Povežite se sa nama

INTERVJU

JELISAVA KALEZIĆ, PROFESORICA GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U PODGORICI: Moračke elektrane su odlučujući test

Objavljeno prije

na

Prošlo je godinu od kada se u javnosti raspravlja o tome da li je izgradnja hidroelektrana na Morači javni interes ili još jedan u nizu poslova vlasti od kojih građani neće imati koristi. Uskoro će biti zaključen tender i formalno će se znati ko želi da gradi hidroelektrane i po kakvom planu. Malo je onih koji su spremni otvoreno da pričaju o planovima za potapanje Morače. Među njima je i profesorica Univerziteta Crne Gore Jelisava Kalezić, koja je javno iznijela stav o tome da je Vladin plan poguban. Za početak razgovora za Monitor ona objašnjava koliko je, još od početka, bilo spornih pitanja oko tog Vladinog plana. KALEZIĆ: Kao prvo – taj planski dokument je nazvan Detaljni prostorni plan za prostor višenamjenskih akumulacija na Morači. Ne podržavam to što su njegovi tvorci od starta prikrivali pravu namjenu plana i nazvali ga višenamjenskim iako on to nije. Iako se u ovakvim slučajevima stvarno rade sistemi koji su višenamjenski, iako je početna zamisao da i ovo bude višenamjenski sistem dobra, te akumulacije su višenamjenske samo u nazivu plana i tek da bi se forma zadovoljila. Suština je, zapravo, i to svi znamo, akumulacije se rade radi proizvodnje energije. I tu nema ništa sporno. Ali od samog imena trebalo je da se počne čisto i jasno. Desilo se suprotno. I već samim tim, nakon manipulisanja imenom i namjenom plana, bilo je vidljivo da stvari ne idu na dobro. Kada smo iščitali taj plan bilo je jasno da u njemu ima stvari koje vrijeđaju zdrav razum i profesori sa Građevinskog fakulteta su ukazivali na to tokom javne rasprave. Tu mislim, između ostalog, na smiješne priče o razvoju turizma na obali akumulacionih jezera. To je besmisleno. Mi imamo vrlo blizu obalu mora, rijeka i prirodnih jezera do kojih treba da izgradimo bolje puteve i tako tamo razvijamo turizam. Jasno je da je ova priča isforsirana i da nema govora ni o kakvom turizmu kod brana.

MONITOR: Pošto je priznala da njihov plan treba da ide na popravni – Vlada je ostavila investitoru mogućnost da sam predloži kakav hidroenergetski sistem želi da napravi na Morači. Ispostavilo se da će u finiš trke za moračke brane ući italijanska A2A. Kakve mogu da budu posljedice ovakvog postupanja vlasti prema našim resursima?
KALEZIĆ: Bezumno je da nama investitor određuje kako će izgledati naš prostor. Po zakonu ove zemlje ne može drugi da nam kreira prostor. To je kao da raspišete međunarodni tender da vam neko napiše ustav. To, formalno, nije nemoguće. Ima vrhunskih međunarodnih stručnjaka koji bi to umjeli napraviti. Ali ustav nije samo pravni akt, on preslikava slojeve razvoja nekog društva. Tako je i svaki plan – akt koji sadrži slojeve razvoja i potreba, dostignutih i nedostignutih želja neke zajednice. Pokazalo se da stručnjaci sa strane mogu da daju dobar doprinos izradi svakog plana, ali da strani stručnjaci ne mogu da izrade dobar plan za nas. To se pokazalo na svim nivoima izrade planske dokumentacije, a Crna Gora ima lijepu tradiciju planiranja.

Čak i kada neko radi sa najboljim namjerama pitanje je može li drugome napraviti dobar plan, a ovdje je sasvim izvjesno da nisu u pitanju najbolje namjere jer koncesionar radi za sopstveni profit. Ni zakon, a ni zdrav razum ne dozvoljavaju da sam koncesionar određuje šta će graditi. Čak ni sam projekat, osim u fazi glavnog projekta, ne bi smio da radi koncesionar.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o firmi A2A?
KALEZIĆ: Što se tiče firme – A2A , rekla bih da će ona da ispadne iz priče. A2A se kvalifikovala da ostane bez dijela u Elektroprivredi ovakvim ponašanjem – a ne za gradnju elektrana. Ako pročitamo, i to ne jedanput, da A2A, otkad je ušla u vlasništvo EPCG, nije izvršila predviđene obaveze – onda je direktno pitanje Vladi – kada ćete raskinuti ugovor sa tom kompanijom i kada će izvršiti poravnanje sa njima. Jednostavno – treba izračunati koliko je A2A uložila i poravnati se sa njima. Kada je riječ o privatizaciji EPCG i sistemu moračkih elektrana mi ne možemo da sjedimo i čekamo da vidimo šta će da bude. Građevinski fakultet i pojedinci na njemu su bili glavna tačka otpora Vladinom planu i sve smo potkrijepili argumentima.

Sada svaki čas ili potpredsjednik Vlade Vujica Lazović, ili novi, ili stari premijer – ponavljaju kako plašimo investitore. Bolje je da mi neke investitore otjeramo nego da oni poslije maltretiraju nas. Pa, nije plašenje i tjeranje investitora ako kažemo kakvi su zakoni i kakvo je javno mnjenje u ovoj zemlji. Zapravo – investitore obmanjuje Vlada. Oni su im rekli da mogu da rade šta hoće, a to nije i ne smije biti tačno, jer mi imamo državu, Ustav, zakone… Ako su ta vlast ili pojedinci obećali investitorima nešto – onda će morati drugačije sa njima da se poravnavaju. I ne treba, kada već pričamo o tome, zaboraviti činjenicu – SDP je trojanski konj u procesu privatizacije Elektroprivrede.

MONITOR: Kako vidite razrješenje ove situacije?
KALEZIĆ: Treba imati u vidu da je društvo u velikoj letargiji poslije ovolike krize. Ali brzo će doći vrijeme kada će se ljudi osvijestiti. Pogledajte koliko je protesta zbog raznih odluka koje je donijela Vlada. Pitanje je – da li je Vlada izgubila kredibilitet da donosi tu vrstu odluka. Ja mislim da jeste. Sve velike privatizacije su se pokazale kao neuspješne. A ovdje se radi o privatizaciji ogromnog prostora. Privatizacija Elektroprivrede nije samo privatizacije infrastrukturnog sistema. To je privatizacija sistema koji nije odvojiv od prostora. Jer energetski i hidrološki sistemi su sam prostor, pa je zato i nastala i stručna, ali i spontana reakcija ljudi na taj predlog jer su građani shvatili da im uzimaju – prostor.

Jednostavno – treba organizovati referendum. Da se vidi da li ovaj narod hoće da nam neko napravi elektrane, radi sa njima šta hoće i poslije trideset ili pedeset godina korišćenja da nam vrati zastarjelu tehnologiju. Okolnosti se mijenjaju, tehnologija napreduje, nama bi ostale stare elektrane, a to znači veliko kasnije ulaganje u obnovu brana i postrojenja. Šta dobijamo – uništenu prirodu, sitne pare sumnjivo procijenjene na početku, a investitor je već izvukao profit.

MONITOR: Ne zna se koji je javni interes da strani investitor gradi hidroelektrane, a Vlada i dalje na tome insistira.
KALEZIĆ: Pitanje je zašto mi ne bi uzeli taj profit. Niko ne kaže da nama hidroelektrane ne trebaju. Drugo je pitanje – da li nam trebaju toliki kapaciteti koji nas toliko ugrožavaju. Ponuđeno je spuštanje kota, no to je druga tema. Ali stalno izostaje odgovor – imamo li mi čistu računicu koliko nas ta gradnja košta. Zašto država plaća eksproprijaciju i puteve za račun nečijeg profita? Pare koje bi dao koncesionar – ne pokrivaju to. Nismo dobili odgovor koliko će šta koštati, niti kolika će biti korist naših građana.

Zar ne bi mogli mi da se obavežemo da ćemo kroz plaćanje struje, samodoprinosom, skupiti sami pare za elektrane. Ako to uradimo, vjerovatno možemo dobiti pare i iz evropskih fondova i sami graditi svoje elektrane. Niko sada ne pominje koliko je iz samodoprinosa išlo za gradnju HE Piva. Radili smo uz pomoć samodoprinosa domove zdravlja, puteve i sl. Sada bi se novac iz samodoprinosa mogao pretvarati u akcije. A one bi ostajale našoj djeci. Niko iz Vlade nije to ponudio. Ako već javnost odbacuje ideju da to radi A2A – hajde da vidimo hoćemo li sami. Moramo se oduprijeti osjećaju da smo izgubili Moraču. Vjerujem da je nijesmo izgubili i da možemo sami da iskoristimo svoje vodotoke. Možemo aktivirati domaći stučni kadar, pokrenuti dio mašinske industrije – da građani vide veće koristi. Sada je vladajuća svijest da smo mali i neznaveni . I ostaćemo takvi ako se ne trgnemo iz letargije. Moračke elektrane i Elektroprivreda su veliki i odlučujući test za ovo društvo.

Prostor glavni resurs

MONITOR: Vladini zvaničnici se stalno pozivaju na princip održivog razvoja za koji se i Crna Gora deklarativno opredijelila.
KALEZIĆ: Opasna je ta teza koju stalno ponavljaju – treba nam energija. Tačno je, treba nam, ali da je dobijemo – a da ne naudimo prostoru. Stalno udaramo u doboše pominjući održivi razvoj, a ne radimo dovoljno u tom pogledu. Stvar je vrlo jednostavna – nema ovdje ni govora o održivom razvoju. Prosto – ne možete da zakoljete kravu i da je muzete. Nama pričaju da ćemo da muzemo tu našu moračku kravu, a čitav tender je izveden tako da se krava vodi pravo na klanje.

MONITOR: Volimo da se hvalimo i da je naš glavni resurs – prostor. Koliko ga cijenimo kad nam je već glavni?
KALEZIĆ: U Crnoj Gori je prostor jedini resurs. Sve je u prostoru i resursa nema bez prostora. Samo što on ima različite aspekte. Uzmite kao primjer Mojdež – koji je sišao sa naslovnih stranica novina. Voda je resurs i volimo o tome, takođe, da pričamo. Taj resurs je dat neukom koncesionaru na najblaže rečeno neobjektivan način, on nije kontrolisan, pa je desetine porodica ojađeno, šteta je napravljena. Potpuno isto će se desiti u Morači ako se naš prostor prepusti koncesionaru na milost i nemilost i na obraz. Najbitnije je da moračke elektrane ne shvatimo kao konačnu presudu i povinujemo se njoj. Treba se izboriti da odluka ne bude na štetu građana, već na korist i nas i narednih generacija. Pitanje je koliko nam struje treba, da li bi je bilo dovoljno da nismo KAP-u davali, ili da je taj KAP bio naš pa mi od zarađenog novca nešto sami gradili…. No, umjesto toga mi smo dobili fakturu za ono što vlasnik KAP-a duguje jer je država njemu garant. To je isto kao da nekome prodate kuću, pa još plaćate njegove dugove. I sada slično hoće i sa Moračom da urade.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo