Povežite se sa nama

KAFIĆARENJE

Ljudska ruka

Objavljeno prije

na

Ne postoji ni jedna druga tema o kojoj bi čovjek mogao da piše u ovom trenutku osim o katastrofi koja je zadesila naš region prethodne nedjelje, i koja na žalost još uvije traje.

Doduše, postoji još jedan naslov. Mogao bi da bude izbor. Jer u ovom prethodnom periodu, postojao je samo jedan izbor- da li želiš da budeš čovjek ili ne.

Više nego bilo šta drugo, obradovala me je činjenica da smo mi u Crnoj Gori, kao i svi naši susjedi, odabrali da budemo ljudi. Da pomognemo.

Činjenica da je u jednom trenutku malena Crna Gora prikupila i poslala više pomoći nego Evropa i Amerika zajedno me učinila ponosnom. Dobro se sjećam kako je bilo spavati pod šatorima 1979. godine. Doduše, to spavanje pod vedrim nebom nije ni prinijeti činjenici da je voda toliko podivljala da ljudima nije ostavljala ama baš nikakvu mogućnost da makar odmore na suvom.

Ali osim što je ova posljednja elementarna nepogoda pokazala da smo kao ljudska bića još uvijek empatični, te da sociološki gledano ne samo da nije sve izgubljeno, već za našu civilizaciju ma nade, voda je odnijela i sve privide uređene države.

Postavlja se važno pitanje – kakvu mi odbranu imamo , ne samo od poplava, već bilo koje prirodne katastrofe koja može da se desi?

Zapravo, još direktnije- šta je ko uradio do sada kako bi ovako nešto moglo da se spriječi? Miroslav Lazanski je napisao tekst čija je suština ovo: Država, zemlja u kojoj živite, a koja se nalazi negdje na Balkanu nije ništa uradila kako bi unaprijedila preventivu od poplava. A mogla je.

O preventivi treba da brine država kojoj plaćamo poreze koja uredno prikuplja taj PDV. O nečemu bi važnom trebalo da razmisle i mobilni operateri koji su naplaćivali PDV za taj jedan euro koji smo slali ovih dana kao pomoć najugroženijima.

Mi kao građani jedne zemlje, ma gdje se ona nalazila ne možemo kontrolisati prirodu. Ona nam neprekidno pokazuje i dokazuje da je mnogo jača od nas. Ona nas hrani, dok je mi zloupotrebljavamo, a kada nas stigne taj gnjev, shvatimo koliko smo krhki i ranjivi. I da ne možemo sami.

Povezani smo tim tananim nitima koji se zovu saosjećanje za drugog.

Nigdje sam pročitala da nas je kroz istoriju i evoluciju upravo ta potreba da pomognemo drugom održala. Voda se povlači. Žrtava je na žalost bilo. Naša je dužnost da i dalje pomažemo. Kada se rijeke vrate u svoja korita, ostaće pustoš. Pustoš koju treba što prije očistiti kako bi spriječili izbijanje zaraza.

Svima vama koji ste sačuvali svoje domove, koji smo imali sreće da budemo na suvom, želim da poručim da imamo još jednu borbu, sa lopatama i u gumenim čizmama. Srcem.

Nastavimo dokazivati da smo ljudi kada je najpotrebnije.

Iva BAJKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KAFIĆARENJE

Muke roditeljske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretpostavljam da svi mi ponekad uhvatimo sebe kako ponavljamo riječi naših roditelja, pa se ugrizemo jer uz to ide naravno sjećanje na one tinejdžerske dane, kada smo puni bunta obećavali sami sebi da nikada nečemo biti kao oni. (više…)

Komentari

nastavi čitati

KAFIĆARENJE

Tetke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije izvjesnog vremena, internetom je prostrujila vijest da su tetke u Srbiji dobile status trećeg roditelja.

Šala je krenula sa poznatog satiričnog portala NEWS Net. No sudeći po tome koliko je puta preuzeta, bilo je i onih koji nisu shvatili da je riječ o šaljivom tekstu, koji je skrenuo pažnju na učestale izlive emocija tetki prema djeci svojih braće i sestara. (više…)

Komentari

nastavi čitati

KAFIĆARENJE

Lunje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije desetak dana u medijima je objavljena priča o eutanaziji trideset pasa iz podgoričkog azila. Ljubitelji životinja su se digli na noge i pokazali zavidnu solidarnost, te su svojim mejlovima i peticijom uspjeli da ako ništa drugo, organizuju sastanak sa predstavnicima gradske uprave, tačnije u Sekretarijatu za komunalne poslove i saobraćaj. (više…)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo