Moje teze nisu bile samo puka kritika ili negacija autokratskog sistema ili partijske države, već podsticaj u traganju za demokratskom alternativom, zahtjev za demokratskim preporodom Jugoslavije, da postane demokratsko društvo, i da u tom demokratskom preporodu nestanu suprotnosti između etničkih grupacija, jer je etnicitet postajao oblik egzistencije čovještva. Suprotno tome, u čovještvu leži kriterijum za etnički princip, a ne obratno, da je etnički princip kriterijum za čovještvo. A u nas je i dan-danas etnonacionalizam na djelu, pa se zaboravlja da je, na primjer, hrvatstvo vrijedno onoliko koliko je čovječno, koliko u njemu čovječnost preovladava, da je hrvatstvo oblik postojanja čovještva, a ne nešto što je zaboravljeno u čovječanstvu, u čovještvu. To isto važi i za srpsko čovještvo. Ne može se takođe i neka pripadnost pretpostaviti u čovještvu. Ne sjećam se da sam nekom dao svoj tekst za objavljivanje. Ne znam… Možda nije bio objavljen, a nije bio objavljen zbog mog kritičkog prilaza. Valjda potreba za raspravljanjem o alternativi tadašnjem sistemu nije bila dovoljno razvijena među nama, da mi razgovaramo o alternativi.
Moje kolege filozofi i sociolozi i ja samo u to vrijeme pisali nešto što je označeno kao filozofija prakse, kritika otuđenja, ,,kritika svega postojećeg”. Međutim, nismo domislili kritiku različitih oblika otuđenja, prije svih političke prakse, političkog otuđenja. A ono je vrlo vidljivo. Recimo, organizuju, na primjer, bilo kongres partije ili svenarodne izbore za neko rukovodstvo, za narodnu skupštinu. Pri tom se nekako prokrade mogućnost da to izabrano tijelo koje se zove Narodna skupština postane samoj sebi svrha i ovlada sudbinom ostalog stanovništva, a iz njega se izvede njegov operativni dio, kao što je Vlada itd. Ili partijsko rukovodstvo. Čovjek je postojao objekat nad kojim se vladalo, gospodarilo. Slično je bilo i u samoj partiji, jer komunisti za Marksa nisu partijni, kako on izričito kaže. Ali, mi u partiji izaberemo takođe na partijskom kongresu neko partijsko rukovodstvo, neki centralni komitet koji onda postane malo-pomalo svrha samom sebi, pogotovo što se tu ukazuje mogućnost izvjesne moći u društvu koja se temelji i na ekonomskoj moći. Onda taj CK bira iz sebe Politbiro, politički biro, koji opet u odnosu na Plenum postaje nosilac izvjesne moći itd., a sve to udaljava od onoga prvobitnoga da je na kongresu dominirala volja birača, ili na izborima volja birača koja se otuđila od same sebe i pretvorila u volju, na kraju krajeva, pojedinca, jednoga koji je na čelu te piramide vlasti – Tita. Kao što je postojao kult ličnosti Staljina, ili ako hoćeš i Hitlera, ako hošeć i ne znam koga još, postojao je i kult ličnosti Tita.
Tako se i naš pokušaj ,,izgradnje socijalizma” izvitoperio, izrodio u svoju suprotnost, kao i hrišćanstvo. Od prvobitne religije filantropske ljubavi prema čovjeku. Nije se, recimo, u vrijeme svjetskih ratova čuo glas Vatikana da u ime Biblije i u ime izvornog hrišćanstva ta zločinstva napadne i osudi. Posebno je to bilo vidljivo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nestalo je prvobitnog hrišćanstva. Hrišćanstvo je postalo suprotnost samom sebi u obliku crkvenog hijerarhijski organiziranog hrišćanstva. I papa je postao monarh. Monarh znači vladavina jednog, monarhija. I on je takoreći postao bog, odnosno nebesko biće, jer je nepogrešiv. To je proces izrođavanja koji treba razumjeti. To je proces pretvaranja suštine, esencije u egzistenciju.
Mislim da inividua ne može sama. Ona nalazi nekakvu harmoniju između zajednice i vlastite individualnosti. Ta mi analogija pomaže da objasnim slično zbivanje i izrođavanje prvobitnog humanizma, recimo u ranohrišćanskoj zajednici, onoga robovsko-plebejskoga i ovoga socijalističkoga, radničkog, proleterskog. Obje zajednice su se izrodile u suprotnost same sebi. Hrišćanstvo je kao crkveno hrišćanstvo postalo suprotno samom sebi u odnosu na izvorno hrišćanstvo. Tako je bilo i sa motivacijom neposrednih proizvođača koji su bili zainteresirani da promijene svijet jer su bili objekti, dodaci mašini, eksploatisane individue, bez ikakvih ljudskih suštinskih kvaliteta. Ta analogija jako puno objašnjava. I boljševizam i taj staljinizirani socijalizam je upravo ono što je bilo crkveno hrišćanstvo sa papom kao monarhom na vrhu. Ovdje sa Staljinom, odnosno generalnim sekretarom, Titom ili ne znam s kim, koji je neka vrsta zemaljskog božanstva. Humanizam je praktičan samo ako je djelatan, a socijalizam jeste ako je humanizam. Humanizam znači ostvarenje svih onih principa koji čine definicuju čovjeka.
I u 21. vijeku postoji problem praktičkog humanizma. Ovdje podvlačim riječ praktičkog za razliku od pričalačkog, antiteološkog humanizma. Danas nije dovoljno samo pričanje. Ne znam da li danas postoji neka vrsta samosvjesnog kritičkog mišljenja, ali kritika kao praktičko zbivanje postoji. Svaki dan na vijestima slušamo o štrajkovima radnika, o blokadama puteva, o blokadama ovoga i onoga. To je jedna sazrela akutna potreba za promjenama, koji bi svijet pretvorila u nešto gdje čovjek više nije eksploatirani i zapostavljeni objekat. Znači, postoji praktična potreba za slobodnim kritičkim mišljenjem, za organizovanjem prakse pomoću kritičkog mišljenja. I tu u okviru cijelog društva, takoreći, u današnjim granicama.
Današnje granice su sada većinom nacionalne države. U povezivanju ljudskih pobuna potrebno je probijanje preko granica nacionalne države i dalje. Praktički humanizam je upravo podržavanje te vrste impulsa u društvu koji ga pretvaraju u ljudsko društvo i izvode iz statusa jedne stvarnosti u biosferi. Danas je čovjek napredovao u sposobnostima mišljenja, u sposobnostima tehničkog savladavanja i eksploatacije prirode, toliko da bi mogao imati drukčiji status nego što ga ima. Ali, on je dospio dotle da upada povremeno u tako ogromne razmjere samuništavanja u kakvo ne upada, po mom znanju, nijedna druga vrsta u biosferi.
Hvatanje za činjeničnost govori da je humanizam dospio u potpunu krizu i da tu nema više govora o humanizmu. I dovodi u pitanje princip društvenih oblika samoodređivanja koje su zloupotrebljenje ne za društvenost, nego za taj vladalački ili božanski ili ne znam kakav humanizam koji nije ni Marksov niti je stvarni humanizam.
Korčulanska ljetnja škola
Učestvovao sam u radu Korčulanske ljetnje škole, ponekad rukovodio sjednicama. Tu smo imali takođe međunarodne susrete i tu su nam dolazili značajni filozofi, Ernest Bloh, Anri Lefevr, Markuze, Goldaman, Akselos, Kolakovski, Kosik, i mnogi drugi. Dolazili su profesori, filozofi i sociolozi iz čitavog svijeta, a i mnogo studenata iz različitih zemalja. Bloh nas je podržavao od početka, ali je došao kasnije. Dolazili su oni za koje je na neki način bila prihvatljivija ta linija filozofiranja kritičkog mišljenja. Dolazio je i jedan profesor iz Meksika… Bio je zadivljen. A sad da me ubiješ, ne mogu da se sjetim njegovog prezimena. Bio je poznata ličnost, posebno naklonjena nama, jugoslovenskim filozofima i sociolozima, slobodnoj misli u Jugoslaviji, praksisovcima i ,,korčulancima”. Bio je naš redovniji gost nego mnogi drugi stranci.
Posebno mi je zanimljiv detalj povodom zasjedanja Koručalnske škole šezdeset osme godine. Postojala je nekakva inicijativa – zaboravio sam, a znao sam ime inicijatora, možda Hasan Grapčanović – da javno dam do znanja da se razilazim sa tom politikom, političkom linijom Korčule i Praxisa, da moram dati do znanja našoj javnosti da ja nisam to što oni tamo zastupaju i da sam nešto drugo. Smatrali su me svojim kadrom i zvali iz Bosne telefonom da ne idem na Korčulu. Naravno da sam to odbio i od toga nije bilo ništa. Primio sam poruku ,,k znanju” i poslije toga otišao na Korčulu.
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice