Povežite se sa nama

MONITORING

Koga je razočarao Mušika Dujović

Objavljeno prije

na

U površnosti medijske zluradosti ili ignorancije, jednom sudiji, zapravo predsjedniku suda gdje se vode i vodiće se najvažniji procesi za organizovani kriminal i ratne zločine, centri moći pripremaju „svilen gajtan”. Protiv Mušike Dujovića, predsjednika Višeg suda u Podgorici, advokat iz Beograda Borivoje Borović – koji je zastupao ili zastupa širok spektar uglednih klijenata, Aca Đukanovića, Darka Šarića, Safeta Kalića i Rajka Kuljače – podnio je krivičnu prijavu. Borović tereti Dujovića da je, mimo zakonske procedure, 2009. uzeo u rad suđenje u predmetu Jadranska straža.

Zbog čega u moru intrigantnih ili kompromitujućih primjera iz rada našega slavnog pravosuđa baš na ovaj skrenuti pažnju? Najprije jer je tenzija oko Jadranske straže, odnosno Dujovića, podignuta nakon što je on odbio da pred Sudskim savjetom inicira postupak razrješenja Slavke Vukčević, postupajuće sutkinje u predmetu za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića, koji je strijeljan u mafijaškoj zsajedi avgusta 2005.

To su od Dujovića tražili vicepremijer i ministar pravde Duško Marković i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, dakle jedan član i šefica Sudskoga savjeta – instance koja bi trebalo da kontroliše zakonitost rada sudova i sudija.

JADRANSKA STRAŽA: Dujović je sticajem prilika – spornih, doznaće se – preuzeo predmet Jadranska straža. U istoimenom budvanskom restoranu septembra 2007, tokom rasprave o vlasništvu, ubijeni su Vladimir Rakočević i Adalbert Šuto, a na Vladimira i Željka Jankovića je pokušano ubistvo. Okrivljeni Dragan Zindović, Radojica Zeković, Aleksandar Zečević i Rajko Knežević su osuđeni avgusta 2010. na po 17 godina.

Tu presudu Dujovićevog krivičnog vijeća 7. aprila o.g. obara sutkinja Svetlana Vujanović u drugostepenom postupku pred Apelacionim sudom. Prihvaćena je žalba advokata, među kojima je bio i Borivoje Borović, branilac prvooptuženog Dragana Zindovića.

Vujanovićeva u ukidnom rješenju navodi da su prekršeni Zakon o sudovima i Evropska konvencija o ljudskim pravima. Kako se ispostavilo, Dujović je, nakon imenovanja za predsjednika Višeg suda, preuzeo Jadransku stražu od svog prethodnika, sudije Ivice Stankovića (izabran za sudiju Vrhovnoga suda) čime, tvrdi se, nije ispoštovao zakonsku odredbu o metodu slučajne dodjele predmeta. O tome nije donio posebno rješenje.

Jadransku stražu je, naime, metodom slučajne dodjele predmeta na postupanje preuzela sutkinja Evica Dututović, što je po ocjeni Mušike Dujovića bilo sporno. Za medije je Dujović izjavio kako „Durutovićeva nije mogla da sudi ovaj predmet, jer je jedan od branilaca u tom predmetu iz advokatske kancelarije njenog supruga”.

Riječ je o sutkinjinom mužu Branislavu Durutoviću, odnosno njegovom ortaku Dragoljubu Đukanoviću, braniocu jednog od okrivljenih u Jadranskoj straži. Važna napomena: advokati Borivoje Borović i narečeni Branislav Durutović su zainteresovane persone u predmetu ubistva Slavoljuba Šćekića – Borović je branilac Ljuba Bigovića a Durutović Saše Borete. Upravo su njihovi klijenti, Bigović i Boreta, presudom Slavke Vukčević Ks. br. 4/10 od 9. maja ove godine nepravosnažno osuđeni na maksimalnih 30 godina zatvora; kvalifikovani su kao organizatori grupe i osuđeni zbog teškog ubistva u podstrekivaju i bombaških napada na gradilište hotela Splendid.

Elem, ni Borović, niti bilo ko od branilaca okrivljenih u Jadranskoj straži, tokom postupka nije imao primjedbi zato što je Mušika Dujović preuzeo taj predmet. Glavni pretres je 17. jula 2009. počeo iznova, zbog čega je, na primjer, Borović iskazao zahvalnost Dujoviću.

U izvještajima sa suđenja, na izričito Dujovićevo pitanje, navodi se da niko od advokata okrivljenih nije tada osporio sastav vijeća, kao ni predsjednika vijeća!

Iako je u međuvremenu pred Višim sudom počeo novi proces u predmetu Jadranska straža (sudi Dragoje Jović), Borović je posežući za krivičnom prijavom aktuelizovao odgovornost Dujovića – koja je, na neki način, već sankcionisana obaranjem njegove presude na Apelacionom sudu. Borović prijavu podnosi u jeku prepucavanja oko mjesta i uloge Dujovića u nepostupanju po izričitom i javno lansiranom zahtjevu Duška Markovića i Vesne Medenice da pokrene postupak protiv Slavke Vukčević.

Da podsjetimo, Vukčevićeva je presudu Ks-br. 4/10 za ubistvo Slavoljuba Šćekića pismeno dostavila strankama 21. jula. U njoj za dvojicu osuđenika (napomena: ne radi se o Bigoviću i Boreti) nije navela tačan naziv djela za koje su osuđeni.

Jedan od Borovićevih kolega, advokat Dragoslav Ognjanović, takođe iz Beograda, obraća se potom se vicepremijeru i ministru Dušku Markoviću, koji se o navodnim propustima u slučaju presude oglašava 21. septembra. Kazao je novinarima: „Sa tim sam se prvi put upoznao preko predstavke advokata i to proslijedio predsjednici Vrhovnog suda i Sudskom savjetu”.

Vesna Medenica je objasnila da su ispred Sudskog savjeta „uputili na predsjednika Višeg suda (Mušiku Dujovića) da preispita slučaj, odnosno, odredi se prema sadržini pritužbe na način što će, ukoliko utvrdi da su napravljeni propusti koji ukazuju na nestručnost, staviti zahtjev za razrješenje pomenutog sudije”.

Nakon što su Marković i Medenica u javnosti izašli sa kvalifikacijama i objavom zahtjeva da se u matičnom sudu preispita rad sutkinje Vukčević, oglašava se i Dujović – odbija da postupi po zahtjevu Markovića i Medenice i pokrene postupak protiv Slavke Vukčević.

Zbog toga ih je grdno razočarao. Nije ponovljen scenario već viđen dvije godine ranije, nakon presude u prvom procesu za ubistvo Slavoljuba Šćekića. Lazar Aković, tadašnji postupajući sudija, nakon što je 7. avgusta 2009. Bigoviću, Boretu i ekipi odrezao ukupno 115 godina robije, suočio se, kako je tvrdio, sa kriminalnim pritiscima Vesne Medenice.

Abere od velike šefice mu je donosio, kako je objasnio, upravo Mušika Dujović koji je tada lojalno izvršavao njene naloge. Dujović mu je ,,u četiri oka” prenio da bi bilo pametno da se sastane sa Medenicom: ,,Da popričam sa njom ili da podnesem ostavku”.

Što se Dujovića tiče, on se Akoviću vajkao kako je ,,pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za moju smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”.

Aković odbija kontakte sa Medenicom, pa Dujović pred Sudskim savjetom pokreće mehanizam njegovog razrješenja. Razlog je sličan slučaju Slavke Vukčević – i Aković u presudi ima ,,greške u prekucavanju”.

Duško Marković, ondašnji šef Udbe, takođe je i tada bio persona dramatis. Makar u dijelu da nije insistirao da se Akoviću, dok traje postupak pred Sudskim savjetom i dok se njegova krivica tek utvrđuje (svako je nevin dok se ne dokaže suprotno), naprečac ne povlači policijsko obezbjeđenje. ANB je izričito tvrdila da su Akovićev i životi članova njegove porodice ugroženi zbog suđenja organizovanom kriminalu. Epilog: Aković 23. oktobra 2009. podnosi ostavku; njegovu presudu Bigoviću, Boreti i ekipi obara Apelacioni sud a predmet u rad dobija Vukčevićeva.

To nas dovodi do dileme: da li je Mušika Dujović imao osnova da pokrene postupak protiv Slavke Vukčević zbog „greški u prekucavanju” kako su tražili Marković i Medenica? Iz Dujovićevog dopisa V-Su.br. 215/11 od 21. septembra doznajemo da sutkinja Vukčević još 31. avgusta uredno donosi posebno rješenje kojim „ispravlja nepravosnažnu presudu Ks.br. 4/10 od 9. maja 2011. godine”.

Ukratko, Marković i Medenica su požurili da se dramatično izglupiraju, jer prethodno nijesu provjerili da li je Vukčevićeva od dana dostavljanja pismene presude strankama ispravila nepreciznosti – za šta postoji pravni osnov na način preciziran čl. 380 Zakona o krivičnom postupku.

Velimo, dakle, da je Dujović „nekog” grdno razočarao. To mu izgleda nije prvi prvi put. U pravosuđu je od 1988, brzo je napredovao pa je već 1995. bio zamjenik predsjednika a naredne godine i v.d. predsjednika Osnovnog suda u Podgorici. Za sudiju Višeg suda Dujović je izabran 1999. godine. Potom slijedi nešto potpuno neuobičajeno za praksu izbora i imenovanja sudija i zaudara na karakterističan primjer kako politika kontroliše pravosuđe.

Naime, Dujović u čak dva pokušaja, po prijedlozima Sudskoga savjeta, na raspravama u parlamentu ne dobija podršku poslanika DPS-a da bude izabran za predsjednika podgoričkog Osnovnog suda. Dujović se decembra 2003. oglašava javnim saopštenjem sa nespecifikovanom tvrdnjom kako bi njegov izbor „ugrozio nečije interese”. Ipak, podršku DPS-a „nečim” zaslužuje šest godina kasnije; ubrzo se suočava sa slučajem sudije Lazara Akovića, itd.

Medijski svakako jedan od najinteresantnijih detalja iz biografije Mušike Dujovića vezan je za događaj od 7. oktobra 2000. godine. Dujović je u svojstvu istražnog sudije ubistava Petka Pešukića i Radovana Kovačevića donio rješenje o sprovođenju istrage protiv šest lica – aktera oružanih obračuna u kafeteriji hotela Podgorica i ispred Kliničko-bolničkog centra.

Kao prvookrivljenog Dujović je notirao Branislava Mićunovića (ubistvo i nedozvoljeno držanje oružja), terećenog da je ubio ranjenog Kovačevića dok su ga iz auta unosili u urgentni blok. Postupci su trajali sve do početka 2008. a Mićunović je, uslijed nedostatka dokaza, pravosnažno oslobođen krivice.

Među okrivljenim (kasnije optuženima) iz Dujovićevog rješenja za sprovođenje istrage našao se i Milan Zindović, brat Dragana Zindovića, prvooptuženog iz predmeta Jadranska straža, koga zastupa Borivoje Borović i koji je, nota bene, priznao dvostruko ubistvo.

Narečeni Milan Zindović je 2000. terećen zbog neovlaščenog držanja heklera. U noći dvostrukog ubistva, braća Zindovići su se kartali u kazinu hotela Podgorica a „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović” , ispričao je na suđenju.

MUP Crne Gore je za Milana Zinodvića i Mićunovića kasnije sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, pa su zbog toga oslobođeni krivice za to djelo.

Upravo je Milan Zindović pred Sudskim savjetom – nakon što je Mušika Dujović objavio da ne postoji osnov da postupi po zahtjevu Duška Markovića i Vesne Medenice za razrješenje sutkinje Slavke Vukčević – početkom oktobra objavio kako je pred Sudskim savjetom on pokrenuo postupak opoziva…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo