Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Loše vrijeme

Objavljeno prije

na

Jedan od najuticajnijih američkih medija Njujork tajms, simbol odbrane slobode, otpustio je ovih dana od ukupno 1330 članova redakcije, čak njih stotinu. Tajms se na ovaj korak odlučio zbog finansijske krize koja pogađa veliki broj tradicionalnih medija u Americi.

Digitalna era je zbrisala širom planete stotine hiljada novina, magazina i elektronskih medija. Kako odgovoriti izazovu i kako se prilagoditi novom vremenu, a pisati o ozbiljnim temama od interesa za javnost? To je od Tokija do Los Anđelesa, od Podgorice do KejpTauna ključno pitanje u medijskom svijetu koje ne živi od rialitija i skandala.

U posljednjih sedam godina u Sjedinjenim Državama broj zaposlenih u uredništvima medija pao je za 30 odsto. Oko 20.000 ljudi ostalo je bez posla i primorano je da se prilagođava. Mnogi od njih će morati da se prekvalifikuju i okrenu novim profesijama. Printani tiraži najuglednijih novina bilježe stalni pad. Ugrožene su i popularne televizijske stanice. Onlajn uzima publiku. I prihode.

Njujork tajms je u posljednjim decenijama prošlog vijeka štampao impresivne tiraže. Vikend izdanje prodavano je u više od milion i po primjeraka. Onda je počeo dramatični pad. Sada se štampano izdanje proda u oko 680.000 primjeraka. Ali, Tajms je posljednjih godina uložio ogromna sredstva u nove tehnologije. I povratio čitaoce. Digitalno izdanje dostiglo je 870.000 pretplatnika. Tako, nakon pada čitanosti od prije nekoliko godina, danas, skupa, onlajn i štampa vraćaju Tajms u doba kada se najviše kupovao.

Tajms nije uspio to i finansijski da kapitalizuje. Porast pretplatnika na onlajnu ne prati adekvatno i porast prihoda, a ulaganja su ogromna. I njujorški list, ali i drugi američki ugledni mediji, godinama gube novac od oglašivača. Tajms je, samo u posljednje vrijeme, izgubio blizu stotinu miliona dolara iz tih izvora. Oglašivači se povlače iz tradicionalnih glasila i okreću društvenim mrežama i novim medijima.

I pored gubitaka, u Tajmsu su optimisti. To je novina pouzdana, poštuje najviše standarde, bliža je čitaocima nego krugovima moći. Zato su njeni novinari dobili i najviše Pulicerovih nagrada u istoriji.

Tajms je slobodu branio od osnivanja. Najdramatičnije je bilo nakon objavljivanja Pentagonskih papira 1971. godine – povjerljivih vojnih dokumenata o ,,tajnoj istoriji rata u Vijetnamu”. Dokumenta su otkrila mnoge greške i zablude zvaničnog Vašingtona u besmislenom sukobu koji je odnio toliko života, a donio nije ništa. Tajms je tešku bitku vodio na sudu sa predsjednikom Ričardom Niksonom, koji je uspio da zabrani objavljivanje povjerljivih papira, ali samo kratko. Istorijska odluka Vrhovnog suda dala je za pravo Tajmsu. Kada su nakon pobjede, Artura Šulcerbergera, tadašnjeg prvog čovjeka Njujork tajmsa, pitali o čemu je mislio kada se odlučio da objavi dokumenta, odgovorio je – dilema je bila dvadeset godina robije ili doživotna.

Bitku medija protiv moći, mogli ste dobiti u Americi sedamdesetih prošlog vijeka. Ali, tu priča nije stala. O tome ne svjedoče samo Asanž i Snouden.

Bitka za slobodu danas je teža. Mediji su ranjiviji, jer su u permanentnoj finansijskoj krizi, sve manje zavisni od svojih čitalaca, a sve više od uticaja moći – političke i finansijske elite. U zemljama periferije mnogi su u rukama organizovanog kriminala.

Pogledajte samo koliko medija na Balkanu ima misteriozne vlasnike. Vladajući krugovi u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji… preuzimaju televiziju po televiziju, novinu po novinu. U puzajućem puču padaju i mnogi heroji iz devedesetih. Neki koji su odoljeli Miloševiću ne mogu njegovim najboljim učenicima koji gospodare Podgoricom i Beogradom. Dok recituju priče o posvećenosti demokratiji, balkanske vođe preko oglašivača, državnih subvencija i prljavih para kontrolišu gotovo sve. Naočigled Brisela.

Ako je Njujork tajmsu teško u ovim vremenima, kako neposlušni balkanski mediji da se bore? Oni ne glavobolje samo zbog gubitka prihoda, već im moćna ruka postavlja bombe ispod prozora, ucjenjuje oglašivače, šalje poresku inspekciju, ukida kultne emisije i vodi prljavu kampanju, kombinujući policijske podatke i laži.

Ovdje nije dilema – dvadeset godina ili doživotna. Već, biti ili ne: kritički misliti i pisati, ili raditi za vođu i pokrivati zločine. Svako ima pravo na izbor.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Praznovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaskrs smo dočekali hrišćanski, uz podjele i tenzije, Prvi maj bez radnika, Dan slobode medija u atmosferi u kojoj su napadi na novinare postali češći od auto litija. Srećno

 

Praznovali smo. Vaskrs, Prvi maj, Dan slobode medija. A nije bilo ničeg za slavlje. Naprotiv.

Vaskrs je protekao, uobičajeno, uz podjele i tenzije. Dok su se ređale čestitke političkih prvaka, vlasti i opozicije, uz poruke mira, zajedništva, pomirenja, na terenu se nastavilo sa podgrijavanjem podjela. U Kotoru je napadnuta supruga lokalnog paroha, a u betonjerci su prespavala trojica izgrednika, među kojima i odbornik  Demokratske partije socijalista, vaterpolista Danilo Adžić. Oni su vrijeđali, i na nacionalnoj osnovi, suprugu kotorskog paroha, nakon što ih je upozorila da je nedolično da uriniraju na vratima crkve Svetog Nikole u Starom gradu u Kotoru. Adžić je demantovao da je učestvovao u takvom incidentu i rekao da je bio samo prolaznik. U predizbornom Herceg Novom, osvanula je poruka ispisana nekom milosnom rukom, koja je preko reklamnog bilborda kandidata Demokrata Stevana Katića, ispisala Srbe na vrbe. Opet su uslijedila saopštenja i osude partijskih lidera. Ne pomažu, nažalost, osude, posebno kad se pišu selektivno. Kad se  imaju svoje žrtve, svoje crkve, svoje zastave. I svoji zapošljeni po dubini.

A zapošljenih je, generalno, sve manje. Proslavili smo i Prvi maj uz medijske naslove:  Za godinu skoro 35 hiljada manje radnika, Broj zaposlenih u Pljevljima  manji za 13 odsto,  Radnici Rudnika Boksita strahuju da će ostati bez posla, Turski Tosčelik, vlasnik Željezare, privremeno kući poslao oko 50 radnika… I tako redom. Istina, Prvi maj ostao je u sjenci Vaksrsa, masovnih kršenja zdravstvenih mjera u bogomoljama, ili pred kancelarijama Deomkratske partije socijalista, zavisi ko koji hram preferira,  saopštenja Mitrpolije i Demokratskog fronta, oko toga koga Crkva više voli od političkih partija. Nije bilo ni paljenja guma, ni sletova, ni čestitki.  Za Vaskrs su svi sjeli za pisaću mašinu, a za Prvi maj, ama baš niko. Jedino je URA konstatovala da su „radnici najveći gubitnik tranzicije”.  Prvi maj ne donosi, valjda, političke poene.  Oni prethodni pojeli su radničku budućnost, ovi novi spašavaju selektivno. I uglavnom, vaistinu, svoje i vjerujuće.

Onda je došao Svjetski dan slobode medija. I opet, nema se šta slaviti. Za svega par mjeseci dogodilo se nekoliko ozbiljnih napada na novinare. Sead Sadiković, Esad Kočan, Jelena Jovanović, Nebojša Šofranac. Postali su češći od auto litija. Na listama kojima se mjere medijske slobode, najgori smo u regionu.  Decenijama se čeka na propise kojima bi se novinari zaštitili na radu, a napad na njih tretirao dok obavljaju svoj posao kao napad na službeno lice. Decenijama se čeka i na okončanje istraga zbog desetina napada na novinare u proteklih 30 godina koji su svjedočili o prethodnom režimu. Ove godine, ipak, desilo se i to da se predsjednik države Milo Đukanović oglasio zbog napada na novinare.  Reagovao je zbog napada na sportskog novinara RTCG, Nebojše Šofranca. „Najoštrije osuđujem huliganske provokacije i maltretiranje novinara RTCG Nebojše Šofranca, na radnom zadatku, naočigled velikog broja učesnika koji nijesu slavili uspjeh crnogorskog sportiste, nego organizovali još jednu jeftinu nacionalističku predstavu”, saopštio je Đukanović na tviteru.

Tokom tri decenije i desetina napada na novinare, Đukanović se nijednom riječju nije oglasio da ih osudi. Šaljući tako svojevrsnu poruku. Poruka je bila jasna i nadležnim institucijama, pa su ti napadi, uključujući i ubistvo Duška Jovanovića, ostali nerasvijetljeni. Zajedničko za sve te napade bilo je i to što napadnuti nijesu radili u medijima koje Đukanović kontroliše. Izvještavali su o tri decenije zločina i pljačke. A ne o uspjesima crnogorskih sportista.

Sve dok politčke vođe budu imale svoje vjernike, svoje medijske kuće, svoje žrtve, i svoje praznike, neće biti mnogo toga za slavlje. Srećno svima koji praznuju!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Delirijum svih sredstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvoreno pitanje za vrh i vrhovnika DPS-a: Da li u vaša „sva sredstva“ spada i likvidacija Dritana Abazovića?

 

Najpre je 7. aprila 2021. Predsedništvo DPS-a saopštilo kako je spremno da „u odbrani države“ upotrebi „sva sredstva“, a odmah zatim, valjda da ne bi bilo ni najmanje sumnje, i sam predsednik te partije, u intervjuu za RTCG, 13. aprila ove godine, ponovio je i precizirao kako su „u odbrani države sva sredstva dozvoljena“.

Naravno da je pitanje iz podnaslova ovog teksta samo retoričko. Da je odgovor na to pitanje potvrdan, zna svak ko je u njihovoj latifundiji, koju oni lažno predstavljaju kao „državu“, proveo poslednjih trideset godina. Pa ipak, postavljeno pitanje mnogo je bogatije, nego što to izgleda na prvi pogled. U ovom pitanju, kriju se još tri, za izlaz Crne Gore iz aktuelnog i sve opasnijeg dvovlašća, najznačajnija pitanja.

Prvo je pitanje da li su članovi Predsedništva, a posebno sam predsednik DPS-a uopšte normalni? U elementarnom smislu ove reči. Svaki tek diplomirani pravnik, koji je položio Ustavno i Međunarodno javno pravo, zna da, čak i u ratu, sva sredstva nisu dozvoljena. Inače ne bi bilo genocida i drugih ratnih zločina. Nije moguće da naši vrhovnici ovo ne znaju. Ili da im na to pažnju nisu skrenuli njihovi brojni savetnici. Otuda sasvim opravdana sumnja u stanje njihovog psihičkog zdravlja. Bez likovanja. Bolest je svačija. Ali onda za ovakve situacije postoji ustavna procedura za smenu predsednika. Crne Gore, a ne DPS-a, o tome neka sami vide. Postoji i jedno skoro i sasvim relevantno uporedno iskustvo. Više od dvadeset najrenomiranijih neuropsihijatara u SAD-u je 2016. tražilo od Kongresa da poništi kandidaturu za predsednika te zemlje Donalda Trampa. Zbog sličnih razloga. A kako je, pored ostalog, i zbog oglušivanja o ovu inicijativu, u toj zemlji, 6. januara 2021, zamalo došlo do građanskog rata, dobro je poznato.

Drugo pitanje odnosi se na GSDT. Kako je moguće da je ovaj ostao nepokretan i nakon objave „svih sredstava“ od strane najmoćnijih aktera ove zemlje? Zar u „sva sredstva“ ne spada i nasilno rušenje ustavnog poretka? I zar same ove njihove objave ne predstavljaju nalog za izvršenje ovog najtežeg krivičnog dela? Naravno da su i ova pitanja samo retorička. Ako je doskora i moglo da bude dileme, nakon ovoga ne može biti sumnje. Apsolutno je neadekvatno i nedovoljno reći da GSDT ne radi svoj posao. Kada se i nakon ovoga pravi mrtav, to može biti samo zbog toga, što je i on sam deo, i to deo najužeg vrha, vrhovnikove organizovane kriminalne grupe, koja se toliko dugo krije iza države Crne Gore.

I treće pitanje je samo retoričko. Da li je nakon gore opisane i preteće eskalacije crnogorske mafiokratije, članovima Venecijanske komisije, makar malo neprijatno? Na stranu ovde ne mali propusti nove parlamentarne većine u vezi sa takozvanim tužilačkim zakonima, ali, svoj deo odgovornosti za ovu eskalaciju, ima i ova komisija. Treba li uopšte podsećati, odgovornost ozbiljnih aktera, postoji za loše konsekvence, posledice i zloupotrebe, a ne za dobre, nesporne i superiorne namere. A valjda nikog ozbiljnog ne treba uveravati, kako je crnogorska mafiokratija, u najnoviju eskalaciju krenula, upravo nakon ohrabrenja i zloupotreba potonjih stavova slavne komisije.

Ili, možda bi ovo poslednje trebalo malo dopuniti i precizirati. Naime, možda je najnovija eskalacija mafiokratije, njen očajnički odgovor, na sve veće odbijanje i pritiske takozvane međunarodne zajednice. Koji su možda veći čak i od onoga što vidimo mi, obični smrtnici. Ali koje dobro osećaju vrh i vrhovnici. Pa lude i eskaliraju. I prete. Ali, čak i ako je to posredi, valja biti do kraja ozbiljan i oprezan. Ona sportska o bokseru koji je najopasniji kada je sateran u ugao i grogiran, nije bez neke.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Između bankrota i stida

Objavljeno prije

na

Objavio:

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem

 

Opet je Crna Gora u naslovima svjetske štampe. Sada kao potencijalno ﮼prva evropska žrtva kineske dužničke diplomatije”.

Brinu se u Evropi i Americi da bi Kina, po osnovu nevraćenih kredita, mogla postati vlasnik ili barem višedecenijski korisnik dijela naše teritorije. Luke Bar, na primjer. Baš kao što je od Grčke dobila luku Pirej, a od Šri Lanke luku Hambantota, na glavnom morskom putu između Azije i Evrope.

Mi kao da imamo preča posla od toga da glavoboljamo kako ćemo vraćati milijardu „kineskog“ duga. I još 3,3 milijarde koje su naše vlasti uzajmile u zemlji i inostranstvu. U toku je polemika da li su za dolazeće dužničke probleme krive bivše vlasti koje su novac pozajmljivale, ne vodeći puno računa o njegovom vraćanju, ili sadašnje – zbog poprilično paničnog obraćanja zapadnoevropskim saveznicima sa molbom da od nas preuzmu vraćanje prispjelog duga kineskoj Eskim banci. Ili nam olakšaju taj posao.

Na Zapadu su, čini se, zatečeni intenzitetom problema koji su nas zadesili. Mi nemamo pravo da se čudimo. Znali smo da će, i kada će stići nevolje.

Danas bi neki rado zaboravili redosljed poteza: prvo smo, u februaru 2014, sa kineskom CRBC potpisala Ugovor o projektovanju i izgradnji tzv. prioritetne dionice autoputa Smokovac – Uvač –Mateševo. Potom je Vlada sa kineskom Exim bankom potpisala ugovor o kreditu  vrijednom malo manje od 944 miliona dolara. Tek onda je Skupštini upućen prijedlog  Zakona o autoputu, kako bi se stekao pravni osnov za posao kojim se izvršna vlast bavila duže od godinu, kršeći propise.

Parlamentarna većina okupljena oko DPS podržala je posao iako su gotovo svi njegovi elementi bili nepoznanica. Neki su to ostali i do danas. Skupštinska većina nije se zabrinula ni kada smo saznali da u ugovoru sa Exim bankom piše da se Crna Gora ﮼odriče imuniteta po osnovu suverenosti za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupkom u skladu sa ugovorom”.

Milo Đukanović je tada predočio: ﮼Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40–50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”. Bio je u pravu ono oko drumarine.  Od koje eto, do dospijeća prve rate kredita, nećemo prihodovati ni cent.

Da se zadržimo na onome što je u Monitoru zapisano u decembru 2014: ﮼Najavu gradnje crnogorskog autoputa treba posmatrati kroz prizmu svega što je pratilo prethodne ekonomske projekte DPS vlasti – od šverca duvana do privatizacije KAP-a i Elektroprivrede. Onda će i konačan ishod te avanture postati mnogo jasniji”.

Sve grane vlasti su, dakle, imale pametnijeg posla od toga da se bave gradnjom autoputa i posljedicama tog posla po državne finansije. Pažnju im je, uz ostalo,  okupirala podjela, skoro pa besplatnih, stanova i kredita za poboljšanje uslova stanovanja. Iako je dio dokumentacije uništen, Stručni tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije došao je do podatka da je, što stanom što parom, Vlada pomogla makar 175 državnih funkcionera (svakog trećeg) u iznosu ne manjem od 25 miliona eura. Ili, pola godišnje rate kredita za autoput.

Detaljima tog posla bave se svi mediji. Zato da pomenemo samo reagovanje nekadašnjeg ministra odbrane i predsjednika vladine Komisije za stambena pitanja Predraga Boškovića. On je demantovao Vanju Ćalović Marković i njene saradnike. ﮼Neistina je da je za mandata tehničke Vlade dodijeljeno 119 stanova. Posljednja stambena komisija je održana 25. decembra 2019… Tako da stambena komisija ne samo u mandatu tehničke Vlade već u cijeloj 2020. nije donijela nijednu odluku o dodjeli stana/kredita”, naveo je Bošković.

Onda su na vidjelo izašla dokumenta koja demantuju bivšeg ministra: Vlada Duška Markovića je bez sjednice, sredinom septembra prošle godine, ovlastila tadašnjeg direktora Uprave za imovinu da potpiše ugovore o kupoprodaji stanova po povoljnim uslovima sa 119 državnih službenika i namještenika. Prethodno je te stanove iz vojno-stambenog fonda Ministarstvo odbrane podijelilo u zakup sa pravom otkupa zaposlenima u Ministarstvu i Vojsci CG. Da bi ih, uoči primopredaje vlasti, brzopotezno otuđilo. Valjda da ne padnu u ruke neprijatelju? Bivši ministar sad ćuti.

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo