Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: 50 GODINA GIMNAZIJE: Škola za pamćenje

Objavljeno prije

na

gminazija

Kolašincima je promaklo obilježavanje pola vijeka postojanja jedine srednje škole. Nije ni spomenuto da su minule dvije godine bile jubilarne za Srednju mješovitu školu (SMŠ) Braća Selić – pet decenija od kako su prvi put upisani, odnosno završili prvi razred gimnazijalci u poslijeratnom Kolašinu. Zvaničnog podsjećanja na početke kolašinske gimnazije nije bilo, a i neformalno samo su se rijetki sjetili da su daleke školske 1965/66, prvi put, svršeni osnovci, poslije Drugog svjetkog rata, dobili priliku da nastave školovanje u svom gradu.

Umjesto kroz zapise u školskim ljetopisima ili šture podatke u knjigama lokalnih hroničara, o počecima srednjoškolskog obrazovanja u tom gradu biramo uspomene profesora Dragana Vujisića. Prije 50 godina karijeru je počeo podučajavjući gimnazijalce maternjem i, u početku, ruskom jeziku i književnosti. Zajedno s legendarnim kolašinskim Rusom, bjelogardejcem profesorom matematike i fizike Aleksejem Ivanovičem Šašinom. Bili su jedina dva stalno zaposlena profesora za dva odjeljenja prvog razreda tadašnje gimnazije.

„Nije u početku ‘kolašinska gimanzija’ radila kao samostalna ustanova. Bila je istureno odjeljenje podgoričke Gimanzije Slobodan Škerović. Tu sam, nakon završenog fakulteta i odsluženja vojnog roka, počeo da radim. To mi je ostalo omiljeno radno mjesto, kojem sam se uvijek vraćao poslije izleta u političke funkcije”, kaže Vujisić, koji je neko vrijeme bio i predsjednik Opštine.

Rukovodilac im je bio Milutin Bulatović, koji je na čelu srednje škole ostao još dugo nakon toga. Za ispomoć su, kako piše u knjizi Milovana Muša Šćepanovića Škole u kolašinskom kraju, angažovani nastavnici iz osnovne škole. Pavle Vuksanović za istroiju i latinski jezik, Savo Anđelić za geografiju i društveno uređenje, stručni učitelji za likovno i muzičko vaspitanje Momir Bulatović i Sobodanka Nišavić, te nastavnici biologije, opštetehničkog i fizičkog vaspitanja Dušan Medenica, Miluša Šćepanović i Veljko Šuković.

Postepeno primani su i novi predavači u stalni radni odnos, a broj upisanih učenka se povećavo.

Vujisić se sjeća da su se učionice za gimnazijalce nalazile u paviljonu Osnovne škole Risto Manojlović, odnosno u sadašnjoj zgradi suda. Prva generacija gimnazijalaca po mnogo čemu bila je specifična.

„Kako je to bila prilika i za one koji nijesu imali uslova da poslije osnovne škole nastave školovanje u nekom drugom gradu, ta prva generacija bila je vrlo neujednačena po godinama, znanju i ambicijama. Bilo je i onih koji su nekoliko godina pauzirali pošto su završili osmi razred – stasalih momaka. Bilo je i nadarenih, a bilo je i onih kojima baš nikako nije išlo školovanje. Sjećam se kako je ovim potonjima na velikim odmorima profesor Šašin prilazio i govorio – ‘Šta ćeš ti u školi? Što ne ideš da sadiš kromir?”- sjeća se Vujisić svojih profesorskih početaka.

Priča o profesoru Šašinu, tvrdi on, jedna je od najljepših kada je riječ o kolašinskom poslijeratnom školstvu. Aleksej Ivanovič je iz Beograda u Kolašin došao 1935. godine. Donio je u crnogorsku provinciju spečifične manire, ogromno znanje i tugu za svojom domovinom, koju je kao maturant morao da napusti poslije Oktobaraske revolucije. Njegovi učenici i sada se dive načinu na koji im je pojednostavljivao sve što je bilo teško savladati u prirodnim naukama.

„To je bilo neobično. Imao je opisne ocjene slabo, zadovoljio i uspješno. Nikada nije imao učenike miljenike i one koje ne voli. Odmjeren, ozbiljan, a opet poznavao je vrlo neobične načine da zapamtimo neku formulu. Smišljao je stihove za svaku. Pamtim ih i danas poslije ovoliko godina”, sjeća se Zoran Rakočević, jedan od njegovih bivših učenika.

Šašin je u Kolašin donio i prva znanja o očuvanju životne sredine. Bio je u to vrjeme jedini ribolovac koji je ribu skidao s udice i vraćao u vodu. Neki Kolašinci se sjećaju koliko im je bilo čudno zašto je profesor bio veliki protivnik u tom kraju vrlo popularnog lova. Predlagao im je da umjesto da pucaju u životinje, kupe fotoaparate i fotografišu ih.

„Šašin je obogatio Kolašin, iako to što je znao nije iskorišteno na najbolji način. Učili smo od njega i to, ne samo fiziku i matematiku. Pričati o poslijeratnim godinama u Kolašinu nemoguće je bez spominjanja Alekseja Ivanoviča. Na znam nijednog drugog čovjeka, koji je stranac, a koji je, uopšte se ne trudeći, opčinio Kolašince”, sjeća se njegov bivši učenik.

Nekadašnji profesori kolašinske gimanzije kažu da je ta ustanova od početka bila zamajac razvoja tadašnje varoši. „Osluškivala” je i pratila i potrebe grada, pa su u njoj, kasnije, pored gimanzijalaca, školovani i kadrovi potrebni za najvažnije privredne grane.

Područno odjeljenje dobilo je status Više gimanazije 1971. godine. Osam godina kasnije dovršena je školska zgrada i gimanzija je dobija ime Školski obrazovni centar Braća Selić.

„Mnogo je generacija i mnogo učenika. U svakoj generaciji i onih izuzetnih čija se imena pamte i koji su kasnije pokazali da su u rodnom gradu dobili odličnu osnovu za nastavak i školovanja i života. Mnogo bi prostora trebalo da se spomenu njihova imena. Svi oni su se na različite načine vraćali i gradu i školi, a neki od njih i odužili”, kaže Vujisić.

Ne tako rijetki primjeri potvrđuju da u SMŠ Braća Selić još ima ambicije, rada i talenta, kao i dobrih profesora. Osim po tome, ustanova je preopoznata i po specifičnom Centru za obuku kuvara i konobara, koji se nalazi u nekadašnjoj gradskoj kafani Planinar.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo