Povežite se sa nama

PERISKOP

Kako plijen cijepa koaliciju

Objavljeno prije

na

U državama sa demokratskim ustrojem vlasti rijetko se dešava da jedna politička stranka može sama formirati vlast, odnosno da pobjeda na izborima bude ostvarena rezultatom koji joj omogućuje da sama raspolaže većinom mandata u parlamentu. Obzirom na multinacionalni i multireligijski ambijent Bosne i Hercegovine sasvim je jasno da se iznimno teško odvijaju procesi osiguravanja parlamentarnih većina na svim nivoima: opštinskom, kantonalnom, entitetskom i državnom.

Partije koje su odlično prošle kod glasačkog tijela na izborima koji su u BiH okončani prije četiri mjeseca nisu bile u stanju ni ovog puta osigurati na jednostavan način parlamentarnu većinu. Tako se i desilo da, na primjer, u entitetu Republike Srpske vlast formira SNSD Milorada Dodika sa svojim koalicionim partnerima, a na državnom nivou iz RS su federalni partneri odabrali SDS da s njima naprave državnu vlast!?! Tu se otvaraju ozbiljni problemi prije svega kod funkcionisanja vlasti po vertikali, a onda i kod najosjetljivijeg dijela formiranja vlasti, a to je nesumnjivo podjela ministarskih resora, ili bukvalno i prosto kazano: raspored fotelja. Na nivou države BiH vlast čini SDA Bakira Izetbegovića, HDZ Dragana Čovića, DF Željka Komšića i grupa stranaka iz RS, sa liderom Mladenom Bosićem (SDS) na čelu.

Koliko-toliko partneri su se, na državnom nivou nekako i nešto dogovorili, i to uz veliki pritisak međunarodne zajednice?!? Raspodjelili su resore. Kad je cijela stvar svedena na nivo entiteta Federacije BiH, problemi su postali, čini se, nesavladivi i nesnošljivi za same koalicione partnere. Cijela stvar oko formiranja vlasti u Federaciji može se svesti na sintagmu: podjela izbornog plijena.

Ozbiljno su zaratili, prvo medijski, a potom i pregovarački lideri Dragan Čović i Željko Komšić. Ne slažu se u broju ministarskih mjesta koja bi trebala pripasti njihovim strankama. Komšić je čak za normalne političke prilike bio neumjereno oštar, pa čak za ukus prosječnog posmatrača politike u BiH i neukusan, izjavivši za Čovića: „Puno je mačku teleća glava…” Lider stranke kojem je narod dao ogromno povjerenje, pa čak se može kazati učinio to na catrte blanche, jer se radi o potpuno novoj političkoj snazi na bh. sceni, pokušava osvojiti i dalje poštovanje prosječnog birača u BiH jakom i zapaljivom retorikom.

Ali, iza svega kriju se namjere i Čovića i Komšića da što veći dio izbornog plijena pripadne upravo njihovim strankama. Gotovo da i nezamjećen u javnosti prolazi set zahtjeva apsolutnog izbornog pobjednika, SDA. Njihov postupak da se uglavnom zadovolje dobivanjem premijerske pozicije u Vijeću ministara (Denis Zvizdić) možda je najbolje prokomentarisao bivši premijer Edhem Bičakčić izjavivši da je u suštini SDA inferiorna kada je u pitanju raspored ministarskih resora?!

Cijela ova situacija pokazuje da su birači na posljednjim izborima svoje povjerenje bacili niz vodu, jer u četiri mjeseca postizbornih dogovaranja stranke pobjednice nisu (bar javno!) ništa učinile da bi svoja predizborna obećanja ozbiljnije utvrdila u ekonomskim programima i rješavanju krupnih socijalnih problema u BiH. Šta to zapravo znači? Ništa drugo do li da se u suštini ništa ozbiljno u BiH ne dešava, a da je sva politička scena pretvorena u sitnu i prljavu trgovinu, koja se realizira kroz najbukvalniju podjelu izbornog plijena. Upravo ta podjela ozbiljno cijepa koaliciju na državnom nivou.

Siguran sam da je ovo tek početak ozbiljnih raskola među tzv. partnerima u vlasti!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Proizvođač šampiona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trebalo bi nekoliko (u prostornom smislu!) Periskopa da se tek nabroje medalje, priznanja, pehari, diplome sa studentskih prvenstava, mediteranskih, evropskih, svjetskih, olimpijskih igara, prvenstava SFRJ i BiH koje je Branislav Crnogorac, majstor džudoa, i kao natjecatelj i kao trener, unio u riznicu svog voljenog Džudo kluba „Bosna“

 

Živi u Sarajevu neobičan čovjek, sportski džentlmen od glave do pete, Branislav Crnogorac, popularniji u Gradu na Miljacki kao Brane iz FIS-a…

Trebalo bi nekoliko (u prostornom smislu!) Periskopa da se tek nabroje medalje, priznanja, pehari, diplome sa studentskih prvenstava, mediteranskih, europskih, svjetskih, olimpijskih igara, prvenstava SFR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koje je ovaj majstor džudoa, i kao natjecatelj i kao trener, unio u riznicu svoga jedinog i voljenog kluba, Džudo kluba „Bosna“, inače dijela trofejne sportske obitelji Univerzitetskog sportskog društva „Bosna“.

Dječak, podrijetlom iz Gacka, odrastao u banatskom pograničnom mjestu Međa, u drevnoj japanskoj borilačkoj vještini džudou postao je, ne u regionu i Europi već u širim svjetskim razmjerama, ne samo kao natjecatelj i trener, te sportski funkcioner najvišeg ranga, ambasador svoje države Bosne i Hercegovine. Kao na traci, a nakon godina upornog vježbanja i rada Amel Mekić, Ibro Miladin, Alisa Cerić, Arijana Jaha samo su među najreprezentativnijim draguljima romantičarskog propagatora sporta, koji je u dalekom Japanu utemeljio liječnik Džigoro.

Branislav Crnogorac nije samo trener i pedagog sa doktorskom titulom, nije samo profesor na predmetima borilačkih vještina na univerzama u Travniku i Bihaću, on je po ocjenama Sportskog saveza BiH „najbolji sportski trener decenije u Bosni i Hercegovini.“

Nadasve sportski džentlmen koji je ušao u poetsku suštinu džudo sporta u kojem fizički slabiji, ali drevnom vještinom opržervažen natjecatelj može pobijediti daleko jačeg protivnika, Brane Crnogorac iznimno je angažiran sportista intelektualac i u Kantonalnoj skupštini Sarajeva i u Parlamentu Federacije BiH.

Imao sam sreću da kao ministar sporta i kulture Kantona Sarajevo surađujem sa ovim čudesnim volšebnikom i misionarom džudoa, kad je obnašao funkciju inspektora za sport, uvjeravajući se iz dana u dan u njegovu strast, ali i golemo znanje i iskustvo.

Nije ovaj sportist sazdan samo od fine sportske „pređe“, dapače, rijetko komunikativan i društven, kao voditelj u opsjednutom Sarajevu  male klub kafeterije FIS, iz koje nisu izbijale legende Sarajeva i BiH Mirza Delibašić i Davorin Popović,  iskazivao je Brane ljudsku širinu, toleranciju i mudrost, kao uostalom i sve druge tekovine mudrog liječnika Džigoro Kana.

U današnjem Sarajevu, tamo gdje se nađe jedan od najpopularnijih stanovnika Mis Irbine ulice, tu još stanuje staro istinsko Sarajevo.

Sarajevo olimpijskog duha i nade…

Zato vivat džudo, plemenita drevna samurajska vještina!

Vivat suvremeni samuraj Branislav Brane Crnogorac!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Od poeme sve je počelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam ubijeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan šta su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac  Mišo Marić značili i znače u kulturnoj povijesti ovoga grada

 

Bila neka vremena kad je Mostar bio jedna od južnoslavenskih kulturnih metropola. Tada u goste korifejima mostarskoga duha i književnosti u goste, hodočasteći ovu kulturnu ćabu, dolazio je, među ostalim, i Stevan Sremac.

Onda opet bile neke godine kulturne ,,suše”.

Tako to biva, ne mogu umjetnost i kultura stalno držati ritam.

A onda šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u općem zamahu cjelokupnog društva, uz tradicijom opervažene i potvrđene vrijednosti, nastaju i potpuno nove, koje postaju biljezima toga doba. Tada u grad na Neretvi i Radobolji gotovo svakomjesečno, a nekada i češće, gajeći veliko prijateljstvo sa novinarom i pjesnikom Milenkom Mišom Marićem u Mostar dolaze novosadske poete Mika Antić i Pero Zubac.

Fenomenalnom uspjehu Zupčeve poeme Mostarske kiše, koja je samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodata u tiražu od dvadeset milijuna, nije odolio niti Mišo Marić, koji temeljem naslova pjesmotvora Pere Zupca osniva ženski vokalni zbor.

Od samog nastanka ansambl Mostarske kiše zadobiva naklonost najširih slojeva publike. U suradnji s profesorom Josipom Sliškom, a koristeći poglavito vlastite, nevjerojatno pjevljive poetske tekstove, Marić gaji ponajviše zavičajnu i patriotsku usmjerenost pjesama, koje interpretiraju Kiše. 

Patriotske Marićeve pjesme, interpretacija Mostarskih kiša, ali i opći ambijent Mostara toga doba, vrlo brzo su postali amblematskim znakom ne samo  grada na Neretvi i Radobolji nego i cijele Bosne i Hercegovine, pa će Marićevo muzičko čedo za koje je on vodio konferanse, ostati primamljivo u široj medijskoj slici toga vremena.

Nastupi pred Josipom Brozom Titom i njegovim uglednim gostima uspjesima Mostarskih kiša dometnuli su i internacionalnu dimenziju, pa ovaj vokalni ansambl postaje hit u cijeloj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti.

Mostarske kiše do današnjih dana ostale su jedinstven kulturološki fenomen!

Imponira način na koji je Marić uz svoje poetične konferanse uvodio i izvodio prepuna gledališta organizirajući tako performanse snažne domoljubne, ali i zavičajno bojene muzičko-poetske game.

Nisam ubjeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan što su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac značile i danas znače u kulturnoj povijesti ovoga grada.

Ansambl je taj koji traje u našim sjećanjima, on nije zaboravljen od generacija Mostaraca, ali i na nosačima zvuka traje niska njihovih melodija.

Nažalost, rat je u Mostaru i BiH ostavio pustoš.

I Marić je postao apatridom u dalekoj i hladnoj Engleskoj. Kontakti koje imam s ovim pjesnikom i urednikom mojih prvih medijskih istupa, iako rijetki, vraćaju me u dane kada je Mostar bio Mostarom, kad smo se ponosili mnogim njegovim znamenitostima, pa i Mostaskim kišama.

Eto tako, od fascinacije veličanstvenom poemom o jednoj Svetlani i mostarskim kišama do postignuća ansambla Mostarske kiše traju uglavnom u mislima, moje uspomene na rodni grad, a zgodimice, postaju i te kako jarke…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo