Iz straha da ga ne zadesi veće zlo, čovjek se miri sa postojećim. Tuđa muka mu pomaže da se lakše nosi sa svojom. Pri tom zaboravlja da možda ima načina da se oslobodi svoje. Planeta je u krizi. Različiti su nivoi percepcija o njoj. Nekog ,,drma” manje , nekog više. Apsurdno je kako se javnost potajno raduje, što po statistici, opada broj milijardera u svijetu. Apsurd je u tome što su ti milijarderi sada milioneri. Istovremeno broj gladnih u svijetu raste. Olakšanje nastupa ako ste izuzeti iz ove grupe. Zato se ćuti i trpi. Vladari dvojako prezentuju krizu. Šire optimizam kada žele da osvoje vlast. Svjedoci smo toga sa prethodnih izbora. Ko je gledao državnu televiziju, stekao je utisak da se živi u srećnoj zemlji. Na sve strane se radi i gradi. Zaključak: kriza mimoilazi nas. Nakon izbora slika je drugačija. Radnici traže pomoć. Najavljuju se radikalizacije štrajkova. Socijalni zahtjevi rastu. Sada je odgovor drugačiji: kriza je, ne može se. A kakva je stvarana slika krize? To niko i ne zna. Nagađa se njeno trajanje i dubina. U malim zemljama, poput Crne Gore, odgovore se čeka od moćnijih i razvijenijih. Upravljači daju lažne prognoze i iskrivljene slike stvarnosti. Dovoljno se podsjetiti izjava koje su davali prije samo pola godine. Ekonomski autoritet jedne države, ministar ekonomskog razvoja, je izjavio da globalna kriza neće uticati na rast crnogorske ekonomije koja bi trebala da održi stopu rasta od sedam odsto. Uz to je dodao da je Crna Gora konkurentno tržište sa uspostavljenim pravnim i zakonskim preduslovima za upliv kapitala iz čitavog svijeta. Ako analiziramo njegovu kompetenciju imamo pravo da posumnjamo u njegovo ekonomsko znanje. Ili je samo pratio trend misli dvorskih ekonomista i kvazi-savjetnika. Ipak je to bilo vrijeme kada su na cijeni bili mufte-ekonomisti. Oni koji vjeruju da mogu musti kravu, ubirati mlijeko, a pri tome ne hraniti i paziti kravu. Ekonomija pohlepe. Kada krava crkne, idemo dalje. Drugi će platiti štetu.

Optimizam ukoliko nije realan, šteti više od pesimizma. Realan optimizam je da je kriza šansa. Ukoliko izvučemo pouke i izvršimo provjetravanje, jeste. Pitanje je da li smo nešto promijenili od trenutka kada smo postali svjesni ozbiljnosti krize? Odgovornost smo olako prebacili na svjetske finansijske magnate, ili ustvrdili da se kriza ulila spolja. Drugi podaci govore nešto i o nama samima. Bilo da smo odgovorni mi ili naši izabrani predstavnici. Možda čovječanstvo i zaslužuje krizu. Istraživanja UN-a su dokazala da se polovina proizvedene hrane baci. Kaže se da to zna svako ko je radio u supermarketima. To znači i da je pola od ogromne količine vode koja je potrebna za uzgoj te hrane takođe uzaludno potrošena. Drugi podatak govori da bi 13 milijardi dolara bilo dovoljno da se podmire sve osnovne potrebe najsiromašnijih za hranom i lijekovima. Istovremeno se u Europi i SAD-u potroši više od 13 milijardi dolara na kućne ljubimce. Zaključak o našoj racionalnosti i skromnosti nije teško izvući. Čovječanstvo se uspavalo. Većina se zadovoljila mrvicama. Ostali su kolateralna šteta.

Bauk svjetske ekonomske krize će pročistiti naše umove mišljenje je stranog ekonomskog esperta u Crnoj Gori. Bar bi tako trebalo da bude. Osnovni preduslov je osnažiti vjeru u sebe, unijeti novine i pretresti staro i nefunkcionalno. Odgovore na najdublje društvene probleme, ponekad, treba tražiti na neobičnim mjestima. Kriza svijeta je pokazala da društvom ne mogu upravljati, samo, ekonomisti i političari. Informatička dostignuća danas omogućavaju da humanisti, odakle god da dolaze, mogu ukazati na ono što dovodi društvo u opasnost. Humanost posebno podrazumijeva brigu prema ljudima koji nisu u mogućnosti da zadovolje svoje osnovne ljudske potrebe. Odnos humanosti ne podrazumijeva stvaranje zavisnosti slabijega, već, naprotiv, poštovanje ličnosti svake osobe i osnaživanje njenih potencijala. Počinje se prvo u svome dvorištu. Odavno je vrijeme.

Miodrag RAŠOVIĆ