Povežite se sa nama

Uncategorized

Jelićeva stopa nezaposlenosti

Objavljeno prije

na

Zavod za zapošljavanje Crne Gore posljednjih nekoliko godina krivotvori stopu nezaposlenosti! To bi bio najkraći siže Monitorovog istraživanja, koje je kao povod imalo dugogodišnji statistički haos: neusklađene i nepodudarne podatke o nezaposlenosti u dvije, za tu oblast, nadležne državne institucije: Zavodu za zapošljavanje i Monstatu. Dok je statistička organizacija obračunavala stopu u skladu sa svjetskom metodološkom praksom i profesionalnim uzusima, Zavod je javnosti konstantno servirao isfabrikovane podatke. Šokantne.

Nije slučajno, imao je ko da ih iskoristi. Visoki zvaničnici u vladajućoj koaliciji duže vrijeme ističu da je jedan od velikih uspjeha Đukanovićeve vlasti to što je stopa nezaposlenosti znatno manja nego u bilo kojoj drugoj državi u regionu i tek nešto viša od prosječne stope nezaposlenosti u EU. Pritom se najčešće koriste, forsiraju, podaci Zavoda za zapošljavanje (stopa registrovane nezaposlenosti), a rijetko podaci Zavoda za statistiku iz ankete o radnoj snazi, što je u suprotnosti sa praksom zemalja Evropske unije.

Sumnja u vjerodostojnost podataka Zavoda za zapošljavanje, na čijem čelu se prethodnih četiri godine nalazio poslanik DPS-a, Zoran Jelić, a sada, igrom sudbine, njegova supruga Vukica, podgrijavana je, prije svega, činjenicom da je dugi niz godina stopa registrovane nezaposlenosti koju je saopštavao Zavod bila znatno niža u odnosu na podatke vrhovne statističke organizacije. (To je takođe suprotno logici i praksi drugih zemalja kod kojih je stopa registrovane nezaposlenosti veća od one koja se dobija anketom o radnoj snazi)!

Iako nije isti red veličina, zahvaljujući Zavodu, koji, kako rekosmo, stopu obračunava sedmičmo, valja uporediti podatke o Zavodovoj stopi registrovane nezaposlenosti i stopi iz Monstatove ankete o radnoj snazi. Tako na primjer, Zavod je izračunao da je stopa nezaposlenosti za posljednju sedmicu januara 2010. godine – 11.5, dok Monstat dokumentuje da je u periodu januar – april prosječna stopa nezaposlenosti – 19.9 procenata; Stopa nezaposlenosti, prema ZZZ, za posljednju nedjelju januara 2011. godine iznosila je 12.3 odsto, Monstat je utvrdio da je za prvi kvartal te godine iznosila čak 21.2 procenta; Konačno, dok je stopa nezaposlenosti za posljednju nedjelju januara ove godine prema Zavodu bila 11.7 odsto, Monstat objavljuje kvartalni podatak od 20.8 odsto!

Sumnju u istraživanja Zavoda za zapošljavanje naročito pospješuje činjenica da podatke o stopi nezaposlenosti Zavod, mimo svjetske, opšte prihvaćene prakse, objelodanjuje – sedmično. Nekom, samo njima, poznatom metodologijom.

,,Šokantno je saznanje da je Zavod stopu registrovane nezaposlenosti računao i objavljivao četiri puta mjesečno što je do sada nezabilježeno u svjetskoj praksi. Nakon ovog skandaloznog saznanja svaka dalja priča o Jelićevoj registrovanoj stopi nezaposlenosti je izlišna”, tvrde Monitorovi izvori.

Zbog izuzetnog značaja problema nezaposlenosti za crnogorsko društvo, odlučili smo da krenemo tragom sumnjivih radnji Zavoda za zapošljavanje. Manipulacije počinju da bivaju jasnije, nakon, u julu postavljenog, poslaničkog pitanja Veselinke Peković, Suadu Numanoviću, ministru rada i socijalnog staranja kojim od njega traži da joj dostavi podatke o metodologiji rada Zavoda za zapošljavanje, o formuli koja se u njoj koristi, o tome na osnovu kojih preciznih podataka je računata stopa registrovane zaposlenosti sa navođenjem svih brojki koje su korišćene.

Tek nakon dobijenog odgovora stečeni su uslovi da Monitor provjeri sumnje u validnost podataka koje je Zavod za zapošljavanje koristio u periodu mandata direktora Zorana Jelića.

To ćemo ilustrovati za mjesec januar u posljednje tri godine. Za januar 2010, 2011. i 2012, za koje smo na osnovu odgovora na poslaničko pitanje imali mogućnost provjere, koristeći svjetski priznatu metodologiju i zvanične podatke Monstata iz mjesečnog statističkog biltena, došli smo do frapantnih podataka. Tako, u prvom mjesecu 2010. godine stvarna stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori bila je 15,2 procenata, a ne 11,5 odsto, kako stoji u zvaničnom izvještaju gospodina Jelića. To znači da je stvarna stopa nezaposlenosti bila veća za 32 procenta. Dalje, u januaru 2011, stvarna stopa nezaposlenosti bila je 17,2 odsto, a ne 12,3, što znači da je stvarna stopa bila veća od Zavodove za 39 odsto. I, napokon, u januaru 2012. stvarna stopa nezaposlenosti bila je 16,3, a ne 11,7 odsto, kako je prikazano u Jelićevom dokumentu, što će reći da je stvarna stopa bila veća za nevjerovatnih 40 odsto!

Nameće se pitanje: koju metodologiju i koje podatke je koristio Zavod kada je sedmično izračunavao ovakve stope registrovane nezaposlenosti? Ili – kako Zavod krivotvori podatke?

Odgovor – u dva koraka. Monitor će ovo ilustrovati podacima samo za 2010. godinu, jer je ista metodologija korišćena za sve godine.

Prvi korak: u računanju stope nezaposlenosti za januar 2010. korišćen je podatak o nezaposlenosti na dan 25. januar koji iznosi 30 452. Kako januar, koliko znamo, ima 31 dan, zvanični broj nezaposlenih na kraju januara 2010. godine bio je 31 055.

Drugi, mnogo drastičniji, korak: Zavod za zapošljavanje je za potrebe svojih sedmičnih analiza čitavo vrijeme Jelićevog mandata koristio isti podatak o aktivnom stanovništvu, star devet godina, iz Popisa 2003. godine, po kome u Crnoj Gori živi 264 276 radno aktivnog stanovništva, dok zvanična metodologija nalaže da se koriste zvanični statistički podaci o nezaposlenosti i aktivnom stanovništvu za taj mjesec.

„Narodski rečeno, gospodin Jelić je sabirao babe i žabe što je u stučnom smislu nedopustivo. U demokratskim zemljama ovakav skandal je nezamisliv. Kad bi se nekim čudom dogodio, automatski bi pala vlada, a glavni akteri odgovarali krivično i politički. Krivično, jer je na najgrublji način zloupotrijebljen službeni položaj”, jasan je jedan od naših sagovornika.

U demokratskim zemljama tržišne privrede, stopa nezaposlenosti tretira se kao najvažniji makro-ekonomski indikator. Zbog toga se u Evropskoj uniji ili u SAD, svaki izvještaj o stopi nezaposlenosti iščekuje sa velikom zebnjom i iščitava sa najvećom pažnjom javnosti.

U Crnoj Gori, očigledno, ovakvi skandali su preporuka kod šefa. Jelići napreduju.

Zavod kao porodični posao

Vlada je početkom marta imenovala Vukicu Jelić za direktora Zavoda za zapošljavanje. Na tom mjestu zamijenila je supruga Zorana, koji je morao da podnese ostavku, jer po Zakonu o konfliktu interesa nije mogao obavljati tu i poslaničku funkciju.

Jelić, poslanik DPS-a, nakon toga je obavljao i posao savjetnika za sezonsko zapošljavanje u Zavodu za zapošljavanje. Listu Dan potvrdio je informaciju i kazao da nije u konfliktu interesa. Tvrdi da ga za savjetnika nije imenovala supruga Vukica, već kadrovska služba Zavoda.

,,Direktor Zavoda imenuje svoje pomoćnike i direktore biroa rada, a ne savjetnike”, rekao je tom prilikom Jelić, koji je četiri godine bio direktor Zavoda, imenovan rješenjem bivšeg predsjednika Vlade Mila Đukanovića 10. aprila 2008. godine.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo