Povežite se sa nama

INTERVJU

JELISAVA KALEZIĆ, PROFESORICA GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U PODGORICI: Moračke elektrane su odlučujući test

Objavljeno prije

na

Prošlo je godinu od kada se u javnosti raspravlja o tome da li je izgradnja hidroelektrana na Morači javni interes ili još jedan u nizu poslova vlasti od kojih građani neće imati koristi. Uskoro će biti zaključen tender i formalno će se znati ko želi da gradi hidroelektrane i po kakvom planu. Malo je onih koji su spremni otvoreno da pričaju o planovima za potapanje Morače. Među njima je i profesorica Univerziteta Crne Gore Jelisava Kalezić, koja je javno iznijela stav o tome da je Vladin plan poguban. Za početak razgovora za Monitor ona objašnjava koliko je, još od početka, bilo spornih pitanja oko tog Vladinog plana. KALEZIĆ: Kao prvo – taj planski dokument je nazvan Detaljni prostorni plan za prostor višenamjenskih akumulacija na Morači. Ne podržavam to što su njegovi tvorci od starta prikrivali pravu namjenu plana i nazvali ga višenamjenskim iako on to nije. Iako se u ovakvim slučajevima stvarno rade sistemi koji su višenamjenski, iako je početna zamisao da i ovo bude višenamjenski sistem dobra, te akumulacije su višenamjenske samo u nazivu plana i tek da bi se forma zadovoljila. Suština je, zapravo, i to svi znamo, akumulacije se rade radi proizvodnje energije. I tu nema ništa sporno. Ali od samog imena trebalo je da se počne čisto i jasno. Desilo se suprotno. I već samim tim, nakon manipulisanja imenom i namjenom plana, bilo je vidljivo da stvari ne idu na dobro. Kada smo iščitali taj plan bilo je jasno da u njemu ima stvari koje vrijeđaju zdrav razum i profesori sa Građevinskog fakulteta su ukazivali na to tokom javne rasprave. Tu mislim, između ostalog, na smiješne priče o razvoju turizma na obali akumulacionih jezera. To je besmisleno. Mi imamo vrlo blizu obalu mora, rijeka i prirodnih jezera do kojih treba da izgradimo bolje puteve i tako tamo razvijamo turizam. Jasno je da je ova priča isforsirana i da nema govora ni o kakvom turizmu kod brana.

MONITOR: Pošto je priznala da njihov plan treba da ide na popravni – Vlada je ostavila investitoru mogućnost da sam predloži kakav hidroenergetski sistem želi da napravi na Morači. Ispostavilo se da će u finiš trke za moračke brane ući italijanska A2A. Kakve mogu da budu posljedice ovakvog postupanja vlasti prema našim resursima?
KALEZIĆ: Bezumno je da nama investitor određuje kako će izgledati naš prostor. Po zakonu ove zemlje ne može drugi da nam kreira prostor. To je kao da raspišete međunarodni tender da vam neko napiše ustav. To, formalno, nije nemoguće. Ima vrhunskih međunarodnih stručnjaka koji bi to umjeli napraviti. Ali ustav nije samo pravni akt, on preslikava slojeve razvoja nekog društva. Tako je i svaki plan – akt koji sadrži slojeve razvoja i potreba, dostignutih i nedostignutih želja neke zajednice. Pokazalo se da stručnjaci sa strane mogu da daju dobar doprinos izradi svakog plana, ali da strani stručnjaci ne mogu da izrade dobar plan za nas. To se pokazalo na svim nivoima izrade planske dokumentacije, a Crna Gora ima lijepu tradiciju planiranja.

Čak i kada neko radi sa najboljim namjerama pitanje je može li drugome napraviti dobar plan, a ovdje je sasvim izvjesno da nisu u pitanju najbolje namjere jer koncesionar radi za sopstveni profit. Ni zakon, a ni zdrav razum ne dozvoljavaju da sam koncesionar određuje šta će graditi. Čak ni sam projekat, osim u fazi glavnog projekta, ne bi smio da radi koncesionar.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o firmi A2A?
KALEZIĆ: Što se tiče firme – A2A , rekla bih da će ona da ispadne iz priče. A2A se kvalifikovala da ostane bez dijela u Elektroprivredi ovakvim ponašanjem – a ne za gradnju elektrana. Ako pročitamo, i to ne jedanput, da A2A, otkad je ušla u vlasništvo EPCG, nije izvršila predviđene obaveze – onda je direktno pitanje Vladi – kada ćete raskinuti ugovor sa tom kompanijom i kada će izvršiti poravnanje sa njima. Jednostavno – treba izračunati koliko je A2A uložila i poravnati se sa njima. Kada je riječ o privatizaciji EPCG i sistemu moračkih elektrana mi ne možemo da sjedimo i čekamo da vidimo šta će da bude. Građevinski fakultet i pojedinci na njemu su bili glavna tačka otpora Vladinom planu i sve smo potkrijepili argumentima.

Sada svaki čas ili potpredsjednik Vlade Vujica Lazović, ili novi, ili stari premijer – ponavljaju kako plašimo investitore. Bolje je da mi neke investitore otjeramo nego da oni poslije maltretiraju nas. Pa, nije plašenje i tjeranje investitora ako kažemo kakvi su zakoni i kakvo je javno mnjenje u ovoj zemlji. Zapravo – investitore obmanjuje Vlada. Oni su im rekli da mogu da rade šta hoće, a to nije i ne smije biti tačno, jer mi imamo državu, Ustav, zakone… Ako su ta vlast ili pojedinci obećali investitorima nešto – onda će morati drugačije sa njima da se poravnavaju. I ne treba, kada već pričamo o tome, zaboraviti činjenicu – SDP je trojanski konj u procesu privatizacije Elektroprivrede.

MONITOR: Kako vidite razrješenje ove situacije?
KALEZIĆ: Treba imati u vidu da je društvo u velikoj letargiji poslije ovolike krize. Ali brzo će doći vrijeme kada će se ljudi osvijestiti. Pogledajte koliko je protesta zbog raznih odluka koje je donijela Vlada. Pitanje je – da li je Vlada izgubila kredibilitet da donosi tu vrstu odluka. Ja mislim da jeste. Sve velike privatizacije su se pokazale kao neuspješne. A ovdje se radi o privatizaciji ogromnog prostora. Privatizacija Elektroprivrede nije samo privatizacije infrastrukturnog sistema. To je privatizacija sistema koji nije odvojiv od prostora. Jer energetski i hidrološki sistemi su sam prostor, pa je zato i nastala i stručna, ali i spontana reakcija ljudi na taj predlog jer su građani shvatili da im uzimaju – prostor.

Jednostavno – treba organizovati referendum. Da se vidi da li ovaj narod hoće da nam neko napravi elektrane, radi sa njima šta hoće i poslije trideset ili pedeset godina korišćenja da nam vrati zastarjelu tehnologiju. Okolnosti se mijenjaju, tehnologija napreduje, nama bi ostale stare elektrane, a to znači veliko kasnije ulaganje u obnovu brana i postrojenja. Šta dobijamo – uništenu prirodu, sitne pare sumnjivo procijenjene na početku, a investitor je već izvukao profit.

MONITOR: Ne zna se koji je javni interes da strani investitor gradi hidroelektrane, a Vlada i dalje na tome insistira.
KALEZIĆ: Pitanje je zašto mi ne bi uzeli taj profit. Niko ne kaže da nama hidroelektrane ne trebaju. Drugo je pitanje – da li nam trebaju toliki kapaciteti koji nas toliko ugrožavaju. Ponuđeno je spuštanje kota, no to je druga tema. Ali stalno izostaje odgovor – imamo li mi čistu računicu koliko nas ta gradnja košta. Zašto država plaća eksproprijaciju i puteve za račun nečijeg profita? Pare koje bi dao koncesionar – ne pokrivaju to. Nismo dobili odgovor koliko će šta koštati, niti kolika će biti korist naših građana.

Zar ne bi mogli mi da se obavežemo da ćemo kroz plaćanje struje, samodoprinosom, skupiti sami pare za elektrane. Ako to uradimo, vjerovatno možemo dobiti pare i iz evropskih fondova i sami graditi svoje elektrane. Niko sada ne pominje koliko je iz samodoprinosa išlo za gradnju HE Piva. Radili smo uz pomoć samodoprinosa domove zdravlja, puteve i sl. Sada bi se novac iz samodoprinosa mogao pretvarati u akcije. A one bi ostajale našoj djeci. Niko iz Vlade nije to ponudio. Ako već javnost odbacuje ideju da to radi A2A – hajde da vidimo hoćemo li sami. Moramo se oduprijeti osjećaju da smo izgubili Moraču. Vjerujem da je nijesmo izgubili i da možemo sami da iskoristimo svoje vodotoke. Možemo aktivirati domaći stučni kadar, pokrenuti dio mašinske industrije – da građani vide veće koristi. Sada je vladajuća svijest da smo mali i neznaveni . I ostaćemo takvi ako se ne trgnemo iz letargije. Moračke elektrane i Elektroprivreda su veliki i odlučujući test za ovo društvo.

Prostor glavni resurs

MONITOR: Vladini zvaničnici se stalno pozivaju na princip održivog razvoja za koji se i Crna Gora deklarativno opredijelila.
KALEZIĆ: Opasna je ta teza koju stalno ponavljaju – treba nam energija. Tačno je, treba nam, ali da je dobijemo – a da ne naudimo prostoru. Stalno udaramo u doboše pominjući održivi razvoj, a ne radimo dovoljno u tom pogledu. Stvar je vrlo jednostavna – nema ovdje ni govora o održivom razvoju. Prosto – ne možete da zakoljete kravu i da je muzete. Nama pričaju da ćemo da muzemo tu našu moračku kravu, a čitav tender je izveden tako da se krava vodi pravo na klanje.

MONITOR: Volimo da se hvalimo i da je naš glavni resurs – prostor. Koliko ga cijenimo kad nam je već glavni?
KALEZIĆ: U Crnoj Gori je prostor jedini resurs. Sve je u prostoru i resursa nema bez prostora. Samo što on ima različite aspekte. Uzmite kao primjer Mojdež – koji je sišao sa naslovnih stranica novina. Voda je resurs i volimo o tome, takođe, da pričamo. Taj resurs je dat neukom koncesionaru na najblaže rečeno neobjektivan način, on nije kontrolisan, pa je desetine porodica ojađeno, šteta je napravljena. Potpuno isto će se desiti u Morači ako se naš prostor prepusti koncesionaru na milost i nemilost i na obraz. Najbitnije je da moračke elektrane ne shvatimo kao konačnu presudu i povinujemo se njoj. Treba se izboriti da odluka ne bude na štetu građana, već na korist i nas i narednih generacija. Pitanje je koliko nam struje treba, da li bi je bilo dovoljno da nismo KAP-u davali, ili da je taj KAP bio naš pa mi od zarađenog novca nešto sami gradili…. No, umjesto toga mi smo dobili fakturu za ono što vlasnik KAP-a duguje jer je država njemu garant. To je isto kao da nekome prodate kuću, pa još plaćate njegove dugove. I sada slično hoće i sa Moračom da urade.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo