Povežite se sa nama

INTERVJU

MAHMUD BUŠATLIJA, ČLAN NACIONALNOG SAVJETA ZA EKONOMSKI OPORAVAK VLADE REPUBLIKE SRBIJE: Sprega političara, tajkuna i kriminalaca

Objavljeno prije

na

Masovna nezaposlenost, koja prati loše privatizacije i korumpirane političko-tajkunske elite, obilježila je decenije naših života. Gdje da tražimo greške i grijehe , a kako da dođemo do boljih rješenja? O tome smo razgovarali sa Mahmudom Bušatlijom, savjetnikom za razvoj i investicije i članom Nacionalnog savjeta za ekonomski oporavak Vlade Republike Srbije.

MONITOR: Skoro dvije decenije govori se o ulaganjima stranih investitora u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Kako ocjenjujete značaj i domete tog faktora za razvoj naših zemalja?
BUŠATLIJA: Ratne 90-e su pokazale da naše usitnjene ekonomije ne mogu živjeti u zatvorenom ambijentu, pogotovo u nametnutoj izolaciji i sankcijama, bez priliva stranih investicija. Nijedna od novonastalih zemalja nema samoodrživu ekonomiju, a zemlje sa manjim brojem stanovnika ne mogu postići ni minimalni obim ekonomije.

Poseban problem je što se strane investicije sastoje od direktnih investicija, portfolio investicija i srednjoročnih i dugoročnih kredita, što sve zajedno pokazuje naizgled dobar rezultat, ali se iz vida gubi činjenica da jedino onaj dio direktnih investicija koje završavaju u Green Field projektima donose zaposlenost i rast realne ekonomije. Tako se dnevnopolitički prikaz velikih uspjeha i ogromnih cifara stranih ulaganja svodi na promet nekretnina koji ne donosi zaposlenost, privatizacije koje uništavaju zaposlenost radi stalne težnje ka zloupotrebi građevinskog zemljišta, a ne na razvoj kupljene industrije i na kraju velikog zaduživanja kroz srednjoročne i dugoročne kredite koje enormno povećava javni dug i dugovanja privrede i građana, a nema nikakve ekonomsko-razvojne rezultate.

MONITOR: U Srbiji, ali i u Crnoj Gori, došlo je do odlaska nekih privatizacionih vlasnika. Za njima su ostali dugovi i nezbrinuti radnici. Da li je problem postojao već u strategiji privatizacije?
BUŠATLIJA: Svakako. Privatizacija ni u jednoj od ex -jugoslovenskih zemalja nije pokazala dobre rezultate. Privatizacije su u početku mahom imale predznak dnevne politike, pravdanjem da upravo ta i ta strana kompanija mora privatizovati neku našu, radi poboljšanja političkih odnosa sa zemljom porijekla kupca. Nakon toga je privatizacija krenula tokom koji je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić dobro dijagnosticirao kao spregu političara, tajkuna i kriminalaca, ali nikada ništa nije poduzeo protiv toga. To je donijelo podindustrijalizaciju i ogromnu nezaposlenost. U neuređenom poslovnom ambijentu najlakše će doći do špekulativnih investicija.

Moramo imati na umu da postoje dvije osnovne vrste investitora: špekulativne i institucionalne. Špekulativni investitori posluju po čuvenom principu G 17+ „uđi, izađi i gotovo”. Ne obazirući se na dugoročne planove, oni ulažu u projekte iz kojih mogu brzo izvući veliki profit, a zahvaljujući izrazito niskom porezu na dobit preduzeća i ostale poreske olakšice, taj profit iznose iz zemlje. Institucionalni investitori dugoročno planiraju, dolaze u zemlju da bi tu i ostali, refinansirajući profit u proširenje djelatnosti. Nedostatak političke volje, nesposobnost i zloupotrebe javne uprave u svim ex -jugoslovenskim zemljama, dovele su do toga da je bilo važnije obezvrijediti i rasprodati državnu imovinu, nego urediti poslovni ambijent i dozvoliti zdravu tržišnu konkurenciju svima, a posebno institucionalnim investitorima, da kroz privatizaciju ili što je još važnije kroz Green Field projekte ulaze na naša tržišta i tu ostaju. Direktna posljedica je izraženo prisustvo špekulativnih investitora, koji su koristili konjukturu dok je postojala, a sada kada je kriza smanjila ili potpuno ugrozila njihove profite, oni prepuštaju svoje aktivnosti ranijem vlasniku, državi, čineći čak i džentlmenske gestove prodajući državi svoju imovinu i svoje dugove za samo dolar.

MONITOR: Često se od tzv. proevropskih elita moglo čuti kako je potrebna „brza privatizacija”. Prodavalo se i „porodično srebro”. Da li je to „porodično srebro” važno i za državu kao što je za pojedinca, ili bi trebalo sve prodati da bi se spriječila, kako se kaže, nedozvoljena koncentracija i monopol?
BUŠATLIJA: Od državnog monopola gori je jedino privatni monopol. Činjenica je da se u svim sredinama loša privatizacija opravdavala i intervencijama sa strane da se ona što brže izvede. Problem je u tome što smo svi mi nekritično prihvatali te sugestije, potpuno odbacujući potrebu da se prvo uredi društveno-politički i ekonomski ambijent. Prelaz iz socijalističkog u kapitalističko uređenje okrenuto slobodnom tržištu, ne postiže se rasprodajom državne imovine, nego sistemskim preuređenjem države u svim njenim segmentima. Stoga je prvo trebalo izvršiti reformu javnog sektora: javne uprave, javnih finansija, javnih preduzeća, obaveznih fondova socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, upravljanja državnom i javnom imovinom i pravosuđa. Ova reforma bi u suštini razdvojila vlasništvo od upravljanja državnim kapitalom i na taj način eliminisala sve one loše rezultate proizašle iz dnevno-političkog upravljanja državnom imovinom, kojima se pravdala privatizacija koja je obezvrijedila i uništila dobar dio državne imovine. Čak i najliberalnije ekonomije poput američke, imaju državu kao jednog od najvećih i najuticajnijih vlasnika imovine, ali kroz zakonske okvire obezbjeđuju potpuno depolitizovano, odvojeno i profesionalno upravljanje tom imovinom, što onda daje iste rezultate kao i u privatnom sektoru. Uostalom, država bez svoje imovine primiče se komunističkom idealu u kome država odumire.

MONITOR: Kada govorimo o investicijama, kako vi ocjenjujete pravne okvire u kojima se one sprovode?
BUŠATLIJA: Naši zakoni su uglavnom proevropski samo po nazivu, ali bilo koja dublja analiza, na primjer Venecijanske komisije, te zakone karakteriše neusklađenim sa evropskim standardima. Ako se osvrnemo samo na privatizaciju, kao ključni tranzicioni problem, ustanovićemo da se tender smatra uspješnim ako prispije samo jedna pa čak i neispravna ponuda, a aukcija se smatra uspješnom ako se pojavi samo jedan učesnik. Čak i zemlje koje ne karakteriše visok novo demokratije, upražnjavaju norme po kojima uspjeh tendera potvrđuju najmanje tri ispravne ponude, a u mnogim zemljama se primjenjuje princip pet ispravnih ponuda, od kojih se najjeftinija i najskuplja odmah odbacuju. Aukcija, odnosno javno nadmetanje mora imati više učesnika baš radi nadmetanja, inače aukcija postaje sama suprotnost slobodnom tržištu.

MONITOR: Kakve su šanse da Crna Gora, u sadašnjem stanju njene političke i privredne klime kao i pravosudnih institucija, privuče nove investitore?
BUŠATLIJA: Mislim da šanse nisu naročito velike, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se kriza ne smiruje, iako nije jako vidna. Osnovni problem svih zemalja pogođenih krizom je što oni koji vas uvedu u krizu, bilo da je ona društvena, politička ili ekonomska, ti isti vas iz krize ne mogu izvući. Crna Gora i Srbija su očigledni primjeri, jer isti oni koji su svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem u prethodnom periodu, pomogli da zemlja uđe u krizu i danas su na vlasti. Institucionalna investicija iziskuje stabilno političko i ekonomsko stanje, predvidivo na dugi rok, što je u Crnoj Gori kao i u ostalim ex YU zemljama nemoguće. Poslovni ambijent naročito opterećuje zakonodavstvo, koje treba da zaštiti i državnu i privatnu imovinu. Praksa pokazuje da imovinski i korporativni procesi traju decenijama prije dobijanja pravosnažne presude, a izvršenje te presude je potpuno neizvjesno i nije praćeno od bilo kog državnog organa. Evropska praksa pokazuje da se u dobro uređenim zemljama pravosnažna presuda dobija u roku od dvije godine, a izvršenje u roku od 60-90 dana.

Arapi kao investitori

MONITOR: U Crnoj Gori i u Srbiji objeručke su prihvaćene ponude šeika i tajkuna sa dalekih meridijana i od države podržane njihove namjere da kupuju zemljište i objekte ili da na više decenija iznajmljuju kulturno-istorijska dobra. Gdje je tu granica „isplativosti” ?
BUŠATLIJA: Arapske zemlje koje žive od eksploatacije nafte, imaju potrebu za hranom, vodom i oružjem. U posljednjih 20-ak godina su shvatile da eksploatacija nafte ima ograničen rok i da će već 50-ih godina drastično opasti. Stoga su postale ozbiljni investitori. Saradnja sa tim zemljama se relativno lako ostvaruje, ukoliko imate šta da ponudite u oblastima koje ih interesuju. Nažalost, povjerenje stvoreno kroz pokret nesvrstanih, narušeno je raspadom Jugoslavije, a taj raspad je donio i ozbiljnu fragmentaciju industrije i doveo do toga da je vrlo teško ponuditi ozbiljne projekte. To se najbolje vidi na slučaju Srbije, koja je poslije 4-5 mjeseci pregovaranja postigla sporazum o investiranju 400 miliona eura u poljoprivredu, što je besmisleno mala cifra za arapske mogućnosti i zahtjeve. Dosadašnja iskustva u Crnoj Gori ne pokazuju nikakav rezultat. Podsjetimo se bolnice u Meljinama ili komercijalnog centra u Podgorici. Projekat Oraskoma na Luštici takođe ne pokazuje rezultat, ali je tu krivica uglavnom na egipatskoj strani koja je izgubila političku podršku padom prethodnog režima. Arapi su kao investitori dobri i poželjni, ali to nije dovoljno. Da bi se mogli privući, naročito u visoko tehnološke projekte, kao što je naoružanje ili informacione tehnologije, neophodna je reindustrijalizacija i industrijska reintegracija između ex-yu država. Ovaj proces počinje ozbiljnim planiranjem i usklađivanjem startegija razvoja zainteresovanih država, za šta ne postoji politička volja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Postkomunizam se širio sa Zapada na Istok, a sada se proces obrće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapad se suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku…Recentne su metode, dakako, obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma

 

MONITOR: U Hrvatskoj se  očekuju  i predsjednički izbori krajem godine. Da li će se Zoran Milanović ponovo kandidovati  SDP-a ?

PUHOVSKI: Milanović će se gotovo sigurno kandidirati za još jedan mandat. I pritom je formula, izgleda, dosta jednostavna – pobjedi li HDZ opet na parlamentarnim izborima, Milanović najvjerojatnije pobjeđuje na predsjedničkima. On je zaposjeo i značajan dio desnoga biračkog spektra, a ljevica ga dobrim dijelom gleda kao svojega. Zeleno-lijeva opcija može kandidirati nekoga od svojih, no bit će to, gotovo sigurno, alibi-kandidat/kinja.

MONITOR: Dugo traje i verbalno izražena netrpeljivost Predsjednika i Premijera Hrvatske.  Postoji li ili ne, manje-više stabilna podrška djelova javnog mnjenja jednom odnosno drugom visokom dužnosniku RH?

PUHOVSKI: Biračko je tijelo u Hrvatskoj već dugo stabilno, katkada se čini čak i petrificirano, svakih nekoliko godina dolazi tek do prelaska manjega dijela neodlučnih na neku novu političku adresu, koja se uskoro najčešće gasi. Milanoviću je sada uspjelo privući dio desnice upravo agresivnošću, pa i prostaklukom. No, pravi je problem u tomu što između dvojice funkcionara, predsjednika i premijera, nema bitnih razlika u političkim pozicijama. Radi se, kako bi to davno („Pozorište u kući“) rekao Đuza Stojiljković: “Al’ da mi se da da sam glavni ja!“

MONITOR: Kada je u Saboru nedavno Ivan Turudić izglasan za državnog tužioca sudija Visokog krivičnog suda, Milanović je tražio sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Turudić se zbog bliskosti HDZ-u i afera koje su ga pratile još kao sudiju u zagrebačkom Županijskom sudu, smatra-od strane opozicije i dijela javnosti, pogrešnim izborom. Plenković ga hvali jer je poništio presudu kardinalu Alojziju Stepincu…Da li i u Hrvatskoj postoje „partijske“ sudije i tužioci?

PUHOVSKI: I u Hrvatskoj postoje partijski suci i tužitelji, Turudić se od ostalih razlikuje „samo“ po javnoj brbljavosti i nedostatku opreza, što je oporba zdušno koristila. No, to nije dugoročna tema, jer opozicija i tako već godinama tvrdi da je Državno odvjetništvo pod HDZ-ovom kontrolom (iako hapse uglavnom njihove funkcionar(k)e zbog korupcije, što je i logično, jer imaju decenijama vlast u rukama). S druge strane, tužitelj nije bitna figura ni u jednome pravosudnom modelu, ipak sud odlučuje na kraju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, MANS: Sveopšte blaćenje koje pogoduje DPS-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najdegutantnija je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema nikakvih dokaza. Imamo sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u. U  javnosti se stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama

 

 

MONITOR: Kako komentarišete posljednju sjednicu Odbora za bezbjednost, ono što joj je prethodilo i reakcije poslije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Meni se čini da ministar  Milović na neki način preuzima ingerencije nekih drugih institucija i da se ponajmanje ponaša kao ministar pravde. Iako nam je izuzetno potrebna upravo ta funkcija kada su u pitanju neke ključne reforme,  od vetinga,  preko Zakona o oduzimanju imovine, do Zakona o sprečavanju korupcije i niza drugih zakona koji građani godinama čekaju. Umjesto toga,  Milović se ponaša više kao ministar unutrašnjh poslova ili možda šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Rasprava održana na Odboru je do sada nezapamćeno i nezabilježeno kompromitovanje sa svake strane. Zaista sam iznenađena da smo došli u fazu gdje je potpuno zaboravljeno sve ono što je radio prethodni režim zahvaljujući takvim optužbama. I stanje u koje nas je doveo kada su u pitanju sektor bezbjednosti ali i druge oblasti. To je krajnje razočaravajuće i pokazuje da umjesto da pokušavamo da izgradimo institucije, te se institucije sve više kompromituju.

Nadam se da će Vlada naći način i mehanizme da, poučena iskustvima svega onoga što se dešavalo na sjednici Odbora, nikad više ne dozvoli tu vrstu komunikacije između njenih visokih predstavnika.

MONITOR: Premijer se za sada drži po strani.  Kako vidite komentar ministra pravde  da je on Spajićeva politička kičma ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da Milović najviše šteti  Spajiću i da on trenutno predstavlja veliki teret za izvršnu vlast. Sigurna sam da nikome ne bi bilo ugodno da neko  govori da je njegova kičma, jer to implicira da on kičme nema.  To je velika uvreda za premijera Spajića. Iznenađena sam da se bilo koji ministar usudio da na takav način govori o predsjedniku  vlade u kojoj vrši funkciju.

MONITOR: Kako vidite relaciju Demokrate – PES vezano za bezbjednosni sektor?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Očigledno je da tu postoje ozbiljne nesuglasice za koje mislim da su izuzetno loše i po Vladu i po društvo. Negdje je bilo za očekivati, s obzirom na sličnost u politikama PES-a i Demokrata, da između njih postoji skladnija  saradnja. Međutim, svjedočimo tome da se ti odnosi dodatno komplikuju pogotovo sa ovim prozivanjem od strane gospodina Milovića.

Za društvo bi  bilo važno kada bi se što prije dođe do nekog rešenja i kompromisa i kada je u pitanju slučaj Brđanin i sektor bezbjednosti. Taj  sektor je duboko kriminalizovan od strane prethodnog režima, i mislim da  ove nesuglasice tome samo pogoduju.

MONITOR: U raspravama koje smo imali prilike da slušamo pominju se slučajevi međunarodnih bjegunaca. Čekajući da se utvrdi jesu li optužbe osnovane, čini se jasnim da se  bjegunci koriste za domaću upotrebu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Umjesto da mijenjamo  sistem i ona diskreciona ovlašćenja koja je prethodna  vlast integrisala u sistem kako bi omogućila trgovinu sa kriminalnim strukturama, mi smo došli u situaciju da se ta rešenja itekako koriste. I veliko je pitanje da li se zloupotrebljavaju,  ili je to urađeno iz nekih konkretnih ličnih interesa.

Kada je u pitanju slučaj Čamgoz, evidentno je da je on optužen za najteža krivična djela i da je zahvaljujuči odluci ministra pravde i dalje u Crnoj Gori. Građani plaćaju ogroman novac da bi ga štitili, umjesto da bude isporučen Turskoj.

Da li je to pitanje neke loše procjene ili loše namjere, to treba da odgovori Specijalno tužilaštvo. Opet kažem, umjesto da se bavimo time šta se dešavalo u prethodnom periodu, da loše prakse i zakone ispravljamo, mi svjedočimo da se sada  multiplikuju afere koje se vezuju za aktuelnu vlast. Ono što je najdegutantnije je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema  dokaza. Imamo jedno sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u.Tako se  u javnosti stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama.

MONTOR: Kad smo već kod DPS, kako vidite izbore novog rukovostva te partije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da niko ne doživljava novo rukovodstvo kao nekoga ko zaista donosi odluke u DPS-u. Do refrome te partije apsolutno nije došlo. Tamo se i dalje nalaze svi oni mračni kadrovi iz prethodnog sistema koji suštinski povlače konce iza scene. Vjerovati da odluke u DPS- u donosi Danijel Živković a ne Milo Đukanović ne može ni najnaivnija osoba na planeti. Mislim da je ta šansa propuštena iz razloga što se vrlo teško može naći snage u toj partiji da se oslobodi tako moćnih i uticajnih kadrova koji su okruživali Đukanovića. Ovo je na neki način najveća neusluga tim  mladim ljudima koji su došli i koje niko ne shvata ozbiljno. Oni  služe kao neka vrsta maske illi pokrića za one koji bi danas trebalo da budu u zatvoru.

MONITOR: Koliko je Crna Gora danas, tri godine nakon pada DPS-a, promijenila  sistem i krenula u drugom smjeru?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Gotovo nimalo, upravo iz razloga što ne postoji sistemski pristup rešavanju ogromnih problema koje je DPS ostavio. Imamo neke napore od strane SDT i hapšenja pojedinih visokih funkcionera, međutim to je i dalje izuzetno malo, znajući sa kakvim obimom kriminalnih aktivnosti smo se suočavali. Moje očekivanje je bilo da će svaka izvršna vlast koja dođe posle DPS –a staviti sve resurse na raspolaganje Specijalnom tužilaštvu da bi se taj sistem što prije očistio. Evo vidimo da  ni tri godine poslije smjene vlasti SDT nema nove prostorne kapacitete, a kamoli da imaju pristup bazama podataka. Tri godine nakon smjene vlasti nemamo gotovo nijedan slučaj koji su nove vlasti objavile, da se odnosi na zloupotrebe prethodnog režima. Naprotiv, na nekom manjem nivou, ali vrlo zabrinjavajućem, imamo preuzimanje tih praksi, pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje i nedostatak odgovornosti za izostanak rezultata. Očekivanja građana u velikoj mjeri su iznevjerena.

Moje očekivanje je bilo da će izvršna vlast, recimo, učiniti sve da utvrdi gdje se nalazi imovina koja je iznesena iz CG tokom  tri decenije vladavine DPS-a. Za to ne vidim da postoje bilo kakvi napori i da  je to bilo kome prioritet. Mislim da je prioritet da se ostane na vlasti,da se funkcije zgrabe i podijele  kako bi se što duže ostalo na vlasti, a ne da se uspostavi pravda. A ona je bitna, ne samo zbog radnji prethodnog režima, nego zbog toga što ako niko iz DPS-a ne bude odgovarao, neće odgovarati ni vlast posle . Mislim da je to i razlog zašto oni i ne pokušavaju da utvrde šta se ranije dešavalo nego iz tih praksi uče i očigledno, bar neke od njih, primjenjuju. Posebno me  strah je da će ako ostanu dugo na funkcijama, početi  da primjenjuju sve više tih praksi. Tako ćemo ući u  začarani krug gdje nema prevelike razlike između jednih i drugih struktura. Zato je strašno važno da insistiramo da postoji ogovornost DPS-a, da oni koji su uzeli ogroman novac zloupotrebama funkcija iz ove države taj novac vrate i završe u zatvoru, a ne da to postane normalizovano, pa da svako ko dođe na vlast može na taj način da se ponaša.

MONITOR: Tri godine kasnije, neobjašnjivom imovinom se gotovo ne bave institucije,već MANS. Objavili ste nedavno podatke vezano za slučaj Golubović, nakon čega je SDT formirao predmet.

MRKOVIĆ ĆALOVIČ: ASK je ona ista koja je bila u vrijeme prethodnog režima, čak je u pitanju i isti kadar koji je tu imenovan zahvaljujući očito i  preporukama Vesne Medenice. Skupština nije uradila ništa što je mogla da uradi i za šta je imala mehanizme da u prethodne tri godine promijeni takvo stanje. Sve dok na čelu bude kadar DPS-a sigurno nećemo imati ozbiljnijih rezultata. Ali je pitanje, zbog svega što sam ranije navela, da li će kadrovi nove vlasti postupati drugačije. Posebno brine to što nakon tri godine, od  našeg objavljivanja  slučaja gdje je u pitanju neko ko je u javnosti vrlo poznat, nismo imali maltene nikakvu reakciju od strane državnih organa. Ranije, dok su bili opozciija,  kada bi objavili takve informacije, oni bi danima komentarisali i pozivali institucije da djeluju. Sada je ta reakcija potpuno izostala. Dodatno, ukazujem da dva sina gospodina Golubovića i dalje rade u institucijama sistema. Na njih se vodi značajan dio te imovine. Jedan radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, drugi u Ministarstvu odbrane.  Makar u tom smislu bi institucije trebalo da krenu da djeluju i da vide odakle ta imovina i da li oni treba i dalje da ostanu na tim radnim mjestima, u tako osjetljivim institucijama sistema.

MONTOR: Koliko je onda realna najava da bismo do ljeta mogli ispuniti prelazna mjerla za poglavlje 23, 24?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: U posljednje vrijeme se pokazalo da je proces evropskih integracija mnogo više politički nego što je zasnovan na stvarnim postignućima. Postoji veliki interes u EU da se što prije ubrza proces proširenja zbog rata u Ukrajini. U tom smislu je možda i realno da nam Brisel progleda kroz prste i neke formalne korake prihvati kao suštinske. Ako bi smo govorili o suštinskim reformama apolutno nije realno. Nijesmo napravili ništa ozbiljnije u prethodne tri godine, a kamoli da to završimo za par mjeseci.

MONITOR: Kako vidite 100 dana Spajićeve vlade?

MARKOVIĆ ĆALOVIĆ:  Kada je  u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblast koju MANS prati, tu nemamo puno napretka ako ne računamo trule kompromise oko imenovanja u pravosuđu. Za koje vjerujem da će nam se debelo osvetiti jer nismo,  po mom mišljenju,  došli do osoba, koje će imati dovoljno hrabrosti da se suprotstave organizovanom kriminalu i korupciji na najvišim nivoima.

Nemamo nijedan novi predlog zakona, iako smo imali mnoge predloge koji su dolazili iz ovih struktura dok su bili opozicija. Osim Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je kao predlog usvojen krajem prošle godine. Taj zakon bi tek trebala da razmatra Skupština. Ukoliko on bude usvojen u onoj formi u kojoj ga je Vlada preložila, to će biti ogroman napredak i daće dodatne alate i civilnom društvu i medijima da vrše jaču kontrolu vlasti i otkrivaju slučajeve korupcije i raznih zloupotreba. To je pozitivan signal  izvršne vlasti, da je spremna da predloži zakon koji će nju izložiti mnogo većoj javnoj kontroli.

Vidjećemo da li će on u toj formi biti usvojen u parlamentu ili će ga prekrajati amandmanima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo