Povežite se sa nama

FOKUS

Žive laži

Objavljeno prije

na

fokus-jasna-babic

Mic po mic, premijer se pakuje sa državničkog kormila, ali tu su neprijatni računi iz prošlosti, pa ih i na Živoj istini TV IN „peglaju” karakterni likovi iz susjedne Hrvatske. Tamo je kao oficijelnog ambasadora premijer aprila 2009. poslao svog kuma, Gorana Sita Rakočevića, o čijoj se ulozi kao člana upravnog odbora Prve banke crnogorsko tužilaštvo tačno dvije godine od pokretanja pretkrivičnog postupka nije izjašnjavalo.

POTKUSURIVANJE: Sredinom oktobra Igor Žuvela – za crnogorsku javnost anonimus iz Dubrovnika, predsjednik tamošnje udruge branitelja – „živoistinito” je ekstenzirao svoj susret sa Milom Đukanovićem.

Žuvela je jedan od pola miliona hrvatskih branitelja. Ko je sve u službenim braniteljskim registrima? To je državna tajna u Hrvatskoj i tema polemika zbog navodnih zloupotreba i izmišljenih boračkih statusa koji povlače finansijske benefite. Na internetu postoji Žuvelina izjava da je i on protiv objelodanjivanja imena svih branitelja.

Vratimo li se u prošlost, pa uporedimo aktere na bekgraundu poznatih činjenica, Žuvela bi mogao biti jedan od onih „30.000 ustaških bojovnika na Debelom brijegu” koji 1991. samo što nijesu bili upali u Crnu Goru, pa su Milo i glavari poslali tamo naše rezerviste u preventivnu invaziju masovnih ubistava, paljevina i maroderstva.

Nije li Đukanović, tadašnji premijer sa ustavnim ovlašćenjima vođenja unutrašnje i spoljne politike, preko stranica Pobjede 22. oktobra 1991. objasnio: „Crna Gora je napadnuta od ustaša”!

Dvije decenije kasnije, hrvatska tragedija i crnogorska sramota se redukuju na sumnjive lične relacije i potkusurivanje preko jedne nevladine organizacije. Žuvela je za 1991. upro prstom samo u Srbiju, poželio da mu premijer bude prijatelj i naznačio praktični motiv sastanka u Vili Gorica – novac. Naime, on je „počasni član” Hrvatskog građanskog društva (HGD), bokokotorske nevladine ogranizacije kojoj treba potpora za „projekte”. Dok Ferhat Dinoša, ministar za manjinska prava, „uopće ne ‘benda’ HGD”, objasnio je Žuvela, „Đukanović je jednostavno – institucija”.

O MRTVOM ĐINĐIĆU: Gostovanje 3. decembra Jasne Babić, hrvatske novinarke, autorke knjiga Zagrebačka mafija i Urota Blaškić, naizgled je manje providna šema, utoliko što je iz crnogorskog rakursa teže raspoznati sukobljene frakcije i linije frontova na hrvatskoj medijsko-političkoj sceni.

Jasna Babić je proljeća 2001. napisala prva dva članka o „duhanskoj mafiji”; serijal je preuzeo novinar Berislav Jelinić i kroz dva intervjua sa Srećkom Kestnerom lično Ivo Pukanić. Tokom 2001. i 2002. ukupno je Nacional objavio oko 80 različito formatiranih članaka o ovoj temi koje je potpisalo ukupno osam autora.

U Živoj istini je Babićka istakla da je „tek sada” shvatila da je „duhanska afera” bila priprema ubistva Zorana Đinđića. Nakon drugog teksta, objasnila je, šalju je u Beograd, gdje se susrela sa Vojislavom Koštunicom, predsjednikom SRJ, preko njegovog savjetnika Aleksandra Tijanića. Najavili su joj „senzacionalni dokazni materijal” o Đinđiću. No, Koštunica tog proljeća 2001, osim svojstvenog mu palamuđenja, nije imao ništa drugo, pa je, veli, shvatila da su to „prljava posla” i odustaje od pisanja na tu temu.

Ova dirljiva storija, međutim, ne drži vodu, jer je Babićka za kriminalne veze sa Stankom Subotićem i mafijašima optuživala Đinđića i nakon što je ubijen. U Nacionalu je 19. marta 2003, nepune dvije godine od susreta sa Koštunicom i samo neđelju nakon atentata na srpskog premijera, pisala: „Đinđić je surađivao i sa zemunskom i sa surčinskom i sa Subotićevom mafijom”.

Brojne činjenice iz serijala Nacionala, bez obzira na njihovo porijeklo i namjere plasiranja, nijesu plod mašte Pukanića, inače koloritnog novinara i editora (optuživali su ga da je u „duhanskoj aferi”, navodno, odrađivao posao za konkurentsku Tvornicu duhana Rovinj). Na primjer, finansijske veze sa Đinđićem je potvrdio upravo Subotić u krivičnoj prijavi koju je 19. marta 2010. podnio tužilaštvu u Ženevi protiv 23 osobe zbog „klevetničke kampanje”. Napisao je da je upoznao Đinđića sredinom 1990-ih, na zabavi kod Milorada Vučele Vučelića (eks-direktor RTS-a), bili prisutni Jovica Stanišić (šef Udbe) i Radovan Badža Stojičić (šef srpske policije).

Subotić je priznao kako je Đinđiću i DS-u tokom godina donirao oko 10 miliona eura. Baš na TV IN je 22. marta 2010. objasnio da je poslovao sa cigaretama preko Crne Gore, da su se valjale ogromne pare i da jeste „prijatelj sa Đukanovićem”.

IZVORI: O svemu tome je Nacional pisao prije deceniju. Babićka je u Živoj istini pokušala umanjiti značaj objavljenih činjenica , jer je, tvrdi, Ratko Knežević bio jedini izvor za prvi tekst o duvanskoj mafiji a ,,lagao je na suđenju za ubojstvo Pukanića, na kojem je kazao da je bilo više izvora za tekstove”.

Kneževića smo kontaktirali elektronskom poštom, pa nam je odgovorio na te optužbe: ,,Ja nikada nijesam tajio da sam bio jedan od izvora, od momenta kada sam počeo dobijati prijetnje i od kad mi je ‘natura’ tog kartela postala jasna”.

U svom svjedočenju pred Županijskim sudom, Knežević je 25. februara kazao kako je najznačajniji tekst o „duhanskoj mafiji” napisala upravo novinarka Babić, ali da ona lično nije dobila nikakvu informaciju od njega. Dodao je: „Moja saznanja su tek 40 odsto od svega što je Pukanić objavljivao”.

U Trstu je 18. jula 2002. svjedočio Pukanić pred dr Đuzepeom Šelzijem i potvrdio da mu je Knežević – koji je, ne zaboravimo, krajem 1990-ih ne samo premijerov kum, već i povjerljivo lice za poslovne i diplomatske misije – zaista bio inicijalni, no ne i jedini informator.

Pukanić je Kneževića upoznao krajem 1980-ih. Potom su izgubili kontakte, da bi Pukanić s njim, u svojstvu visokog službenika Vlade Crne Gore, napravio 1997. intervju za Nacional. Zajedno su bili u avionu početkom 2001. kada im je tokom leta pjevačica Alka Vujica, gošća skarednih tuluma Stanka Subotića i navodno Đukanovića u Vili Montenegro na Svetom Stefanu, ispričala detalje o „duhanskoj mafiji”.

Nakon toga, Pukanić je nastavio istraživanje. Rekao je 2002. Šelziju da je naložio „Jasni Babić da nazove Alku i da pokuša doznati od nje osobno poneki detalj više, zato što je Alka njoj mogla ispričati te doživljaje kao žena ženi”. To joj nije uspjelo.

No, potvrdu da je, osim Kneževića, bilo još izvora, nalazimo u prvom tekstu novinarke Babić koji je dopisivao Pukanić – Duhanska mafija: Glavni mafijaški boss Balkana, štampanom 15. maja 2001, sa Subotićevom fotografijom iz njegovog hrvatskog pasoša na naslovnici. Pukanić je ispričao Šelziju da je kod Šima Lučina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hrvatske i Franja Tureka (šefa POA, tamošnje Udbe), uspješno testirao inicijalne informacije o Subotiću. „Prva fotografija Subotića koju smo objavili je ona koju mi je pokazao ministar”, kazao je Pukanić.

AKTERI I SVJEDOCI: U eksploziji 23. oktobra 2008. u Zagrebu Pukanić i njegov saradnik Niko Franjić su raznijeti a Nacional je četiri dana kasnije objavio iscrpan tekst naslovljen: Žrtva svojih kolega:Medijski masakr uvod u ubojstvo. Kroz citirane primjere u tekstu se dokazuje da su pojedini hrvatski novinari i mediji „utjecali na odluke MUP-a da mu se (Pukaniću) oduzme policijska zaštita koju je imao do 1. kolovoza (avgusta) 2008. i tako pridonijeli njegovu preranom odlasku”.

Među označenim je i Jasna Babić, koja je najavljivala tužbu protiv Nacionala zbog „morbidnih kleveti”. Nacional je potencirao kako je Babićka u Slobodnoj Dalmaciji stigmatizovala Pukanića kroz aferu sa Mirjanom, njegovom suprugom, između ostalog i tvrdnjom da se u stanu Pukanića nalazi „kokainski sef”, što se, prema službenim nalazima, ispostavilo kao laž.

Simptomatično je da je Stanko Subotić, odnosno njegov advokatski tim, još 8. decembra 2008. javno objavio kako je „došao i do informacije da je novinarka Babić, nakon što je bez njene saglasnosti, njen tekst dopunjen informacijama koje terete Subotića, odbila da dalje piše o Subotiću” i da ona „nikada nije bila pozvana radi svedočenja o duvanskoj mafiji” u Italiji.

Sve ove Subotićeve „pouzdane informacije” Babićka je prepričala u Živoj istini. U procesu protiv optuženih za ubistvo Pukanića, bila je spremna da svjedoči na poziv Rajka Mlinarića, advokata optuženog Slobodana Kardinala Đurovića, no sutkinja Ivana Kršul je taj prijedlog odbila.

U optužnici je bilo naznačeno da su krajnji naručioci Pukanićevog ubistva iz „duhanske mafije”. No, obrazlažući presudu, sutkinja Kršul ne pominje ulogu „duhanske mafije”. Apsurd je da optuženi nijesu osuđeni zbog udruživanja u zločinačku organizaciju, iako su svi proglašeni krivim zbog uloga u dvostrukom ubistvu!

A što je o svemu tome ambasador Sito Rakočević izvjestio kuma, da li je likovao, zasad je tajna. Ambasada Crne Gore u Zagrebu je, za svaki slučaj, imala mjesto rezervisano za posmatrače u Županijskom sudu.

RATKO KNEŽEVIĆ, SVJEDOK
Klan je na umoru

Ratko Knežević je za Monitor prokomentarisao optužbe Jasne Babić u Živoj istini da je lagao na Županijskom sudu u Zagrebu: „Radi se o još jednom pokušaju duvansko-kokainskog klana da kontroliše medijsku situaciju. Pokušavaju spriječiti sliku zločinačkog mozaika da do kraja izađe na površinu. Koriste posrnule novinare, koji su se zbog vlastitih životnih navika našli u beznađu, ili članove ‘paralelnih’ familija, koji bi, kao voditelj te emisije, uradili sve da se Šefu klana, Đukanoviću, dodvore. Imaju još dva medija pod kontrolom: Televiziju IN, kojoj su vlasnici od početka, te dva opskurna internet portala, jedan u Beogradu, jedan u Podgorici. Čekamo da Šef klana siđe sa političkih pozicija pod pritiskom međunarodne zajednice. I da odložena, ali moćna ruka pravde ‘spremi’ njega, partnere i saradnike, poput Subotića, na odavno rezervisano mjesto. Tekstovi iz Nacionala faktografski su se u detalje pokazali istinitim tokom svih ovih godina. Potvrđuju ih tužilaštva Italije, Švajcarske, Srbije, Hrvatske… Kraj ovog klana je blizu”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo