Povežite se sa nama

INTERVJU

JELISAVA KALEZIĆ, PROFESORICA GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U PODGORICI: Moračke elektrane su odlučujući test

Objavljeno prije

na

jela

Prošlo je godinu od kada se u javnosti raspravlja o tome da li je izgradnja hidroelektrana na Morači javni interes ili još jedan u nizu poslova vlasti od kojih građani neće imati koristi. Uskoro će biti zaključen tender i formalno će se znati ko želi da gradi hidroelektrane i po kakvom planu. Malo je onih koji su spremni otvoreno da pričaju o planovima za potapanje Morače. Među njima je i profesorica Univerziteta Crne Gore Jelisava Kalezić, koja je javno iznijela stav o tome da je Vladin plan poguban. Za početak razgovora za Monitor ona objašnjava koliko je, još od početka, bilo spornih pitanja oko tog Vladinog plana. KALEZIĆ: Kao prvo – taj planski dokument je nazvan Detaljni prostorni plan za prostor višenamjenskih akumulacija na Morači. Ne podržavam to što su njegovi tvorci od starta prikrivali pravu namjenu plana i nazvali ga višenamjenskim iako on to nije. Iako se u ovakvim slučajevima stvarno rade sistemi koji su višenamjenski, iako je početna zamisao da i ovo bude višenamjenski sistem dobra, te akumulacije su višenamjenske samo u nazivu plana i tek da bi se forma zadovoljila. Suština je, zapravo, i to svi znamo, akumulacije se rade radi proizvodnje energije. I tu nema ništa sporno. Ali od samog imena trebalo je da se počne čisto i jasno. Desilo se suprotno. I već samim tim, nakon manipulisanja imenom i namjenom plana, bilo je vidljivo da stvari ne idu na dobro. Kada smo iščitali taj plan bilo je jasno da u njemu ima stvari koje vrijeđaju zdrav razum i profesori sa Građevinskog fakulteta su ukazivali na to tokom javne rasprave. Tu mislim, između ostalog, na smiješne priče o razvoju turizma na obali akumulacionih jezera. To je besmisleno. Mi imamo vrlo blizu obalu mora, rijeka i prirodnih jezera do kojih treba da izgradimo bolje puteve i tako tamo razvijamo turizam. Jasno je da je ova priča isforsirana i da nema govora ni o kakvom turizmu kod brana.

MONITOR: Pošto je priznala da njihov plan treba da ide na popravni – Vlada je ostavila investitoru mogućnost da sam predloži kakav hidroenergetski sistem želi da napravi na Morači. Ispostavilo se da će u finiš trke za moračke brane ući italijanska A2A. Kakve mogu da budu posljedice ovakvog postupanja vlasti prema našim resursima?
KALEZIĆ: Bezumno je da nama investitor određuje kako će izgledati naš prostor. Po zakonu ove zemlje ne može drugi da nam kreira prostor. To je kao da raspišete međunarodni tender da vam neko napiše ustav. To, formalno, nije nemoguće. Ima vrhunskih međunarodnih stručnjaka koji bi to umjeli napraviti. Ali ustav nije samo pravni akt, on preslikava slojeve razvoja nekog društva. Tako je i svaki plan – akt koji sadrži slojeve razvoja i potreba, dostignutih i nedostignutih želja neke zajednice. Pokazalo se da stručnjaci sa strane mogu da daju dobar doprinos izradi svakog plana, ali da strani stručnjaci ne mogu da izrade dobar plan za nas. To se pokazalo na svim nivoima izrade planske dokumentacije, a Crna Gora ima lijepu tradiciju planiranja.

Čak i kada neko radi sa najboljim namjerama pitanje je može li drugome napraviti dobar plan, a ovdje je sasvim izvjesno da nisu u pitanju najbolje namjere jer koncesionar radi za sopstveni profit. Ni zakon, a ni zdrav razum ne dozvoljavaju da sam koncesionar određuje šta će graditi. Čak ni sam projekat, osim u fazi glavnog projekta, ne bi smio da radi koncesionar.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o firmi A2A?
KALEZIĆ: Što se tiče firme – A2A , rekla bih da će ona da ispadne iz priče. A2A se kvalifikovala da ostane bez dijela u Elektroprivredi ovakvim ponašanjem – a ne za gradnju elektrana. Ako pročitamo, i to ne jedanput, da A2A, otkad je ušla u vlasništvo EPCG, nije izvršila predviđene obaveze – onda je direktno pitanje Vladi – kada ćete raskinuti ugovor sa tom kompanijom i kada će izvršiti poravnanje sa njima. Jednostavno – treba izračunati koliko je A2A uložila i poravnati se sa njima. Kada je riječ o privatizaciji EPCG i sistemu moračkih elektrana mi ne možemo da sjedimo i čekamo da vidimo šta će da bude. Građevinski fakultet i pojedinci na njemu su bili glavna tačka otpora Vladinom planu i sve smo potkrijepili argumentima.

Sada svaki čas ili potpredsjednik Vlade Vujica Lazović, ili novi, ili stari premijer – ponavljaju kako plašimo investitore. Bolje je da mi neke investitore otjeramo nego da oni poslije maltretiraju nas. Pa, nije plašenje i tjeranje investitora ako kažemo kakvi su zakoni i kakvo je javno mnjenje u ovoj zemlji. Zapravo – investitore obmanjuje Vlada. Oni su im rekli da mogu da rade šta hoće, a to nije i ne smije biti tačno, jer mi imamo državu, Ustav, zakone… Ako su ta vlast ili pojedinci obećali investitorima nešto – onda će morati drugačije sa njima da se poravnavaju. I ne treba, kada već pričamo o tome, zaboraviti činjenicu – SDP je trojanski konj u procesu privatizacije Elektroprivrede.

MONITOR: Kako vidite razrješenje ove situacije?
KALEZIĆ: Treba imati u vidu da je društvo u velikoj letargiji poslije ovolike krize. Ali brzo će doći vrijeme kada će se ljudi osvijestiti. Pogledajte koliko je protesta zbog raznih odluka koje je donijela Vlada. Pitanje je – da li je Vlada izgubila kredibilitet da donosi tu vrstu odluka. Ja mislim da jeste. Sve velike privatizacije su se pokazale kao neuspješne. A ovdje se radi o privatizaciji ogromnog prostora. Privatizacija Elektroprivrede nije samo privatizacije infrastrukturnog sistema. To je privatizacija sistema koji nije odvojiv od prostora. Jer energetski i hidrološki sistemi su sam prostor, pa je zato i nastala i stručna, ali i spontana reakcija ljudi na taj predlog jer su građani shvatili da im uzimaju – prostor.

Jednostavno – treba organizovati referendum. Da se vidi da li ovaj narod hoće da nam neko napravi elektrane, radi sa njima šta hoće i poslije trideset ili pedeset godina korišćenja da nam vrati zastarjelu tehnologiju. Okolnosti se mijenjaju, tehnologija napreduje, nama bi ostale stare elektrane, a to znači veliko kasnije ulaganje u obnovu brana i postrojenja. Šta dobijamo – uništenu prirodu, sitne pare sumnjivo procijenjene na početku, a investitor je već izvukao profit.

MONITOR: Ne zna se koji je javni interes da strani investitor gradi hidroelektrane, a Vlada i dalje na tome insistira.
KALEZIĆ: Pitanje je zašto mi ne bi uzeli taj profit. Niko ne kaže da nama hidroelektrane ne trebaju. Drugo je pitanje – da li nam trebaju toliki kapaciteti koji nas toliko ugrožavaju. Ponuđeno je spuštanje kota, no to je druga tema. Ali stalno izostaje odgovor – imamo li mi čistu računicu koliko nas ta gradnja košta. Zašto država plaća eksproprijaciju i puteve za račun nečijeg profita? Pare koje bi dao koncesionar – ne pokrivaju to. Nismo dobili odgovor koliko će šta koštati, niti kolika će biti korist naših građana.

Zar ne bi mogli mi da se obavežemo da ćemo kroz plaćanje struje, samodoprinosom, skupiti sami pare za elektrane. Ako to uradimo, vjerovatno možemo dobiti pare i iz evropskih fondova i sami graditi svoje elektrane. Niko sada ne pominje koliko je iz samodoprinosa išlo za gradnju HE Piva. Radili smo uz pomoć samodoprinosa domove zdravlja, puteve i sl. Sada bi se novac iz samodoprinosa mogao pretvarati u akcije. A one bi ostajale našoj djeci. Niko iz Vlade nije to ponudio. Ako već javnost odbacuje ideju da to radi A2A – hajde da vidimo hoćemo li sami. Moramo se oduprijeti osjećaju da smo izgubili Moraču. Vjerujem da je nijesmo izgubili i da možemo sami da iskoristimo svoje vodotoke. Možemo aktivirati domaći stučni kadar, pokrenuti dio mašinske industrije – da građani vide veće koristi. Sada je vladajuća svijest da smo mali i neznaveni . I ostaćemo takvi ako se ne trgnemo iz letargije. Moračke elektrane i Elektroprivreda su veliki i odlučujući test za ovo društvo.

Prostor glavni resurs

MONITOR: Vladini zvaničnici se stalno pozivaju na princip održivog razvoja za koji se i Crna Gora deklarativno opredijelila.
KALEZIĆ: Opasna je ta teza koju stalno ponavljaju – treba nam energija. Tačno je, treba nam, ali da je dobijemo – a da ne naudimo prostoru. Stalno udaramo u doboše pominjući održivi razvoj, a ne radimo dovoljno u tom pogledu. Stvar je vrlo jednostavna – nema ovdje ni govora o održivom razvoju. Prosto – ne možete da zakoljete kravu i da je muzete. Nama pričaju da ćemo da muzemo tu našu moračku kravu, a čitav tender je izveden tako da se krava vodi pravo na klanje.

MONITOR: Volimo da se hvalimo i da je naš glavni resurs – prostor. Koliko ga cijenimo kad nam je već glavni?
KALEZIĆ: U Crnoj Gori je prostor jedini resurs. Sve je u prostoru i resursa nema bez prostora. Samo što on ima različite aspekte. Uzmite kao primjer Mojdež – koji je sišao sa naslovnih stranica novina. Voda je resurs i volimo o tome, takođe, da pričamo. Taj resurs je dat neukom koncesionaru na najblaže rečeno neobjektivan način, on nije kontrolisan, pa je desetine porodica ojađeno, šteta je napravljena. Potpuno isto će se desiti u Morači ako se naš prostor prepusti koncesionaru na milost i nemilost i na obraz. Najbitnije je da moračke elektrane ne shvatimo kao konačnu presudu i povinujemo se njoj. Treba se izboriti da odluka ne bude na štetu građana, već na korist i nas i narednih generacija. Pitanje je koliko nam struje treba, da li bi je bilo dovoljno da nismo KAP-u davali, ili da je taj KAP bio naš pa mi od zarađenog novca nešto sami gradili…. No, umjesto toga mi smo dobili fakturu za ono što vlasnik KAP-a duguje jer je država njemu garant. To je isto kao da nekome prodate kuću, pa još plaćate njegove dugove. I sada slično hoće i sa Moračom da urade.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo