U površnosti medijske zluradosti ili ignorancije, jednom sudiji, zapravo predsjedniku suda gdje se vode i vodiće se najvažniji procesi za organizovani kriminal i ratne zločine, centri moći pripremaju „svilen gajtan”. Protiv Mušike Dujovića, predsjednika Višeg suda u Podgorici, advokat iz Beograda Borivoje Borović – koji je zastupao ili zastupa širok spektar uglednih klijenata, Aca Đukanovića, Darka Šarića, Safeta Kalića i Rajka Kuljače – podnio je krivičnu prijavu. Borović tereti Dujovića da je, mimo zakonske procedure, 2009. uzeo u rad suđenje u predmetu Jadranska straža.

Zbog čega u moru intrigantnih ili kompromitujućih primjera iz rada našega slavnog pravosuđa baš na ovaj skrenuti pažnju? Najprije jer je tenzija oko Jadranske straže, odnosno Dujovića, podignuta nakon što je on odbio da pred Sudskim savjetom inicira postupak razrješenja Slavke Vukčević, postupajuće sutkinje u predmetu za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića, koji je strijeljan u mafijaškoj zsajedi avgusta 2005.

To su od Dujovića tražili vicepremijer i ministar pravde Duško Marković i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, dakle jedan član i šefica Sudskoga savjeta – instance koja bi trebalo da kontroliše zakonitost rada sudova i sudija.

JADRANSKA STRAŽA: Dujović je sticajem prilika – spornih, doznaće se – preuzeo predmet Jadranska straža. U istoimenom budvanskom restoranu septembra 2007, tokom rasprave o vlasništvu, ubijeni su Vladimir Rakočević i Adalbert Šuto, a na Vladimira i Željka Jankovića je pokušano ubistvo. Okrivljeni Dragan Zindović, Radojica Zeković, Aleksandar Zečević i Rajko Knežević su osuđeni avgusta 2010. na po 17 godina.

Tu presudu Dujovićevog krivičnog vijeća 7. aprila o.g. obara sutkinja Svetlana Vujanović u drugostepenom postupku pred Apelacionim sudom. Prihvaćena je žalba advokata, među kojima je bio i Borivoje Borović, branilac prvooptuženog Dragana Zindovića.

Vujanovićeva u ukidnom rješenju navodi da su prekršeni Zakon o sudovima i Evropska konvencija o ljudskim pravima. Kako se ispostavilo, Dujović je, nakon imenovanja za predsjednika Višeg suda, preuzeo Jadransku stražu od svog prethodnika, sudije Ivice Stankovića (izabran za sudiju Vrhovnoga suda) čime, tvrdi se, nije ispoštovao zakonsku odredbu o metodu slučajne dodjele predmeta. O tome nije donio posebno rješenje.

Jadransku stražu je, naime, metodom slučajne dodjele predmeta na postupanje preuzela sutkinja Evica Dututović, što je po ocjeni Mušike Dujovića bilo sporno. Za medije je Dujović izjavio kako „Durutovićeva nije mogla da sudi ovaj predmet, jer je jedan od branilaca u tom predmetu iz advokatske kancelarije njenog supruga”.

Riječ je o sutkinjinom mužu Branislavu Durutoviću, odnosno njegovom ortaku Dragoljubu Đukanoviću, braniocu jednog od okrivljenih u Jadranskoj straži. Važna napomena: advokati Borivoje Borović i narečeni Branislav Durutović su zainteresovane persone u predmetu ubistva Slavoljuba Šćekića – Borović je branilac Ljuba Bigovića a Durutović Saše Borete. Upravo su njihovi klijenti, Bigović i Boreta, presudom Slavke Vukčević Ks. br. 4/10 od 9. maja ove godine nepravosnažno osuđeni na maksimalnih 30 godina zatvora; kvalifikovani su kao organizatori grupe i osuđeni zbog teškog ubistva u podstrekivaju i bombaških napada na gradilište hotela Splendid.

Elem, ni Borović, niti bilo ko od branilaca okrivljenih u Jadranskoj straži, tokom postupka nije imao primjedbi zato što je Mušika Dujović preuzeo taj predmet. Glavni pretres je 17. jula 2009. počeo iznova, zbog čega je, na primjer, Borović iskazao zahvalnost Dujoviću.

U izvještajima sa suđenja, na izričito Dujovićevo pitanje, navodi se da niko od advokata okrivljenih nije tada osporio sastav vijeća, kao ni predsjednika vijeća!

Iako je u međuvremenu pred Višim sudom počeo novi proces u predmetu Jadranska straža (sudi Dragoje Jović), Borović je posežući za krivičnom prijavom aktuelizovao odgovornost Dujovića – koja je, na neki način, već sankcionisana obaranjem njegove presude na Apelacionom sudu. Borović prijavu podnosi u jeku prepucavanja oko mjesta i uloge Dujovića u nepostupanju po izričitom i javno lansiranom zahtjevu Duška Markovića i Vesne Medenice da pokrene postupak protiv Slavke Vukčević.

Da podsjetimo, Vukčevićeva je presudu Ks-br. 4/10 za ubistvo Slavoljuba Šćekića pismeno dostavila strankama 21. jula. U njoj za dvojicu osuđenika (napomena: ne radi se o Bigoviću i Boreti) nije navela tačan naziv djela za koje su osuđeni.

Jedan od Borovićevih kolega, advokat Dragoslav Ognjanović, takođe iz Beograda, obraća se potom se vicepremijeru i ministru Dušku Markoviću, koji se o navodnim propustima u slučaju presude oglašava 21. septembra. Kazao je novinarima: „Sa tim sam se prvi put upoznao preko predstavke advokata i to proslijedio predsjednici Vrhovnog suda i Sudskom savjetu”.

Vesna Medenica je objasnila da su ispred Sudskog savjeta „uputili na predsjednika Višeg suda (Mušiku Dujovića) da preispita slučaj, odnosno, odredi se prema sadržini pritužbe na način što će, ukoliko utvrdi da su napravljeni propusti koji ukazuju na nestručnost, staviti zahtjev za razrješenje pomenutog sudije”.

Nakon što su Marković i Medenica u javnosti izašli sa kvalifikacijama i objavom zahtjeva da se u matičnom sudu preispita rad sutkinje Vukčević, oglašava se i Dujović – odbija da postupi po zahtjevu Markovića i Medenice i pokrene postupak protiv Slavke Vukčević.

Zbog toga ih je grdno razočarao. Nije ponovljen scenario već viđen dvije godine ranije, nakon presude u prvom procesu za ubistvo Slavoljuba Šćekića. Lazar Aković, tadašnji postupajući sudija, nakon što je 7. avgusta 2009. Bigoviću, Boretu i ekipi odrezao ukupno 115 godina robije, suočio se, kako je tvrdio, sa kriminalnim pritiscima Vesne Medenice.

Abere od velike šefice mu je donosio, kako je objasnio, upravo Mušika Dujović koji je tada lojalno izvršavao njene naloge. Dujović mu je ,,u četiri oka” prenio da bi bilo pametno da se sastane sa Medenicom: ,,Da popričam sa njom ili da podnesem ostavku”.

Što se Dujovića tiče, on se Akoviću vajkao kako je ,,pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za moju smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”.

Aković odbija kontakte sa Medenicom, pa Dujović pred Sudskim savjetom pokreće mehanizam njegovog razrješenja. Razlog je sličan slučaju Slavke Vukčević – i Aković u presudi ima ,,greške u prekucavanju”.

Duško Marković, ondašnji šef Udbe, takođe je i tada bio persona dramatis. Makar u dijelu da nije insistirao da se Akoviću, dok traje postupak pred Sudskim savjetom i dok se njegova krivica tek utvrđuje (svako je nevin dok se ne dokaže suprotno), naprečac ne povlači policijsko obezbjeđenje. ANB je izričito tvrdila da su Akovićev i životi članova njegove porodice ugroženi zbog suđenja organizovanom kriminalu. Epilog: Aković 23. oktobra 2009. podnosi ostavku; njegovu presudu Bigoviću, Boreti i ekipi obara Apelacioni sud a predmet u rad dobija Vukčevićeva.

To nas dovodi do dileme: da li je Mušika Dujović imao osnova da pokrene postupak protiv Slavke Vukčević zbog „greški u prekucavanju” kako su tražili Marković i Medenica? Iz Dujovićevog dopisa V-Su.br. 215/11 od 21. septembra doznajemo da sutkinja Vukčević još 31. avgusta uredno donosi posebno rješenje kojim „ispravlja nepravosnažnu presudu Ks.br. 4/10 od 9. maja 2011. godine”.

Ukratko, Marković i Medenica su požurili da se dramatično izglupiraju, jer prethodno nijesu provjerili da li je Vukčevićeva od dana dostavljanja pismene presude strankama ispravila nepreciznosti – za šta postoji pravni osnov na način preciziran čl. 380 Zakona o krivičnom postupku.

Velimo, dakle, da je Dujović „nekog” grdno razočarao. To mu izgleda nije prvi prvi put. U pravosuđu je od 1988, brzo je napredovao pa je već 1995. bio zamjenik predsjednika a naredne godine i v.d. predsjednika Osnovnog suda u Podgorici. Za sudiju Višeg suda Dujović je izabran 1999. godine. Potom slijedi nešto potpuno neuobičajeno za praksu izbora i imenovanja sudija i zaudara na karakterističan primjer kako politika kontroliše pravosuđe.

Naime, Dujović u čak dva pokušaja, po prijedlozima Sudskoga savjeta, na raspravama u parlamentu ne dobija podršku poslanika DPS-a da bude izabran za predsjednika podgoričkog Osnovnog suda. Dujović se decembra 2003. oglašava javnim saopštenjem sa nespecifikovanom tvrdnjom kako bi njegov izbor „ugrozio nečije interese”. Ipak, podršku DPS-a „nečim” zaslužuje šest godina kasnije; ubrzo se suočava sa slučajem sudije Lazara Akovića, itd.

Medijski svakako jedan od najinteresantnijih detalja iz biografije Mušike Dujovića vezan je za događaj od 7. oktobra 2000. godine. Dujović je u svojstvu istražnog sudije ubistava Petka Pešukića i Radovana Kovačevića donio rješenje o sprovođenju istrage protiv šest lica – aktera oružanih obračuna u kafeteriji hotela Podgorica i ispred Kliničko-bolničkog centra.

Kao prvookrivljenog Dujović je notirao Branislava Mićunovića (ubistvo i nedozvoljeno držanje oružja), terećenog da je ubio ranjenog Kovačevića dok su ga iz auta unosili u urgentni blok. Postupci su trajali sve do početka 2008. a Mićunović je, uslijed nedostatka dokaza, pravosnažno oslobođen krivice.

Među okrivljenim (kasnije optuženima) iz Dujovićevog rješenja za sprovođenje istrage našao se i Milan Zindović, brat Dragana Zindovića, prvooptuženog iz predmeta Jadranska straža, koga zastupa Borivoje Borović i koji je, nota bene, priznao dvostruko ubistvo.

Narečeni Milan Zindović je 2000. terećen zbog neovlaščenog držanja heklera. U noći dvostrukog ubistva, braća Zindovići su se kartali u kazinu hotela Podgorica a „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović” , ispričao je na suđenju.

MUP Crne Gore je za Milana Zinodvića i Mićunovića kasnije sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, pa su zbog toga oslobođeni krivice za to djelo.

Upravo je Milan Zindović pred Sudskim savjetom – nakon što je Mušika Dujović objavio da ne postoji osnov da postupi po zahtjevu Duška Markovića i Vesne Medenice za razrješenje sutkinje Slavke Vukčević – početkom oktobra objavio kako je pred Sudskim savjetom on pokrenuo postupak opoziva…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari