Povežite se sa nama

INTERVJU

JELISAVA KALEZIĆ, PROFESORICA GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U PODGORICI: Moračke elektrane su odlučujući test

Objavljeno prije

na

Prošlo je godinu od kada se u javnosti raspravlja o tome da li je izgradnja hidroelektrana na Morači javni interes ili još jedan u nizu poslova vlasti od kojih građani neće imati koristi. Uskoro će biti zaključen tender i formalno će se znati ko želi da gradi hidroelektrane i po kakvom planu. Malo je onih koji su spremni otvoreno da pričaju o planovima za potapanje Morače. Među njima je i profesorica Univerziteta Crne Gore Jelisava Kalezić, koja je javno iznijela stav o tome da je Vladin plan poguban. Za početak razgovora za Monitor ona objašnjava koliko je, još od početka, bilo spornih pitanja oko tog Vladinog plana. KALEZIĆ: Kao prvo – taj planski dokument je nazvan Detaljni prostorni plan za prostor višenamjenskih akumulacija na Morači. Ne podržavam to što su njegovi tvorci od starta prikrivali pravu namjenu plana i nazvali ga višenamjenskim iako on to nije. Iako se u ovakvim slučajevima stvarno rade sistemi koji su višenamjenski, iako je početna zamisao da i ovo bude višenamjenski sistem dobra, te akumulacije su višenamjenske samo u nazivu plana i tek da bi se forma zadovoljila. Suština je, zapravo, i to svi znamo, akumulacije se rade radi proizvodnje energije. I tu nema ništa sporno. Ali od samog imena trebalo je da se počne čisto i jasno. Desilo se suprotno. I već samim tim, nakon manipulisanja imenom i namjenom plana, bilo je vidljivo da stvari ne idu na dobro. Kada smo iščitali taj plan bilo je jasno da u njemu ima stvari koje vrijeđaju zdrav razum i profesori sa Građevinskog fakulteta su ukazivali na to tokom javne rasprave. Tu mislim, između ostalog, na smiješne priče o razvoju turizma na obali akumulacionih jezera. To je besmisleno. Mi imamo vrlo blizu obalu mora, rijeka i prirodnih jezera do kojih treba da izgradimo bolje puteve i tako tamo razvijamo turizam. Jasno je da je ova priča isforsirana i da nema govora ni o kakvom turizmu kod brana.

MONITOR: Pošto je priznala da njihov plan treba da ide na popravni – Vlada je ostavila investitoru mogućnost da sam predloži kakav hidroenergetski sistem želi da napravi na Morači. Ispostavilo se da će u finiš trke za moračke brane ući italijanska A2A. Kakve mogu da budu posljedice ovakvog postupanja vlasti prema našim resursima?
KALEZIĆ: Bezumno je da nama investitor određuje kako će izgledati naš prostor. Po zakonu ove zemlje ne može drugi da nam kreira prostor. To je kao da raspišete međunarodni tender da vam neko napiše ustav. To, formalno, nije nemoguće. Ima vrhunskih međunarodnih stručnjaka koji bi to umjeli napraviti. Ali ustav nije samo pravni akt, on preslikava slojeve razvoja nekog društva. Tako je i svaki plan – akt koji sadrži slojeve razvoja i potreba, dostignutih i nedostignutih želja neke zajednice. Pokazalo se da stručnjaci sa strane mogu da daju dobar doprinos izradi svakog plana, ali da strani stručnjaci ne mogu da izrade dobar plan za nas. To se pokazalo na svim nivoima izrade planske dokumentacije, a Crna Gora ima lijepu tradiciju planiranja.

Čak i kada neko radi sa najboljim namjerama pitanje je može li drugome napraviti dobar plan, a ovdje je sasvim izvjesno da nisu u pitanju najbolje namjere jer koncesionar radi za sopstveni profit. Ni zakon, a ni zdrav razum ne dozvoljavaju da sam koncesionar određuje šta će graditi. Čak ni sam projekat, osim u fazi glavnog projekta, ne bi smio da radi koncesionar.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o firmi A2A?
KALEZIĆ: Što se tiče firme – A2A , rekla bih da će ona da ispadne iz priče. A2A se kvalifikovala da ostane bez dijela u Elektroprivredi ovakvim ponašanjem – a ne za gradnju elektrana. Ako pročitamo, i to ne jedanput, da A2A, otkad je ušla u vlasništvo EPCG, nije izvršila predviđene obaveze – onda je direktno pitanje Vladi – kada ćete raskinuti ugovor sa tom kompanijom i kada će izvršiti poravnanje sa njima. Jednostavno – treba izračunati koliko je A2A uložila i poravnati se sa njima. Kada je riječ o privatizaciji EPCG i sistemu moračkih elektrana mi ne možemo da sjedimo i čekamo da vidimo šta će da bude. Građevinski fakultet i pojedinci na njemu su bili glavna tačka otpora Vladinom planu i sve smo potkrijepili argumentima.

Sada svaki čas ili potpredsjednik Vlade Vujica Lazović, ili novi, ili stari premijer – ponavljaju kako plašimo investitore. Bolje je da mi neke investitore otjeramo nego da oni poslije maltretiraju nas. Pa, nije plašenje i tjeranje investitora ako kažemo kakvi su zakoni i kakvo je javno mnjenje u ovoj zemlji. Zapravo – investitore obmanjuje Vlada. Oni su im rekli da mogu da rade šta hoće, a to nije i ne smije biti tačno, jer mi imamo državu, Ustav, zakone… Ako su ta vlast ili pojedinci obećali investitorima nešto – onda će morati drugačije sa njima da se poravnavaju. I ne treba, kada već pričamo o tome, zaboraviti činjenicu – SDP je trojanski konj u procesu privatizacije Elektroprivrede.

MONITOR: Kako vidite razrješenje ove situacije?
KALEZIĆ: Treba imati u vidu da je društvo u velikoj letargiji poslije ovolike krize. Ali brzo će doći vrijeme kada će se ljudi osvijestiti. Pogledajte koliko je protesta zbog raznih odluka koje je donijela Vlada. Pitanje je – da li je Vlada izgubila kredibilitet da donosi tu vrstu odluka. Ja mislim da jeste. Sve velike privatizacije su se pokazale kao neuspješne. A ovdje se radi o privatizaciji ogromnog prostora. Privatizacija Elektroprivrede nije samo privatizacije infrastrukturnog sistema. To je privatizacija sistema koji nije odvojiv od prostora. Jer energetski i hidrološki sistemi su sam prostor, pa je zato i nastala i stručna, ali i spontana reakcija ljudi na taj predlog jer su građani shvatili da im uzimaju – prostor.

Jednostavno – treba organizovati referendum. Da se vidi da li ovaj narod hoće da nam neko napravi elektrane, radi sa njima šta hoće i poslije trideset ili pedeset godina korišćenja da nam vrati zastarjelu tehnologiju. Okolnosti se mijenjaju, tehnologija napreduje, nama bi ostale stare elektrane, a to znači veliko kasnije ulaganje u obnovu brana i postrojenja. Šta dobijamo – uništenu prirodu, sitne pare sumnjivo procijenjene na početku, a investitor je već izvukao profit.

MONITOR: Ne zna se koji je javni interes da strani investitor gradi hidroelektrane, a Vlada i dalje na tome insistira.
KALEZIĆ: Pitanje je zašto mi ne bi uzeli taj profit. Niko ne kaže da nama hidroelektrane ne trebaju. Drugo je pitanje – da li nam trebaju toliki kapaciteti koji nas toliko ugrožavaju. Ponuđeno je spuštanje kota, no to je druga tema. Ali stalno izostaje odgovor – imamo li mi čistu računicu koliko nas ta gradnja košta. Zašto država plaća eksproprijaciju i puteve za račun nečijeg profita? Pare koje bi dao koncesionar – ne pokrivaju to. Nismo dobili odgovor koliko će šta koštati, niti kolika će biti korist naših građana.

Zar ne bi mogli mi da se obavežemo da ćemo kroz plaćanje struje, samodoprinosom, skupiti sami pare za elektrane. Ako to uradimo, vjerovatno možemo dobiti pare i iz evropskih fondova i sami graditi svoje elektrane. Niko sada ne pominje koliko je iz samodoprinosa išlo za gradnju HE Piva. Radili smo uz pomoć samodoprinosa domove zdravlja, puteve i sl. Sada bi se novac iz samodoprinosa mogao pretvarati u akcije. A one bi ostajale našoj djeci. Niko iz Vlade nije to ponudio. Ako već javnost odbacuje ideju da to radi A2A – hajde da vidimo hoćemo li sami. Moramo se oduprijeti osjećaju da smo izgubili Moraču. Vjerujem da je nijesmo izgubili i da možemo sami da iskoristimo svoje vodotoke. Možemo aktivirati domaći stučni kadar, pokrenuti dio mašinske industrije – da građani vide veće koristi. Sada je vladajuća svijest da smo mali i neznaveni . I ostaćemo takvi ako se ne trgnemo iz letargije. Moračke elektrane i Elektroprivreda su veliki i odlučujući test za ovo društvo.

Prostor glavni resurs

MONITOR: Vladini zvaničnici se stalno pozivaju na princip održivog razvoja za koji se i Crna Gora deklarativno opredijelila.
KALEZIĆ: Opasna je ta teza koju stalno ponavljaju – treba nam energija. Tačno je, treba nam, ali da je dobijemo – a da ne naudimo prostoru. Stalno udaramo u doboše pominjući održivi razvoj, a ne radimo dovoljno u tom pogledu. Stvar je vrlo jednostavna – nema ovdje ni govora o održivom razvoju. Prosto – ne možete da zakoljete kravu i da je muzete. Nama pričaju da ćemo da muzemo tu našu moračku kravu, a čitav tender je izveden tako da se krava vodi pravo na klanje.

MONITOR: Volimo da se hvalimo i da je naš glavni resurs – prostor. Koliko ga cijenimo kad nam je već glavni?
KALEZIĆ: U Crnoj Gori je prostor jedini resurs. Sve je u prostoru i resursa nema bez prostora. Samo što on ima različite aspekte. Uzmite kao primjer Mojdež – koji je sišao sa naslovnih stranica novina. Voda je resurs i volimo o tome, takođe, da pričamo. Taj resurs je dat neukom koncesionaru na najblaže rečeno neobjektivan način, on nije kontrolisan, pa je desetine porodica ojađeno, šteta je napravljena. Potpuno isto će se desiti u Morači ako se naš prostor prepusti koncesionaru na milost i nemilost i na obraz. Najbitnije je da moračke elektrane ne shvatimo kao konačnu presudu i povinujemo se njoj. Treba se izboriti da odluka ne bude na štetu građana, već na korist i nas i narednih generacija. Pitanje je koliko nam struje treba, da li bi je bilo dovoljno da nismo KAP-u davali, ili da je taj KAP bio naš pa mi od zarađenog novca nešto sami gradili…. No, umjesto toga mi smo dobili fakturu za ono što vlasnik KAP-a duguje jer je država njemu garant. To je isto kao da nekome prodate kuću, pa još plaćate njegove dugove. I sada slično hoće i sa Moračom da urade.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo