Povežite se sa nama

INTERVJU

MAHMUD BUŠATLIJA, ČLAN NACIONALNOG SAVJETA ZA EKONOMSKI OPORAVAK VLADE REPUBLIKE SRBIJE: Sprega političara, tajkuna i kriminalaca

Objavljeno prije

na

Masovna nezaposlenost, koja prati loše privatizacije i korumpirane političko-tajkunske elite, obilježila je decenije naših života. Gdje da tražimo greške i grijehe , a kako da dođemo do boljih rješenja? O tome smo razgovarali sa Mahmudom Bušatlijom, savjetnikom za razvoj i investicije i članom Nacionalnog savjeta za ekonomski oporavak Vlade Republike Srbije.

MONITOR: Skoro dvije decenije govori se o ulaganjima stranih investitora u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Kako ocjenjujete značaj i domete tog faktora za razvoj naših zemalja?
BUŠATLIJA: Ratne 90-e su pokazale da naše usitnjene ekonomije ne mogu živjeti u zatvorenom ambijentu, pogotovo u nametnutoj izolaciji i sankcijama, bez priliva stranih investicija. Nijedna od novonastalih zemalja nema samoodrživu ekonomiju, a zemlje sa manjim brojem stanovnika ne mogu postići ni minimalni obim ekonomije.

Poseban problem je što se strane investicije sastoje od direktnih investicija, portfolio investicija i srednjoročnih i dugoročnih kredita, što sve zajedno pokazuje naizgled dobar rezultat, ali se iz vida gubi činjenica da jedino onaj dio direktnih investicija koje završavaju u Green Field projektima donose zaposlenost i rast realne ekonomije. Tako se dnevnopolitički prikaz velikih uspjeha i ogromnih cifara stranih ulaganja svodi na promet nekretnina koji ne donosi zaposlenost, privatizacije koje uništavaju zaposlenost radi stalne težnje ka zloupotrebi građevinskog zemljišta, a ne na razvoj kupljene industrije i na kraju velikog zaduživanja kroz srednjoročne i dugoročne kredite koje enormno povećava javni dug i dugovanja privrede i građana, a nema nikakve ekonomsko-razvojne rezultate.

MONITOR: U Srbiji, ali i u Crnoj Gori, došlo je do odlaska nekih privatizacionih vlasnika. Za njima su ostali dugovi i nezbrinuti radnici. Da li je problem postojao već u strategiji privatizacije?
BUŠATLIJA: Svakako. Privatizacija ni u jednoj od ex -jugoslovenskih zemalja nije pokazala dobre rezultate. Privatizacije su u početku mahom imale predznak dnevne politike, pravdanjem da upravo ta i ta strana kompanija mora privatizovati neku našu, radi poboljšanja političkih odnosa sa zemljom porijekla kupca. Nakon toga je privatizacija krenula tokom koji je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić dobro dijagnosticirao kao spregu političara, tajkuna i kriminalaca, ali nikada ništa nije poduzeo protiv toga. To je donijelo podindustrijalizaciju i ogromnu nezaposlenost. U neuređenom poslovnom ambijentu najlakše će doći do špekulativnih investicija.

Moramo imati na umu da postoje dvije osnovne vrste investitora: špekulativne i institucionalne. Špekulativni investitori posluju po čuvenom principu G 17+ „uđi, izađi i gotovo”. Ne obazirući se na dugoročne planove, oni ulažu u projekte iz kojih mogu brzo izvući veliki profit, a zahvaljujući izrazito niskom porezu na dobit preduzeća i ostale poreske olakšice, taj profit iznose iz zemlje. Institucionalni investitori dugoročno planiraju, dolaze u zemlju da bi tu i ostali, refinansirajući profit u proširenje djelatnosti. Nedostatak političke volje, nesposobnost i zloupotrebe javne uprave u svim ex -jugoslovenskim zemljama, dovele su do toga da je bilo važnije obezvrijediti i rasprodati državnu imovinu, nego urediti poslovni ambijent i dozvoliti zdravu tržišnu konkurenciju svima, a posebno institucionalnim investitorima, da kroz privatizaciju ili što je još važnije kroz Green Field projekte ulaze na naša tržišta i tu ostaju. Direktna posljedica je izraženo prisustvo špekulativnih investitora, koji su koristili konjukturu dok je postojala, a sada kada je kriza smanjila ili potpuno ugrozila njihove profite, oni prepuštaju svoje aktivnosti ranijem vlasniku, državi, čineći čak i džentlmenske gestove prodajući državi svoju imovinu i svoje dugove za samo dolar.

MONITOR: Često se od tzv. proevropskih elita moglo čuti kako je potrebna „brza privatizacija”. Prodavalo se i „porodično srebro”. Da li je to „porodično srebro” važno i za državu kao što je za pojedinca, ili bi trebalo sve prodati da bi se spriječila, kako se kaže, nedozvoljena koncentracija i monopol?
BUŠATLIJA: Od državnog monopola gori je jedino privatni monopol. Činjenica je da se u svim sredinama loša privatizacija opravdavala i intervencijama sa strane da se ona što brže izvede. Problem je u tome što smo svi mi nekritično prihvatali te sugestije, potpuno odbacujući potrebu da se prvo uredi društveno-politički i ekonomski ambijent. Prelaz iz socijalističkog u kapitalističko uređenje okrenuto slobodnom tržištu, ne postiže se rasprodajom državne imovine, nego sistemskim preuređenjem države u svim njenim segmentima. Stoga je prvo trebalo izvršiti reformu javnog sektora: javne uprave, javnih finansija, javnih preduzeća, obaveznih fondova socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, upravljanja državnom i javnom imovinom i pravosuđa. Ova reforma bi u suštini razdvojila vlasništvo od upravljanja državnim kapitalom i na taj način eliminisala sve one loše rezultate proizašle iz dnevno-političkog upravljanja državnom imovinom, kojima se pravdala privatizacija koja je obezvrijedila i uništila dobar dio državne imovine. Čak i najliberalnije ekonomije poput američke, imaju državu kao jednog od najvećih i najuticajnijih vlasnika imovine, ali kroz zakonske okvire obezbjeđuju potpuno depolitizovano, odvojeno i profesionalno upravljanje tom imovinom, što onda daje iste rezultate kao i u privatnom sektoru. Uostalom, država bez svoje imovine primiče se komunističkom idealu u kome država odumire.

MONITOR: Kada govorimo o investicijama, kako vi ocjenjujete pravne okvire u kojima se one sprovode?
BUŠATLIJA: Naši zakoni su uglavnom proevropski samo po nazivu, ali bilo koja dublja analiza, na primjer Venecijanske komisije, te zakone karakteriše neusklađenim sa evropskim standardima. Ako se osvrnemo samo na privatizaciju, kao ključni tranzicioni problem, ustanovićemo da se tender smatra uspješnim ako prispije samo jedna pa čak i neispravna ponuda, a aukcija se smatra uspješnom ako se pojavi samo jedan učesnik. Čak i zemlje koje ne karakteriše visok novo demokratije, upražnjavaju norme po kojima uspjeh tendera potvrđuju najmanje tri ispravne ponude, a u mnogim zemljama se primjenjuje princip pet ispravnih ponuda, od kojih se najjeftinija i najskuplja odmah odbacuju. Aukcija, odnosno javno nadmetanje mora imati više učesnika baš radi nadmetanja, inače aukcija postaje sama suprotnost slobodnom tržištu.

MONITOR: Kakve su šanse da Crna Gora, u sadašnjem stanju njene političke i privredne klime kao i pravosudnih institucija, privuče nove investitore?
BUŠATLIJA: Mislim da šanse nisu naročito velike, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se kriza ne smiruje, iako nije jako vidna. Osnovni problem svih zemalja pogođenih krizom je što oni koji vas uvedu u krizu, bilo da je ona društvena, politička ili ekonomska, ti isti vas iz krize ne mogu izvući. Crna Gora i Srbija su očigledni primjeri, jer isti oni koji su svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem u prethodnom periodu, pomogli da zemlja uđe u krizu i danas su na vlasti. Institucionalna investicija iziskuje stabilno političko i ekonomsko stanje, predvidivo na dugi rok, što je u Crnoj Gori kao i u ostalim ex YU zemljama nemoguće. Poslovni ambijent naročito opterećuje zakonodavstvo, koje treba da zaštiti i državnu i privatnu imovinu. Praksa pokazuje da imovinski i korporativni procesi traju decenijama prije dobijanja pravosnažne presude, a izvršenje te presude je potpuno neizvjesno i nije praćeno od bilo kog državnog organa. Evropska praksa pokazuje da se u dobro uređenim zemljama pravosnažna presuda dobija u roku od dvije godine, a izvršenje u roku od 60-90 dana.

Arapi kao investitori

MONITOR: U Crnoj Gori i u Srbiji objeručke su prihvaćene ponude šeika i tajkuna sa dalekih meridijana i od države podržane njihove namjere da kupuju zemljište i objekte ili da na više decenija iznajmljuju kulturno-istorijska dobra. Gdje je tu granica „isplativosti” ?
BUŠATLIJA: Arapske zemlje koje žive od eksploatacije nafte, imaju potrebu za hranom, vodom i oružjem. U posljednjih 20-ak godina su shvatile da eksploatacija nafte ima ograničen rok i da će već 50-ih godina drastično opasti. Stoga su postale ozbiljni investitori. Saradnja sa tim zemljama se relativno lako ostvaruje, ukoliko imate šta da ponudite u oblastima koje ih interesuju. Nažalost, povjerenje stvoreno kroz pokret nesvrstanih, narušeno je raspadom Jugoslavije, a taj raspad je donio i ozbiljnu fragmentaciju industrije i doveo do toga da je vrlo teško ponuditi ozbiljne projekte. To se najbolje vidi na slučaju Srbije, koja je poslije 4-5 mjeseci pregovaranja postigla sporazum o investiranju 400 miliona eura u poljoprivredu, što je besmisleno mala cifra za arapske mogućnosti i zahtjeve. Dosadašnja iskustva u Crnoj Gori ne pokazuju nikakav rezultat. Podsjetimo se bolnice u Meljinama ili komercijalnog centra u Podgorici. Projekat Oraskoma na Luštici takođe ne pokazuje rezultat, ali je tu krivica uglavnom na egipatskoj strani koja je izgubila političku podršku padom prethodnog režima. Arapi su kao investitori dobri i poželjni, ali to nije dovoljno. Da bi se mogli privući, naročito u visoko tehnološke projekte, kao što je naoružanje ili informacione tehnologije, neophodna je reindustrijalizacija i industrijska reintegracija između ex-yu država. Ovaj proces počinje ozbiljnim planiranjem i usklađivanjem startegija razvoja zainteresovanih država, za šta ne postoji politička volja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo