Povežite se sa nama

OKO NAS

KRIVOLOVCI PUSTOŠE MORAČU, TARU, LIM I PRITOKE: Pecanje dinamitom

Objavljeno prije

na

Pastrmke, lipljana i mladice sve je manje u rijekama na sjeveru. U nekim opštinama su to porazno  stanje ozvaničili iu planovima zaštite životne sredine. Krivolov nedozvoljenim sredstvima sve je učestaliji, a ribočuvarske službe sve nemoćnije da stanu na put krivolovcima

 

U Planu zaštite životne sredine za teritoriju opštine Bijelo Polje, piše da je populacija  mladica (Hucho hucho) , potočne  pastrmke  (Salmolabrax) i lipljena (Thymallus thymallus) značajno prorijeđena u većem toku Lima. Te tri vrste ribe su najugroženije, piše u dokumentu, a jedan od krupnijih  razloga je  nelegalan ribololov.

“Razlozi su neadekvatno gazdovanje ribljim resursima,  što ima za posledicu veliko prisustvo krivolova i prekomjernogizlovljavanja tih  vrsta dozvoljenim ali i nedozvoljenim sredstvima…Što se tiče manjih vodotokova i pritoka i u njima je pastrmska fauna prorijeđena možda čak i više nago u Limu. Na njima je,  pored divljih deponija, ipak najveći problem krivolov nedozvoljenim sredstvima (mrežama i električnom strujom) kojima se ovekojima se overijeke,  tokom niskih proljećnih i ljetnjih vodostaja skoro pa bukvalno „čiste“ od plemenite ribe…”- piše u tom dokumentu.

Stanje nije ništa bolje ni u ostalim rijekama na sjeveru, tvrde zaduženi za gazdovanje vodama u tom dijelu Crne Gore. Ekološki incidenti, krajem ljeta lani, u Bijelom Polju i kontinuirani krivolov, pustoše rijeke, ocjenjuju sportski ribolovci.

Kako je sredinom prošle godine saopšteno iz Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, “zajedničkim i kooordiniranim aktivnostima nadležnih državnih institucija u saradnji sa civilnim sektorom, tokom protekle dvije godine postignuti su ohrabrujući rezultati na suzbijanju nelegalnog ribolova. “ Taj uspjeh, tvrde u  nadležnom resoru, bio je naročito vidljiv u “u borbi protiv upotrebe eksplozivnih naprava i drugih nedozvoljenih alata”.

Od 2017-e do jula minule godine  obavljeno je 1.000 kontrola nelegalnih ribolovaca i mjesta prodaje kao i mjesta na kojima su postojali operativni podaci o prisustvu eksplozivnih naprava. Podnseno  je 170  prekršajnih naloga, 20 krivičnih prijava i oduzeto više desetina kilograma eksploziva. Oduzeto je oko sedam tona nelegalno izlovljene ribe, školjaka i prstaca I 10 km nelegalnih mreža. Samo na Skadarskom jezeru privremeno je oduzeto 27 plovila, 25 vanbrodskih motora, 800 mreža, 10 električnih pretvarača, 20 akumulatora…

Koordinisane aktivnosti državnih institucija i NVO sekotora na suzbijanju krivolva u vodama, tvrde u ribolovnim društvima, bile su u proteklom period usmjerene, uglavnom, na centrali i južni dio države. Ribočuvarske službe na sjeveru, uglavanom, bez pomoći države  kontrolišui nastoje da zaštite  vodotoke u svojoj nadležnosti.

Iako ulažu veliku trud, u kolašinskom Sportsko ribolovnom klubu  (SRK) “Tara i Morača”,  priznaju,   ne uspijevaju da zaštite riblji fond od krivlovaca.          Ubijanje ribe eksplozivnim sredstvima, strujom, podvodnim puškama ili na druge nedozvoljuene načine, veliki je ije  problem, kaže predsjednik SRK Momir Živković.  Taj način krivolova odvija se, objašnjava on, najčešće  na  Morači i to na nepristupačnim mjestima i tokom noći.  Lovočuvarske službe, zbog toga,  teško uspijevaju da kontrolišu situaciju.

Tek rijetko, kao što je to bilo nedavno desi se, kaže on,  da lovočuvari naiđu na ostavljenu opremu za krivolov i to prijave policiji. Prije 15-ak dana  lovočuvar Veselin Vlahović je ispod mjesta Pjenavac  naišao na,  u vodi postavljene,  žice i kapsule,  koje se koriste za ubijanje ribe eksplozivom. Iz SRK  očekuju da će policija brzo ući u trag o onima  koji su namjeravali da   tu uništavaju riblji fond.

„Uglavnom nailazim na brojne  kratere u vodi ili druge dokaze da je na taj način ubijana riba. Osim što se u kanjonu Morače to radi na veoma nepristupačnim mjestima, krivolovci su i dobro organizovani. Vjerujemo da imaju dojavljivače, koji prate kretanje naših lovočuvara, pa na vrijeme uspiju da umaknu. Često mijenjaju automobile tokom krivolova, pa im je teško ući u trag“- rekao je Živković.

Iz SRK, koje gazduje kolašinskim vodama, skreću pažnju i na nedozvoljenu prodaju „potočne pastrmke“ restoranima.  Te vrste ribe sada ne bi smjelo  da bude na meniju ugostiteljskih objekata, jer je na snazi zabrana lova zbog mriještenja.

„Međutim, prema našim informacijama  te vrste ribe ima u mnogim restoranima. Čak i u vrijeme ribolovne sezone, teško može da se desi da, ako je sve po zakonu, restorani imaju velike količine takve pastrmke, jer je ulov ograničen na, otprlike pet komada“- objašnjava predsjedik SRK.

Predstavnici SRK nemaju mehanizme da kontrolišu promet ribe i način na koji je dobavljaju u ugostiteljskim objektima.  Onu smatraju da bi nadležne inspekcije  trebalo da povedu više računa o tome. Apeluju i na vlasnike restorana da savjesnije postupaju i da izbjegavaju da kupuju ribu ulovljeu tokom zabrana ili ubijenu nedozvoljenim sredstvima.

„Krajnje je vrijeme da shvatimo da su rijeke svih nas. Baz savjesnog odnosa prema ribljem fondu i ostalim prirodnim bogatstvima, nećemo promijeniti situaciju, pa bilo ko da gazduje. Ulažemo napore, ali nam treba pomoć institucija i sugrađana. Naročlito upozoravam, ubijnjem ribe eksplozivom, rizikuju se i ljudski životi,  krivolovaca  i onih koji se u tom trenutku nađu u blizini.“- kaže Živković.

Zarada od krivolova nije mala. Dobro organizovani krivolovci noću, edozvoljenim sredstvima, navodno,  mogu da ulove od 30 do 50 kilograma ribe. Nelagalni ulov prodaje se restoranima, a uobičajena cijena je 10 eura po kilogramu.

U sportsko ribolovnim klubovima na sjeveru, upozoravaju i na “blage kazne i nelogičnosti u odredbama Krivičnog zakonika”, kad je riječ o, a primjer, ubijanju ribe nedozvoljenim sredstvima.

Predivđena kazne za one koji love ribu eksplozivom, strujom, otrovom, sredstvima za omamljivanje su do tri godine zatvora. Nije predviđena, takozvana, donja granica kazne. Pa je u  praksi  to najčešće minimalna zakonska-  30 dana ili nikakva.

                                                                                       Dragana ŠĆEPANOVIĆ 

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo