Povežite se sa nama

FELJTON

Izrođavanje humanizma

Objavljeno prije

na

Moje teze nisu bile samo puka kritika ili negacija autokratskog sistema ili partijske države, već podsticaj u traganju za demokratskom alternativom, zahtjev za demokratskim preporodom Jugoslavije, da postane demokratsko društvo, i da u tom demokratskom preporodu nestanu suprotnosti između etničkih grupacija, jer je etnicitet postajao oblik egzistencije čovještva. Suprotno tome, u čovještvu leži kriterijum za etnički princip, a ne obratno, da je etnički princip kriterijum za čovještvo. A u nas je i dan-danas etnonacionalizam na djelu, pa se zaboravlja da je, na primjer, hrvatstvo vrijedno onoliko koliko je čovječno, koliko u njemu čovječnost preovladava, da je hrvatstvo oblik postojanja čovještva, a ne nešto što je zaboravljeno u čovječanstvu, u čovještvu. To isto važi i za srpsko čovještvo. Ne može se takođe i neka pripadnost pretpostaviti u čovještvu. Ne sjećam se da sam nekom dao svoj tekst za objavljivanje. Ne znam… Možda nije bio objavljen, a nije bio objavljen zbog mog kritičkog prilaza. Valjda potreba za raspravljanjem o alternativi tadašnjem sistemu nije bila dovoljno razvijena među nama, da mi razgovaramo o alternativi.

Moje kolege filozofi i sociolozi i ja samo u to vrijeme pisali nešto što je označeno kao filozofija prakse, kritika otuđenja, ,,kritika svega postojećeg”. Međutim, nismo domislili kritiku različitih oblika otuđenja, prije svih političke prakse, političkog otuđenja. A ono je vrlo vidljivo. Recimo, organizuju, na primjer, bilo kongres partije ili svenarodne izbore za neko rukovodstvo, za narodnu skupštinu. Pri tom se nekako prokrade mogućnost da to izabrano tijelo koje se zove Narodna skupština postane samoj sebi svrha i ovlada sudbinom ostalog stanovništva, a iz njega se izvede njegov operativni dio, kao što je Vlada itd. Ili partijsko rukovodstvo. Čovjek je postojao objekat nad kojim se vladalo, gospodarilo. Slično je bilo i u samoj partiji, jer komunisti za Marksa nisu partijni, kako on izričito kaže. Ali, mi u partiji izaberemo takođe na partijskom kongresu neko partijsko rukovodstvo, neki centralni komitet koji onda postane malo-pomalo svrha samom sebi, pogotovo što se tu ukazuje mogućnost izvjesne moći u društvu koja se temelji i na ekonomskoj moći. Onda taj CK bira iz sebe Politbiro, politički biro, koji opet u odnosu na Plenum postaje nosilac izvjesne moći itd., a sve to udaljava od onoga prvobitnoga da je na kongresu dominirala volja birača, ili na izborima volja birača koja se otuđila od same sebe i pretvorila u volju, na kraju krajeva, pojedinca, jednoga koji je na čelu te piramide vlasti – Tita. Kao što je postojao kult ličnosti Staljina, ili ako hoćeš i Hitlera, ako hošeć i ne znam koga još, postojao je i kult ličnosti Tita.

Tako se i naš pokušaj ,,izgradnje socijalizma” izvitoperio, izrodio u svoju suprotnost, kao i hrišćanstvo. Od prvobitne religije filantropske ljubavi prema čovjeku. Nije se, recimo, u vrijeme svjetskih ratova čuo glas Vatikana da u ime Biblije i u ime izvornog hrišćanstva ta zločinstva napadne i osudi. Posebno je to bilo vidljivo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nestalo je prvobitnog hrišćanstva. Hrišćanstvo je postalo suprotnost samom sebi u obliku crkvenog hijerarhijski organiziranog hrišćanstva. I papa je postao monarh. Monarh znači vladavina jednog, monarhija. I on je takoreći postao bog, odnosno nebesko biće, jer je nepogrešiv. To je proces izrođavanja koji treba razumjeti. To je proces pretvaranja suštine, esencije u egzistenciju.

Mislim da inividua ne može sama. Ona nalazi nekakvu harmoniju između zajednice i vlastite individualnosti. Ta mi analogija pomaže da objasnim slično zbivanje i izrođavanje prvobitnog humanizma, recimo u ranohrišćanskoj zajednici, onoga robovsko-plebejskoga i ovoga socijalističkoga, radničkog, proleterskog. Obje zajednice su se izrodile u suprotnost same sebi. Hrišćanstvo je kao crkveno hrišćanstvo postalo suprotno samom sebi u odnosu na izvorno hrišćanstvo. Tako je bilo i sa motivacijom neposrednih proizvođača koji su bili zainteresirani da promijene svijet jer su bili objekti, dodaci mašini, eksploatisane individue, bez ikakvih ljudskih suštinskih kvaliteta. Ta analogija jako puno objašnjava. I boljševizam i taj staljinizirani socijalizam je upravo ono što je bilo crkveno hrišćanstvo sa papom kao monarhom na vrhu. Ovdje sa Staljinom, odnosno generalnim sekretarom, Titom ili ne znam s kim, koji je neka vrsta zemaljskog božanstva. Humanizam je praktičan samo ako je djelatan, a socijalizam jeste ako je humanizam. Humanizam znači ostvarenje svih onih principa koji čine definicuju čovjeka.

I u 21. vijeku postoji problem praktičkog humanizma. Ovdje podvlačim riječ praktičkog za razliku od pričalačkog, antiteološkog humanizma. Danas nije dovoljno samo pričanje. Ne znam da li danas postoji neka vrsta samosvjesnog kritičkog mišljenja, ali kritika kao praktičko zbivanje postoji. Svaki dan na vijestima slušamo o štrajkovima radnika, o blokadama puteva, o blokadama ovoga i onoga. To je jedna sazrela akutna potreba za promjenama, koji bi svijet pretvorila u nešto gdje čovjek više nije eksploatirani i zapostavljeni objekat. Znači, postoji praktična potreba za slobodnim kritičkim mišljenjem, za organizovanjem prakse pomoću kritičkog mišljenja. I tu u okviru cijelog društva, takoreći, u današnjim granicama.

Današnje granice su sada većinom nacionalne države. U povezivanju ljudskih pobuna potrebno je probijanje preko granica nacionalne države i dalje. Praktički humanizam je upravo podržavanje te vrste impulsa u društvu koji ga pretvaraju u ljudsko društvo i izvode iz statusa jedne stvarnosti u biosferi. Danas je čovjek napredovao u sposobnostima mišljenja, u sposobnostima tehničkog savladavanja i eksploatacije prirode, toliko da bi mogao imati drukčiji status nego što ga ima. Ali, on je dospio dotle da upada povremeno u tako ogromne razmjere samuništavanja u kakvo ne upada, po mom znanju, nijedna druga vrsta u biosferi.

Hvatanje za činjeničnost govori da je humanizam dospio u potpunu krizu i da tu nema više govora o humanizmu. I dovodi u pitanje princip društvenih oblika samoodređivanja koje su zloupotrebljenje ne za društvenost, nego za taj vladalački ili božanski ili ne znam kakav humanizam koji nije ni Marksov niti je stvarni humanizam.


Korčulanska ljetnja škola

Učestvovao sam u radu Korčulanske ljetnje škole, ponekad rukovodio sjednicama. Tu smo imali takođe međunarodne susrete i tu su nam dolazili značajni filozofi, Ernest Bloh, Anri Lefevr, Markuze, Goldaman, Akselos, Kolakovski, Kosik, i mnogi drugi. Dolazili su profesori, filozofi i sociolozi iz čitavog svijeta, a i mnogo studenata iz različitih zemalja. Bloh nas je podržavao od početka, ali je došao kasnije. Dolazili su oni za koje je na neki način bila prihvatljivija ta linija filozofiranja kritičkog mišljenja. Dolazio je i jedan profesor iz Meksika… Bio je zadivljen. A sad da me ubiješ, ne mogu da se sjetim njegovog prezimena. Bio je poznata ličnost, posebno naklonjena nama, jugoslovenskim filozofima i sociolozima, slobodnoj misli u Jugoslaviji, praksisovcima i ,,korčulancima”. Bio je naš redovniji gost nego mnogi drugi stranci.

Posebno mi je zanimljiv detalj povodom zasjedanja Koručalnske škole šezdeset osme godine. Postojala je nekakva inicijativa – zaboravio sam, a znao sam ime inicijatora, možda Hasan Grapčanović – da javno dam do znanja da se razilazim sa tom politikom, političkom linijom Korčule i Praxisa, da moram dati do znanja našoj javnosti da ja nisam to što oni tamo zastupaju i da sam nešto drugo. Smatrali su me svojim kadrom i zvali iz Bosne telefonom da ne idem na Korčulu. Naravno da sam to odbio i od toga nije bilo ništa. Primio sam poruku ,,k znanju” i poslije toga otišao na Korčulu.

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo