Povežite se sa nama

OKO NAS

ISKUSTVA RODITELJA ROMSKE DJECE SA VRŠNJAČKIM NASILJEM: Ispisuju ih ili uče da trpe

Objavljeno prije

na

Odgovor učitelja  da nasilnik „neće više“, a to je prema riječima roditelja sa kojima smo razgovarali najčešći odgovor koji dobijaju kad potraže pomoć, nije ni približno dovoljan da se riješi problem vršnjačkog nasilja. Zato oni svoju djecu ili ispusuju iz škole, ili ih uče – trpljenju

 

„Moje dijete se stalno žali da je druga dijeca zadirkuju u školu i da je psuju, pogotovo za vrijeme odmora, tada najviše ima problema. Od početka ove školske godine situacija se malo promijebila. Sada mi još dvoje dijece pohađa istu školu pa kada je sa njima na odmoru onda je ne diraju. Ali, kada oni nisu sa njom djeca iz drugih odeljenja je zadirkuju“ priča Burim Bećaj, roditelj učenice trećeg razreda u OŠ „Marko Miljanov“.

On objašnjava da se njegovo dijete žalilo učiteljici da je je žrtva nasilja, a da učiteljica nije previše pridavala značaja.

„Odgovor učiteljice da „neće više“ nije dovoljan jer se dijete tako obeshrabruje da joj se obraća, ne ulijeva povjerenje da će joj pomoći. Zato onda najčešće odlučuje da nikome ništa ne kaže“.

Taj odgovor je  prema riječima roditelja sa kojima smo razgovarali najčešći odgovor koji dobijaju kad potaže pomoć.  Zato oni svoju djecu ili ispusuju iz škole, ili ih uče – trpljenju. I sami nerijetko ćute.

Burim Bećaj smatra da su roditelji krivi jer se ne žale, nego najčešće ćute, ali ipak primijećuje da oni koji to čine, ne dobijaju često potrebnu podršku i pomoć.

„I kada prijavljujemo govore da to nije istina i da je sve super u školi. Na roditeljskim sastancima se recimo nikada ne govori o takvim problemima“, zaključuje zabrinuto Bećaj.

Problem vršnjačkog nasilja prisutan je na svim nivoima obrazovanja. I.B. je dvadesetsedmogodišnji roditelj koji je bio prinuđen da svoje dijete ispiše iz vrtića u kojem gotovo da nije bilo djece iz romske i egipćanske zajednice..

,,U grupi sa djecom većinske zajednice pored moje kćerke bilo je još dvoje romske djece. To mi je dalo povoda da pomislim da su sva djeca u tom vrtiću dobro prihvaćena. Međutim, nije bilo tako. Djeca su je svakodnevno zadirkivala i vrijeđala, a to je trajalo nekoliko dana“, objašnjava I.B. i dodaje da se više puta obraćao vaspitačicama, ali da se za njegov problem nije moglo naći rješenje.

„Morao sam da je prepišem u vrtić  na Vrelima ribničkim koji pohađaju samo djeca romske i egipćanske zajednice. U tom vrtiću, kako kaže, nije bilo problema, već da ga je uspješno završila i napravila korak dalje.

Problem vršnjačkog nasilja, međutim, našeg je sagovornika i njegovu ćerku  dočekao i u osnovnoj školi.

,,Prva dva mjeseca je imala problema sa drugarima iz odjeljenja. Djeca su joj otimala užinu, vrijeđali je, pljuvali. Više je ostajala gladna iako je imala obezbjeđenu užinu. Trpjela je dosta toga.“, priča zabrinuti otac. On smatra da za problem vršnjačkog nasilja, odnosno njegovo ne rješavanje, nijesu odgovorni samo učitelji, nastavnici i profesori, već roditelji djece nasilnika.

,,Treba da sjednu i fino popričaju sa svojom djecom i uče ih kulturi kao i lijepom ponašanju. Jedne prilike kad sam se žalio jednom roditelju na njegovo dijete, rekao je da ne brinem te je svom djetetu tada zaprijetio batinama. Batinama se ne postiže ništa, time samo može biti gore“, ističe on.

Problem je, kako kaže, i to što neki roditelji uče djecu da se odvajaju od djece druge zajednice ili tamnije puti. ,,Bez obzira na ralike, treba da pružamo pomoć i podršku jedni drugima. To onda na neki način utiče da djeca maltetiraju drugu djecu“.

Djeca u školi, kaže, iz kuće donose noževe, i slične predmete, pa nasilje poprima i dramatične momente. „Mom djetetu su zaprijetila viljuškama  i kuhinjskim noževima. Zvuči nevjerovatno, ali nažalost tako je. Moji razgovori sa roditeljima te djece nijesu pomogli da se problem riješi2, objašnjava.

Priča ovog oca se ponavljala, kako kaže, više puta i primoran je bio da trpi. Mnogo puta se javljao i upravi škole gdje su nakon izvjesnog vremena donijeli odluku da je prebace u drugo odjeljenje.

„Od tada je problem polako počeo da nestaje. Ne znam da li je to rješenje za svu djecu koja prolaze pakao koje je moje dijete prošlo. Sad ide u četvrti razred i sve je u najboljem redu. Stekla je svoje društvo, fino se druže, uče i igraju”, priča zadovoljno.

Sa sličnim problemom susretao se i F.A. koji ima troje djece koja pohađaju osnovnu školu ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ uzrasta od po 12 i 14 godina. Pored njih troje u istoj školi upisan je bio i stariji sin Amir koji je, zbog kasnog upisa, sa 13 godina pohađao četvrti razred. Tada je, kako kaže F.A., zbog ruganja i raznih pogrdnih riječi od strane druge djece odustao od školovanja.

,,Upisao se malo kasnije jer nismo imali uslova da ga na vrijeme šaljemo u školu. Živjeli smo dosta siromašno, a nakon nekog vremena ja sam počeo da radim i uz pomoć uprave škole upisao sam svu djecu u školu“, prića F.A. koji je želio ostati anoniman.

On priča kako njegova djeca na početku školovanja nijesu imala problema, ali da su problemi nastali kada su počeli da pohadjaju četvrti razred.

„Starijem djetetu su se sprdali drugovi iz odjeljenja, imao je puno problema sa đacima,  vrijeđali su ga na nacionalnoj osnovi. Mi smo se žalili povodom toga, ali se time ništa nije postiglo i tješili smo se da će i to proći“, ispričao je F.A.

Svijestan je, kaže, značaja obrazovanja i da mu je i sada, nakon dvije godine odustajanja od škole, predložio da makar vanredno završi osnovnu jer će mu trebati. ,,Valjalo bi mu, jer bez škole se teško može i zaposliti, život je mnogo težak ako nisi pismen“.

U par navrata je razgovarao sa roditeljima djece koja su maltretirala njegovu djecu. Kako kaže, dogovoreno je da će se situacija smiriti, ali je bila sve lošija.

„Bilo je djece koja su starija od njega po godinu – dvije, bila su i mlađa djeca, ona obično imaju običaj da nazivaju raznim pogrdnim imenima – cigo i slično“, objašnjava F.A. i dodaje da je to zapravo vaspitanje njihovih roditelja .

„Kad god prođu djeca, samo se može čuti, cigo, cigo. Kada naiđu na nepismene ljude iz romske zajednice – ne valja, kad se školujemo – onda nas maltretiraju. Kako god ne valja“, priča uz razočarenje F.A..

On smatra da bi problem rješilo, pored razgovora sa pedagogom i drugih disciplinskih mjera, i to ukoliko bi pored vaspitača u školi bilo i obezbjeđenje ili neko ko bi vodio računa o bezbjednosti djece.

,,Treba da se vodi računa pogotovo kad su odmoru i na času fizičkog ili  na igralištu. Razumijem da jedan vaspitač ili učitelj ne može da ih otprati, zato bi trebalo nekog dodatno angažovati“.

Naš sagovornik je ispisao starije dijete iz škole, a kaže da će to uraditi i sa ostalom djecom ako se pojave isti problemi.

„Ako opet primjetim da mi djeca imaju bilo kakvih problema, ja ću djecu da ispišem iz škole. Ne želim da budu izložena bilo kakvim rizicima jer ih ne šaljem zbog toga u školu“ zaključuje.

Ovakvu sudbinu imao je i mladi B.M. kojeg je zbog vršnjačkog nasilja otac ispisao iz škole.  Otac ovog mladića, koji je htio ostati anoniman, priča nam kako je tokom odlaska u školu bio zatečen šta sve mladi rade u dvorištu škole. Povod njegovog odlaska u školu je bio upravo vršnjačko nasilje zbog čega je htio da razgovara sa upravom.

„Moje dijete je pohađalo hemijsku školu i tamo je i upoznao djevojku koja je iz većinske populacije. Svakodnevno je imao problema zbog toga, druga djeca su mu dobacivala i izazivala ga. Čak su ga i fizički napali “, priča on.

Kada je pošao u školu, zabrinuti otac, kaže da nije mogao da vjeruje šta se tamo dešava.  „Djeca  i oružje. I i tu onda da šaljem dijete?“. Tada je odlučio da ga ispiše iz škole.

„Uplašio sam se da mi se nešto ne desi djetetu“, kazao je on. A na institucije i školu  nije, kaže,  mogao previše računati.

Enis EMINOVIĆ
Serđan Baftijari

 

PROJEKAT JE PODRŽAN U OKVIRU ŠIREG PROJEKTA “KOALICIJA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA U CRNOGORSKIM ŠKOLAMA” KOJI REALIZUJE NVO  RODITELJI U SARADNJI SA PROJEKTNIM PARTNERIMA NVO JUVENTAS, UNIJOM  SREDNJOŠKOLACA CRNE GORE I CENTROM ZA PODRŠKU LOKALNOM I REGIONALNOM RAZVOJU UZ INSTITUCIONALNU PODRŠKU MINISTARSTVA PROSVJETE. PROJEKAT FINANSIRA DELEGACIJA EVROPSKE UNIJE U CRNOJ GORI I KOFINANSIRA MINISTARSTVO JAVNE UPRAVE CRNE GORE. STAVOVI I MIŠLJENJA IZNIJETI U TEKSTU NE ODRAŽAVAJU STAV EUD.

Komentari

OKO NAS

SJEVER,  STATISTIKA KOJA NEMA KOGA DA OPOMENE: Više penzionera nego zaposlenih                           

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko je situacija na sjeveru države teška najrječitije govori činjenica da je u Rožajama i Plavu više i korisnika socijalne pomoći nego radnika

 

Podatak da u jedanaest crnogorskih opština na sjeveru ima više penzionera nego zaposlenih, neminovno proizvodi pitanje – od čega se isplaćuju penzije i socijalna davanja u Crnoj Gori. Prema idealnim parametrima  zaposlenih bi trebalo da ima tri puta više nego penzionera, da bi penzioni, zdravstveni i socijalni fondovi mogli da funkcionišu.

Ove podatke Vijesti su zvanično dobile od izvora iz Monstata, Fonda PIO, Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada i socijalnog staranja, a kako je objašnjeno, svi podaci se odnose na novembar prošle godine, osim za broj nezaposlenih koji je iz oktobra.

Koliko je situacija na sjeveru države teška najrječitije govori činjenica da je u Rožajama i Plavu više i korisnika socijalne pomoći nego radnika.

Prema podacima do kojih su došle Vijesti, najlošija socijalna karta je kod Plava i Gusinja. U ovoj nekada jedinstvenoj opštini sada ima 1.417 zaposlenih i sve tri druge kategorije stanovnika su brojnije od njih. Nezaposlenih u Plavu i Gusinju ima 2.195, penzionera 1.529, a korisnika socijalne pomoći 1.693, što znači da je broj takozvanih izdržavanih stanovnika četiri puta veći od onih koji privređuju.

U Plavu je zabilježen niz katastrofalnih privatizacija, kao što je bila privatizacija hotelsko turističkog preduzeća. U mjesnom centru Murina, odavno su ugašene i ne rade fabrike Titeksa.

U Rožajama koji je prije AB revolucije i tranzicije imao desetinu fabrika, od kojih je najveća i napoznatija bila drvna industrija Gornji Ibar, danas ima svega 3.205 zaposlenih, a čak 5.362 korisnika socijalne pomoći.

U gradu gdje je formirana  Bošnjačka stranka, koja je na lokalnom nivou samostalno na vlasti, nezaposlenih je 3.477, a penzionera 2.614. Procentualno izraženo, u Rožajama su čak 24 odsto stanovnika korisnici socijalne pomoći.

U Rožajama ne radi ni jedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant „Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira „Dekor“, fabrika mašinskih elemenata „Famod“, autoprevozno preduzeće „Transervis“, fabrika „Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Zvasnični statistički podaci neumoljivi su i kada je u pitanju malena opština Andrijevica, gdje neprikosneoveno i samostalno vlada Demokratska partija socijalista.

U Andrijevici ima 795 penzionera i 761 nezaposleni, dok je radnika svega 539. Korisnika socijalne pomoći u ovom gradu je 327.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon kožne galanterije Polimka.

To je varoš gdje je ove školske godine u gradskoj osnovnoj školi upisano tek pola odjeljenja prvaka, i gdje se, zbog slabog priliva učenika, dovodi u pitanje opstanak srednjoškolskog centra.

U Mojkovcu je svaki četvrti stanovnik penzioner 1.835, dok je zaposlenih znatno manje 1.225. Nezaposlenih je 606, a za 389 se daje socijalna pomoć.

U rodnom gradu premijera Markovića nestao je drvni kombinat Vukman Kruščić Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Beranama i Petnjici ima 5.211 radnika, dok je penzionera 5.887, a nezaposlenih 5.260. Korisnika socijalne pomoći je 3.316.

U Beranama, danas jedinom opozicionom gradu na sjeveru Crne Gore, nekada je samo u industriji i povezanim djelatnostima bilo skoro deset hiljada radnika. Fabrika celuloze i papira sa dvije hiljade radnika bila je prva žrtva AB revolucije. U ovom gradu zatvoreni su fabrika kože Polimka, nekada svjetski brend i nekoliko drugih velikih i značajnih privrednih kolektiva. Ovaj grad je sedamdesetih godina imao aerodrom i redovnu avio liniju za Podgoricu, Beograd i Zagreb.

Socijalna situacija kod gradova na sjeveru je nešto manje lošija u Pljevljima, industrijskom centru Crne Gore, gdje je samo broj penzionera koji iznosi 7.032, veći od broja radnika 5.921. U ovom gradu ima i 1.921 nezaposleni i 1.024 korisnika socijalne pomoći.

U Kolašinu je uništen Titeks, a u tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i na daleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru, Veletrgovina.

To je glavni razlog što je Kolašin danas grad sa 1.347 zaposlenih, a 1.491 penzionerom. Ovaj turistički grad ima i 694 nezaposlena i 457 korisnika socijalne pomoći.

U najmanjoj crnogorskoj opštini Šavniku je 288 zaposlenih, 340 penzionera, 67 nezaposlenih i 72 korisnika socijalne pomoći. Sličan omjer je u Plužinama sa 652 penzionera, 476 radnika, 162 nezaposlenih i 55 koji dobijaju socijalnu pomoć. Na Žabljaku je 665 radnika, 728 penzionera, 82 nezaposlenih i 46 korisnika pomoći.

Bijelo Polje je jedina opština na sjeveru u kojoj su radnici (8.496) brojniji od ostalih kategorija pojedinačno. Penzionera je nešto manje 7.813, nezaposlenih 3.488 a korisnika pomoći 2.707.

Ne smije se zaboraviti. U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji, osim u fabrici mineralne vode Rada.

U ovom gradu, pored Vunka propale su i sve  druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica.

Bjelopoljci izgleda nijesu nezadovoljni, jer već tri decenije tamo stoluje Demokratska partija socijalista, odnosno vlast nije promijnjena taman koliko i na državnom nivou. Pa ipak, iz ove opštine, prema statističkim podacima, najviše se odseljava u druge krajeve Crne Gore ili u inostranstvo.

Posljedica sive statistike su migracije i u drugim gradovima na sjeveru. Dramatičan je podatak da osnovnu školu na Žabljaku pohađa tek trinaest prvaka.

Ista priča je u Petnjici, Gusinju, kao i drugim, nešto većim, sjevernim opštinama. Da se drama sa migracijama i iseljavanjem sa sjevera nastavlja geometrijskom progresijom, govore i zvanični podaci Zavoda za statitiku Crne Gore, odnosno MONSTAT-a.

Sjever ponire i umire. U tajkunskoj tranziciji skakavci su pojeli svu industrijsku infrastrukturu. Višedecenijska politika Vlade o regionalnom razvoju i nije dala rezultate, a sve je manje onih koji žele da rade kao robovi u privatnom sektoru za bijedne plate.

Ostaje pitanje – kako i od čega se isplaćuju penzije i socijalna davanja u Crnoj Gori; od  čega se isplaćuju plate u javnom sektoru i neprivrednim djelatnostima.  Na to pitanje postoji jedan odgovor i ne važi samo za našu zemlju. Države na Balkanu i dalje svoje budžete u najvećoj mjeri pune iz crnih švercerskih poslova

              Tufik SOFTIĆ      

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

(ZLO)UPOTREBA STRANIH RIJEČI U JEZIKU:  Izgubljeno u prevodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravilna upotreba tuđica ne može ugroziti autentičnost i izvornost jednog jezika, slažu se naši sagovornici. Nekritičko i površinsko prevođenje, nerazvijanje čitalačke kulture i kreativnog stvaralaštva i slijepo praćenje globalnih trendova  mogu

 

Na iventu će večeras biti mnogo kul ljudi, a to je idealna prilika za dobar selfi i čiliranje. Stajlinzi moraju da budu na nivou kako bi apdejtovali lajne fotografijama sa selebritijima iz bekstejdža.

Rečenice koje vrve od stranih riječi postale su neizbježne u svakodnevnom govoru. Njih ne koriste više samo tinejdžeri. Pod uticajem globalizacije, medijske dominacije i razvoja tehnologije, neke tuđice su se toliko odomaćile da ne traže prevod, dok za neke postoji i domaća verzija.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Miomir Abović smatra da je upotreba stranih riječi nekada opravdana a nekada ne, zavisno od pozajmljenice (strane riječi koju koristimo): ,,Kada neki narod po prvi put dolazi u dodir sa nekim entitetom onda je naprosto prisiljen pozajmiti riječ kojom se nominuje taj entitet. Takav slučaj smo imali u dalekoj prošlosti predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba sa riječima kao što su na primjer jarbol (iz dalmatskog jezika), kovčeg (iz staroturkijskog) ili šljem (iz gotskog). U savremenom jeziku takve, dakle potrebne, pozajmljenice su riječi kao što su internet ili stereo”.

Strane riječi najčešće služe da olakšaju komunikaciju. Često u engleskom jeziku jedna riječ označava samo jedan pojam, dok bi za taj isti pojam objašnjenje u crnogorskom jeziku bila i čitava rečenica. Takva je riječ influenser, jedna od trenutno omiljenih.

,,Riječi koje donose duh nekog novog vremena, a nijesu potekle iz naše kulture i načina života, poželjne su i ne ugrožavaju jezik, već ga obogaćuju. Riječi putuju, mijenjaju se, prilagođavaju i na kraju se odomaće, srastu sa jezikom. Neke jednostavno nestanu. Nekada su kod nas u modi bile riječi francuskog jezika, naročito u učenijim i građanskim slojevima društva”, objašnjava Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika. ,,Nemojte se ženirati će razumjeti stariji ljudi, a današnja mlada generacija neće znati šta kažete (gêner-smetati; osjećati se neprijatno). Mnoge francuske riječi smo usvojili jer nijesmo imali riječi za to šta one predstavljaju”. Šćepanović ukazuje da su francuski lingvisti, u očaju pred poplavom engleskih riječi u svakodnevnoj komunikaciji, svoj jezik nazvali franglish.

Upotreba stranih riječi u crnogorskom jeziku nije neophodna kada već postoje adekvatni termini, kao što je to u slučaju riječi daunload (preuzimanje) ili benefit (korist). ,,Većina ljudi koja upotrebljava ovakve riječi ne razmišlja o tome. One im zasigurno zvuče modernije, moćnije, ozbiljnije. Sve je to proizvod medijskog uticaja, popularne muzike i televizijskih sadržaja, beskrajnog prisustva reklama, pojave novih medija i cijele plejade novoskovanih “zanimanja” kao što su blogeri, vlogeri, influenseri, developeri, tviteraši, lajfkoučeri, jutjuberi. Svi oni, prateći takozvane globalne trendove, vrše uticaj na jezik i u jeziku, najčešće lišavajući ga izvornosti, što smatram pogubnim, kako za jezik, tako i za čovjeka”, kaže za Monitor Kristina Bojanović, filozofkinja i prevoditeljka.

Ona smatra da su mlađe generacije naročito izložene jezičkim nakaradnostima: ,,To se prihvata kao nužnost i normalnost, jer bivanje izvan nametnutih obrazaca nije prihvatljivo u društvu. Tome treba dodati i bjesomučnu upotrebu telefona koja prilično uspijeva da redukuje ljudsku pismenost, ali i usmenost. Saobraćanje među ljudima svodi se na svega nekoliko riječi, koje se iznova ponavljaju i koje se čak skraćuju na po par slova (uvijek se negdje žuri, ko još ima vremena da se u takvim mikro formama bavi jezikom…). Što su telefoni postali pametniji, to su ljudi postali isprazniji i nepismeniji”.

Miomir Abović kaže da se, u slučajevima kad ljudi upotrebljavaju stranu riječ iako na raspolaganju imaju odgovarajuću domaću, može govoriti o jednom vidu ispoljavanja snobizma: ,,Koristeći stranu riječ umjesto domaće, ljudi pokušavaju sebi dati na važnosti, pokazati kako su IN, kako besprekorno barataju stranim (najčešće engleskim) riječima koje koriste svi koji žele biti u trendu. Umjesto da sebi daju na društvenom značaju, zapravo otkrivaju svojoj okolini samo jedan vid vlastitog primitivizma i snobizma”.

Psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja Jevrosima Pejović objašnjava da, ukoliko jezik posmatramo kao sredstvo povezivanja sa drugim ljudima, kada koristimo riječi koje drugi ne razumiju – ostajemo nepovezani: ,,Riječi nam služe da budemo u kontaktu. Nije svaki kontakt bezbjedan i u tim slučajevima izbjegavanje susreta je najbolje što možemo za sebe da uradimo. U nekim profesijama, kao što je diplomatija, ova vještina je izuzetno značajna. Tada osoba, umjesto da otvoreno daje svoje izjave, koristi apstraktan jezik, tuđice, uopštenost, stereotipne rečenice ili preusmjerava razgovor. Zato nam je lako da ovim osobama pripišemo osobine kao što su pokondirenost, uobraženost i slično”.

Lingvisti se slažu u jednome – ljudi sve manje čitaju literaturu koja bogati rječnik. ,,U vremenu dominantne instant kulture i uz nedostatak kritičkog razmišljenja, mnogi ne umiju da odaberu kvalitetne izvore i sadržaje. Nivo opšte kulture i obrazovanja, naročito iz maternjeg jezika, komunikativnih vještina i humanističkih nauka je nizak. Tako, ne možemo očekivati da prosječan čovjek pravilno i dozirano koristi strane termine i ima zadovoljavajuću kulturu izražavanja”, smatra Milica Šćepanović.

Obaveza društva je da povede računa o očuvanju izvornosti i autentičnosti sopstvenog jezika. ,, Ko smo ako deformišemo ono što nas, pored morala, uspostavlja kao ljude? Ako se prema svome jeziku odnosimo neodgovorno, ako mu bezrazložno narušavamo smisao i ljepotu, postavlja se pitanje da li i sami postajemo dezorijentisani, narušeni, polovični”, upozorava Kristina Bojanović.

,,Ako sve što se može reći stane na jedan ekran, ako nam treba nekoliko trenutaka da na sopstveni jezik prevedemo riječi kao što su implementacija, ivent, mejk ap, facilitacija, šerovanje, ili ako nekritički čitamo i slušamo kad nam neko “kazuje”: “nmg, nzm, brt, btw, tbh, lol”, onda se s pravom možemo zapitati da li čovjek danas, uz sve te bezbrojne i sofisticirane kanale i mogućnosti komunikacije, zapravo postaje nemušt”.

Kao i društvo, i jezik je u tranziciji. Stoga ga treba brižljivo njegovati.

                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UGOVOR O DJELU, MANIPULACIJE I NEZAKONITOSTI: Predizborni štapovi i šargarepe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Privremenim ugovorima poslodavac može da angažuje radnu snagu za konkretan, naručeni posao, obično dodatani, koji se ne može završiti sa postojećim brojem zaposlenih. Međutim, i na državnom i na lokalnom nivou,  radnici po tom osnovu rade godinama i to na mjestima koja su sistematizovana kao stalna, što je suprotno Zakonu o radu

 

Ugovor o djelu je definisan Zakonom o obligacionim odnosima, pa nije radno-pravni instititut.Angažovanje te vrste podrazumijeva da se poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje “da obavi određeni posao (izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl.),  a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu”.

To su  privremeni ugovori kojima poslodavac angažuje radnu snagu za konkretan, naručeni posao, obično dodatani, koji se ne može završiti sa postojećim brojem zaposlenih. Međutim, i na državnom i na lokalnom nivou,  radnici po tom osnovu rade godinama i to na mjestima koja su sistematizovana kao stalna, što je suprotno Zakonu o radu.

Upravo na ugovore o djelu lokalne uprave na sjeveru države troše na stotine hiljada eura, a u obrazloženjima planova prihoda i rashoda gotovo uvijek  izostaje objašnjenje na koju vrstu poslova se odnosi angažovanje i po kojoj cijeni.Obično na zvaničnim iternet straicama lokalnih uprava nema ni objavljenih ugovora, pa ja, kako tvrde iz opozicionih redova,  sve nestransparentno, prostor za zloupotrebe i odstupanja od zakona.

Pravila nema, pa veličina opštine i visina lokalnih budžeta nemaju mnogo veze sa visinom iznosa koje lokalni vlasti planiraju  pod stavkom “izdaci po osnovu ugovora o djelu”.

Tako recimo, u Opštini Žabljak, ove godine je za povremene i privremene poslove opredijeljeno čak 108.000 eura. Rekordnih 130.000  za tu vrstu angažovaja planirali su u Pljevljima.U Plužinama, Kolašinu i Šavniku planirali su između 30.000 i 35.000, dok su, recimo, u znatno većim Bijelom Polju I Beranam potrošiti  po 20.000 eura. U Mojkovcu i Petnjici  će na angažovanje  po tom osnovu od novca građana potrošiti 27.000, odnosno, 23.000 eura. Najmanji izdaci za ugovore o djelu su u Andrijevici (oko 12.000 eura) i Plavu (3. 900 eura).

Prije nekoliko godina nalaz Instituta alternativa (IA) ukazao je  na mogućnost zloupotrebe ugovora o djelu od strane državnih organa kako bi se zaobišle procedure zapošljavanja utvrđene Zakonom o državnim službenicima i namještenicima. Sklapanje takvih ugovora nije prepoznato u Zakonom o radu i Zakonom o državnim službenicima i namještenicima.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo