Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Kad partija telekomanduje

Objavljeno prije

na

Prošao je još jedan Dan oslobođenja Nikšića, a pruga Nikšić – Podgorica i dalje čeka prvi voz nakon rekonstrukcije i elektrifikacije koja traje duže od osam godina. I do danas nije završena. Uvjeriće se u to ko god da obiđe tu prugu. Baš ovih dana to rade i stručnjaci Građevinskog fakulteta angažovani da do 24. septembra potpišu dokumenta o tehničkom prijemu gornjeg i donjeg stroja saobraćajnice. Ne zna se da li je u obilazak obnovljene pruge krenuo i Glavni republički inspektor za željeznicu Radomir Knežević. On bi mogao da provjeri makar to da li na dionicama gdje je put visočiji od pruge, a između njih nema propisanih osam metara razmaka, postoje sigurnosne ograde. I laik vidi da ne postoje, iako to izričito propisuje Zakon o bezbjednosti u željezničkom saobraćaju (član. 21). Taj Zakon je, kažu, uz Zakon o željeznici jedan od dva osnovna propisa kojim se rukovode u preduzeću Željeznička infrastruktura Crne Gore (ŽICG). Kako onda primjenjuju ,,manje važne” propise ostaje da se vidi.

Drugo je pitanje da li su ,,najveći nosioci i kreatori državne politike u Crnoj Gori”, kojima je uprava ŽICG velikodušno i javno prepustila pravo da odrede datum otvaranja pruge, upoznati sa činjenicom da ona nije završena. I da postojeći nedostaci mogu u opasnost dovesti ljude koji će između Nikšića i Podgorice putovati vozom.

Pruga Nikšić – Podgorica probijena je i izgrađena za nekih 18 mjeseci i puštena u rad 13. jula 1948. godine. Takva su vremena bila.

Skoro 60 godina kasnije, Vlada Filipa Vujanovića, ,,ničim izazvana”, donosi odluku da uz neophodnu rekonstrukciju pruge (zamjenu dotrajalih šina, pragova i tucanika…) izvrši i njenu elektrifikaciju. Kasnije, garancije za već ugovoreni robni kredit iz Češke dala je jedna od Vlada Mila Đukanovića. Prema informacijama Monitora, u opravdanost posla posumnjala su samo dva člana Vlade – ministar saobraćaja i ministar finansija. Gotovom poslu mane nema, objasnio je premijer i prešao na sljedeću tačku dnevnog reda. Isto su uradili i ministri – neistomišljenici.

Posao je započet uoči jednog od izlaska crnogorskih birača na glasačka mjesta. Kao što će, prema svim najavama, biti proglašen za uspješno završen uoči drugog.

Zvanična verzija tog istorijskog događaja, prema dokumentima ŽICG, kazuje da je rekonstrukcija i elektrifikacija pruge počela 3. maja 2006. (18 dana prije referenduma o nezavisnosti) ,,bez urbanističko-tehničkih uslova kao preduslova za dobijanje građevinskih dozvola”. Potom se opisuju napori predsjednika Odbora direktora Infrastrukture Zarije Franovića da prikupi zakonom propisanu dokumentaciju i uštedi koji euro od približno 70 miliona koliko je (u)bačeno u ovaj posao. ,,Projekat vrijedan 70 miliona mogao je ranije biti završen, ali bi koštao duplo skuplje”, objašnjavao je Franović kašnjenja, pošto se još prije tri godine pričalo da će pruga biti završena do sredine 2010. A danas se kaže da je urađeno sve što je planirano, ,,izuzev nekoliko nadvožnjaka i podvožnjaka” na pružnim prelazima. Oni će, sva je prilika, čekati neko vrijeme. Neki novi kredit.

Novac za jednu od najvećih investicija u Crnoj Gori u minulih 25 godina uzajmljen je od Češke eksportne banke i Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Vraćanje je garantovala Vlada, mada je bilo jasno da se na pruzi ne može zaraditi ni za njeno uredno održavanje, a kamoli za vraćanje kredita. Uz to, preduzeće Željeznički prevoz AD je u Španiji naručilo tri elektromotorna voza za prevoz putnika na ovoj pruzi. Porudžbina je koštala 13,64 miliona eura, pozajmljenog novca. ,,Španci treba da nam isporuče vozove do juna sljedeće godine”, potvrdio je ljetos Rešad Nuhodžić, predsjednik Borda direktora Željezničkog prevoza, ,,sredstva za realizaciju ovog projekta obezbijeđena su preko EBRD uz garanciju Vlade Crne Gore”. Aferim!

Niko od nadležnih, za svih osam godina nije objasnio zašto je bilo neophodno da se pruga – gotovo isključivo namijenjena prevozu tereta – elektrifikuje. Nešto slično ne rade ni u Americi. A ipak imaju i malo više novca i više očekivanog tereta za prevoz. Uglavnom, to je troškove obavljenih radova uvećalo za nekoliko puta. I zagarantovalo dugoročnu neisplativost pruge.

Saobraćajni stručnjaci su izračunali da je elektrifikacije pruge kojom godišnje prolazi manje od dva miliona tona neisplativa. Prugom Nikšić – Podgorica je u posljednjih pet godina, prema zvaničnim podacima, prošlo 1,3 miliona tona boksita glinice i žita. Prema stanju u Željezari, Rudnicima boksita, nikšićkim i spuškim mlinovima nema najava da će se obim saobraćaja u doglednoj budućnosti značajnije popraviti. To znači da bi prihod od tih tereta mogao biti jedva milion eura godišnje. Samo pod uslovom da se nekako vrate zlatne ‘80-e i prugom ponovo krene 1,3 miliona tona tereta godišnje, crnogorski željezničari bi mogli očekivati prihod od neka četiri miliona eura. Ni to nije dovoljno za samostalno izdržavanje ove saobraćajnice – uzeti krediti će pasti na teret državnog budžeta, odnosno poreskih obveznika.

Sagovornici Monitora kažu da je za održavanje pruge godišnje potrebno između 75 i 150 hiljada eura po kilometru pruge. Ukupno od četiri do blizu osam miliona godišnje.

Na crnogorskim prugama ni ova računica nije jednostavna. I to nije posljedica konfiguracije terena već ljudskog faktora. Kada je izgrađena i puštena u saobraćaj 1948. pruga je imala 56,6 kilometara otvorene pruge. Međutim, prema daljinaru iz Montekargovih Tarifa za prevoz stvari (montecargo.me) od stanice Podgorica do stanice Nikšić ima 70 kilometara. To znači da bi i troškovi ove ,,istegnute” pruge mogli biti veći i do 1,5 miliona eura godišnje.

Ako je elektrifikacija izazvala sumnje, odluka da se na pruzi bez putnika i tereta izgradi ,,telekomanda”, sistem za centralizovano nadgledanje i regulaciju saobraćaja, izazvala je nepodijeljenu osudu onih koji misle da državni i kompanijski novac treba trošiti domaćinski. Sistem telekomande uvodi se na prugama na kojima je obim saobraćaja dostigao nivo od najmanje 70 odsto projektovanih kapaciteta. A prugom Nikšić – Podgorica razmak između vozova neće se mjeriti minutima nego satima i danima. Ako partija ne naredi drugačije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove

 

Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu  Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.

Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje  na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.

U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.

Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.

Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični:  ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo