Povežite se sa nama

OKO NAS

ISKUSTVA RODITELJA ROMSKE DJECE SA VRŠNJAČKIM NASILJEM: Ispisuju ih ili uče da trpe

Objavljeno prije

na

Odgovor učitelja  da nasilnik „neće više“, a to je prema riječima roditelja sa kojima smo razgovarali najčešći odgovor koji dobijaju kad potraže pomoć, nije ni približno dovoljan da se riješi problem vršnjačkog nasilja. Zato oni svoju djecu ili ispusuju iz škole, ili ih uče – trpljenju

 

„Moje dijete se stalno žali da je druga dijeca zadirkuju u školu i da je psuju, pogotovo za vrijeme odmora, tada najviše ima problema. Od početka ove školske godine situacija se malo promijebila. Sada mi još dvoje dijece pohađa istu školu pa kada je sa njima na odmoru onda je ne diraju. Ali, kada oni nisu sa njom djeca iz drugih odeljenja je zadirkuju“ priča Burim Bećaj, roditelj učenice trećeg razreda u OŠ „Marko Miljanov“.

On objašnjava da se njegovo dijete žalilo učiteljici da je je žrtva nasilja, a da učiteljica nije previše pridavala značaja.

„Odgovor učiteljice da „neće više“ nije dovoljan jer se dijete tako obeshrabruje da joj se obraća, ne ulijeva povjerenje da će joj pomoći. Zato onda najčešće odlučuje da nikome ništa ne kaže“.

Taj odgovor je  prema riječima roditelja sa kojima smo razgovarali najčešći odgovor koji dobijaju kad potaže pomoć.  Zato oni svoju djecu ili ispusuju iz škole, ili ih uče – trpljenju. I sami nerijetko ćute.

Burim Bećaj smatra da su roditelji krivi jer se ne žale, nego najčešće ćute, ali ipak primijećuje da oni koji to čine, ne dobijaju često potrebnu podršku i pomoć.

„I kada prijavljujemo govore da to nije istina i da je sve super u školi. Na roditeljskim sastancima se recimo nikada ne govori o takvim problemima“, zaključuje zabrinuto Bećaj.

Problem vršnjačkog nasilja prisutan je na svim nivoima obrazovanja. I.B. je dvadesetsedmogodišnji roditelj koji je bio prinuđen da svoje dijete ispiše iz vrtića u kojem gotovo da nije bilo djece iz romske i egipćanske zajednice..

,,U grupi sa djecom većinske zajednice pored moje kćerke bilo je još dvoje romske djece. To mi je dalo povoda da pomislim da su sva djeca u tom vrtiću dobro prihvaćena. Međutim, nije bilo tako. Djeca su je svakodnevno zadirkivala i vrijeđala, a to je trajalo nekoliko dana“, objašnjava I.B. i dodaje da se više puta obraćao vaspitačicama, ali da se za njegov problem nije moglo naći rješenje.

„Morao sam da je prepišem u vrtić  na Vrelima ribničkim koji pohađaju samo djeca romske i egipćanske zajednice. U tom vrtiću, kako kaže, nije bilo problema, već da ga je uspješno završila i napravila korak dalje.

Problem vršnjačkog nasilja, međutim, našeg je sagovornika i njegovu ćerku  dočekao i u osnovnoj školi.

,,Prva dva mjeseca je imala problema sa drugarima iz odjeljenja. Djeca su joj otimala užinu, vrijeđali je, pljuvali. Više je ostajala gladna iako je imala obezbjeđenu užinu. Trpjela je dosta toga.“, priča zabrinuti otac. On smatra da za problem vršnjačkog nasilja, odnosno njegovo ne rješavanje, nijesu odgovorni samo učitelji, nastavnici i profesori, već roditelji djece nasilnika.

,,Treba da sjednu i fino popričaju sa svojom djecom i uče ih kulturi kao i lijepom ponašanju. Jedne prilike kad sam se žalio jednom roditelju na njegovo dijete, rekao je da ne brinem te je svom djetetu tada zaprijetio batinama. Batinama se ne postiže ništa, time samo može biti gore“, ističe on.

Problem je, kako kaže, i to što neki roditelji uče djecu da se odvajaju od djece druge zajednice ili tamnije puti. ,,Bez obzira na ralike, treba da pružamo pomoć i podršku jedni drugima. To onda na neki način utiče da djeca maltetiraju drugu djecu“.

Djeca u školi, kaže, iz kuće donose noževe, i slične predmete, pa nasilje poprima i dramatične momente. „Mom djetetu su zaprijetila viljuškama  i kuhinjskim noževima. Zvuči nevjerovatno, ali nažalost tako je. Moji razgovori sa roditeljima te djece nijesu pomogli da se problem riješi2, objašnjava.

Priča ovog oca se ponavljala, kako kaže, više puta i primoran je bio da trpi. Mnogo puta se javljao i upravi škole gdje su nakon izvjesnog vremena donijeli odluku da je prebace u drugo odjeljenje.

„Od tada je problem polako počeo da nestaje. Ne znam da li je to rješenje za svu djecu koja prolaze pakao koje je moje dijete prošlo. Sad ide u četvrti razred i sve je u najboljem redu. Stekla je svoje društvo, fino se druže, uče i igraju”, priča zadovoljno.

Sa sličnim problemom susretao se i F.A. koji ima troje djece koja pohađaju osnovnu školu ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ uzrasta od po 12 i 14 godina. Pored njih troje u istoj školi upisan je bio i stariji sin Amir koji je, zbog kasnog upisa, sa 13 godina pohađao četvrti razred. Tada je, kako kaže F.A., zbog ruganja i raznih pogrdnih riječi od strane druge djece odustao od školovanja.

,,Upisao se malo kasnije jer nismo imali uslova da ga na vrijeme šaljemo u školu. Živjeli smo dosta siromašno, a nakon nekog vremena ja sam počeo da radim i uz pomoć uprave škole upisao sam svu djecu u školu“, prića F.A. koji je želio ostati anoniman.

On priča kako njegova djeca na početku školovanja nijesu imala problema, ali da su problemi nastali kada su počeli da pohadjaju četvrti razred.

„Starijem djetetu su se sprdali drugovi iz odjeljenja, imao je puno problema sa đacima,  vrijeđali su ga na nacionalnoj osnovi. Mi smo se žalili povodom toga, ali se time ništa nije postiglo i tješili smo se da će i to proći“, ispričao je F.A.

Svijestan je, kaže, značaja obrazovanja i da mu je i sada, nakon dvije godine odustajanja od škole, predložio da makar vanredno završi osnovnu jer će mu trebati. ,,Valjalo bi mu, jer bez škole se teško može i zaposliti, život je mnogo težak ako nisi pismen“.

U par navrata je razgovarao sa roditeljima djece koja su maltretirala njegovu djecu. Kako kaže, dogovoreno je da će se situacija smiriti, ali je bila sve lošija.

„Bilo je djece koja su starija od njega po godinu – dvije, bila su i mlađa djeca, ona obično imaju običaj da nazivaju raznim pogrdnim imenima – cigo i slično“, objašnjava F.A. i dodaje da je to zapravo vaspitanje njihovih roditelja .

„Kad god prođu djeca, samo se može čuti, cigo, cigo. Kada naiđu na nepismene ljude iz romske zajednice – ne valja, kad se školujemo – onda nas maltretiraju. Kako god ne valja“, priča uz razočarenje F.A..

On smatra da bi problem rješilo, pored razgovora sa pedagogom i drugih disciplinskih mjera, i to ukoliko bi pored vaspitača u školi bilo i obezbjeđenje ili neko ko bi vodio računa o bezbjednosti djece.

,,Treba da se vodi računa pogotovo kad su odmoru i na času fizičkog ili  na igralištu. Razumijem da jedan vaspitač ili učitelj ne može da ih otprati, zato bi trebalo nekog dodatno angažovati“.

Naš sagovornik je ispisao starije dijete iz škole, a kaže da će to uraditi i sa ostalom djecom ako se pojave isti problemi.

„Ako opet primjetim da mi djeca imaju bilo kakvih problema, ja ću djecu da ispišem iz škole. Ne želim da budu izložena bilo kakvim rizicima jer ih ne šaljem zbog toga u školu“ zaključuje.

Ovakvu sudbinu imao je i mladi B.M. kojeg je zbog vršnjačkog nasilja otac ispisao iz škole.  Otac ovog mladića, koji je htio ostati anoniman, priča nam kako je tokom odlaska u školu bio zatečen šta sve mladi rade u dvorištu škole. Povod njegovog odlaska u školu je bio upravo vršnjačko nasilje zbog čega je htio da razgovara sa upravom.

„Moje dijete je pohađalo hemijsku školu i tamo je i upoznao djevojku koja je iz većinske populacije. Svakodnevno je imao problema zbog toga, druga djeca su mu dobacivala i izazivala ga. Čak su ga i fizički napali “, priča on.

Kada je pošao u školu, zabrinuti otac, kaže da nije mogao da vjeruje šta se tamo dešava.  „Djeca  i oružje. I i tu onda da šaljem dijete?“. Tada je odlučio da ga ispiše iz škole.

„Uplašio sam se da mi se nešto ne desi djetetu“, kazao je on. A na institucije i školu  nije, kaže,  mogao previše računati.

Enis EMINOVIĆ
Serđan Baftijari

 

PROJEKAT JE PODRŽAN U OKVIRU ŠIREG PROJEKTA “KOALICIJA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA U CRNOGORSKIM ŠKOLAMA” KOJI REALIZUJE NVO  RODITELJI U SARADNJI SA PROJEKTNIM PARTNERIMA NVO JUVENTAS, UNIJOM  SREDNJOŠKOLACA CRNE GORE I CENTROM ZA PODRŠKU LOKALNOM I REGIONALNOM RAZVOJU UZ INSTITUCIONALNU PODRŠKU MINISTARSTVA PROSVJETE. PROJEKAT FINANSIRA DELEGACIJA EVROPSKE UNIJE U CRNOJ GORI I KOFINANSIRA MINISTARSTVO JAVNE UPRAVE CRNE GORE. STAVOVI I MIŠLJENJA IZNIJETI U TEKSTU NE ODRAŽAVAJU STAV EUD.

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo