Povežite se sa nama

INTERVJU

MAHMUD BUŠATLIJA, ČLAN NACIONALNOG SAVJETA ZA EKONOMSKI OPORAVAK VLADE REPUBLIKE SRBIJE: Sprega političara, tajkuna i kriminalaca

Objavljeno prije

na

Masovna nezaposlenost, koja prati loše privatizacije i korumpirane političko-tajkunske elite, obilježila je decenije naših života. Gdje da tražimo greške i grijehe , a kako da dođemo do boljih rješenja? O tome smo razgovarali sa Mahmudom Bušatlijom, savjetnikom za razvoj i investicije i članom Nacionalnog savjeta za ekonomski oporavak Vlade Republike Srbije.

MONITOR: Skoro dvije decenije govori se o ulaganjima stranih investitora u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Kako ocjenjujete značaj i domete tog faktora za razvoj naših zemalja?
BUŠATLIJA: Ratne 90-e su pokazale da naše usitnjene ekonomije ne mogu živjeti u zatvorenom ambijentu, pogotovo u nametnutoj izolaciji i sankcijama, bez priliva stranih investicija. Nijedna od novonastalih zemalja nema samoodrživu ekonomiju, a zemlje sa manjim brojem stanovnika ne mogu postići ni minimalni obim ekonomije.

Poseban problem je što se strane investicije sastoje od direktnih investicija, portfolio investicija i srednjoročnih i dugoročnih kredita, što sve zajedno pokazuje naizgled dobar rezultat, ali se iz vida gubi činjenica da jedino onaj dio direktnih investicija koje završavaju u Green Field projektima donose zaposlenost i rast realne ekonomije. Tako se dnevnopolitički prikaz velikih uspjeha i ogromnih cifara stranih ulaganja svodi na promet nekretnina koji ne donosi zaposlenost, privatizacije koje uništavaju zaposlenost radi stalne težnje ka zloupotrebi građevinskog zemljišta, a ne na razvoj kupljene industrije i na kraju velikog zaduživanja kroz srednjoročne i dugoročne kredite koje enormno povećava javni dug i dugovanja privrede i građana, a nema nikakve ekonomsko-razvojne rezultate.

MONITOR: U Srbiji, ali i u Crnoj Gori, došlo je do odlaska nekih privatizacionih vlasnika. Za njima su ostali dugovi i nezbrinuti radnici. Da li je problem postojao već u strategiji privatizacije?
BUŠATLIJA: Svakako. Privatizacija ni u jednoj od ex -jugoslovenskih zemalja nije pokazala dobre rezultate. Privatizacije su u početku mahom imale predznak dnevne politike, pravdanjem da upravo ta i ta strana kompanija mora privatizovati neku našu, radi poboljšanja političkih odnosa sa zemljom porijekla kupca. Nakon toga je privatizacija krenula tokom koji je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić dobro dijagnosticirao kao spregu političara, tajkuna i kriminalaca, ali nikada ništa nije poduzeo protiv toga. To je donijelo podindustrijalizaciju i ogromnu nezaposlenost. U neuređenom poslovnom ambijentu najlakše će doći do špekulativnih investicija.

Moramo imati na umu da postoje dvije osnovne vrste investitora: špekulativne i institucionalne. Špekulativni investitori posluju po čuvenom principu G 17+ „uđi, izađi i gotovo”. Ne obazirući se na dugoročne planove, oni ulažu u projekte iz kojih mogu brzo izvući veliki profit, a zahvaljujući izrazito niskom porezu na dobit preduzeća i ostale poreske olakšice, taj profit iznose iz zemlje. Institucionalni investitori dugoročno planiraju, dolaze u zemlju da bi tu i ostali, refinansirajući profit u proširenje djelatnosti. Nedostatak političke volje, nesposobnost i zloupotrebe javne uprave u svim ex -jugoslovenskim zemljama, dovele su do toga da je bilo važnije obezvrijediti i rasprodati državnu imovinu, nego urediti poslovni ambijent i dozvoliti zdravu tržišnu konkurenciju svima, a posebno institucionalnim investitorima, da kroz privatizaciju ili što je još važnije kroz Green Field projekte ulaze na naša tržišta i tu ostaju. Direktna posljedica je izraženo prisustvo špekulativnih investitora, koji su koristili konjukturu dok je postojala, a sada kada je kriza smanjila ili potpuno ugrozila njihove profite, oni prepuštaju svoje aktivnosti ranijem vlasniku, državi, čineći čak i džentlmenske gestove prodajući državi svoju imovinu i svoje dugove za samo dolar.

MONITOR: Često se od tzv. proevropskih elita moglo čuti kako je potrebna „brza privatizacija”. Prodavalo se i „porodično srebro”. Da li je to „porodično srebro” važno i za državu kao što je za pojedinca, ili bi trebalo sve prodati da bi se spriječila, kako se kaže, nedozvoljena koncentracija i monopol?
BUŠATLIJA: Od državnog monopola gori je jedino privatni monopol. Činjenica je da se u svim sredinama loša privatizacija opravdavala i intervencijama sa strane da se ona što brže izvede. Problem je u tome što smo svi mi nekritično prihvatali te sugestije, potpuno odbacujući potrebu da se prvo uredi društveno-politički i ekonomski ambijent. Prelaz iz socijalističkog u kapitalističko uređenje okrenuto slobodnom tržištu, ne postiže se rasprodajom državne imovine, nego sistemskim preuređenjem države u svim njenim segmentima. Stoga je prvo trebalo izvršiti reformu javnog sektora: javne uprave, javnih finansija, javnih preduzeća, obaveznih fondova socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, upravljanja državnom i javnom imovinom i pravosuđa. Ova reforma bi u suštini razdvojila vlasništvo od upravljanja državnim kapitalom i na taj način eliminisala sve one loše rezultate proizašle iz dnevno-političkog upravljanja državnom imovinom, kojima se pravdala privatizacija koja je obezvrijedila i uništila dobar dio državne imovine. Čak i najliberalnije ekonomije poput američke, imaju državu kao jednog od najvećih i najuticajnijih vlasnika imovine, ali kroz zakonske okvire obezbjeđuju potpuno depolitizovano, odvojeno i profesionalno upravljanje tom imovinom, što onda daje iste rezultate kao i u privatnom sektoru. Uostalom, država bez svoje imovine primiče se komunističkom idealu u kome država odumire.

MONITOR: Kada govorimo o investicijama, kako vi ocjenjujete pravne okvire u kojima se one sprovode?
BUŠATLIJA: Naši zakoni su uglavnom proevropski samo po nazivu, ali bilo koja dublja analiza, na primjer Venecijanske komisije, te zakone karakteriše neusklađenim sa evropskim standardima. Ako se osvrnemo samo na privatizaciju, kao ključni tranzicioni problem, ustanovićemo da se tender smatra uspješnim ako prispije samo jedna pa čak i neispravna ponuda, a aukcija se smatra uspješnom ako se pojavi samo jedan učesnik. Čak i zemlje koje ne karakteriše visok novo demokratije, upražnjavaju norme po kojima uspjeh tendera potvrđuju najmanje tri ispravne ponude, a u mnogim zemljama se primjenjuje princip pet ispravnih ponuda, od kojih se najjeftinija i najskuplja odmah odbacuju. Aukcija, odnosno javno nadmetanje mora imati više učesnika baš radi nadmetanja, inače aukcija postaje sama suprotnost slobodnom tržištu.

MONITOR: Kakve su šanse da Crna Gora, u sadašnjem stanju njene političke i privredne klime kao i pravosudnih institucija, privuče nove investitore?
BUŠATLIJA: Mislim da šanse nisu naročito velike, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se kriza ne smiruje, iako nije jako vidna. Osnovni problem svih zemalja pogođenih krizom je što oni koji vas uvedu u krizu, bilo da je ona društvena, politička ili ekonomska, ti isti vas iz krize ne mogu izvući. Crna Gora i Srbija su očigledni primjeri, jer isti oni koji su svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem u prethodnom periodu, pomogli da zemlja uđe u krizu i danas su na vlasti. Institucionalna investicija iziskuje stabilno političko i ekonomsko stanje, predvidivo na dugi rok, što je u Crnoj Gori kao i u ostalim ex YU zemljama nemoguće. Poslovni ambijent naročito opterećuje zakonodavstvo, koje treba da zaštiti i državnu i privatnu imovinu. Praksa pokazuje da imovinski i korporativni procesi traju decenijama prije dobijanja pravosnažne presude, a izvršenje te presude je potpuno neizvjesno i nije praćeno od bilo kog državnog organa. Evropska praksa pokazuje da se u dobro uređenim zemljama pravosnažna presuda dobija u roku od dvije godine, a izvršenje u roku od 60-90 dana.

Arapi kao investitori

MONITOR: U Crnoj Gori i u Srbiji objeručke su prihvaćene ponude šeika i tajkuna sa dalekih meridijana i od države podržane njihove namjere da kupuju zemljište i objekte ili da na više decenija iznajmljuju kulturno-istorijska dobra. Gdje je tu granica „isplativosti” ?
BUŠATLIJA: Arapske zemlje koje žive od eksploatacije nafte, imaju potrebu za hranom, vodom i oružjem. U posljednjih 20-ak godina su shvatile da eksploatacija nafte ima ograničen rok i da će već 50-ih godina drastično opasti. Stoga su postale ozbiljni investitori. Saradnja sa tim zemljama se relativno lako ostvaruje, ukoliko imate šta da ponudite u oblastima koje ih interesuju. Nažalost, povjerenje stvoreno kroz pokret nesvrstanih, narušeno je raspadom Jugoslavije, a taj raspad je donio i ozbiljnu fragmentaciju industrije i doveo do toga da je vrlo teško ponuditi ozbiljne projekte. To se najbolje vidi na slučaju Srbije, koja je poslije 4-5 mjeseci pregovaranja postigla sporazum o investiranju 400 miliona eura u poljoprivredu, što je besmisleno mala cifra za arapske mogućnosti i zahtjeve. Dosadašnja iskustva u Crnoj Gori ne pokazuju nikakav rezultat. Podsjetimo se bolnice u Meljinama ili komercijalnog centra u Podgorici. Projekat Oraskoma na Luštici takođe ne pokazuje rezultat, ali je tu krivica uglavnom na egipatskoj strani koja je izgubila političku podršku padom prethodnog režima. Arapi su kao investitori dobri i poželjni, ali to nije dovoljno. Da bi se mogli privući, naročito u visoko tehnološke projekte, kao što je naoružanje ili informacione tehnologije, neophodna je reindustrijalizacija i industrijska reintegracija između ex-yu država. Ovaj proces počinje ozbiljnim planiranjem i usklađivanjem startegija razvoja zainteresovanih država, za šta ne postoji politička volja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Politička foliranja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena

 

MONITOR: Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka transformaciji u javni servis?

VUKOVIĆ:  Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod, on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrazbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito, postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

MONITOR: Novinarki Vijesti Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

VUKOVIĆ:  Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogriješili o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svjetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakonodavstvu, kojima će biti obezbijeđena ozbiljnija zaštita novinara.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO SAVELJIĆ, ORNITOLOG I FARMER: Priroda je najveći resurs Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na mnogo nepočinstava prema prirodi posljednjih godina, bez obzira na nedostatak vizije razvoja ove zemlje, i dalje imamo ogroman potencijal da od Crne Gore napravimo raj na zemlji, što u suštini i jeste

 

MONITOR: Požari su nas opet iznenadili, gledali smo kako gori Gorica. Šta to ne funkcioniše pa smo svakog ljeta nemoćni pred vatrenom stihijom koja guta hektare šume?

SAVELJIĆ: Nije samo Gorica problem. Ona nam je tu, ispod nosa, pa smo posebno na nju slabi. Svake godine u Crnoj Gori nestanu hektari šuma, daleko od očiju ljudi. Sa njima milioni životinja koje nijesu u stanju da bježe. Ptići iz gnijezda, kornjače, zmije, sisari koji budu zarobljeni u plamenu… Sve gori naživo i u najstrašnijim mukama. Posljedice požara, ako se sve stavi u kontekst klimatskih promjena, su nesagledive: stvaraju se trajne goleti, jer šuma, upravo zbog sve intenzivnijih suša, nije u stanju da se regeneriše. Onda imamo strašne erozije, klizišta, napuštanje teritorija od strane divljih životinja. Svaki požar za sobom povuče mnogo problema koje priroda, koja je u sve lošijoj kondiciji, nije u mogućnosti da sanira. Klimatske promjene nam stavljaju do znanja da se za ovakve pojave moramo ozbiljnije pripremiti, raditi na prevenciji, prije svega, a onda na jačanju organizacije zaštita od katastrofa. I, ono što treba da znamo: danas se požari ne gase iz kamiona: ja kao jedino rješenje vidim gašenje iz vazduha i to kanaderima. Mali avioni koje Crna Gora posjeduje nijesu dobro rješenje. Nedostatak vizije u borbi protiv požara datira od prije tridesetak godina kad je nekadašnja Vlada SRJ, kojoj je Crna Gora bila druga polovina i svesrdna podrška (zahvaljujući tada troprstom DPS-u), u krvavoj 1993. godini, prodala je četiri kanadera Grčkoj za 8,4 miliona dolara. Sa avionima je odletjelo i 13 rezervnih motora i više od 3.500 komada rezervnih djelova. Danas kanader košta 40 miliona i isporuka se čeka par godina. Ovo je jedino rješenje za Crnu Goru, prije svega zbog nepristupačnosti terena a i činjenice da ima velike, otvorene vodene površine za lak prihvat vode, samim tim i brže gašenje požara.

MONITOR: Nedavno je Solana vraćena u državno vlasništvo. Kako ocjenjujete taj potez, s obzirom na to da ste učestvovali u borbi za zaštitu tog prirodnog rezervata?

SAVELJIĆ: Kome nije jasno: 0.0533 EUR koštao je kvadrat solane 2004. godine (slovima: pet centi). Za jednu šećernu vunu kojoj se djeca raduju, mogli ste da kupite (da ste bili bliski tadašnjoj vlasti) 20 kvadrata solane. Za espresso, ako ga pijete u Budvi, i više. Računica je prosta. Tih pet centi toliko su jadni da ih mnogi ostavljaju na kasi ne uzimajući ih kao kusur. I upravo za tu mizeriju plaćan je kvadrat raja. I ja bih volio da sam te 2004. godine imao i mogao da za 800.000 eura kupim 15 miliona kvadrata zemljišta na pjeni od mora. I da sam uspio sebe da ubijedim da je to pravična kupovina. Da za milka čokoladu mogu da kupim dobar telefon…

Za 20 punih godina mog svjedočenja propasti solane, Agata Kristi ne bi mogla da napravi priču kriminala, opstrukcije, korupcije, obmana, bahatosti, bestiđa i sipanja magle u oči Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i ambasadorima kako je to radila nevješto i providno bivša vlast. Isti oni kojima su danas puna usta patriotizma i brige za državu koju su prodavali za šećernu vunu.

Bitka za Solanu će biti završena kad zaposli radnike, počne da proizvodi i prodaje građanima ove zemlje najkvalitetniju so na Mediteranu. I servisira milione ptica. Uslov imenovanja vlasnika, koji je bivša vlast izbjegavala, put je ka nalaženju partnera koji će u Solani vidjeti rudnik novca tako što će pokrenuti proizvodnju, zarađivati od soli i ekoturizma. Na sreću i Ulcinjana i prirode.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: U BIH se politika doživljava kao  pitanje života i smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama

 

MONITOR: U Bosni i Hercegovini je stupio na dužnost novi visoki predstavnik, Krisitijan Šmit. U Republici Srpskoj gdje Vi živite označen je kao nepoželjan, Milorad Dodik ga je nazvao „neizabranim“ jer njegov izbor nije potvrđen u SB UN. Šta bi, po Vama, Šmit mogao da uradi da BiH bude funkcionalnija država?

PUHALO: Niko ne zna tačno šta će biti potezi Šmita, ali je Šmit trenutno kao Roršahova mrlja, svi vide ono što žele i misle da je to istina. U stvari niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. BiH nikada i nije bila fukcionalna država u onoj mjeri u kojoj bi građani imali koristi od nje, ona je bila toliko funkcionalna koliko je odgovaralo domaćim političarima i nečemu što zovemo međunarodna zajednica. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli  bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama.

MONITOR: Njegov prethodnik, Valentin Incko, koji je na položaju visokog predstavnika bio od 2009. godine, nekoliko dana prije isteka mandata upotrebio je Bonska ovlašćenja i izmjenama i dopunama Krivičnog zakona zabranio i učinio kažnjivim negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Neki su njegov tajming za to ocijenili kao zakasnio ili pogrešan, a drugi ga pozdravljaju. Da li je tajming bio bitan?

PUHALO: Odmah da raščistimo, Inckovom zakonu se raduju Bošnjaci, Srbi se protive, a Hrvati mudro ćute. Bilo kakvo nametanje zakona ne priliči nijednoj pristojnoj zemlji, ali je isto tako važno napomenuti da se domaći političari oko donošenja tog zakona nikada nisu složili i pitanje je da li bi se ikada i složili, dok se istovremeno veličaju zločinci iz Drugog svejtskog rata, kao i poslednjeg rata. Kada se govori o negiranju presuda iz Haga – to je sveprisutno u BiH, mada se u tome najviše ističu vlasti iz Republike Srpske. Vjerujem da je tajming tako izabran da se sve u vezi tog zakona svali na Incka, koji je otišao,  i da novi visoki predstavnik nema to opterećenje na početku svog mandata.

MONITOR: Skupština RS je ubrzo donijela zakonske „protivmjere“. Ipak Milorad Dodik sad kaže da će učestvovati na nekim sjednicama Predsjedništva BiH. Peticiju koju je on inicirao potpisalo je mnogo manje građana RS-a nego što se moglo pretpostaviti. Da li je Dodikova politika postala „predinamična“ za građane RS-a?

PUHALO: Ima tu više faktora koji utiču na ovakvu situaciju. Mi u Republici Srpskoj, a nije mnogo drugačije ni kod Bošnaka i Hrvata u BiH, već dugo godina politiku doživljavamo kao pitanje života ili smrti, opstanka ili nestanka i to dovodi do „zamora materijala“. Jednostavno ne možete toliko dugo biti pod adrenalinom i to iscrpljuje običnog čovjeka. Kao u onoj priči Evo vuka umorisli smo se od lažnih uzbuna. S druge strane „mali“ čovjek sve manje vjeruje da njegov glas, potpis ili akcija može da utiče na bilo šta u društvu, a to vodi ka pasivnosti i sklanjanja od politike. Moramo imati na umu da je među političarima i partijama postignut konsenzus oko ovoga i da to svakako čini potpisvanje peticije manje atraktivnim. Na kraju krajeva, ova peticija se opaža kao akcija SNSD-a, što svakako odbija neke ljude da je potpišu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo