Povežite se sa nama

INTERVJU

IVANA MRVALJEVIĆ, DIREKTORICA GRADSKOG POZORIŠTA IZ PODGORICE: Umjetnost će uvijek pobijediti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana svi mediji i društvene mreže prepune su fotografija na kojima stotine ljudi čeka ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu da bi kupili jeftine karte za februarski repertoar. Čini mi se da podgorička publika ipak ide u pozorište i da kod nas nema praznih sala. Kakva je situacija u Gradskom pozorištu?
MRVALJEVIĆ: Legitimno pravo svakog pozorišta je da osmišljava načine kako da što veći broj gledalaca motiviše da dođu i odgledaju njihove predstave. Najsrećnija slika je ona kada se ispred pozorišta stvori milionski red zbog dobre predstave, režije, glumačke igre, teme kojom se komad bavi, a ne zbog cijene. Međutim, popusti u svijetu su manje radikalni, bliži stvarnoj cijeni ulaznica. Ali ne i na Balkanu! Za mene lično, onakva slika djeluje tužno jer dokazuje kakav životni standard ima građanska klasa. Cijena govori o tome na koje smo mjesto postavili pozorište danas. Nije ovo kritika upućena kolegama iz JDP-a, naprotiv, oni su ovom akcijom zapravo razotkrili stvarno stanje prosječnog građanina. I dokazali da su prestiž i u ovako poganim vremenima. Ova akcija treba da zabrine političare i vlast, a umjetnost će uvijek pobijediti i naći svoj put.

Gradsko pozorište nema problem sa gledanošću, ali ima sa brojem novih produkcija na godišnjem nivou, problem u postprodukciji jer nema gdje da svojim sugrađanima ponudi dovoljno. To ne znači da je naš standard na višem nivou. To znači da su svi gladni kulture. Kod nas nema dovoljno za sve koji bi htjeli da odgledaju, u Srbiji ponuđeno ne mogu da plate.

Cijena ulaznice za predstave Gradskog pozorišta u prosjeku je pet eura, za predstave za djecu čak i tri eura. Podgoričani imaju mogućnost i da i ostvare popuste od 50 odsto kupovinom kartice po cijeni od 10 eura na godišnjem nivou. Šta reći osim kultura za dž!

MONITOR: Gradsko pozorište iako postoji više od šezdeset godina i dalje je podstanar. Prošle godine imali ste četiri nove predstave, mnogo izvedbi, gostovanja… Ima li neke nade da će uskoro Gradsko pozorište imati svoju pravu adresu – zgradu?
MRVALJEVIĆ: Od svog osnivanja 1951. godine Gradsko pozorište nema svoj pravi dom. Gradska uprava već godinama unazad kao svoj prioritet planira izgradnju zgrade Gradskog pozorišta. Svi smo svjedoci da su i svi drugi politički subjekti uvrstili ovaj projekat kao prioritet u oblasti kulture. Za sada imamo samo maketu budućeg Pozorišta. Kompanija IngInvest donirala je projekat prema kome je buduća zgrada planirana je na 5.000 m2, na mjestu nekadašnjeg Kina Kulture. Pozorište će imati dvije scene, veliku sa 250 mjesta i malu sa 150 mjesta, kao i sve potrebne prateće sadržaje. Urađen je geomehanički elaborat i ostale podloge, neophodne za završetak glavnog projekta i dobijanje građevinske dozvole.Agencija za izgradnju pokrenula je tenderski postupak za odabir projektne organizacije za tehničku kontrolu. I to je to, dotle se došlo… Da li će i kada doći do početka izgradnje i konačno do završetka ne znam, a i nisam prava adresa za konkretan odgovor.

Mišljenja sam da bi možda i kvalitetna adaptacija sadašnjeg KIC-a Budo Tomović bilo dobro rješenje za Gradsko pozorište.

Suvišno je reći da je Gradsko pozorište neophodno, da predstavlja brend u kulturi ovog grada kao i da je odavno zaslužilo svoju kuću.

MONITOR: U Gradskom pozorištu postoje tri scene – za djecu, lutkarska i večernja scena. Sve tri proizvode vrlo gledane predstave. Kakvi su uslovi rada?
MRVALJEVIĆ: Uprkos činjenici da od svog nastanka do danas nema matičnu scenu ovaj teatar ostavlja dubok trag na crnogorskoj pozorišnoj sceni.

Prije svega jer je jedini teatar u Crnoj Gori koji se od svog nastanka kontinuirano bavi pozorišnom produkcijom za najmlađe (Lutkarska i Dramska scena za djecu), a od 1999. godine producira i predstave koje pripadaju segmentu Večernje scene. Širok raspon dramskog izražavanja svrstava ga u grupu teatara koji imaju snage i umjetničkog potencijala da programski djeluju u tako širokom dijapazonu estetskih okvira.

Uprkos neuslovima, vezujući se za dobre savremene komade i ozbiljnu literaturu za djecu, Gradsko pozorište uspijeva da ostvari značajan uticaj na društvo i odupre se zlim konzumentskim i ružičastim trendovima. Odličan ansambl i značajni saradnici vuku ovo pozorište ka ozbiljnim rezultatima i privlače sve veću pozornost publike.

Proteklom godinom, ako zanemarimo izuzetno teške organizacione uslove koji su uslovljeni prostorom i nedovoljnom brojem zapošljenih ljudi, kao i malim budžetom za programske aktivnosti, možemo biti bez lažne skromnosti zadovoljni. Nastale su četiri nove hit predstave: Slasti slave, Kinez, Hormoni, Čarobnjak iz Oza.

Rad Gradskog pozorišta u 2014. godini nagrađen je brojnim priznanjima u zemlji i van njenih granica. Naše predstave Ružno pače; Filomena Marturano, Slasti slave donijele su mu 15 nagrada sa raznih festivala.

MONITOR: Završili ste u Italiji Master studije za Kinematografsku i televizijsku produkciju. Kako je došlo do toga i koliko Vam to znanje pomaže pri obavljanju ovog posla?
MRVALJEVIĆ: Pripadam generaciji koja je 1991. godine, na samom početku raspada jedne velike zemlje pošla u Gimnaziju, a adolescentske i studentske dane provela pod ekonomskim sankcijama. Generaciji koju su u prelomnim tačkama uvijek pratila ograničenja koja su proisticala iz političkih ili ekonomskih razloga. Generaciji koja je vaspitavana za jedan društveno politički sistem, a koju je u sazrijevanju i radu sačekalo nešto potpuno drugo. Želja da se doškolujem u inostranstvu pratila me je oduvijek.

Motivi su bili razni: želja za usavršavanjem, shvatanje i prihvatanje da moja zemlja sporo i teško napreduje u ovoj oblasti, strah da se ovdje svari neće nikada ni promijeniti.

Filmska i TV produkcija znatno je drugačija od pozorišne. Ali je dosta toga i primjenjivo uz izvjesne modifikacije. U svakom slučaju dodatno znanje nikada ne škodi. Ali treba još mnogo raditi i mnogo toga unaprijediti u kulturnim institucijama kako bi se stvorila platforma da se na uslove u crnogorskoj kulturi, mogu primijeniti znanja stečena u mnogo razvijenijim zemljama sa mnogo većom tradicijom.

MONITOR: Prva ste generacija glume na Cetinju. Ostvarili ste mnoge zapažene uloge. Koju ulogu odvajate od svih i zašto?
MRVALJEVIĆ: Volim da kažem istorijska generacija, koja nije proslavila, kako bi dolikovalo, jubilej 20 godina od svog početka. Najstarija, a opet srednja generacija glumaca čije vrijeme tek dolazi. Prvi mačići koji nisu bačeni u vodu, ali su se ipak morali sami snalaziti.

Uvijek mi je teško izdvojiti bilo koju ulogu, možda i zbog toga što nijedna nije bila ,,prelomna”. Svaka mi je važna i svaka mi je donijela novo iskustvo, osnažila moje samopouzdanje, kroz svaku sam otkrila dio sebe, svaka je bila moj mali uspjeh. Jednom ću vjerovatno moći i da izdvojim. Ali za to ima još dana.

Miroslav MINIĆ
Foto: Ana Kašćelan

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo