Najnoviji optimizam Brisela kada je u pitanju Crna Gora oivičen je javno iskazanim brigama briselske administracije. Ako Crna Gora ne želi probni rok kad konačno uđe u EU,  mora da  pokaže kako se reformiše u evropsko društvo

Ohrabrujuće poruke Brisela propratile  su najnoviji Izvještaj Evropske komisije o Crnoj Gori, koji se i kod kuće  i u EU  vidi kao “najpozitivniji izvještaj do sada”.  Iako fokusirana na sve ono što Crna Gora još mora da uradi na evropskom putu, a čega je poprilično, naglašeno optimistične i pozitivne tonove briselske administracije konstatovala je i ovdašnja opozicija, primjećujući da je ambijent za proširenje nikad bolji.

„Crna Gora je od svih država-kandidata najspremnija za članstvo u EU“, kazala je  nakon predstavljanja Izvještaja u Briselu, u utorak 4. novembra,  šefica evropske diplomatije i potpredsednica Evropske komisije Kaja Kalas. Istakla je da je proširenje Unije u narednih nekoliko godina realna opcija, dok je komesarka Marta Kos saopštila da se bliži trenutak kada će Brisel započeti pripreme ugovora o pristupanju sa Crnom Gorom.  Ambasador Evropske unije u Crnoj Gori Johan Satler  ocijenio je da je ovo do sada najbolji izvještaj,  uz napomenu da će naredna godina biti presudna. “Posebno u vladavini prava i jačanju borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala“, saopštio je.

U uvodnom dijelu Izvještaja navodi se da je “ Crna Gora ostvarila značajan napredak na putu ka članstvu ka EU“.  Oni koji kontinuirano prate  eurointegracijski proces Crne Gore ukazuju da je Izvještaj “gledajući na prvu”, a posebno kada se prevede u brojke – najpozitivniji do sada, iako su istovremeno zahtjevi Brisela kada su u pitanju nedovršeni zadaci Crne Gore ostali – isti.

“Ovaj izvještaj jeste pozitivan budući da je Crna Gora ostvarila prosječnu ocjenu napretka u odnosu na prethodni izvještaj 3.63, dok ocjena 3.45 pokazuje i najveći stepen spremnosti kada je u pitanju sveukupno stanje u pregovorim“, kaže za Monitor Dragana Jaćimović iz Instituta alternativa.  Ona , međutim, ukazuje da su ocjene bolje, ali da su zahtjevi Brisela prema Crnoj Gori nepromijenjeni.  “Kad pogledamo izvještaj malo detaljnije, iako su ocjene bolje u odnosu na prethodne godine,izvještaj prepoznaje iste probleme u pojedinim oblastima, ponovljene su brojne ocjene i preporuke iz ranijeg perioda. Imajući u vidu rokove koje je zacrtala Crna Gora, za njihovo je ispunjenje sve manje vremena”, ocjenjuje.

Iz Brisela je naglašeno da  bi Crna Gora do kraja 2026. godine mogla završiti pregovore ako zadrži sadašnji tempo reformi. Crnogorski zvaničnici tvrde da su odlučni da ispune taj zadatak, kako bi Crna Gora 2028. godine konačno i ušla u EU.  Na predstavljanju godišnjeg Paketa o proširenju, Kaja Kalas je ocijenila da “ je ulazak novih članica do 2030. godine realan cilj”, napominjući da  Crna Gora, ali i Albanija prednjače u procesu pristupanja.

Vladavina prava i borba protiv organizovanog kriminala i korupcije ostaju najveća boljka Crne Gore na tom putu. Izvještaj opet podsjeća da nedostaju presude za visoku korupciju i kriminal, problematizuje se imenovanje sudija i prazne pozicije u sudstvu, kapaciteti institucija…Tri najgore ocijenjena poglavlja su poglavlje 27 koje se odnosi na zaštitu životne sredine, poglavlje 2 koje se tiče slobode kretanja radnika i poglavlje 33, o finansijskim i budžetskim odredbama. Sagovornici Monitora ukazuju da su u Briselu, iako optimistični kada je u pitanju proširenje, svjesni boljki Crne Gore. O tome svjedoči i to što su preporuke konkretnije nego u prošlogodišnjem izvještaju.

„Tako je na primjer u dijelu unapređenja i efikasnog funkcionisanja pravosuđa, EK ovog puta kao preporuku izdvojila smanjenje zaostalih predmeta u cijelom pravosuđu i sprovođenje ciljnih mjera, ali i posebno  smanjenje predmeta u Višem sudu u Podgorici, Upravnom sudu  i Specijalnom državnom tužilaštvu, što znači da su to rezultati koje će posebno pratiti do narednog izvještaja. Preporuke su konkretnije i za oblast borbe protiv korupcije, reforme javne uprave“, navodi Dragana Jaćimović.

Da su u Briselu svjesni unutrašnjih boljki Crne Gore, ali i situacije u regionu, govori i izjava Marte Kos za Fanejnšl tajms  da bi nove članice EU mogle biti stavljene “na probni rok” kako bi se spriječilo da se po ulasku u EU “ponašaju kao trojanski konj Rusije”.

Ona je kazala da postoji bojazan da bi nove članice mogle da oponašaju Mađarsku. Otkrila je da zbog toga u evropskim krugovima postoje predlozi  da one nakon  “probnog roka” od nekoliko godina mogu biti  isključene iz Unije u slučaju nazadovanja u oblasti demokratije. Kos je saopštila da taj zaštitni mehanizam nije još definisan, ali da  EK  razrađuje tu ideju.

„Ne želim da ostanem upamćena kao komesarka koja je u Uniju uvela trojanske konje koji će postati aktivni za pet, deset ili petnaest godina”,  ocijenila je Kos. Fajnenšel tajms navodi da veliki dio evropskog opreza proističe iz iskustva Unije s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom koji je više puta ublažavao sankcije Rusiji, protivio se bilo kakvoj vojnoj pomoći Ukrajini i postao sve autoritarniji kod kuće, uprkos pokušajima Brisela da izvrši pritisak uskraćivanjem sredstava iz fondova EU.

Čega se Evropa plaši kad je Zapadni Balkan u pitanju? Evropska komisija objavila je izvještaje o proširenju za sve države kandidate. Dok je Crna Gora dobila najpozitivniju ocjenu i očigledan vjetar u leđa,veoma loš izvještaj isporučen je Srbiji.  Beogradski mediji koji nijesu pod kontrolom Vučića pišu da se radi o najnepovoljnijem izvještaju od početka pregovora Srbije o članstvu. Najveće zamjerke odnose se  na nazadovanje u oblasti demokratije, osnovnih prava i slobode medija.  Srbiji se zamjera i narativ protiv EU na najvećem političkom nivou i traži veći angažman u komuniciranju svog strateškog, deklarisanog opredjeljenja za integraciju u EU.

“Izvještaj dolazi u krucijalnom trenutku u kontekstu geopolitičke situacije koja se brzo mijenja i da proširenje zaista jeste geopolitički imperativ i treba da učini Uniju jačom”, saopštio je novi šef delegacije u Srbiji Fon Bekerat.

Njemački Eurointelligens objavio je ove sedmice tekst pod nazivom Vučić, naš omiljeni diktator. U tekstu se navodi da je zajedničko otvaranje željezničke stanice u Novom sadu 2022. od strane Vučića i Orbana, trebao biti simbol napretka i regionalnog povezivanja. “No, na jednogodišnjicu urušavanja stanice, u nesreći u kojoj je poginulo šesnaest ljudi, taj simbol je postao odraz napetosti između strateških interesa Evropske unije i režima obilježenog korupcijom i autoritarizmom”, navodi ovaj medij. I konstatuje: “Vučićevo savezništvo sa Orbánom dodatno izaziva zabrinutost da bi pristupanje Srbije moglo ojačati proruski blok koji predvode Mađarska i Slovačka”.

Da je  Crna Gora ranjiva u tom smislu, te da je dio ovdašnjih vlasti ne samo pod direktnim uticajem Vučića, nego i izvođač njegovih radova u naumu da Crnu Goru i dio regiona zaustavi na putu ka EU, vide jasno u Briselu. I pored domaćeg deklarativnog zaklinjanja u Evropu. “ Naš cilj nije samo članstvo u Uniji, već da postanemo država srećnih, slobodnih, uspješnih i ponosnih ljudi koji žive evropske vrijednosti u svakodnevnom životu”, prokomentarisao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić najnoviji izvještaj EK, nakon što mu ga je u Skupštini uručio Johan Satler. Jednovremeno, mediji koje kontroliše Mandićeva politička grupacija pojačavaju antievropski narativ, a ideološki bliska partija Gorana Danilovića traži i organizovanje referendum za ulazak u EU.  Predsjednik parlamenta već duže prednjači u javnom slavljenju Evrope, i ćutanju kad treba, dok  njegov bivši DF ispunjava Vučićeve želje.

Najnovije pozitivne poruke briselske administracije i nikad bolji izvještaj vide se i kao znak namjere  Brisela da Crnu Goru istrgne iz Vučićevog zagrljaja.  Taj zagrljaj donio je Rezoluciju o Jasenovcu, blokadu Hrvatske kada je u pitanju poglavlje 31 i zategnute odnose Crne Gore sa susjedima, a Vučićev i pečat SPC pronalazi se i u pojačanom istorijskom revizionizmu u Crnoj Gori, slavljenju četničke ideologije i zločinaca, te podizanju posmenika Pavlu Đurišiću u Beranama.  Neki analitičari ga pronalaze i u najnovijem talasu ksenofobije, nasilja i mržnje prema turskim državljanima.  Često se previđa: potencijal za mržnju i destrukciju je domaći, imamo ga i za izvoz

Dobar dio ovdašnjih analitičara, posebno onih koji gravitiraju bivšem crnogorskom režimu,  odbija da primijeti snažnu hemiju između Mila Đukanovića i Vučića.  Pravosuđe koje je pod posebnom lupom Brisela,  koje ne može da se izbori sa predmetima visoke korupcije i kriminala, ni sa predmetima ratnih zločina,  čedo  je Đukanovićevog režima.  Dobar dio nove vlasti niti želi niti namjerava da ga reformiše, već da ga samo stavi pod svoju kontrolu. Vrhovni državni tužilac Milorad Marković nedavno je saopštio da najsnažniji pokušaji da se državno tužilaštvo drži  pod političkom šapom dolaze upravo  od opozicione Demokratske partije socijalista i bivšeg Demokratskog fronta.

Poruku Marte Kos o probnom roku novih člasnica i strahu da u Evropu ne pusti trojanskog konja, prokomentarisao je ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. On je kazao da je Crna Gora već 13 godina na probnom roku i da je takva ideja „teško prihvatljiva“.

Najnoviji optimizam Brisela kada je u pitanju Crna Gora oivičen je javno iskazanim brigama briselske administracije. Ako Crna Gora ne želi probni rok kad konačno uđe u EU,  mora jasno i da  pokaže da se reformiše u istinsko evropsko društvo, a ne potencijalnog trojanskog konja Evrope, od kog zebe Brisel. Ideja koncentracione vlade, koja bi okupila sve snage u cilju ostvarivanja tog cilja i dalje se ozbiljno ne razmatra.

Milena PEROVIĆ  

Paralelno sa “mirnim šetnjama”, molotovljevim koktelima širom zemlje paljeni su automobili i lokali turskih vlasnika/zakupaca, dok su grupe ovdašnjih mladića napadale osobe koje su im na ulici ili u lokalima ličili na Turke. Nakon što su im  Milan Knežević, Nebojša Medojević i njima slični znani i neznani huškači pripremili teren

„Milije mi je da je njih strah od nas nego nas od njih“, kaže jedan od učesnika i, čini se, aktivnih promotera minule demonstracije moći podgoričkih sljedbenika ekstremne desnice, na portalu Borba.me.  Može se vagati ko su mi ko su oni ali krajnji cilj je jasan: u Crnoj Gori nekoga mora biti strah. Ponovo.

Zahvaljujući (ne)angažmanu vlasti, još nije moguće sagledati kompletnu sliku minulih događaja u Podgorici. Ali i ono što smo vidijeli i čuli dovoljno pokazuje: Crrna Gora je upalila svoj mrak. Mržnja se izlila na ulice pa se, krenuvši sa južne periferije Glavnog grada, slila pred Vladu. Tu su zabrinuti građani, fudbalski navijači i pojedini zvaničnici lokalnih vlasti skupa klicali i pjevali protiv zajedničkog neprijatelja: Turaka. Onda su se “mirno razišli”.

Za sada je ulična, javna manifestacija, nesputane mržnje završena. Samo što je ovo film (žanrovski horor) za koji je jasno, da će imati nastavak. „Neprijatelji“ se mogu mijenjati, ali model momci sa kapuljačama neće.

“Svi su bili na visini zadatka”, opisuje događaj svojim čitaocima Luka Tapušković, urednik portala Borba.me, prepoznatog po dosljednoj borbi za afirmaciju ideja koje promovišu Aleksandar Vućić i njegovi sljedbenici sa prostora projektovanog srpskog sveta. “Navijači su izašli, naravno da će biti petardi, baklji i skandiranja. Skandiranje je ublaženo, prošetali su gradom, poslali poruke koje su poslali, i razišli se. Policija je takođe bila na visini zadatka… A ovo je možda i prvi put da su i navijači i policija suštinski bili na istoj liniji mišljenja. Vidjelo se po pogledima. Ali je svako imao svoj zadatak i ljudski ga je izvršio i zato je sve prošlo mirno kako je i prošlo.”

Da bi cijenili kvalitet ponuđenog mira valja se vratiti par dana natrag.

U podgoričkom naselju Zabjelo okupila se, u nedjelju veče, poveća grupa uglavnom mlađih ljudi da, kako je objašnjeno novinarima, iskažu negodovanje zbog toga što je prethodne noći mladić iz njihovog naselja povrijeđen nožem u sukobu sa grupom stranih državljanja. Koji su prepoznati kako Turci.

Izboden je nožem sedam puta, prenosili su mediji riječi povrijeđenog i njegovih prijatelja. Morala su da prođu dva dana da saznamo kako je to bila tek jedna od neistina na kojoj je sazidana priča o neoosmanizaciji Crne Gore, te opasnostima i posljedicama koje nam ona donosi.

Tek u utorak veče, nakon dva protesta i bezbroj puta ponovljene priče o sedam ubodnih rana, v.d. direktora Uprave policije Lazar Šćepanović obavijestio je javnost da je povrijeđeni mladić u sukobu zadobio “lake tjelesne povrede: posjekotine, rezne rane i jedna ubodna rana”. Zato, pojasnio je Šćepanović pred kamerama Javnog servisa, krivično djelo nije kvalifikovano kao pokušaj ubistva već kao nasilničko ponašanje.

Nadležni iz policije i tužilaštva do izlaska ovog broja Monitora u štampu nijesu ponudili zvaničnu interpretaciju sukoba  u noći između subote i nedjelje, iako je već od ponedjeljka bilo jasno da je prezentovana verzija domaćih aktera tog događaja u popriličnom nesaglasju sa onim što se vidi na objavljenim snimcima nedzorne kamere. Službena komunikacija nadležnih sa javnošću bila je takva da je teško procijeniti da li je njihov cilj bio da nas informišu ili dezinformišu.

U srijedu, “u cilju sprečavanja širenja dezinformacija”, UP saopštava da će “nadležno državno tužilaštvo u daljem toku postupka, preduzimati dalje mjere i radnje, i vršiti detaljnu analizu i potrebna vještačenja u cilju potpunog razjašnjenja događaja i izuzetog video nadzora”. Policija je sa video snimaka zaključila da je jedan “Turčin” izvadio nož skriven ispod garderobe, ali nema objašnjenje za tvrdnje onih koji su pažljivo pregledali snimak, prema kome je makar jedan od domaćih aktera sukoba bio naoružan nožem (ili ovećim šrafcigerom). “U odnosu na druge učesnike događaja sa video snimka, kao i lice – crnogorskog državljanina prikazanog na slici u odnosu na predmet koji ovo lice drži u ruci, detaljnom analizom i vještačenjem utvrdiće se  odgovornost kao i o kojem podesnom sredstvu se radi…”, saopštili su.

Prije nego posumnjamo da nije bez osnova ona priča o “istoj liniji mišljenja” policajaca i navijača, vratimo se na događaje tokom vikenda.

Nedjelja veče. Dok se među okupljenima na Zabjelu ori ubij Turčina, policija pokušava da spriječi okupljene da se dokopaju nekoliko Turaka koji su pred njima pobjegli i zatvorili se u obližnji kazino. Bjegunci su spašeni privođenjem, a među okupljene dolazi ministar policije Danilo Šaranović.

Donekle umiruje usijanu atmosferu. Najavljuje da u skupštinsku proceduru ulazi nova, postrožena, verzija Zakona o strancima. Prenosi okupljenima odluku premijera Milojka Spajića da će Vlada, koliko sjutra, donijeti odluku o ukidanju bezviznog režima za građane Republike Turske. Obznanjuje i podatak iz evidencije MUP-a da u Crnoj Gori nema “preko 100.000” turskih državljana nego  nešto manje od 13.300 sa odobrenim privremenim ili trajnim boravkom.

Šaranović i njegovi sagovornici nijesu tek tako licitirali sa sto hiljada “turskih migranata”. Iako, zapravo, ljudi o kojima se govori mahom nijesu migranti, nego osobe koje su, praktično na poziv ovdašnjeg turističkog, građevinskog i ugostiteljskog sektora, došli na privremeni rad u Crnu Goru. Ko će ih zamijeniti kada ih otjeramo, ili odu, o tome izgleda još niko nije ozbiljnije razmišljao.

Uglavnom, šestocifrenu brojku turskih državljana u Crnoj Gori ponudio je, dan prije sukoba na Zabjelu, Milan Knežević, poslanik i član skupštinskog Odbora za bezbjednost. “Prema mojim informacijama, riječ je o oko 110.000 lica”, saopštio je Knežević na jednoj televiziji, obrazlažući svojoj publici srž problema: “Vidite da imamo ubistva i nasilje koje nije emanentno crnogorskom duhu. Prošetajte podgoričkim ulicama – to više nije ona Crna Gora na koju smo navikli“.

Knežević je dao i spoljnopolitički kontekst problema: „Turski predsjednik Erdogan je rekao da ako Srbija pokuša nešto po pitanju Kosova i BiH, imaće posla sa 100 miliona Turaka. Pa zar mislite da bi ovih 100.000 Turaka u Crnoj Gori mirno posmatralo takvu situaciju?”.

Svaki provjerljivi podatak iz njegove izjave je netačan. Od početka godine do kraja septembra u Crnoj Gori je, prema zvaničnim podacima, izvršeno 25 ubistava. Ni za jedno od njih nije osumnjičena ili optužena osoba koja ima tursko državljanstvo. Što se tiče nasilja koje “nije emanentno crnogorskom duhu”, Knežević se po svoj prilici nadovezao na priče o silovanjima i otmicama djece koja su na društvenim mrežama pripisivana turskim državljanima. Ali, ti zločini se nijesu desili. Izmišljeni su kao dio antiturske kampanje koja u Crnoj Gori traje već nekoliko mjeseci.

Prije Kneževića, svoj doprinos pomami mržnje dao je Nebojša Medojević: “Crna Gora je prepuštena liberalnoj muslimanskoj migracionoj politici muslimanskog Ministarstva vanjskih poslova sa odobrenjem predsjednika vlade, u kojoj muslimani zauzimaju neproporcijalno veći broj ministarstava u odnosu na broj muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori ali zato muslimanski ministri rade na promjeni stanja vjerske većine stanovnika Crne Gore, a kada postignu procenat trećine muslimanskog stanovništva slijedi scenario Sjeverna Makedonije, Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine, ili Sirije koja je nekada bila potpuno hrišćanska mediteranska država…”, objavio je Medojević na društvenim mrežama, stavljajući izjavu u citat koji je pripisao drugoj osobi. Ta osoba je to demantovala, ponudila snimak stvarne izjave koja nema sličnosti sa “citatom” i bivšeg poslanika prijavila policiji i tužilaštvu. Da su oni reagovali kao što je trebalo, možda se makar dio onoga čemu smo kasnije svjedočili ne bi dogodilo.

Između ostalog i to da su, paralelno sa “mirnim šetnjama”, molotovljevim koktelima paljeni automobili i lokali turskih vlasnika/zakupaca (Podgorica, Zeta, Bar, Herceg Novi), dok su grupe nasilnika napadale osobe koje su im na ulici ili u lokalima ličile na Turke. Treći su na društvenim mrežama raspirivali vjersku i nacionalnu mržnju pripremajući alat (drvene palice…) za napad na ocrnjene, dehumanizovane Turke.

UP je obavijestila javnost o desetak uhapšenih zbog sumnji da su učestvovali u nekom od navedenih nedjela. Među njima, međutim, nema nikoga od onih koji su, u prisustvu vlasti, prizivali ubistva ( „Ubi Turčina“). U Tužilaštvu su, kažu, formirali predmet kako bi utvrdili “da li u radnjama bilo kojeg lica ima elemenata krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje”. Iskustvo uči da bi to moglo trajati. Uz krajnje neizvjestan ishod.

Iz kancelarije ombudsmana apelovali su, zato, da se zaustavi rasistička histerija:

“Evidentno je da su sinoćni (misli se na nedjelju veče – prim. Monitora) protesti popirimili razmjere masovnog izražavanja pojave, koja se u najboljem slučaju može definisati kao rasizam… Svako generalizovanje i/ili povezivanje bilo koje nacije ili etničke grupe sa najgorim i najlakšim oblicima nasilja i nasilnicima u zajednici ili na znatno širem nivou jeste rasizam, već u samom korijenu opisa ovakve pojave, a da ne govorimo o tome da se u odnosu na sve državljane Turske najavljivalo ili pozivalo na nasilje i protjerivanje”.

Sličnim ocjenama oglasio se i veći broj nevladinih organizacija,  konstatujući da “ćutanje podstiče nasilje”. Vjerski velikodostojnici apelovali su na razum i toleranciju, predsjednik države Jakov Milatović preko društvenih mreža poručio da “ne smije biti mjesta kolektivnoj krivici niti stigmatizaciji cijelog naroda”.

Nijesu svi bili saglasni takvim ocjenama.

“Dobro je što se sve ovo izdešavalo… da skrene pažnju na nevjerovatne  probleme koje današnja Crna Gora ima sa turskim državljanima. Turci su preplavili Crnu Goru proteklih godina, naročito proteklih mjeseci”, kazao je Vladimir Dajković, funkcioner u administraciji Glavnog grada angažovan po partijskom ključu. Naglašavajući kako se opet pokazalo ko brani Crnu Goru: „Sve ono što vidite, one momke koji su se okupili širom Podgorice su Srbi. Ovi koji sebe nazivaju Hrvatima, Montenegrinima, Bošnjacima – nema ih”.

Istu misao svojim riječiima izrazio je poslanik Vladimir Dobričanin: “Taj narod, koji ovi umobolnici nazivaju fašističkim je vjekovima čuvao Crnu Goru mačem, a ne demokratijom, upravo od predaka onih koji su našeg Podgoričanina izboli nožem”. Dobričanin je po  obrazovanju  ljekar. Dao je i dijagnozu i preporučio terapiju: „Ovakve zločine ćemo viđati sve češće i ukoliko se ne probudimo biće kasno i izgubićemo Crnu Goru bez ‘ispaljenog metka’. Ukoliko se ovo nastavi moraćemo zatražiti da se normalnim građanina dozvoli naoružavanje i nošenje oružja pa da se Podgorica pretvori u Ramalu. E da nam se preci probude i vide šta smo od hiljadugodišnje države napravili! Hvala Ministre Gutiću, hvala Ministre Ibrahimoviću! Da je vječna Crna Gora ili možda Karadag!”

Tako su momci u crnim kapuljačama čuli i vidjeli da nisu sami, ni u mraku ni na javnoj sceni. Potvrdila je to i  hitra Vladina odluka o privremenoj suspenziji bezviznog režima sa Turskom koja je već stupila na snagu. Nema naznaka da su prethodno promislili i izvagali koliko to može koštati našu  privredu a šta bi moglo značiti, ako Turska odgovori istom mjerom, za mnogobrojne građane Crne Gore koji živote spašavaju liječeći se u turskim bolnicama.

Premijer Milojko Spajić i njegovi saradnici prećutali su i direktnu prozivku turskog novinara Ibrahima Haskologlua:  “Primili ste u svoju zemlju svakoga ko je bio uključen u ilegalne, bjegunačke operacije pranja novca i prevara iz Turske, i nikada nijeste organizovali njihovu ekstradiciju. Takvi tipovi su počeli da preuzimaju vašu zemlju, a vi ste prihode od njihovog prljavog novca usmjerili nazad u sopstvenu ekonomiju. Ukratko, sami ste ovo izazvali, a sada pokušavate da stvorite trošak za čitavu Tursku kako biste smirili ogorčenje građana — ali problem je vaša politika.”  Kad bi crnogorska vlast, odgovorno  radila svoj posao, i borila se protiv onih koji krše zakone bez obzira jesu li domaći ili strani državljani, imala bi podršku većine turskih državljana koji su došli da rade u našoj zemlji. Oni su u ovoj priči  najranjiviji. Sa proizvođačima mržnje i predrasuda mora se suočiti cijelo društvo: mediji , civilni sektor i slobodni građani. Ta bitka biće teška i ishod neizvjestan.

Sada je najpreče  zaustaviti fašistički pohod. Racionalno ređanje argumenata neće lako probiti maglu predrasuda. Nišan mržnje je, očekivano, već premješten na novu metu i domaći teren. Iz okruženja Reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića stiglo je obaviještenje o brojnim prijetnjama i uvredama koje su stigle na njegov račun. I to se, začudo, poklopilo sa Dajkovićevim televizijskim optužbama na račun “Milovog vjerskog poglavara za pripejd upotrebu“.

Posle ovog marša izgubili smo pravo na izgovor. Fašizam neće doći jednoga dana. On je već tu. U našoj  kući.

Zoran RADULOVIĆ

Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Inicijatori i predvodnici ovakvih revizionizama i razdora su poglavari SPC u Crnoj Gori. Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika Pavlu  Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju  Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Afilohije je 2003.,  rekao da su se Draža  i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović je prošle nedjelje iznenadio javnost objavom odluke da ranijem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću posthumno dodijeli najviši državni orden u susret petogodišnjici upokojenja. Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. To se, ne slučajno, poklapa s ubrzanim procesom pristupanja EU. Formalni inicijatori i predvodnici revizionizama i razdora su rukovodeći ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori čija centrala je Beograd, i formalno i operativno.

Predsjednik Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika zločincu, vojvodi Pavlu Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju mitropolita Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Amfilohije je još u julu 2003. rekao da su Draža Mihailović i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”.

Milatović je obrazložio da je mitropolit ostavio “neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore tokom gotovo tri decenije na čelu Mitropolije”. Pored osnovnih biografskih podataka, predsjednik je tačno naveo da je Amfilohije sticao obrazovanje na “teološkim, bogoslovskim i filološkim studijama u Beogradu, Bernu, Rimu i Atini, postavši jedan od najobrazovanijih episkopa pravoslavnog svijeta”. Mogao je dodati i da je tečno govorio talijanski, njemački, grčki i ruski jezik dok se francuskim pristojno služio. Odlično je vladao i starogrčkim jezikom i zajedno s vladikom Atanasijem Jevtićem preveo je deuterokanonske knjige Starog zavjeta. Time je kompletirano Sveto Pismo na našem jeziku, tj. knjige koje Vuk Karadžić nije preveo. O tome ogromna većina “v(j)ernog naroda” vrlo malo ili ni malo zna. Hrišćanska misija za Mitropoliju nikad nije imala primat od njenog osnivanja 1931. ukazom kralja Aleksandra.

Može se reći da stoji predsjednikova ocjena da je “Amfilohije svojim ugledom u cijelom hrišćanskom svijetu dao značajan doprinos i međunarodnom ugledu Crne Gore”. Tokom osveštanja sabornog hrama u Podgorici u oktobru 2013. u Crnu Goru su stigli poglavari svih kanonskih pravoslavnih crkava. To je bila čast koja nadređenoj srbijanskoj patrijaršiji i Aleksandru Vučiću nije imponirala jer su se osjetili kao gosti a ne kao gospodari. Ranije u aprilu iste godine Amfilohije je ušao u sukob s Vladom Srbije zbog potpisivanja Briselskog sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom što je za jastrebove u SPC episkopatu bilo ravno veleizdaji. U maju 2013., SPC je organizovala protest u Beogradu zbog “izdaje Kosova”. Amfilohije je očitao molitve za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije dok je Atanasije poručio Ivici Dačiću da će proći kao Zoran Đinđić. Kasnije će Amfilohije reći da je nije mislio na fizičku smrt već duhovnu sahranu i vaskrsnuće.

Osveštenje hrama u Podgorici je bila i rijetka prilika da vaseljenski patrijarh iz Carigrada i KGB-ov iz Moskve sjednu zajedno. Kasnije će Amfilohije imati okršaj s obojicom. KGB-u će se zamjeriti odlaskom na svepravoslavni sabor u Kritu 2016. godine koji je Kremlj bojkotovao. Vaseljenskom patrijarhu će se suprostaviti po pitanju Ukrajine čije pravo na autokefaliju je dosljedno negirao pozivajući se na argumentaciju KGB-a. Ipak, nije mu uspjelo izmiriti se s Moskvom, a  sa Vučićemje  ostao u lošim odnosima do smrti.

Milatović je u obrazloženju za orden zgodno preskočio biografiju prve polovine stolovanja arhiepiskopa cetinjskog koje je započeto dovođenjem “po zadatku” iz Beograda dok je još bio živ tadašnji mitropolit Danilo Dajković. To je tada smatrano teškim presedanom. Amfilohije je  imao pozamašan politički staž kao episkop banatski.  Bez problema je 60-tih dobio pasoš za dalje školovanje u inostranstvu kao monah izrazito četničke provinijencije. U to doba je za neprijatelje režima dobijanje pasosa bilo nezamislivo, osim ako UDBA nije dala pozitivno mišljenje, iz razloga (ili zasluga) koji se samo mogu naslutiti. Milatović je odmah prešao na 2006,  i referendum koji nazva “ključnim istorijskim trenutkom”. Tokom referenduma, Amfilohije poziva “na sabornost i međusobno poštovanje” što je doprinijelo, po Milatoviću, da zemlja prođe “kroz ovaj proces mirno i bez sukoba, davši nemjerljiv doprinos očuvanju mira i stabilnosti”.

Posljednjih godina života vladika je postao “simbol duhovnog otpora (što god to značilo Milatoviću), naročito tokom 2019. i 2020. godine kada je predvodio litije povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Većina će se složiti sa Predsjednikom da su litije “jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli mirnoj promjeni višedecenijske vlasti”. Pad Đukanovićevog  režima je svakako “otvorio put ka punopravnom članstvu u EU”.

Dva dana nakon predsjednikove objave   grupa NVO i građanskih aktivista/aktivistkinja  izrazila je protest zbog “predsjednikovog pridruživanja talasu revizionizma i krivotvorenja bliske prošlosti kroz dodjelu ordena Amfilohiju”. Osuđena je i odluka Vlade i lokalnih vlasti da mu se u Kolašinu podigne spomenik visine 2,5 m i drugi od 4m u Beranama.

“Predsjednik, do sada, insistirao na legalističkom pristupu, pa iznenađuje njegova odluka da grubo prekrši zakon zbog populističkog približavanja desničarskom biračkom tijelu“, navodi se u saopštenju. Potpisnici su upozorili da formalni uslovi za dodjelu ordena po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima nisu ispunjeni jer se stoji da je odlikovano lice predsjednik druge države ili međunarodne organizacije. Naveli su i pregršt znanih i javnih mitropolitovih (ne)djela – od aktivne podrške ratne politike Miloševićeve Srbije i ideologije “krvi i tla” do sijanja razdora u vlastitom narodu kojeg je dugo negirao. Rečeno je i da se Amfilohije “isticao ksenofobnim, homofobnim i mizoginim stavovima, a zbog govora mržnje je i sudski opomenut”. Zaključak je: “ Orden je indikator erodirane sekularnosti Crne Gore i ugrožene ravnopravnosti svih njenih građana”.

Predsjednik Milatović je negirao da krši zakon o odlikovanjima rekavši da se priznanja dodjeljuju i sveštenim licima. Ponovio je da je Amfilohije imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore u smislu smjene decenijske vlasti koja je bila u sprezi sa organizovanim kriminalom i korupcijom”. Međutim, mitropolit je imao i do tada bezbroj prilika da postane simbol građanskog otpora. Ratni pohodi, zločini, pljačke okupiranih teritorija i kasnije pljačkaške privatizacije kod kuće, koje su sprovodili Milo Đukanović i prijatelji pod palicom Beograda i kasnije samostalno, su unesrećili desetine i stotine hiljada ljudi. Ni Amfilohije ni većina srpskog episkopata (i izuzetkom patrijarha Pavla) nisu stali na čelu otpora pretvaranju Crne Gore i Srbije u narko državne provizorije pod srodnim režimima. Tek kada je Đukanović razvrgnuo brak iz koristoljublja sa Amfilohijem i posegnuo za crkvenom imovinom mitropolit je digao svoj glas.

Nesporne su i neke zasluge pokojnog vladike. Posljednjih godina Amfilohije je težio većoj autonomiji Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Osnovan je i episkopski savjet koji je njegovom smrću nestao odlukom Beograda. Amfilohije je želio da Crna Gora puno ranije potpiše Temeljni ugovor sa crkvom u Crnoj Gori u čije ime bi on stavio potpis a ne beogradski prvosveštenik. Đukanović i društvo tada nisu imali ni sluha ni vremena za crkvena pitanja koja su, zbog identiteta većinskog naroda, bila od strateške važnosti za budućnost države. Kasnijim ugovorom i potpisima Dritana Abazovića i srbijanskog patrijarha Porfirija Perića Crna Gore je dobila neuporedivo manje nego što bi dobila da je Đukanović strateški razmišljao u korist čitavog društva umjesto uskog kruga kleptokrata. Amfilohijeva, i prećutna i javna podrška, Đukanoviću, još od raskola sa Beogradom krajem 1996. i ćutanje na sva nepočinstva, je olako proćerdana posezanjem za crkvenom imovinom, prije svega na primorju.

Mitropolit Amfilohije se  nikada nije javno pokajao ili izvinuo za svoje ponašanje i rječnik koji ne priliči ni običnom čovjeku a kamoli arhijereju. Ipak, i Vlada i predsjednik svjesno grade oreol (selektivne) svetosti pokojnog mitropolita čija zaostavština će još dugo dijeliti Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ