Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: 50 GODINA GIMNAZIJE: Škola za pamćenje

Objavljeno prije

na

Kolašincima je promaklo obilježavanje pola vijeka postojanja jedine srednje škole. Nije ni spomenuto da su minule dvije godine bile jubilarne za Srednju mješovitu školu (SMŠ) Braća Selić – pet decenija od kako su prvi put upisani, odnosno završili prvi razred gimnazijalci u poslijeratnom Kolašinu. Zvaničnog podsjećanja na početke kolašinske gimnazije nije bilo, a i neformalno samo su se rijetki sjetili da su daleke školske 1965/66, prvi put, svršeni osnovci, poslije Drugog svjetkog rata, dobili priliku da nastave školovanje u svom gradu.

Umjesto kroz zapise u školskim ljetopisima ili šture podatke u knjigama lokalnih hroničara, o počecima srednjoškolskog obrazovanja u tom gradu biramo uspomene profesora Dragana Vujisića. Prije 50 godina karijeru je počeo podučajavjući gimnazijalce maternjem i, u početku, ruskom jeziku i književnosti. Zajedno s legendarnim kolašinskim Rusom, bjelogardejcem profesorom matematike i fizike Aleksejem Ivanovičem Šašinom. Bili su jedina dva stalno zaposlena profesora za dva odjeljenja prvog razreda tadašnje gimnazije.

„Nije u početku ‘kolašinska gimanzija’ radila kao samostalna ustanova. Bila je istureno odjeljenje podgoričke Gimanzije Slobodan Škerović. Tu sam, nakon završenog fakulteta i odsluženja vojnog roka, počeo da radim. To mi je ostalo omiljeno radno mjesto, kojem sam se uvijek vraćao poslije izleta u političke funkcije”, kaže Vujisić, koji je neko vrijeme bio i predsjednik Opštine.

Rukovodilac im je bio Milutin Bulatović, koji je na čelu srednje škole ostao još dugo nakon toga. Za ispomoć su, kako piše u knjizi Milovana Muša Šćepanovića Škole u kolašinskom kraju, angažovani nastavnici iz osnovne škole. Pavle Vuksanović za istroiju i latinski jezik, Savo Anđelić za geografiju i društveno uređenje, stručni učitelji za likovno i muzičko vaspitanje Momir Bulatović i Sobodanka Nišavić, te nastavnici biologije, opštetehničkog i fizičkog vaspitanja Dušan Medenica, Miluša Šćepanović i Veljko Šuković.

Postepeno primani su i novi predavači u stalni radni odnos, a broj upisanih učenka se povećavo.

Vujisić se sjeća da su se učionice za gimnazijalce nalazile u paviljonu Osnovne škole Risto Manojlović, odnosno u sadašnjoj zgradi suda. Prva generacija gimnazijalaca po mnogo čemu bila je specifična.

„Kako je to bila prilika i za one koji nijesu imali uslova da poslije osnovne škole nastave školovanje u nekom drugom gradu, ta prva generacija bila je vrlo neujednačena po godinama, znanju i ambicijama. Bilo je i onih koji su nekoliko godina pauzirali pošto su završili osmi razred – stasalih momaka. Bilo je i nadarenih, a bilo je i onih kojima baš nikako nije išlo školovanje. Sjećam se kako je ovim potonjima na velikim odmorima profesor Šašin prilazio i govorio – ‘Šta ćeš ti u školi? Što ne ideš da sadiš kromir?”- sjeća se Vujisić svojih profesorskih početaka.

Priča o profesoru Šašinu, tvrdi on, jedna je od najljepših kada je riječ o kolašinskom poslijeratnom školstvu. Aleksej Ivanovič je iz Beograda u Kolašin došao 1935. godine. Donio je u crnogorsku provinciju spečifične manire, ogromno znanje i tugu za svojom domovinom, koju je kao maturant morao da napusti poslije Oktobaraske revolucije. Njegovi učenici i sada se dive načinu na koji im je pojednostavljivao sve što je bilo teško savladati u prirodnim naukama.

„To je bilo neobično. Imao je opisne ocjene slabo, zadovoljio i uspješno. Nikada nije imao učenike miljenike i one koje ne voli. Odmjeren, ozbiljan, a opet poznavao je vrlo neobične načine da zapamtimo neku formulu. Smišljao je stihove za svaku. Pamtim ih i danas poslije ovoliko godina”, sjeća se Zoran Rakočević, jedan od njegovih bivših učenika.

Šašin je u Kolašin donio i prva znanja o očuvanju životne sredine. Bio je u to vrjeme jedini ribolovac koji je ribu skidao s udice i vraćao u vodu. Neki Kolašinci se sjećaju koliko im je bilo čudno zašto je profesor bio veliki protivnik u tom kraju vrlo popularnog lova. Predlagao im je da umjesto da pucaju u životinje, kupe fotoaparate i fotografišu ih.

„Šašin je obogatio Kolašin, iako to što je znao nije iskorišteno na najbolji način. Učili smo od njega i to, ne samo fiziku i matematiku. Pričati o poslijeratnim godinama u Kolašinu nemoguće je bez spominjanja Alekseja Ivanoviča. Na znam nijednog drugog čovjeka, koji je stranac, a koji je, uopšte se ne trudeći, opčinio Kolašince”, sjeća se njegov bivši učenik.

Nekadašnji profesori kolašinske gimanzije kažu da je ta ustanova od početka bila zamajac razvoja tadašnje varoši. „Osluškivala” je i pratila i potrebe grada, pa su u njoj, kasnije, pored gimanzijalaca, školovani i kadrovi potrebni za najvažnije privredne grane.

Područno odjeljenje dobilo je status Više gimanazije 1971. godine. Osam godina kasnije dovršena je školska zgrada i gimanzija je dobija ime Školski obrazovni centar Braća Selić.

„Mnogo je generacija i mnogo učenika. U svakoj generaciji i onih izuzetnih čija se imena pamte i koji su kasnije pokazali da su u rodnom gradu dobili odličnu osnovu za nastavak i školovanja i života. Mnogo bi prostora trebalo da se spomenu njihova imena. Svi oni su se na različite načine vraćali i gradu i školi, a neki od njih i odužili”, kaže Vujisić.

Ne tako rijetki primjeri potvrđuju da u SMŠ Braća Selić još ima ambicije, rada i talenta, kao i dobrih profesora. Osim po tome, ustanova je preopoznata i po specifičnom Centru za obuku kuvara i konobara, koji se nalazi u nekadašnjoj gradskoj kafani Planinar.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo