Povežite se sa nama

FELJTON

Izrođavanje humanizma

Objavljeno prije

na

Moje teze nisu bile samo puka kritika ili negacija autokratskog sistema ili partijske države, već podsticaj u traganju za demokratskom alternativom, zahtjev za demokratskim preporodom Jugoslavije, da postane demokratsko društvo, i da u tom demokratskom preporodu nestanu suprotnosti između etničkih grupacija, jer je etnicitet postajao oblik egzistencije čovještva. Suprotno tome, u čovještvu leži kriterijum za etnički princip, a ne obratno, da je etnički princip kriterijum za čovještvo. A u nas je i dan-danas etnonacionalizam na djelu, pa se zaboravlja da je, na primjer, hrvatstvo vrijedno onoliko koliko je čovječno, koliko u njemu čovječnost preovladava, da je hrvatstvo oblik postojanja čovještva, a ne nešto što je zaboravljeno u čovječanstvu, u čovještvu. To isto važi i za srpsko čovještvo. Ne može se takođe i neka pripadnost pretpostaviti u čovještvu. Ne sjećam se da sam nekom dao svoj tekst za objavljivanje. Ne znam… Možda nije bio objavljen, a nije bio objavljen zbog mog kritičkog prilaza. Valjda potreba za raspravljanjem o alternativi tadašnjem sistemu nije bila dovoljno razvijena među nama, da mi razgovaramo o alternativi.

Moje kolege filozofi i sociolozi i ja samo u to vrijeme pisali nešto što je označeno kao filozofija prakse, kritika otuđenja, ,,kritika svega postojećeg”. Međutim, nismo domislili kritiku različitih oblika otuđenja, prije svih političke prakse, političkog otuđenja. A ono je vrlo vidljivo. Recimo, organizuju, na primjer, bilo kongres partije ili svenarodne izbore za neko rukovodstvo, za narodnu skupštinu. Pri tom se nekako prokrade mogućnost da to izabrano tijelo koje se zove Narodna skupština postane samoj sebi svrha i ovlada sudbinom ostalog stanovništva, a iz njega se izvede njegov operativni dio, kao što je Vlada itd. Ili partijsko rukovodstvo. Čovjek je postojao objekat nad kojim se vladalo, gospodarilo. Slično je bilo i u samoj partiji, jer komunisti za Marksa nisu partijni, kako on izričito kaže. Ali, mi u partiji izaberemo takođe na partijskom kongresu neko partijsko rukovodstvo, neki centralni komitet koji onda postane malo-pomalo svrha samom sebi, pogotovo što se tu ukazuje mogućnost izvjesne moći u društvu koja se temelji i na ekonomskoj moći. Onda taj CK bira iz sebe Politbiro, politički biro, koji opet u odnosu na Plenum postaje nosilac izvjesne moći itd., a sve to udaljava od onoga prvobitnoga da je na kongresu dominirala volja birača, ili na izborima volja birača koja se otuđila od same sebe i pretvorila u volju, na kraju krajeva, pojedinca, jednoga koji je na čelu te piramide vlasti – Tita. Kao što je postojao kult ličnosti Staljina, ili ako hoćeš i Hitlera, ako hošeć i ne znam koga još, postojao je i kult ličnosti Tita.

Tako se i naš pokušaj ,,izgradnje socijalizma” izvitoperio, izrodio u svoju suprotnost, kao i hrišćanstvo. Od prvobitne religije filantropske ljubavi prema čovjeku. Nije se, recimo, u vrijeme svjetskih ratova čuo glas Vatikana da u ime Biblije i u ime izvornog hrišćanstva ta zločinstva napadne i osudi. Posebno je to bilo vidljivo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nestalo je prvobitnog hrišćanstva. Hrišćanstvo je postalo suprotnost samom sebi u obliku crkvenog hijerarhijski organiziranog hrišćanstva. I papa je postao monarh. Monarh znači vladavina jednog, monarhija. I on je takoreći postao bog, odnosno nebesko biće, jer je nepogrešiv. To je proces izrođavanja koji treba razumjeti. To je proces pretvaranja suštine, esencije u egzistenciju.

Mislim da inividua ne može sama. Ona nalazi nekakvu harmoniju između zajednice i vlastite individualnosti. Ta mi analogija pomaže da objasnim slično zbivanje i izrođavanje prvobitnog humanizma, recimo u ranohrišćanskoj zajednici, onoga robovsko-plebejskoga i ovoga socijalističkoga, radničkog, proleterskog. Obje zajednice su se izrodile u suprotnost same sebi. Hrišćanstvo je kao crkveno hrišćanstvo postalo suprotno samom sebi u odnosu na izvorno hrišćanstvo. Tako je bilo i sa motivacijom neposrednih proizvođača koji su bili zainteresirani da promijene svijet jer su bili objekti, dodaci mašini, eksploatisane individue, bez ikakvih ljudskih suštinskih kvaliteta. Ta analogija jako puno objašnjava. I boljševizam i taj staljinizirani socijalizam je upravo ono što je bilo crkveno hrišćanstvo sa papom kao monarhom na vrhu. Ovdje sa Staljinom, odnosno generalnim sekretarom, Titom ili ne znam s kim, koji je neka vrsta zemaljskog božanstva. Humanizam je praktičan samo ako je djelatan, a socijalizam jeste ako je humanizam. Humanizam znači ostvarenje svih onih principa koji čine definicuju čovjeka.

I u 21. vijeku postoji problem praktičkog humanizma. Ovdje podvlačim riječ praktičkog za razliku od pričalačkog, antiteološkog humanizma. Danas nije dovoljno samo pričanje. Ne znam da li danas postoji neka vrsta samosvjesnog kritičkog mišljenja, ali kritika kao praktičko zbivanje postoji. Svaki dan na vijestima slušamo o štrajkovima radnika, o blokadama puteva, o blokadama ovoga i onoga. To je jedna sazrela akutna potreba za promjenama, koji bi svijet pretvorila u nešto gdje čovjek više nije eksploatirani i zapostavljeni objekat. Znači, postoji praktična potreba za slobodnim kritičkim mišljenjem, za organizovanjem prakse pomoću kritičkog mišljenja. I tu u okviru cijelog društva, takoreći, u današnjim granicama.

Današnje granice su sada većinom nacionalne države. U povezivanju ljudskih pobuna potrebno je probijanje preko granica nacionalne države i dalje. Praktički humanizam je upravo podržavanje te vrste impulsa u društvu koji ga pretvaraju u ljudsko društvo i izvode iz statusa jedne stvarnosti u biosferi. Danas je čovjek napredovao u sposobnostima mišljenja, u sposobnostima tehničkog savladavanja i eksploatacije prirode, toliko da bi mogao imati drukčiji status nego što ga ima. Ali, on je dospio dotle da upada povremeno u tako ogromne razmjere samuništavanja u kakvo ne upada, po mom znanju, nijedna druga vrsta u biosferi.

Hvatanje za činjeničnost govori da je humanizam dospio u potpunu krizu i da tu nema više govora o humanizmu. I dovodi u pitanje princip društvenih oblika samoodređivanja koje su zloupotrebljenje ne za društvenost, nego za taj vladalački ili božanski ili ne znam kakav humanizam koji nije ni Marksov niti je stvarni humanizam.


Korčulanska ljetnja škola

Učestvovao sam u radu Korčulanske ljetnje škole, ponekad rukovodio sjednicama. Tu smo imali takođe međunarodne susrete i tu su nam dolazili značajni filozofi, Ernest Bloh, Anri Lefevr, Markuze, Goldaman, Akselos, Kolakovski, Kosik, i mnogi drugi. Dolazili su profesori, filozofi i sociolozi iz čitavog svijeta, a i mnogo studenata iz različitih zemalja. Bloh nas je podržavao od početka, ali je došao kasnije. Dolazili su oni za koje je na neki način bila prihvatljivija ta linija filozofiranja kritičkog mišljenja. Dolazio je i jedan profesor iz Meksika… Bio je zadivljen. A sad da me ubiješ, ne mogu da se sjetim njegovog prezimena. Bio je poznata ličnost, posebno naklonjena nama, jugoslovenskim filozofima i sociolozima, slobodnoj misli u Jugoslaviji, praksisovcima i ,,korčulancima”. Bio je naš redovniji gost nego mnogi drugi stranci.

Posebno mi je zanimljiv detalj povodom zasjedanja Koručalnske škole šezdeset osme godine. Postojala je nekakva inicijativa – zaboravio sam, a znao sam ime inicijatora, možda Hasan Grapčanović – da javno dam do znanja da se razilazim sa tom politikom, političkom linijom Korčule i Praxisa, da moram dati do znanja našoj javnosti da ja nisam to što oni tamo zastupaju i da sam nešto drugo. Smatrali su me svojim kadrom i zvali iz Bosne telefonom da ne idem na Korčulu. Naravno da sam to odbio i od toga nije bilo ništa. Primio sam poruku ,,k znanju” i poslije toga otišao na Korčulu.

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo