Povežite se sa nama

OKO NAS

KRAĐE EKSPLOZIVA U BERANSKOM POLIEKSU: Trotil za medije

Objavljeno prije

na

Posljednji slučajevi podmetanja eksplozivnih naprava u Crnoj Gori, govore u prilog činjenici da kriminalci u te svrhe najčešće koriste vojni eksploziv TNT, poznatiji pod nazivom trotil, ili trotilski metak. Iako ga u našoj državi nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji ima na svakom koraku, porijeklo ovog eksploziva često se dovodi u vezu s beranskom fabrikom Polieks.

Direktor i jedan od vlasnika fabrike Slavko Vujisić zatražio je zbog toga da se što hitnije rasvijetle krađe eksploziva iz ove kompanije, kojih je, kako kaže, samo u posljednjih nekoliko godina bilo više od deset, dodajući da to nije dobro po ugled kompanije na čijem je čelu.

Prema nezvaničnim izvorima iz policije, trotilski meci koji su korišteni u napadu na redakciju Vijesti, kao i u nekim drugim ranijim bombaškim napadima, ukradeni su iz beranske Fabrike hemijskih proizvoda Polieks.

„Ako policija može nezvanično da tvrdi da su trotilski meci koji su korišteni u posljednjim eksplozijama ukradeni iz naše fabrike, onda bi morali znati i ko su lopovi. To bi ih onda vjerovatno dovelo i do podmetača. Nama bi bilo od koristi da se otkriju lopovi, jer se našoj kompaniji nanosi velika šteta u smislu urušavanja poslovnog ugleda”, kaže Vujisić.

On objašnjava da se TNT ili trotilski metak više ne proizvodi nigdje u Crnoj Gori, ali da se njegovom delaboracijom u ovoj fabrici u selu Polica kod Berana proizvode sve vrste privrednih eksploziva. „Kao zaostavština iz bivše Jugoslavije i nakon ratova, vojnog eksploziva TNT ostalo je u ogromnim količinama. Taj eksploziv se preradom uništava i od njega se dobijaju sve vrste praškastih privrednih eksploziva”, kaže Vujisić.

On odgovara da Polieks nije prava adresa za pitanje kako to da ni poslije toliko godina ni jedna provala nije rasvijetljena.

„Mi smo preduzeli sve što smo mogli u skladu sa zakonom, počevši od angažovanja profesionalne agencije za obezbjeđenje kruga fabrike, do pojačanja građevinske zaštite objekata. Podnosili smo konkretne prijave i nikada nijedna krađa nije rasvijetljena”, napominje Vujisić.

Posljednja u seriji krađa u Polieksu dogodila se prije dva mjeseca, kada je nestalo oko trista pedeset kilograma TNT-a u obliku trotilskih metaka. Nešto prije toga dvjesta kilograma. Najdrastičnija nerasvijetljena krađa dogodila se prije tri godine. Tada je samo u jednom navratu iz ove fabrike nestalo, vjerovali ili ne, tri i po tone trotilskih metaka.

„To zvuči mnogo, ali to nije velika materijalna šteta za nas. Mi taj eksploziv nabavljamo jeftino, da bi ga prerađivali. Ali možete da zamislite kakvu bezbjednosnu opasnost predstavlja tolika količina eksploziva kada se nađe u rukama kriminalaca”, upozorava Vujisić.

Dio hronologije krađa eksploziva u Polieksu je i februar 2010. godine. Tada su poslije radnog vremena obijeni objekti E-17 i E-18. Provalnici očigledno nijesu pronašli ono što su tražili i osim materijalne štete na objektima, nije bilo drugih posljedica. Zato su lopovi 2006. godine u noći između 8. i 9. decembra, iz magacina P-02 ukrali 6.179 detonatora i dvije hiljade komada kapisli DK-8. Naredne godine u maju iz fabrike je ukradeno devedeset šest kilograma privrednog eksploziva oznake O 70 1 V.

Kradljivci su 2009. godine Polieks posjetili dva puta. Najprije je 6. maja otkrivena krađa na objektu E-01 kada je nestalo 3,7 kilograma razornog TNT-a, u pakovanjima od po dvjesta grama. Te godine, 13. decembra iz objekta E-17 lopovi su odnijeli 380 elektrodetonatora i jedan kilogram moćnog plastičnog eksploziva PEP.

Ova evidencija vođena je od kada je upravljanje kompanijom preuzeo Vujisić. Koliko je puta prije toga Polieks obijen – ne zna se. Ni jedna krađa nikada nije razotkrivena, iako je policija obavljala uviđaje i vodila istrage.

Pitanje je gdje završavaju tolike količine esplozivnih materija iz Polieksa, odnosno, na kojem crnom tržištu?

Blic je svojevremeno prenio izjavu bivšeg načelnika za istraživanja eksploziva Milovana Azbejkovića da je u londonskom metrou 2005. godine Al kaida koristila plastični vojni eksploziv kupljen na crnom tržištu u Srbiji. Azbejković je rekao da su samo četiri zemlje na svijetu proizvodile plastični eksploziv, ali da je „naš bolji i od američkog C-4”.

Azbejković je kazao da se taj eksploziv proizvodio u vojnoj fabrici u Beranama sve do 1991. godine, odnosno početka ratova, te da se od tada ne proizvodi, ali da ga ima u vojnim magacinima, i na crnom tržištu po cijeni od dvije do pet hiljada dolara, dok je vojna cijena svega 20 dolara po kilogramu.

On je podsjetio da je tog eksploziva tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije bilo na svakom mjestu, u svačijim rukama, i van svake kontrole. Prema njegovom mišljenju i sada ga ima, „naročito na Kosovu, gdje je ilegalna trgovina oružjem razvijena u kanalima mafije”.

Monitor je ranije pisao da je na osnovu jedinstvenog hemijskog sastava, sa velikom vjerovatnoćom utvrđeno da je eksploziv koji je korišćen u pokušaju atentata na bivšeg makedonskog predsjednika Kira Gligorova – proizveden u Beranama. Atentat na Gligorova izveden je oktobra 1995. godine uz pomoć parkiranog auta-bombe koji je ekslodirao preko puta hotela Bristol u Skoplju, u trenutku kada su pored njega prolazila kola u kojima je bio makedonski predsjednik. On je tada zadobio teške povrede, a njegov vozač i jedan slučajni prolaznik su stradali. Eksploziv upotrijebljen u atentatu na Gligorova mogao je biti nabavljen bilo gdje na crnom tržištu.

Danas ima indicija da se plastični i druge vrste eksploziva i eksplozivnih materijala s naših prostora, u kriminalnim krugovima razmjenjuju za heroin na Kosovu. Kosovski kriminalci eksploziv prodaju terorističkim organizacijama širom svijeta. O tome su pisali i inostrani mediji pozivajući se na obavještajne službe.

Polieks je otvoren početkom osamdesetih prošlog vijeka u sklopu vojne fabrike u Vitezu, i za potrebe JNA proizvodio je plastične eksplozive, detonatore i bombe. Nastavio je da radi i nakon raspada SFRJ. Danas je u vlasništvu države Crne Gore sa 50,07 odsto, privatnog preduzetnika Slavka Vujisića oko 30 odsto, dok je ostatak akcija u posjedu malih akcionara. Odavno se preorijentisao na civilne programe. Više ne proizvodi plastični, već sve vrste privrednih eksploziva, kao i električne detonatore i vjerovatno je jedna od najboljih fabrike ove vrste na Balkanu.

U magacinima kompanije još postoje izvjesne količine plastičnog eksploziva, kao i TNT-a, koji su najčešća meta lopova. „Ja sam ranije kazao da naša fabrika ne proizvodi čokoladu. Radi se o krađi eksploziva, o velikoj bezbjednosnoj opasnosti, i zato godinama tražimo od policije da otkrije vinovnike krađa. Moramo dobiti pomoć i da obezbijedimo krug kompanije koji je velik sedamdeset hektara, i u kojem ima četrdeset objekata”, upozorava Vujisić. Dosad je upozoravao uzalud.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo