnovnoj školi.

,,Prva dva mjeseca je imala problema sa drugarima iz odjeljenja. Djeca su joj otimala užinu, vrijeđali je, pljuvali. Više je ostajala gladna iako je imala obezbjeđenu užinu. Trpjela je dosta toga.“, priča zabrinuti otac. On smatra da za problem vršnjačkog nasilja, odnosno njegovo ne rješavanje, nijesu odgovorni samo učitelji, nastavnici i profesori, već roditelji djece nasilnika.

,,Treba da sjednu i fino popričaju sa svojom djecom i uče ih kulturi kao i lijepom ponašanju. Jedne prilike kad sam se žalio jednom roditelju na njegovo dijete, rekao je da ne brinem te je svom djetetu tada zaprijetio batinama. Batinama se ne postiže ništa, time samo može biti gore“, ističe on.

Problem je, kako kaže, i to što neki roditelji uče djecu da se odvajaju od djece druge zajednice ili tamnije puti. ,,Bez obzira na ralike, treba da pružamo pomoć i podršku jedni drugima. To onda na neki način utiče da djeca maltetiraju drugu djecu“.

Djeca u školi, kaže, iz kuće donose noževe, i slične predmete, pa nasilje poprima i dramatične momente. „Mom djetetu su zaprijetila viljuškama  i kuhinjskim noževima. Zvuči nevjerovatno, ali nažalost tako je. Moji razgovori sa roditeljima te djece nijesu pomogli da se problem riješi2, objašnjava.

Priča ovog oca se ponavljala, kako kaže, više puta i primoran je bio da trpi. Mnogo puta se javljao i upravi škole gdje su nakon izvjesnog vremena donijeli odluku da je prebace u drugo odjeljenje.

„Od tada je problem polako počeo da nestaje. Ne znam da li je to rješenje za svu djecu koja prolaze pakao koje je moje dijete prošlo. Sad ide u četvrti razred i sve je u najboljem redu. Stekla je svoje društvo, fino se druže, uče i igraju”, priča zadovoljno.

Sa sličnim problemom susretao se i F.A. koji ima troje djece koja pohađaju osnovnu školu ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ uzrasta od po 12 i 14 godina. Pored njih troje u istoj školi upisan je bio i stariji sin Amir koji je, zbog kasnog upisa, sa 13 godina pohađao četvrti razred. Tada je, kako kaže F.A., zbog ruganja i raznih pogrdnih riječi od strane druge djece odustao od školovanja.

,,Upisao se malo kasnije jer nismo imali uslova da ga na vrijeme šaljemo u školu. Živjeli smo dosta siromašno, a nakon nekog vremena ja sam počeo da radim i uz pomoć uprave škole upisao sam svu djecu u školu“, prića F.A. koji je želio ostati anoniman.

On priča kako njegova djeca na početku školovanja nijesu imala problema, ali da su problemi nastali kada su počeli da pohadjaju četvrti razred.

„Starijem djetetu su se sprdali drugovi iz odjeljenja, imao je puno problema sa đacima,  vrijeđali su ga na nacionalnoj osnovi. Mi smo se žalili povodom toga, ali se time ništa nije postiglo i tješili smo se da će i to proći“, ispričao je F.A.

Svijestan je, kaže, značaja obrazovanja i da mu je i sada, nakon dvije godine odustajanja od škole, predložio da makar vanredno završi osnovnu jer će mu trebati. ,,Valjalo bi mu, jer bez škole se teško može i zaposliti, život je mnogo težak ako nisi pismen“.

U par navrata je razgovarao sa roditeljima djece koja su maltretirala njegovu djecu. Kako kaže, dogovoreno je da će se situacija smiriti, ali je bila sve lošija.

„Bilo je djece koja su starija od njega po godinu – dvije, bila su i mlađa djeca, ona obično imaju običaj da nazivaju raznim pogrdnim imenima – cigo i slično“, objašnjava F.A. i dodaje da je to zapravo vaspitanje njihovih roditelja .

„Kad god prođu djeca, samo se može čuti, cigo, cigo. Kada naiđu na nepismene ljude iz romske zajednice – ne valja, kad se školujemo – onda nas maltretiraju. Kako god ne valja“, priča uz razočarenje F.A..

On smatra da bi problem rješilo, pored razgovora sa pedagogom i drugih disciplinskih mjera, i to ukoliko bi pored vaspitača u školi bilo i obezbjeđenje ili neko ko bi vodio računa o bezbjednosti djece.

,,Treba da se vodi računa pogotovo kad su odmoru i na času fizičkog ili  na igralištu. Razumijem da jedan vaspitač ili učitelj ne može da ih otprati, zato bi trebalo nekog dodatno angažovati“.

Naš sagovornik je ispisao starije dijete iz škole, a kaže da će to uraditi i sa ostalom djecom ako se pojave isti problemi.

„Ako opet primjetim da mi djeca imaju bilo kakvih problema, ja ću djecu da ispišem iz škole. Ne želim da budu izložena bilo kakvim rizicima jer ih ne šaljem zbog toga u školu“ zaključuje.

Ovakvu sudbinu imao je i mladi B.M. kojeg je zbog vršnjačkog nasilja otac ispisao iz škole.  Otac ovog mladića, koji je htio ostati anoniman, priča nam kako je tokom odlaska u školu bio zatečen šta sve mladi rade u dvorištu škole. Povod njegovog odlaska u školu je bio upravo vršnjačko nasilje zbog čega je htio da razgovara sa upravom.

„Moje dijete je pohađalo hemijsku školu i tamo je i upoznao djevojku koja je iz većinske populacije. Svakodnevno je imao problema zbog toga, druga djeca su mu dobacivala i izazivala ga. Čak su ga i fizički napali “, priča on.

Kada je pošao u školu, zabrinuti otac, kaže da nije mogao da vjeruje šta se tamo dešava.  „Djeca  i oružje. I i tu onda da šaljem dijete?“. Tada je odlučio da ga ispiše iz škole.

„Uplašio sam se da mi se nešto ne desi djetetu“, kazao je on. A na institucije i školu  nije, kaže,  mogao previše računati.

Enis EMINOVIĆ
Serđan Baftijari

 

PROJEKAT JE PODRŽAN U OKVIRU ŠIREG PROJEKTA “KOALICIJA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA U CRNOGORSKIM ŠKOLAMA” KOJI REALIZUJE NVO  RODITELJI U SARADNJI SA PROJEKTNIM PARTNERIMA NVO JUVENTAS, UNIJOM  SREDNJOŠKOLACA CRNE GORE I CENTROM ZA PODRŠKU LOKALNOM I REGIONALNOM RAZVOJU UZ INSTITUCIONALNU PODRŠKU MINISTARSTVA PROSVJETE. PROJEKAT FINANSIRA DELEGACIJA EVROPSKE UNIJE U CRNOJ GORI I KOFINANSIRA MINISTARSTVO JAVNE UPRAVE CRNE GORE. STAVOVI I MIŠLJENJA IZNIJETI U TEKSTU NE ODRAŽAVAJU STAV EUD.

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

2 dana

na

8 Aprila, 2021

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

2 dana

na

8 Aprila, 2021

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

1 sedmica

na

2 Aprila, 2021

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo