Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠINSKA VLAST I PRVA SLOVAČKA INVESTICIJA U CRNOJ GORI: Misterija zaboravljene hidroelektrane

Objavljeno prije

na

Poslije više od šest godina, koliko postoji Koll energy, jedino javno privatno preduzeća čiji je jedan od osnivača Opština Kolašin, lokalna uprava će imati predstavnika u toj firmi. Koll energy je formiran 2009. godine sa slovačkom firmom Saliy enrgy, a zaduženo je za izgradnju male hidrolektrane Raštak na istoimenom vodotoku u donjomoračkom selu Raško. Ta mini hidrolektrana bila je prva slovačka investicija u Crnoj Gori. Ministarstvo ekonomije dalo je tom preduzeću 2010. godine rješenje o izdavanju energetske dozvole za izgradnju male hidroelektrane instalisane snage 624 kW. U martu 2012. godine potpisan je ugovor o koncesiji na moračkom vodotoku. Koncesija je preduzeću Koll energy dodjeljena na 30 godina.

Malo je predstavnika i bivše i sadašnje vlasti u Kolašinu, koji se mogu pohvaliti da znaju išta o tom preduzeću ili o fazi do koje je stigla izgradnja hidroelektrane. Gotovo sve je nepoznanica, od toga do koje su faze radovi stigli, kako je preduzeće do sada funkcionisalo, ko je, bar nezvanično, ispred lokalne uprave bio u kontaktu sa Slovacima… Štaviše, prije nekoliko mjeseci, predstavnici slovačke firme su nezvanično kazali novinarima da se niko od lokalnih funkcionera nikada nije interesovao za poslovanje, a nije bilo ni incijative da se imenuje predstavnik Opštine u preduzeću. Slovaci tvrde da su na tu mogućnost nekoliko puta bezuspješno podsjećali čelnike lokalne vlasti.

Čini se da većina predstavnika i bivše i aktuelne vlasti jedino zna, uostalom kao i ostali građani, da iz Raštaka još nema struje. Informaciju više nadavno im je dala i predsjednica Opštine Željka Vuksanović, koja tvrdi da je, uvidom u Centralni registar privrednih subjekata (CRPS), ustanovila da je tokom minulih šest godina vlasnički udio Opštine u Koll energy smanjen sa 20 na 15 procenata. Ona kaže da nema podataka o tome kako je do toga došlo niti ko je o tome odlučio.

Predstavnik Opštine u tom preduzeću ubuduće će biti Milomir Šubara, ekonomista i radnik u opštinskoj administraciji. Od njega se očekuje da izvršnu i zakonodavnu vlast informiše o sve onome o čemu minulih šest godina nije bilo niti jednog podatka. Prije svega, na koji način je „isparilo” pet procenata opštinskog vlasništva i ko je to sa Slovacima dogovorio.

„Odbornici, među kojima sam i ja bila, o tom preduzeću su čuli samo jednom, kad je stavljena na dnevni red odluka o formiranju društva sa ograničenom odgovornošću. Tadašnji predsjednik Opštine Mileta Bulatović je donio odluku za koju je tražio da je parlament potvrdi. Tada je učešće Opštine bilo 20 procenata i nakon toga više nikada Skupština nije obaviještena ni da li je društvo profunkcionisalo, ni šta se dešava, ni dokle se stiglo sa radovima. Na više puta postavljana odbornička pitanja nije bilo odgovora”, kaže Vuksanović.

Prema njenim riječima, jedina „dokumentacija” vezana za taj projekat, koju je ona mogla da vidi, je Službeni list u kojem je objavljena odluka o formiranju preduzeća i izvod iz CRPS-a. U Opštini, tvrdi Vuksanović, nema ništa više što se odnosi na Koll energy. Nedavno je od predstavnika slovačke firme dobila i kopirane „papire” koji se odnose na to društvo. Kopije bi, smatra Vuksanović, bilo neozbiljno smatrati kao informaciju koju treba dostavljati odbornicima. Zbog toga su predstavnici zakonodavne vlasti i ovog puta iz skupštinskih klupa otišli „u neznanju” kada je o Raštaku riječ.

„Posebno me interesuje na koji način je smanjen vlasnički dio Opštine. Na to i još mnoga pitanja oko tog društva odgovore treba da dobijemo od Šubare. Smanjenje vlasničkog dijela nije se moglo zakonito obaviti bez skupštinske odluke, to je jedino jasno. Ja sam bila odbornica minulih godina i sigurno znam da takav predlog nije dolazio na dnevni red”, tvrdi Vuksanović.

Prema nezvaničnim informacijama iz slovačke firme, vlasnički udio Opštine je umanjen prije nekoliko godina, iz, kako kaže, sagovornik Monitora, potpuno opravdanih razloga. Naime, lokalna vlast nije ispoštovala dio ugovora, tačnije, nije izgradila pristupni put. U putnu infrastrukturu su zbog toga dodatno ulagali Slovaci i to kompenzovali većim procentom u vlasničkoj strukturi.

Izvršni direktor slovačko-kolašinskog preduzeća Martin Kolesar u međuvremenu je smijenjen. Obećavao je da će do kraja ljeta 2014. godine građevinski radovi biti završeni, a struja proizvoditi već u decembru. To se nije desilo, a za sada nema zvaničnih informacija kada će Raštak proraditi.

Struje iz sela Raško je prikasnila, ali tamošnji mještani ne kriju zadovoljstvo prisustvom Slovaka u tom dijelu kolašinske opštine. Tvrde da su već imali veliku korist od firme Saliy enrgy. Selo, je kažu, djelimično oživjelo, unaprijeđena je putna infrastruktura, a u planu je i dodatno poboljšanje uslova u tom, od nadležnih, zaboravljenom dijelu Donje Morače.

Pored onoga što im je obaveza, investitor je, kaže mještanin Boro Ćetković, radio i druge poslove, koji su stvarili uslove da se nekoliko porodica odluči na gradnju kuća na imanjima koja su bili skoro zaboravili. Mehanizacija i radnici preduzeća Smokovac Raković, koje od početka izvodi radove na mini hidrocentrali Raštak zimus su čistili odrone sa puta ka jednom od zaseoka. Završeni su radovi i na proširenju puta ka seoskom groblju.

„Zbog odrona, izazvanog nevremenom, selo je zimus nekoliko dana bilo odsječeno potpuno. Slovaci su dali dozvolu izvođaču radova, pa je odron čišćen četiri dana. Proširili su put ka groblju. Otvorila nam se nova perspektiva. Neki mještani su bili angažovani da rade u pojedinim fazama projekta, pa je to bio način da dodatno zarade”, objašnjava Ćetković.

Kako kaže, Slovaci su obećali i da će uraditi dva kraka vodovoda, dužine 500 metara, odnosno jedan kilometar. Planirana je i izgradnja ribnjaka. Dogovoreno je sa investitorom da se izgradi i seoska vodenica …

„U selu su nekad postojale četiri vodenice. Sada su Slovaci obećali da će izgraditi jednu, koja će biti dovoljna za potrebe mještana. Rješavanje vodosnabdijevanja zaista bi značajno olakšalo život. Voda se do sada dovodila jazovima. Sve te najave i ono što je do sada urađeno bude interesovanje i onih koji su davno odselili i nadamo se da će ovdje uskoro biti mnogo življe. U Rašku se može vidjeti pravi primjer korektnog odnosa investitora, kakav bi trebalo da bude i na drugim mjestima”, pričaju mještani sela u kojem kuće imaju Ćetkovići, Kljajići i po jedna porodica Dulovića i Đurđevskih.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo