MONITORING
Koga je razočarao Mušika Dujović

Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
U površnosti medijske zluradosti ili ignorancije, jednom sudiji, zapravo predsjedniku suda gdje se vode i vodiće se najvažniji procesi za organizovani kriminal i ratne zločine, centri moći pripremaju „svilen gajtan”. Protiv Mušike Dujovića, predsjednika Višeg suda u Podgorici, advokat iz Beograda Borivoje Borović – koji je zastupao ili zastupa širok spektar uglednih klijenata, Aca Đukanovića, Darka Šarića, Safeta Kalića i Rajka Kuljače – podnio je krivičnu prijavu. Borović tereti Dujovića da je, mimo zakonske procedure, 2009. uzeo u rad suđenje u predmetu Jadranska straža.
Zbog čega u moru intrigantnih ili kompromitujućih primjera iz rada našega slavnog pravosuđa baš na ovaj skrenuti pažnju? Najprije jer je tenzija oko Jadranske straže, odnosno Dujovića, podignuta nakon što je on odbio da pred Sudskim savjetom inicira postupak razrješenja Slavke Vukčević, postupajuće sutkinje u predmetu za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića, koji je strijeljan u mafijaškoj zsajedi avgusta 2005.
To su od Dujovića tražili vicepremijer i ministar pravde Duško Marković i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, dakle jedan član i šefica Sudskoga savjeta – instance koja bi trebalo da kontroliše zakonitost rada sudova i sudija.
JADRANSKA STRAŽA: Dujović je sticajem prilika – spornih, doznaće se – preuzeo predmet Jadranska straža. U istoimenom budvanskom restoranu septembra 2007, tokom rasprave o vlasništvu, ubijeni su Vladimir Rakočević i Adalbert Šuto, a na Vladimira i Željka Jankovića je pokušano ubistvo. Okrivljeni Dragan Zindović, Radojica Zeković, Aleksandar Zečević i Rajko Knežević su osuđeni avgusta 2010. na po 17 godina.
Tu presudu Dujovićevog krivičnog vijeća 7. aprila o.g. obara sutkinja Svetlana Vujanović u drugostepenom postupku pred Apelacionim sudom. Prihvaćena je žalba advokata, među kojima je bio i Borivoje Borović, branilac prvooptuženog Dragana Zindovića.
Vujanovićeva u ukidnom rješenju navodi da su prekršeni Zakon o sudovima i Evropska konvencija o ljudskim pravima. Kako se ispostavilo, Dujović je, nakon imenovanja za predsjednika Višeg suda, preuzeo Jadransku stražu od svog prethodnika, sudije Ivice Stankovića (izabran za sudiju Vrhovnoga suda) čime, tvrdi se, nije ispoštovao zakonsku odredbu o metodu slučajne dodjele predmeta. O tome nije donio posebno rješenje.
Jadransku stražu je, naime, metodom slučajne dodjele predmeta na postupanje preuzela sutkinja Evica Dututović, što je po ocjeni Mušike Dujovića bilo sporno. Za medije je Dujović izjavio kako „Durutovićeva nije mogla da sudi ovaj predmet, jer je jedan od branilaca u tom predmetu iz advokatske kancelarije njenog supruga”.
Riječ je o sutkinjinom mužu Branislavu Durutoviću, odnosno njegovom ortaku Dragoljubu Đukanoviću, braniocu jednog od okrivljenih u Jadranskoj straži. Važna napomena: advokati Borivoje Borović i narečeni Branislav Durutović su zainteresovane persone u predmetu ubistva Slavoljuba Šćekića – Borović je branilac Ljuba Bigovića a Durutović Saše Borete. Upravo su njihovi klijenti, Bigović i Boreta, presudom Slavke Vukčević Ks. br. 4/10 od 9. maja ove godine nepravosnažno osuđeni na maksimalnih 30 godina zatvora; kvalifikovani su kao organizatori grupe i osuđeni zbog teškog ubistva u podstrekivaju i bombaških napada na gradilište hotela Splendid.
Elem, ni Borović, niti bilo ko od branilaca okrivljenih u Jadranskoj straži, tokom postupka nije imao primjedbi zato što je Mušika Dujović preuzeo taj predmet. Glavni pretres je 17. jula 2009. počeo iznova, zbog čega je, na primjer, Borović iskazao zahvalnost Dujoviću.
U izvještajima sa suđenja, na izričito Dujovićevo pitanje, navodi se da niko od advokata okrivljenih nije tada osporio sastav vijeća, kao ni predsjednika vijeća!
Iako je u međuvremenu pred Višim sudom počeo novi proces u predmetu Jadranska straža (sudi Dragoje Jović), Borović je posežući za krivičnom prijavom aktuelizovao odgovornost Dujovića – koja je, na neki način, već sankcionisana obaranjem njegove presude na Apelacionom sudu. Borović prijavu podnosi u jeku prepucavanja oko mjesta i uloge Dujovića u nepostupanju po izričitom i javno lansiranom zahtjevu Duška Markovića i Vesne Medenice da pokrene postupak protiv Slavke Vukčević.
Da podsjetimo, Vukčevićeva je presudu Ks-br. 4/10 za ubistvo Slavoljuba Šćekića pismeno dostavila strankama 21. jula. U njoj za dvojicu osuđenika (napomena: ne radi se o Bigoviću i Boreti) nije navela tačan naziv djela za koje su osuđeni.
Jedan od Borovićevih kolega, advokat Dragoslav Ognjanović, takođe iz Beograda, obraća se potom se vicepremijeru i ministru Dušku Markoviću, koji se o navodnim propustima u slučaju presude oglašava 21. septembra. Kazao je novinarima: „Sa tim sam se prvi put upoznao preko predstavke advokata i to proslijedio predsjednici Vrhovnog suda i Sudskom savjetu”.
Vesna Medenica je objasnila da su ispred Sudskog savjeta „uputili na predsjednika Višeg suda (Mušiku Dujovića) da preispita slučaj, odnosno, odredi se prema sadržini pritužbe na način što će, ukoliko utvrdi da su napravljeni propusti koji ukazuju na nestručnost, staviti zahtjev za razrješenje pomenutog sudije”.
Nakon što su Marković i Medenica u javnosti izašli sa kvalifikacijama i objavom zahtjeva da se u matičnom sudu preispita rad sutkinje Vukčević, oglašava se i Dujović – odbija da postupi po zahtjevu Markovića i Medenice i pokrene postupak protiv Slavke Vukčević.
Zbog toga ih je grdno razočarao. Nije ponovljen scenario već viđen dvije godine ranije, nakon presude u prvom procesu za ubistvo Slavoljuba Šćekića. Lazar Aković, tadašnji postupajući sudija, nakon što je 7. avgusta 2009. Bigoviću, Boretu i ekipi odrezao ukupno 115 godina robije, suočio se, kako je tvrdio, sa kriminalnim pritiscima Vesne Medenice.
Abere od velike šefice mu je donosio, kako je objasnio, upravo Mušika Dujović koji je tada lojalno izvršavao njene naloge. Dujović mu je ,,u četiri oka” prenio da bi bilo pametno da se sastane sa Medenicom: ,,Da popričam sa njom ili da podnesem ostavku”.
Što se Dujovića tiče, on se Akoviću vajkao kako je ,,pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za moju smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”.
Aković odbija kontakte sa Medenicom, pa Dujović pred Sudskim savjetom pokreće mehanizam njegovog razrješenja. Razlog je sličan slučaju Slavke Vukčević – i Aković u presudi ima ,,greške u prekucavanju”.
Duško Marković, ondašnji šef Udbe, takođe je i tada bio persona dramatis. Makar u dijelu da nije insistirao da se Akoviću, dok traje postupak pred Sudskim savjetom i dok se njegova krivica tek utvrđuje (svako je nevin dok se ne dokaže suprotno), naprečac ne povlači policijsko obezbjeđenje. ANB je izričito tvrdila da su Akovićev i životi članova njegove porodice ugroženi zbog suđenja organizovanom kriminalu. Epilog: Aković 23. oktobra 2009. podnosi ostavku; njegovu presudu Bigoviću, Boreti i ekipi obara Apelacioni sud a predmet u rad dobija Vukčevićeva.
To nas dovodi do dileme: da li je Mušika Dujović imao osnova da pokrene postupak protiv Slavke Vukčević zbog „greški u prekucavanju” kako su tražili Marković i Medenica? Iz Dujovićevog dopisa V-Su.br. 215/11 od 21. septembra doznajemo da sutkinja Vukčević još 31. avgusta uredno donosi posebno rješenje kojim „ispravlja nepravosnažnu presudu Ks.br. 4/10 od 9. maja 2011. godine”.
Ukratko, Marković i Medenica su požurili da se dramatično izglupiraju, jer prethodno nijesu provjerili da li je Vukčevićeva od dana dostavljanja pismene presude strankama ispravila nepreciznosti – za šta postoji pravni osnov na način preciziran čl. 380 Zakona o krivičnom postupku.
Velimo, dakle, da je Dujović „nekog” grdno razočarao. To mu izgleda nije prvi prvi put. U pravosuđu je od 1988, brzo je napredovao pa je već 1995. bio zamjenik predsjednika a naredne godine i v.d. predsjednika Osnovnog suda u Podgorici. Za sudiju Višeg suda Dujović je izabran 1999. godine. Potom slijedi nešto potpuno neuobičajeno za praksu izbora i imenovanja sudija i zaudara na karakterističan primjer kako politika kontroliše pravosuđe.
Naime, Dujović u čak dva pokušaja, po prijedlozima Sudskoga savjeta, na raspravama u parlamentu ne dobija podršku poslanika DPS-a da bude izabran za predsjednika podgoričkog Osnovnog suda. Dujović se decembra 2003. oglašava javnim saopštenjem sa nespecifikovanom tvrdnjom kako bi njegov izbor „ugrozio nečije interese”. Ipak, podršku DPS-a „nečim” zaslužuje šest godina kasnije; ubrzo se suočava sa slučajem sudije Lazara Akovića, itd.
Medijski svakako jedan od najinteresantnijih detalja iz biografije Mušike Dujovića vezan je za događaj od 7. oktobra 2000. godine. Dujović je u svojstvu istražnog sudije ubistava Petka Pešukića i Radovana Kovačevića donio rješenje o sprovođenju istrage protiv šest lica – aktera oružanih obračuna u kafeteriji hotela Podgorica i ispred Kliničko-bolničkog centra.
Kao prvookrivljenog Dujović je notirao Branislava Mićunovića (ubistvo i nedozvoljeno držanje oružja), terećenog da je ubio ranjenog Kovačevića dok su ga iz auta unosili u urgentni blok. Postupci su trajali sve do početka 2008. a Mićunović je, uslijed nedostatka dokaza, pravosnažno oslobođen krivice.
Među okrivljenim (kasnije optuženima) iz Dujovićevog rješenja za sprovođenje istrage našao se i Milan Zindović, brat Dragana Zindovića, prvooptuženog iz predmeta Jadranska straža, koga zastupa Borivoje Borović i koji je, nota bene, priznao dvostruko ubistvo.
Narečeni Milan Zindović je 2000. terećen zbog neovlaščenog držanja heklera. U noći dvostrukog ubistva, braća Zindovići su se kartali u kazinu hotela Podgorica a „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović” , ispričao je na suđenju.
MUP Crne Gore je za Milana Zinodvića i Mićunovića kasnije sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, pa su zbog toga oslobođeni krivice za to djelo.
Upravo je Milan Zindović pred Sudskim savjetom – nakon što je Mušika Dujović objavio da ne postoji osnov da postupi po zahtjevu Duška Markovića i Vesne Medenice za razrješenje sutkinje Slavke Vukčević – početkom oktobra objavio kako je pred Sudskim savjetom on pokrenuo postupak opoziva…
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

Objavljeno prije
15 satina
11 Jula, 2025
Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto.To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura
Iako je sve bilo spremno, Vlada je odustala od ideje da se kroz izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru funkcionerima plate povećaju 30 odsto.
Ovu informaciju objavila je TV Vijesti, ali za nju još nema potvrde iz Vlade. Dolazi u trenutku kada se prosvjetarima, koji su ove sedmice protestovali, plate, zbog novog načina obračuna, smanjuju i do 60 eura. Istovremeno, pojedinim funkcionerima su trebale da se povećaju za prosječno – 600 eura.
Cijela priča oko povećanja plata, jedne od najgolemijih administracija u Evropi, počela je u novembru prošle godine. Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto. To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura.
Povećanje se odnosi za zaposlene na državnom nivou, kao i lokalnim samoupravama, zatim sudstvu, Skupštini, službama predsjednika Crne Gore, nezavisnim i regulatornim tijelima, kao i privrednim društvima u većinskom vlasništvu države, odnosno lokalne samouprave.
Obrazloženje za povećanje plate resor ministra Novice Vukovića pravda time što ,,sada u sistemu zarada pojedini službenici imaju veće plate od nadređenih rukovodilaca”. Istu odbranu ovog predloga javnosti su ponudili i poslanici vlasti.
Namjera za veće plate se pravdala i time ,,da su prethodnih par godina kroz izmjene kolektivnih ugovora uvećani koeficijenti složenosti poslova za sve zaposlene u javnom sektoru izuzev za javne funkcionere i nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija”.
Iz Unija slobodnih sindikata i civilnog sektora kritikovali su ovu namjeru vlasti da za svoje potrebe još dublje zavuče ruku u budžet. Naveli su da je plan Vlade o povećanju plata javnim funkcionerima prevršio svaku mjeru, te da očekuju da će reakcija javnosti biti oštra. Reakcije javnosti, usljed ,,aktuelenijih” političkih, nacionalnih i vjerskih tema, uglavnom i nije bilo.
U martu ove godine ministar pravde Bojan Božović najavio je da će Vlada razmatrati povećanje plata sudijama i tužiocima za 30 odsto. Cilj je sačuvati postojeći kadar i motivisati novi za rad u pravosuđu.
Nije navedeno, ali javne funkcionere posebno boli što su se doktorima i profesorima zarade uvećale oko 50 odsto stupanjem na snagu izmjena zakona iz 2022. godine.
U dokumentu koji je Ministarstvo finansija objavilo u februaru ove godine a u kome su prikazane najveće plate iz budžeta za januar prvih deset najvećih plata primaju ljekari od 3.900 do 4.000 eura. Plate veće od 3.000 eura, pored doktora, obezbijeđene su za univerzitetske profesore, tužioce i sudije.
Premijer Milojko Spajić u maju je primio 2.048 eura, njemu bi povećanje iznosilo 614 eura. Među potpredsjednicima Vlade, najveću platu imao je Ervin Ibrahimović, potpredsjednik za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova (2.062 eura), dok je najnižu platu među njima imao Filip Ivanović, zadužen za vanjske i evropske poslove (1.781 eura).
Nik Gjeloshaj, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, primio je 1.977 eura. Momo Koprivica, potpredsjednik za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju- 1.860 eura. Aleksa Bečić, potpredsjednik za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku-1.848 eura. Budimir Aleksić, potpredsjednik za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama- 2.055 eura. Milun Zogović, potpredsjednik za infrastrukturu i regionalni razvoj- 1.805 eura. Milutin Butorović, ministar bez portfelja, zadužen za odnose sa Skupštinom, primio je 1.737 eura. Predrag Burić, specijalni kontrolor za nacionalnu bezbjednost, imao je platu od 2.076 eura.
Šef Kabineta premijera, Branko Krvavac, primio je 1.502 eura, dok je generalni sekretar Vlade, Dragoljub Nikolić, imao 1.715 eura. Savjetnici premijera i potpredsjednika Vlade imali su neto zarade koje su se uglavnom kretale između 1.200 i 1.600 eura, u zavisnosti od resora i zaduženja.
Prema zvaničnim podacima za maj najveću zaradu za taj mjesec od 3.812 eura primila je predstavnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Katarina Peković. U slučaju povećanje plate od 30 odsto njena plata bi iznosila blizu 5.000 eura. Najnižu platu je primio savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose Mazo Crnovršanin, svega 369 eura, u slučaju povećanja on bi premašio minimalnu zaradu od 450 eura.
Od 81 poslanika u Skupštini Crne Gore njih 30 je u junu primilo preko 2000 eura, najavljenim povećanjem svima njima bi se plate povećale za preko 600 eura. Najveću junsku zaradu imao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić – 2.860 eura, a sa povećanjem plata bi mu skočila na 3.700 eura.
Više od dvije hiljade eura u junu primili su sljedeći poslanici: Jelenka Andrić, Boris Bogdanović, Zoja Bojanić Lalović, Dragan Bojović, Vladislav Bojović, Bogdan Božović, Jelena Božović , Nikola Camaj, Vasilije Čarapić, Radinka Ćinćur, Artan Čobi, Velimir Đoković, Dejan Đurović, Jevto Eraković, Milan Knežević, Miloš Konatar, Branka Marković, Boris Mugoša, Jelena Nedović, Andrija Nikolić, Mirsad Nurković, Boris Pejović, Jevrosima Pejović, Dražen Petrić, Zdenka Popović, Amer Smailović, Jovan Vučurović, Adrijan Vuksanović i Mehmed Zenka.
Veće plate od ministara i poslanika primaju uglavnom partijski kadrovi zapošljeni u državnim preduzećima. Tako direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović ima platu od 3.900 eura, Jovan Gregović, direktor Budvanske rivijere 3.700, Nemanja Laković, direktor Rudnika uglja Pljevlja tri i po hiljade, Mladen Mikelj, direktor Morskog dobra – 3.200 eura…
S druge strane oko 140.000 ili 74 odsto crnogorskih radnika prima platu ispod visine prosječne zarade od 1.000 eura, podaci su Poreske uprave. Podaci iz decembra govore da svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori, odnosno njih 47.600, radi za minimalnu ili nižu neto zaradu od 600 eura.
Kada statistika uzme platu lokalnog fukcionera od blizu 4.000 eura i njegovog radnika od 500, dobija se prosječna plata od hiljadu eura. Da bi se statistika popravila iz Vlade su i ovako obrazlagali neophodnost povećanja funkcionerskih plata: ,,Neadekvatan raspon u visini zarada i relativno niske zarade u odnosu na složenost i odgovornost određenih poslova utiče na odliv kadrova i slabo interesovanje i deficit stručnog kadra za pojedine poslove, posebno u oblasti pravosuđa i tužilaštva”.
U Vladinom izvještaju o sprovedenoj analizu uticaja propisa navodi se i da je Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ,,od 2016. godine kada je prvi put donesen, mijenjan čak 14 puta od čega su odlukama Ustavnog suda Crne Gore u dva navrata ukinute pojedine odredbe kao neustavne”.
Što se desilo sa najnovijom, 15. izmjenom, i da li će se Vlada osmjeliti na drastično povećanje funkcionerske plata, ostaje da se vidi. Jasna je namjera da se jaz u zaradama dodatno poveća i da se ogromne privilegije rada u državnoj službi još više utvrde.
Protest prosvjetara
Sindikat prosvjete Crne Gore je u utorak ispred Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija organizovao protest. Sindikalci se bune zbog smanjenja julskih plata i traže da im se objasni zašto će im plate od jula biti smanjenje i do 60 eura. Oni su izračunali da će to smanjenje pogoditi između sedam i osam hiljada nastavnika.
Poručili su da će nakon što bude isplaćena umanjena plata prosvjetarima za jul, podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu finansija zbog, kako su rekli, kršenja Zakona o zaradama u javnom sektoru i Granskog kolektivnog ugovora. Pozvali su nadležne da ne dođe do toga i da nastave socijalni dogovor radi postizanja kompromisa.
Najavili su da će, ukoliko ne dođe do dogovora, novi skup organizovati u avgustu ispred Vlade, kada više ne planiraju da traže razgovore, već će tražiti ostavke. Dalje su najavili da će organizovati i štrajk od septembra, što će podrazumijevati obustavu nastave.
Iz Ministarstva finansija oglasili su se saopštenjem u kojem su ponovo istakli da se kroz centralizovani obračun zarada samo poštuje zakon. ,, Cilj centralizovanog obračuna zarada nije smanjenje plata zaposlenima u prosvjeti, već dosljedno poštovanje zakona i uvođenje principa jednaka zarada za jednak rad”, naveli su iz Ministarstva.
Dodali su da je Sindikat još u pripremnoj fazi bio upoznat s neujednačenom praksom obračuna u školama, te je bilo očekivano da su i sami prepoznali potrebu za standardizacijom i zakonitošću.
Iz Ministarstva finansija su istakli da podržavaju sindikalnu borbu za radnička prava, ali ,,ne i manipulacije i pogrešne interpretacije koje obmanjuju upravo one koje sindikat treba da zastupa“.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
JOŠ NEMA ODLUKE O SUDBINI AERODROMA U PODGORICI I TIVTU: Samo vrijeme leti

Objavljeno prije
15 satina
11 Jula, 2025
Izgubili smo šest dragocjenih godina za modernizaciju i razvoj naših aerodroma. Imamo u najavi i dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način
Prošao je još jedan rok za donošenje odluke o ishodu davno raspisanog tendera za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodorma. Nije se desilo ništa. Zapravo, jeste svašta.
Imamo novi (nezvanični) krajnji rok za okončanje šestogodišnjeg posla -28. jul. I najavu da će se Vada Milojka Spajića naredne nedjelje (u četvrtak) izjasniti o izboru budućeg koncesionara. Ili odustati od posla koji je započela Vlada Duška Markovića 2018. (javna rasprava o valorizaciji aerodroma u Podgorici,sada Zeti i Tivtu), odnosno, raspisivanjem međunarodnog tendera 2019. godine.
Neophodan uslov, ne i jedini, za najavljeno izjašnjavanje Vlade je da joj do tada Tenderska komisija dostavi zapisnik sa rezultatima vrjednovanja dvije pristigle ponude i “još nekim stvarima” zbog kojih nije usvojen pripremljeni zapisnik sa prošlonedjeljne sjednice. Pokušaće ponovo u petak.
U međuvremenu, smjenjivale su se loše vijesti.
Nakon što je Spajićeva Vlada odlučila da okonča tender koji po dužini trajanja može konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda, formirana je nova Tenderska komisija na čelu sa potpredsjednikom vlade Nikom Đeljošajem. Tamo su, na početku mandata, odlučili da malo modifikuju i izmjene ranije utvrđena pravila i procedure. To je bio razlog da se iz daljeg nadmetanja povuče francusko-turski konzorcijum Aeroports de Paris TAV koji je , među dobro upućenima, važio za favorita za dobijanje posla.
Predstavnici ADP-TAV su svoju odluku obrazložili izmjenama ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom. “Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, naveli su u obrazloženju najavljujući mogućnost pokretanja sudskog postpupka kada tender bude konačno završen. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.
U Vladi i Tenderskoj komisiji odlučili su da prećute povlačenje ADP—TAV i njihovo obrazloženje, pa su pažnju skoncentrisali na dva preostala kandidata. I na način na koji će podijeliti novac od jednokratne koncesije (očekivano makar 100 miliona) između države i opština na čijoj se teritoriji nalaze aerodromi. Vlada je imala naum da izmjenama zakona o koncesijama smanji procenat koncesione naknade koji pripada opštinama sa važećih 70 na 30 odsto ugovorenog iznosa. Suočili su se sa neslaganjem nekih partnera u vladajućoj koaliciji u čemu je prednjačila DNP Milana Kneževića ali i sa prijetnjom da bi se posao mogao odužiti u nedogled ukoliki predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović napusti Tendersku komisiju, kao što je zaprijetio. Pa su odustali i povukli zahtjev za izmjenu Zakona iz skupštinske procedure.
Da li je to bila ispravna odluka? Ili je, ipak, trebalo razmisliti može li se koncesija na neko prirodno dobro (šume, rudnici, kamenolomi…) tretirati na isti način kao davanje u zakup nečega što nije bogom dato nego je izgrađeno novcem građana Crne Gore i, makar dijelom, nekadašnje SFR Jugoslavije.
Uglavnom, posao je nastavljen po prethodnom planu, pa se Tenderska komisija prihvatila ocjenjivanja tehničke ispravnosti ponuda. Prije nego smo dobili zvaničnu informaciju da je, prema obavljenom bodovanju, prag za prolazak u poslednji krug “kvalifikacija” prešla Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga, dok je Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje ostala ispod crte za 0,3 boda (od potrebnih 80) do javnosti su stigle vijesti o svađi u Komisiji. Podijeljeni na dva tabora, optuživali su one druge da favorizuju jednog od ponuđača. Prijetilo se i policijom, tužilaštvom, ostavkama…
Dok se u Podgorici špekulisalo ko za koga navija, oglasila se Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica Svjetske banke i konsultant Vlade Crne Gore u ovom procesu. Oni su iskazali duboku zabrinutost zbog načina na koji je Tenderska komisija vrjednovala detalje tehničkih ponuda – po njima kršeći pravila – i zaprijetili povlačenjem iz daljeg postupka.
Sporna je bila diskvalifikacija južnokoreanaca koji su, po ocjenama konsultanta, ponudom zadovoljili traženi minimum tehničkih uslova. “Odbijanje komisije da pojasni ovu odluku direktno je suprotno očekivanjima IFC-a kada je riječ o transparentnosti, što ugrožava reputaciju ne samo IFC-a kao savjetnika, već i Vlade Crne Gore kao odgovornog partnera u međunarodnim infrastrukturnim projektima”, navodi se u pismu IFC koje je upućeno Vladi.
Premijer je bio prinuđen da interveniše. “Obraćanje Svjetske banke – IFC ozbiljno je upozorenje da bi dovođenje u pitanje regularnosti Tenderskog postupka za koncesiju Aerodroma CG, moglo naštetiti ugledu Crne Gore, evropskom putu i zatvaranju Poglavlja 5 – Javne nabavke, za koje smo ispunili sve uslove”, obratio se Spajić preko društvene mreže X. “Pozivam Tendersku komisiju da pažljivo razmotri ekspertske stavove Svjetske banke – IFC, kako bismo ovaj važan postupak doveli do kraja, u najboljem interesu građana i Crne Gore”.
Sugestija je prihvaćena, ali se kraj ne nazire. Prvo je Đeljošaj, kao predsjednik Komsiije, priznao grešku i najavio ponovno izjašnjavanje o ponudama: “Nakon što smo dobili dopunjenu evaluaciju od konsultanta IFC-a kao i pravno mišljenje da prethodno bodovanje ponuda oba ponuđača ocjenom ‘0’ nije pravno valjano, sazvao sam nastavak sjednice Tenderske komisije kako bi se u skladu sa navedenim pristupilo analizi i bodovanju ponuda iz tehničkog dijela.” Pri drugom glasanju oba kandidata su preskočila zacrtani minimum.
Oglasili su se, potom, predstavnici luksemburške kompanije. Oni tvrde da je ocjena “0” predviđena javnim pozivom, a da je drugo glasanje Tenderske komisije o istim ponudama suprotno važećim crnogorskim i međunarodnim propisima. Najavili su i moguću tužbu. “Zadržavamo pravo, jednom kada se donese konačna odluka, da uložimo žalbu i pristupimo tenderskoj dokumentaciji u skladu sa članom 31 Zakona o koncesijama”, stoji u njihovom pismu upućenom Đeljošaju. “CAAP će u potpunosti zaštititi svoj pravni položaj i prava, kako u Crnoj Gori, tako i pred međunarodnim sudovima”.
Sada Đeljošaj piše IFC-u, tražeći od njih da potpišu i kod notara ovjere izjavu kojom preuzimaju “punu odgovornost za posljedice do kojih mogu dovesti njihova tumačenja”, kojima su uticali na tenderski postupak. Pojednostavljeno: predsjednik Tenderske komisije traži od svog /vladinog konsultanta da preuzme odgovornost za posljedice njihovih odluka!? Ako ništa drugo, ovo pokazuje koliko su Tenderska komisija i Vlada nedorasle poslu.
“Želim da saopštim da je IFC tokom sjednice odbio da odgovori na moja pitanja i preuzme odgovornost, što smo konstatovali u zapisniku. O daljem procesu i odlukama koje će Tenderska komisija donijeti u utorak, blagovremeno ćemo informisati javnost”, kazao je Đeljošaj 4. jula. Od tada – ništa.
Izgubili smo šest godina dragocjenih za modernizaciju i razvoj aerodroma, imamo u najavi dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način. Usput, odustali smo od razgovora o svrsishodnosti tog posla, iako bi to trebalo biti najvažnije pitanje kada se govori o sudbini crnogorskih aerodroma.
Makar smo dobili odgovor na dilemu da li je Vlada Milojka Spajića sposobna da odgovori preuzetim obavezama iz Poglavlja 5 – javne nabavke. Nije. A vrijeme leti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije
1 sedmicana
5 Jula, 2025
Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo
Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura. Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?
“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.
“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.
Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.
Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.
Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.
Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.
U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom, “navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.
To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”
Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…
Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.
Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?
Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.
U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.
Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.
Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.
Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile, nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .
Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”
Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”
Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”
Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

MONITOROVA ANKETA: Krivo vrijeme za prave vrijednosti
Izdvajamo
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
Izdvojeno1 sedmica
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS1 sedmica
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe