Povežite se sa nama

Uncategorized

Ljepotom osvojen svijet

Objavljeno prije

na

National Geographic iz Vašingtona je nakon deset godina od objavljivanja prvog, pripremio za oktobar 2009. godine novo – specijalno izdanje časopisa pod nazivom National Geographic Traveler – 50 places of lifetime. Na naslovnoj strani osvanuo je Sveti Stefan, a među koricama i tekst o Crnoj Gori. Autor teksta o ljepotama Crne Gore, po obrazovanju je diplomirani politikolog za međunarodne odnose i profiličar za psihopatološku i sociopatološku ravan čovjekovog ponašanja. Radio je u Ministarstvu inostranih poslova Crne Gore, a sada je savjetnik za evropske integracije u Glavnom gradu. Ipak, Milisava Popovića uglavnom prepoznajemo kao pisca romana Zaboravljena gora. Zamolili smo ga da objasni kako je došlo do saradnje sa National Geographic-om i zašto su baš njega odabrali da bude autor teksta kojim se predstavlja naša zemlja. POPOVIĆ: Prije nešto manje od tri mjeseca, dobio sam mejl iz uredništva National Geographica iz Vašingtona. Pomenuli su da rade na specijalnom izdanju u koji ulažu poseban trud i pitali da li bi za potrebe čitalačke publike iz SAD i Kanade sročio esej na temu Crne Gore i opisao pet, šest lokacija, po sopstvenom izboru. Naravno, pristao sam ne pitajući, bar ne na početku… zašto baš ja. Godila mi je pomisao da su me možda odabrali baš zbog Zaboravljene gore… ali, ajde se usudi da zatražiš obrazloženje i da budeš siguran da je neko od urednika National Geographich-a u stvari i pročitao sagu o Zduvačima, Moreni, Zagrivuku, Kletnicima… Kasnije se ispostavilo da je baš to. Obrazložili su, naknadno, kriterijume odabira osoba koje bi trebalo da opišu svoje države… Sva se priča ipak svodila na formulaciju „istaknute javne ličnosti” pozvanih zemalja. Ipak, stil i sama tematika Zaboravljene gore ih je ponukala da nešto slično zatraže i u formi eseja. To su, nadam se, i dobili.

MONITOR: Šta za Crnu Goru znači ovo pojavljivanje u NG?
POPOVIĆ: Premijeru i prvo mjesto u časopisu, čiji sadržaj u narednih 10 godina predstavlja vodič za sve one koji tragaju za mjestima koja će ponuditi više od turizma – destinacije gdje pored tijela i duša prodiše. Povjerenje u ovo izdanje časopisa je toliko, da svjetski turoperateri bez ikakvih korekcija njegov sadržaj predstavljaju kao jednu od svojih „top ponuda”.

MONITOR: Koliko dugo ste pisali tekst i gdje ste sve nalazili inspiraciju? Da li ste nanovo posjećivali mjesta o kojima pišete, istraživali i tragali za novim detaljima ili ste po sjećanju stvarali?
POPOVIĆ: Prvih nekoliko dana izbjegavao sam dodir sa tastaturom… A onda, jednog utorka, nakon povratka sa posla i bez prethodno sabranih misli, otkucah prvu rečenicu. Potom se nit splela o nit i nastade malen vez o Crnoj Gori. Mislim da je te večeri, svega sat vremena nakon započinjanja, tekst koji je nosio nabore kamena iz Perasta, miris i boju ulcinjskih maslinjaka, magičnost Sv. Stefana, uzvišenost i blagost Ostroga, gorštačku vanvremenost Žabljaka i lat svježine sa Tarinih brzaka… stigao na elektronsku adresu uredništva iz Vašingtona. Pisao sam samo o onome što sam lično doživio i posjetio.

MONITOR: Da li je ostalo neko mjesto koje niste opisali jer niste imali vremena ili
dovoljno prostora, a mislite da zaslužuje da se pojavi u NG?
POPOVIĆ: Naravno, iako je na kraju sve rezultiralo uspjehom, žao mi je što nije bilo dozvoljeno da u esej unesem više lokacija. Doline dokoljena, Mali i Veliki Žurim, Komarnica, Kapetanovo jezero, Prokletije – sve su to mjesta koja sam posjetio zahvaljujući prijatelju, Vladimiru Makridu, profesionalnom alpinisti… I nakon kojih budan sanjam.

MONITOR: U koliko primjeraka se prodaje ovaj časopis i u kojim dijelovima svijeta?
POPOVIĆ: Kako mi je rečeno, sva izdanja National Geographica prati više od 40 miliona čitalaca… A kako se, u ovom slučaju, radi o najočekivanijem specijalu, računa se da bi ta brojka mogla biti i nadmašena. Za sada će „50 najljepših destinacija planete” biti dostupna samo na tržištima SAD-a i Kanade.

MONITOR: Bojite li se da će se neko ko nakon čitanja Vašeg teksta dođe u Crnu Goru – razočarati jer nije sve baš bajno?
POPOVIĆ: Volim svoj narod… Ali, ipak se plašim nabusitosti nekih od nas, neljubaznosti pojedinaca, loših puteva i ružnih navika kojima robujemo… Isto tako sam siguran da će im se oči napiti ljepote kada dođu do opisanih odredišta. Samo se nadam da će efekat tih gajeva biti jači od ometajućih, pobrojanih i nenabrojanih, faktora. Divlja ljepota Crne Gore je opčinjavajuća, ali neke ostatke „divljine” u nama samima treba vavijeka krotiti.

MONITOR: Šta ako neko od brojnih čitalaca poželi da prespava baš na ostrvu koje je na naslovnoj strani NG?
POPOVIĆ: Ako mislite na proces restauracije Sveca, onda treba pitati one koji su odgovorni za njegovo „ponovno rađanje”. U svakom slučaju, provesti noć na Svetom Stefanu je ostalo i dio mog sna… Ne zovu ga zalud „bajka na sprudu”.

MONITOR: Da li znate – kako su se izdavači odlučili da stave baš Sveti Stefan na
naslovnicu?
POPOVIĆ: Otkriću vam tajnu. Redakcija NG je smatrala da u Crnoj Gori postoje ljepša mjesta, ali htjeli su da pobjednički motiv iz male države ipak bude prepoznatljiv simbol… Ispostavilo se da je upravo Sveti Stefan najviše fotografisani predio naše domovine – do sada.

MONITOR: Da li su postojali posebni uslovi koje ste morali ispuniti pri pisanju teksta, forma, dužina teksta i sl?
POPOVIĆ: Da, i to veoma strogi. Esej nije smio da prelazi 400 riječi, dozvoljeno je bilo opisati najviše šest lokacija i precizno uskladiti literarnost teksta sa informativnim karakterom sadržaja. Isto pravilo je važilo za Crnu Goru, kao i za, na primjer, Brazil. Zahtijevali su od svih pozvanih da prikažu virtuoznost u riječima i jasan profil svoje domovine u opisu koji je kraći od, uputstva za korišćenje šumećih tableta.

MONITOR: Čija je fotografija?
POPOVIĆ: Koliko znam, sve fotografije koje je tehnički tim NG napravio na predloženim lokacijama, pripadaju njima… Možda postoji saradnja i sa drugim studijima, u to nisam siguran.

MONITOR: Autor ste i poznatog romana „Zaboravljena gora”. „Zaboravljena gora” je prva knjiga epske fantastike o mitskim bićima Crne Gore.Knjiga je veoma dobro primljena i dobila je mnogobrojne pozitivne kritike. U nekim medijima su Vas čak prozivali i crnogorskim Tolkinom. Hoće li „Zaboravljena gora” imati nastavak?
POPOVIĆ: Zbilja se desilo čudo. U protekloj i ovoj godini Zaboravljena gora ne samo da je uspjela da bude tihi bestseler u dva izdanja, već i da ovih dana „nestane” iz knjižara. Dvije velike nagrade je odnijela – evropsku Orfejevu liru i domaću Naj knjiga u 2008. godini, po izboru građana… a našla se i u užem krugu za Miroslavljevo jevanđelje. Nastavak priče o „Gori” slijedi… potpisan je ugovor sa izdavačkom kućom Laguna i uskoro se pojavljuje verzija sa ilustracijama. Nadam se da će se pojaviti na ovogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu.

MONITOR: Jeste li zadovoljni kako je ,,Zaboravljena gora” primljena u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Kako sam jedva skupio novac za objavljivanje knjige… ni centa nije preostalo za bilo kakvu reklamu. Čak ni za onu koja bi u nekoj skromnoj oglasnoj formi osvanula u dnevnim novinama. A onda se desilo da je „narod sve pozlatio”… Priča od usta do usta, ushićenost i sve veća čitalačka baza – od Podgorice do Beograda – je odnijela Zaboravljenu goru do trona koji je i meni samom sada nedokučiv. Potom su krenuli mediji, javno predstavljanje drevnih priča… Divna iznenađenja koja zbog nje, stižu u moj dom u Nikšiću – kao što je ovo iz Vašingtona.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo