Povežite se sa nama

INTERVJU

LENA NIKČEVIĆ, UMJETNICA: Proces nalaženja identiteta

Objavljeno prije

na

Umjetnica Lena Nikčević nakon više od deceniju boravka i rada u Francuskoj i brojnih izložbi u renomiranim evropskim galerijama, konačno će predstaviti radove crnogorskoj publici. Centar savremene umjetnosti Crne Gore je organizator izložbe Lene Nikčević, naziva „EX SITU”, koja će biti otvorena 17. maja 2013. godine u Tržnom centru Delta siti, uoči manifestacije Noći muzeja. Lena Nikčević je rođena u Podgorici 1977. godine, gdje je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Studirala je slikarstvo na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti. Diplomirala je slikarstvo na Visokoj školi lijepih umjetnosti u francuskom gradu Turu. Nakon studija stručno se usavršavala na Institutu lijepih umjetnosti u Pekingu. Već godinama ima atelje u napuštenoj fabrici namještaja u gradiću pored Tura, od koje je sa kolegama napravila umjetnički grad.

MONITOR: Centar savremeneumjetnosti Crne Gore je organizator izložbe, a radovi će biti izloženi u tržnom centru. Možete li mi reći o radovima koje ste odabrali da izložite i samom konceptu izložbe „EX – SITU”?
NIKČEVIĆ: Sam naziv izložbe EX-SITU (ili Preseljeno iz izvornog mjesta) govori o njenom konceptu. Igram se tim izrazom koji je suprotnost od IN-SITU, koji se svakodnevno upotrebljava u savremenoj umjetnosti za sva djela ili metode rada koje uzimaju u obzir mjesto u kome su realizovane i izložene. Sigurno je da je svako umjetničko djelo na neki način in – situ, ali, dajući suprotno značenje ovoj instalaciji, želim da podvučem sve što u ovom slučaju čini dio „ex-situiranja” : ex-situiranje umjetničkog djela na mjesto lišeno bilo kakvog umjetničkog stvaralaštva, ex-situiranje čovjeka iz njegovog društva (o bilo kojem njegovom društvu da se radi), ex-situiranje duše, ex-situiranje tijela.

Radi se zapravo o instalaciji u kojoj, zajedno sa skulpturama napravljenim specijalno za ovu priliku, kombinujem jedan od mojih radova iz 2011. godine i koji mi puno znači – Naopak Rouge, šumu boje naše krvi, crvenu, koja je ovdje predstavljena kao dveri, prolaz. Šest skulptura, koje sam uradila specijalno za ovu priliku, čine dio serije Tendencija da se postoji. I predstavljaju tri vremenska trenutka muškarca i žene koji trče, uranjaju u crvenu šumu, i, prelazeći na drugu stranu, lete. Dakle radi se o „tendencijama da se trči, da se uranja i da se leti”. I, naravno, sve to prolaskom na drugu stranu slike.

MONITOR: Studirali ste slikarstvo na Cetinju i u Turu. Ipak, 2005. godine prestali ste da slikate na platnu i radite sa pleksiglasom? Da li je to bila svojevrsna kriza slikarstva i izlazak iz dvodimenzijalnog prostora?
NIKČEVIĆ: Ne bih mogla baš da kažem da sam ikada imala pravu krizu slikarstva, nikada nijesam, osim u Kini, prestala da slikam. Samo mi je postalo nepodnošljivo da jednim slojem boje prekrivam nešto što sam već uradila i sve to na površini jednog „plana”. Ta strana slikarstva koja podrazumijeva življenje skrivenih ostavljenih tragova mi više nije odgovarala. Dobila sam potrebu da ostavljam tragove u transparenciji, da svaki potez slikarski, kao i životni, postane vidljiv. Počela sam da radim u pleksiglasu, koji je u početku bio podloga i u vremenu postao materija koju transformišem, na isti način kao i boju. Tačno je da su moje gravure, ili baš reljefi u pleksiglasu teorijski skulpture, ali meni su oni slike i crteži. Samo što ja crtam skulptorskom mašinom, a ne olovkom.

MONITOR: Veliki uspjeh ste postigli u Francuskoj ciklusom radova u pleksiglasu – crvenim šumama. Koja je simbolika tih vaših šuma i kako se ona nametnula kao lajt motiv?
NIKČEVIĆ: Došlo je to nekako, kao i sve ostalo, samo po sebi. Poredila sam prirodne forme grana i njihovog račvanja, sa krvnim čovjekovim sistemom i njegovim račvanjem. Lijepo je otkriti nešto što već oduvijek znamo, ponavljanje oblika u prirodi. Crvena boja naše krvi je ona koja nosi kiseonik, zato sam željela da naslikam crvene šume, da ih osjetim ljudskim. Da ih približim nama, da se približim njima.

MONITOR: Mnogo ste radili porteta – slikanih u pleksiglasu. To su skoro sve ljudi iz vašeg života, a većina njih je vaša porodica. Kasnije ste uradili i haljinu od pleksiglasa, u kojoj su bili opet crteži sa likovima članova vaše porodice. Kako su nastali ti radovi?
NIKČEVIĆ: Kako su nastali ti radovi? Znate, tačno je da radim puno portreta, skupljam u jednoj „biblioteci slika” fotografije koje me diraju. Tu svega ima, ne samo porodičnih fotografija. Ima puno i skinutih sa interneta. Zavisno u kojem sam periodu, ja izaberem fotke iz repertoara i po njima slikam. Što se tiče radova sa mojom porodicom, bilo mi je potrebno kao da nešto u sebi svarim ili prihvatim ili razumijem. Kao zahvalnost za ljubav porodice, hommage jer imam tu sreću da ih beskrajno volim, i u isto vrijeme, kao skidanje košulje pripadnosti da bih se osjetila u tuđoj zemlji kao u svojoj. Proces nalaženja sopstvenog identiteta.

MONITOR: Godinama radite u napuštenoj fabrici u gradu Saint Pierre des Corps, a nedavno ste počeli u njoj i da živite. Ta napuštena fabrika je sada svojevrsni umjetnički grad, jer u njemu stvaraju brojni umjetnici. Možete li nam ukratko reći kako ste „zauzeli” tu fabriku i od nje napravili umjetnički centar o kojem su uveliko pisali francuski mediji?
NIKČEVIĆ: Bilo je to 2006. godine, kada u jednom životnom momentu rastavljanja i seljenja više nijesam imala atelje. U to vrijeme sam izlagala u Dvorcu Tura, koji je najveći i najprestižniji prostor za izložbe u mome gradu. Jedna žena mi je prišla na otvaranju izložbe da me pita da li je moguće da dođe u moj atelje i vidi ostale moje radove. Bila je zbunjena mojim odgovorom da nemam atelje. Nije mogla da shvati kako neko može da izlaže na takvom mjestu velike formate, a da pri tome nema atelje. To je bila Annie Catelas, naša gazdarica i žena direktora Clen dizajna namještaja, koja nam je, od 2007. godine, dopustila da napravimo tu mjesto Mogućeg, ateljee za nas mnogobrojne na površini od oko 8000 metara kvadratnih. Naše zlato od gazdarice, velika podrška ! Svi smo ulagali, svako na svoj način. Još nije gotovo, čekamo još novih umjetnika, i svi smo veoma srećni tamo, u našem selu, državi za sebe Ateljea de la Morinerie.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo