Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA MILOŠ, REDITELJKA FILMA KLIP: Širom otvorenih očiju

Objavljeno prije

na

Debitantski dugometražni igrani film rediteljke i scenaristkinje Maje Miloš Klip, koji predstavlja tešku i šokantnu priču o životu tinejdžera u jednom beogradskom predgrađu, odlično je prihvatila inostrana publika i kritika. Na filmskom festivalu u Roterdamu početkom godine osvojio je nagradu za najbolji film – Tigar, a nakon toga uslijedile su brojne nagrade među kojima su za najbolji debitantski film na festivalu Peace and Love u Švedskoj, za najbolji debitantski film na festivalu u Briselu, kao i nagradu za najbolju režiju na Transilvanija film festivalu… Film i dalje osvaja publiku u regionu i po svijetu, gdje se ređaju mnoga priznanja. U filmu ima puno scena seksa, konzumiranja alkohola i droge, nasilja. Iako su kritičari saglasni da je Klip energično, buntovno, autentično, iskreno i otkrivajuće djelo, Ministarstvo kulture Rusije odbilo je prikazivanje filma u toj zemlji.

MONITOR: Evropskoj publici postali ste poznati kada je vaš debitantski film ,,Klip” na filmskom festivalu u Roterdamu osvojio dva priznanja – nagradu ,,Tigar” za najbolji film i nagradu holandske kritike. Koliko vam je teško bilo da snimate ,,lokalni” film, a da ipak postane univerzalan i da ga ovako prihvati inostrana publika?
MAJA MILOŠ: Želela sam da napravim film koji se na realističan način, direktno i otvoreno bavi problemima sa kojim mladi danas odrastaju. Pošto su problemi odrastanja danas potpuno različiti od perioda kad sam ja bila tinejdžerka, bilo je jako važno dugo istraživanje. Želela sam da film bude autentičan, od kostima, scenografije, govora, ponašanja, tako da smo sve segmente istraživali. Tokom tog procesa stekla sam utisak da mladi danas imaju ogromnu energiju koju ne znaju kako da kanališu, da bes, agresija, destrukcija i autodestrukcija izbija iz njihovog ponašanja i da često ne možemo da prepoznamo ljubav jer je iskazuju na dosta grub način. Želela sam da vidim kako se u tako surovoj okolini rađa ljubav, empatija i nežnost i kako se ispoljava. Modeli ponašanja u kojoj se preuzimaju identiteti mačo muškarca i žene koja naizgled nema tabue, potreba da se zarad ljubavi uradi sve za osobu, potreba za samopredstavljanjem, distanciranje od socijalno prihvatljivih formi ponašanja nisu specifični samo za Srbiju to jest možemo ih uočiti u svim većim gradovima širom sveta, tako da je tema univerzalna, a autentičnost i lokalnost su napravili utisak realnosti koju su ljudi širom sveta mogli da prepoznaju.

MONITOR: Na internetu su dostupni mnogi klipovi na kojima se vide kako se tinejdžeti opijaju, maltretiraju jedni druge, nastavnike, snimaju scene seksa. Zanima me zašto ste se baš odlučili da snimate film ovakve tematike?
MAJA MILOŠ: Ideju da snimam Klip sam upravo dobila kad sam videla te snimke na internetu. Ti snimci su mi delovali jako grubi iako nije bilo ekstremnog nasilja u njima. Interesovalo me je kako današnji tinejdžeri odrastaju u surovom okruženju. Nisam želela da se bavim događanjima koji dospevaju na naslovne strane jer je to eksces. Film oslikava ono što je ispod radara, i koliko god da nam se to ne dopada, postaje rastuća tendencija.

MONITOR: Koliko ste se dugo pripremali za film, koliko ste istraživali i kako ste našli glumce, jer znamo da su većina od njih maloljetni, glavna glumica Isidora Simijonović, je tada imala samo 14 i po godina?
MAJA MILOŠ: Još 2006. godine sam počela da istražujem i da radim na scenariju. Godine 2008. napisala sam prvu ruku scenarija i tad smo počeli sa kastinzima koji su trajali dve godine tokom kojih smo i razgovarali sa preko hiljadu mladih ljudi o njihovim iskustvima i iskustvima iz njihove okoline. Znala sam da je najvažnije za film da glumci budu odlični zbog realističnosti i velikog spektra scena u filmu. Kad sam videla svakog ponaosob od mladih glumaca koji igraju u filmu potpuno sam se zaljubila u njih. Četiri meseca smo imali glumačke probe tokom kojih smo dosta improvizovali i dobro se upoznali. Mislim da je jako važno što smo radili u atmosferi u kojoj smo razvili odnos pun ljubavi i poverenja. Sve što smo radili na filmu je bilo precizno osmišljeno i temeljno rađeno tako da je od ideje do premijere prošlo šest godina.

MONITOR: Iako ste na špici filma naznačili da nijedna maloljetna osoba nije učestvovala u scenama seksa, zanima me kako su reagovali roditelji glavnih glumaca nakon gledanja filma i koji su im uslovi bili da dozvole djeci da snimaju film?
MAJA MILOŠ: Roditelji svih mladih glumaca su bili oduševljeni i jako ponosni na svoju decu jer su napravili izuzetne uloge. Imali su zadatak da naprave kompleksne likove koji su potpuno različiti od njih samih i da iznesu na svojim leđima ceo film. Imali su veliki dijapazon scena koje su glumački izazov i za mnogo iskusnije glumce. Sa svim maloletnim glumcima i sa njihovim roditeljima sam pričala veoma otvoreno šta želim od filma i kako će sve izgledati. Imali smo glumačke probe četiri meseca tokom kojih smo se jako dobro upoznali i stekli poverenje jedni u druge i napravili odnos pun ljubavi i razumevanja, bez osuđivanja i sramote da se bilo šta kaže. Sa Isidorom i Vukašinom koji igraju glavne uloge i koji su glumili u scenama seksa sam imala dugotrajne probe scene seksa i ta snimanja su bila i najzabavnija jer su druge scene bile emotivno i glumački mnogo zahtevnije.

MONITOR: Bavili ste se problemima mladih bez zatvaranja očiju. Nikog niste osudili, ali na kraju niste dali ni odgovore na brojna pitanja koja se postavljaju tokom filma. Da li je potrebno da mladi vide film ili je vaša ideja bila da snimite film samo za odrasle?
MAJA MILOŠ: Želja mi je da se roditelji zapitaju šta se događa sa njihovom decom i malo otvorenije pristupe nihovim problemima. Volela bih da i mladi vide film jer mislim da je retka prilika da vide film koji se bez osuđivanja bavi njihovim problemima. Meni je bilo najvažnije da ljudi kad vide film razmisle šta se događa u njihovoj okolini i zapitaju se kako mogu da pomognu tim mladim ljudima.

MONITOR: Film se nedavno našao u centru skandala u Rusiji, kada je Ministarstvo kulture odbilo da izda dozvolu za njegovo prikazivanje. Vaš komentar?
MAJA MILOŠ: Jako mi je žao što ruska publika neće videti film u bioskopima jer mislim da su problemi sa kojima odrastaju mladi u Srbiji i Rusiji jako slični. Mislim da prikazivanje filma ne može nikome da naškodi jer i ako ne vide na filmu, takvu vrstu ponašanja će videti u svom okruženju i neće biti zaštićeni. Takođe mislim da upravo prikazivanje filma kao što je Klip može da pokrene diskusiju, a ako se društvo bavi određenim problemom i pokuša da razume mlade ljude, to je jedina mogućnost da pokušamo da im pomognemo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IRENA RADOVIĆ, AUTORKA KNJIGE MOBING U CRNOJ GORI, DIREKTORICA INVESTICIONO-RAZVOJNOG FONDA: Sve više mobinga oko nas  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moje i iskustvo brojnih u Crnoj Gori svjedoči da nije prijatno, ni lako, kada, obavljajući profesionalno i časno javnu dužnost, morate da rušite staklene plafone i suprotstavljate se moćnim pojedinicima koji smatraju da su iznad zakona

 

 

MONITOR: Monitor je objavljivao djelove iz Vaše knjige o žrtvama mobinga. Kako biste sumirali opisane slučajeve mobinga? 

RADOVIĆ: Knjiga Mobing u Crnoj Gori koju sam izdala uz podršku Evropske zadužbine za demokratiju (EED) sublimira sve što sam naučila o pravu, nejednakosti, zlostavljanju i rodno zasnovanoj diskriminaciji na radnom mjestu i političkim uticajima analizirajući sopstveno i iskustva drugih u Crnoj Gori. Uočavajući porast mobinga i visoku ekonomsku i socijalnu cijenu za društvo u cjelini zahvalna sam što je Monitor prepoznao značaj ove važne teme i crnogorskoj javnosti približio iskustva žrtava mobinga i izazove u postupanju i djelotvornosti institucija.

U svih devet slučajeva koje je Monitor prenio radi se o vertikalnom, tj. mobingu nadređenog nad zaposlenim. U dvije trećine slučajeva žrtve mobinga su jedno ili više lica ženskog pola starosne dobi između 35 i 45 godina.

U ulozi pravosnažno osuđenih izvršilaca mobinga su bez izuzetka nadređeni rukovodioci muškog pola, dok su tuženi velika preduzeća, organi državne uprave, javna preduzeća i ustanove i odgovorna lica kod ovih pravnih lica. S izuzetkom Saveza Sindikata, u svim ostalim slučajevima zlostavljanje na radu je sudski pravosnažno utvrđeno u javnom sektoru. U sudskim sporovima u kojima je utrvđen mobing u ulozi mobera su se, po pravilu, našli čelnici javnih institucija koji su istovremeno bili funkcioneri srednjeg i nižeg ranga u hijerarhiji vladajuće političke partije.

MONITOR: Kakav je odnos i postupanje institucija nadležnih za primjenu Zakona o zabrani mobinga?

RADOVIĆ: Veliki broj radnih sporova i sve veći broj predstavki crnogorskih građana pred Evropskim sudom za ljudska prava ukazuju da je mobing sve prisutniji u našem radnom okruženju.

O efektima nadzora Uprave za inspekcijske poslove nad primjenom Zakona o zabrani zlostavljanja na radu ilustrativno govori podatak da je za period 2012–2022. godine od podnešenih 108 inicijativa, kojima je ukazano na nepravilnosti u primjeni Zakona i zatražen inspekcijski nadzor, svega u jednom slučaju Inspekcija rada izrekla zakonom predviđenu kaznu. Tom prilikom sankcionisan je poslodavac u privatnom sektoru, kaznom u iznosu od 600 eura. To je jedina kazna koju je Inspekcija rada izrekla za kršenje odredbi Zakona o zabrani mobinga u periodu njegove desetogodišnje implementacije.

Od 2012. godine učinak crnogorskog pravosuđa svodi se na svega sedam sudskih presuda kojima je pravosnažno utvrđen mobing i 95 odbijenih tužbenih zahtjeva. Prva pravosnažna presuda za mobing donesena je 2017. godine, dakle u šestoj godini implementacije Zakona, dok je dužina trajanja ovih sudskih procesa u prosjeku 4,4 godine do pravosnažnosti sudske presude, iako zakon nalaže postupanje sa posebnom hitnošću u radnim sporovima.

MONITOR: Žrtve ni u jednom dosadašnjem sljučaju mobinga nijesu dobile valjanu satisfakciju. Što je razlog tome?

RADOVIĆ: Rekla bih da se radi o ozbiljnom raskoraku između zakona i implementacije. Svega sedam pravosnažnih presuda kojima je utvrđen mobing tokom decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu dokazuje da je teško ostvariti primjerenu institucionalnu i sudsku zaštitu. Razlozi su brojni, ali uglavnom leže u zloupotrebi procesnih pravila, nedovoljno upućenom sudskom kadru, a nerijetko i ciljanom izostanku pravilne interpretacije postojećih zakonskih normi u svakodnevnoj praksi, te nepreciznostima u samom zakonskom okviru. Značajan faktor je i politički uticaj na institucije, te sljedstvena nespremnost institucija da djeluju „protiv države“ u uslovima kada je država najveći poslodavac, a moćni pojedinci u partijskoj hijerarhiji mahom čelnici javnih i državnih ustanova i preduzeća.

MONITOR: Moberi ne samo što se blago kažnjavaju, već često i napreduju u službi. Što je potrebno da se taj sistem promijeni?

RADOVIĆ: Analiza je pokazala da su u lokalnim samoupravama i javnim preduzećima moberi, i nakon višestrukih pravosnažnih presuda za nasilje na radnom mjestu, nesmetano nastavili sa rukovođenjem na istaknutim funkcijama, te bivali i unaprijeđeni. Takođe, u svih sedam slučajeva u kojima je sudski utvrđeno zlostavljanje na radu, poslodavac nije od izvršioca mobinga nadoknadio iznos štete koji je isplatilo žrtvama mobinga. Tako su, umjesto mobera, troškovi sudskih postupaka i odšteta žrtvama mobinga pali na teret crnogorskih građana. Ujedno su, uprkos javnom interesu, pojedine sudije odbijale tužbene zahtjeve žrtava da se presuda za zlostavljanje na radu objavi u sredstvima javnog informisanja. Uz činjenicu da su pravosnažne presude anonimizirane, proističe da u prethodnom periodu nije bilo ni javne osude, ni materijalne štete za mobera. Samim tim, ni podsticaja da se nasilje ne ponovi u budućnosti. Na taj način šalju se poruke da se zlostavljanje na radnom mjestu isplati, te da izvršioci mobinga mogu zlostavljanje nesmetano ponoviti bez bojazni od procesuiranja i kazne.

Evidentno je da postojeće stanje zahtijeva unapređenje pravnog okvira bez odlaganja, kao i odgovorno djelovanje nadležnih organa, medija i civilnog društva,  uz razumijevanje da problem zlostavljanja na radu ne predstavlja samo lični problem zaposlenog, već značajan društveni i ekonomski problem. U cilju otklanjanja nedostataka aktuelnog zakonskog okvira, Vladi Crne Gore je u decembru 2022. godine upućen inovirani Zakon o zabrani zlostavljanja na radu, uz očekivanje da bude u najskorije vrijeme upućen u skupštinsku proceduru.

MONITOR: Kako ste doživjeli to što vam je nedavno uručeno najviše francusko odlikovanje – Legija časti?

RADOVIĆ: Moje i iskustvo brojnih u Crnoj Gori svjedoči da nije prijatno, ni lako, kada, obavljajući profesionalno i časno javnu dužnost, morate da rušite staklene plafone i suprotstavljate se moćnim pojedinicima koji smatraju da su iznad zakona. Ovo priznanje mi je satisfakcija za sve preživljeno, te ohrabrenje svima koji se zalažu za pravednije crnogorsko društvo, zemlju slobodnih pojedinaca i funkcionalnih institucija, u kojem žene i muškarci imaju jednake šanse.

Zahvalna sam i ponosna što sam prva žena u istoriji Crne Gore kojoj je dodijeljeno ovo najprestižnije francusko odlikovanje, uručeno prvi put crnogorskom državljaninu/državljanki nakon obnove nezavisnosti.

Takođe, ovaj gest Francuske sam, osim kao počast mojoj zemlji i meni, doživjela i kao priznanje vrijednostima i rezultatima rada tima Investiciono-razvojnog fonda na čijem sam čelu. Moram istaći da je ovo bila izuzetna godina za Investiciono-razvojni fond koju su smo zaokružili i godišnjim priznanjem Unije poslodavaca Crne Gore za doprinos pružen razvoju MMSP i ženskog preduzetništva u Crnoj Gori.

MONITOR: Kakvi su planovi Investiciono-razvojnog fonda za ovu godinu?

RADOVIĆ: Tokom 2023. godine fokus će biti na unapređenju zelene i digitalne tranzicije crnogorske ekonomije u saradnji sa resornim ministarstvima i opštinama, kao i pružanju podrške ravnomjernom regionalnom rastu kroz razvoj infrastrukture. U narednom periodu ćemo nastaviti sa podrškom projektima koji unapređuju konkurentnost mikro, malog i srednjeg biznisa i doprinose očuvanju postojećih i otvaranju novih radnih mjesta. IRF će voditi računa da ponuda bude stimulativna za razvoj preduzetništva, naročito kroz podršku posebnim ciljnim grupama – ženama, mladima, individualnim poljoprivrednim proizvođačima i drugim ranjivim kategorijama koje imaju otežan pristup finansijama.

Kako je to nedavno najavio ministar finansija, godina pred nama biće posvećena  stvaranju zakonskih i drugih pretpostavki za transformaciju IRF-a u Crnogorsku razvojnu banku kroz proces usklađivanja s najboljim iskustvima razvojnih banaka EU. Izuzetno cijenimo spremnost Evropske investicione banke, banke EU, da IRF-u obezbijedi tehničku podršku u cilju daljeg razvoja institucije, uz podršku naših partnera iz slovenačke SID banke i hrvatskog HBOR-a, kako bi nastavili da snažimo podršku crnogorskoj privredi.

MONITOR: Da li nas očekuje veća kriza nego tokom protekle godine?

RADOVIĆ: Vremena su izazovna, kako za globalnu, tako i za crnogorsku ekonomiju. Očekujem da Investiciono-razvojni fond, kao i u prethodnom kriznom razdoblju, bude jedan od instrumenata očuvanja privredne aktivnosti, ali i daljeg napretka uz primjenu standarda održivog razvoja.

Podsjetiću da duže vrijeme funkcionišemo u uslovima globalne zdravstvene i bezbjedonosne krize, te kontinuirane neizvjesnosti poslovnog ambijenta. Svjedočili smo smanjenju investicione aktivnosti i očekivanjima ulaska u recesiju, usljed uticaja inflacije, energetske krize, poremećaja u lancima snabdijevanja, kao i rasta kamata na međunarodnom finansijskom tržištu. Ono što su nagovještaji i očekivanja u ovom trenutku jeste da će monetarna politika ECB nastaviti da se zaoštrava tokom 2023. godine.

Sve prethodno nesporno utiče  na crnogorsku ekonomiju koja nije dovoljno otporna, tako da  Crna Gora mora raditi na stvaranju podsticajnog ambijenta za razvoj privrede, njenoj diversifikaciji, ali i boljem iskorišćenju potencijala u oblasti poljoprivrede, energetike i turizma. Politička stabilnost, predvidiv i transparentan poslovni ambijent, zasnovan na vladavini prava i poštovanju zakonskih okvira i procedura standard je razvijenih ekonomija.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Ubi nas ,,prejaka pamet”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne brinem za velesile, već bih da mi riješimo: Ko smo i šta smo mi, gde hoćemo da budemo, kako to da ostvarimo i ko nas i čime predstavlja

 

MONITOR: Aleksanadar Vučić je prošle godine najavio formiranje „srpsko-patriotskog“ bloka koji bi trebalo da bude nosilac državotvorne ideje. Ponovio je da odlazi sa čela SNS-a. Koliko to može biti povezano sa realizacijom „pokreta državotvorne ideje“ i ko bi i sa kojim doprinosom Vučićevoj politici mogao da se nađe u tom „kolu“?

JANKOVIĆ: Vučić ne improvizuje, već političke tokove kontroliše određenim metodama. On zna da je u ljude prirodno usađena težnja za promenama. Posle više od decenije na vlasti, nagomilanih afera i ljudi koji su mu postali balast, zašto bi pasivno čekao da ga vreme uhvati na spavanju? Okolnosti su takve da može da bira kada i kako da povede novu igru, da među svojim kadrovima promeša karte, svojim glasačima da katarzu (a pri tom ih ne uplaši neizvesnošću od nečeg zaista novog), i da opoziciji baci novu rukavicu u lice da se bave njom umesto sobom. On, istina, ima i priliku da stvarno pobedi sebe i uvede preko potrebne istinske promene, da vrati podelu vlasti i tako ojača državu, ili pak može opet da napravi privid, samo veći nego kada menja vladu – može da sebe „ponovo izmisli“; da se smeni samim sobom i okruži još opskurnijim likovima da među njima izgleda bolje. Ali je li to ono što Srbiji  treba? Ja ga ne potcenjujem niti mu se smejem, od početka njegove vlasti mi ništa nije smešno. Ali znam da njegov novi kostim neće dati odgovore na dalje izazove za Srbiju.

MONITOR: Dolaskom Aleksandra Bocan Harčenka i Kristofera Hila za ambasadore Rusije i SAD-a u Srbiji, bilo je jasno da ponašanje Srbije i Srba u regionu ulaze ponovo u fokus ovih država. Može li se razmišljati i o tome da je njihova uloga značajnija od diplomatske borbe na našem uskom regionalnom terenu?

JANKOVIĆ: Pitanja Kosova, Srbije i Crne Gore od momenta ruske agresije na Ukrajinu postala su mnogo bitnija i Vašingtonu i Moskvi jer svako od njih na svoj način predstavlja ogledno polje, pokaznu vežbu, argument, izgovor ili presedan u igri mnogo većih uloga, što je predsednik Putin i otvoreno iskazao. U globalnoj partiji šaha u kojoj su skinuli rukavice (mada je to suviše fina metafora za sukob u kome ljudi masovno ginu), i Rusiji i SAD-u je bitno da znaju da li su ovaj region i države u njemu crne ili bele boje – njihove ili protivničke. Ambasadori Bocan-Harčenko i Hil su predstavnici velesila koje znaju i uzimaju šta im treba, a mi smo region u kome se prečesto neće ni ono što se hoće, a šta se stvarno hoće – to niko više  i ne zna. Ja dakle ne brinem o ulogama ambasadora, već bih da mi rešimo ko smo i šta smo, gde i s kim hoćemo da budemo i šta smo za to spremni da uradimo, te ko da nas i kako predstavlja, pa da te ciljeve i ostvarujemo. A ne kao ovo mrcvarenje sa EU: 20 i kusur godina „pridruživanja“ i gde smo bili – nigde, šta smo radili – ništa.

MONITOR: Govori se da će američke bezbjednosne službe „duboko zamrznuti“ saradnju sa kolegama u Srbiji, što se objašnjava bliskim vezama koje šef BIA Aleksandar Vulin ima sa ruskim službama bezbjednosti. Koliko je ovaj potez SAD-a značajan i može li se proširiti i na prekid saradnje i pomoći i u drugim oblastima?

JANKOVIĆ: Nema tu ništa suštinski novo u Srbiji, ali su sada međunarodne okolnosti drugačije. Odavno je za neke službe važilo ne samo da imaju bliske veze sa stranim, već da su njihova produžena ruka. Takva etiketa sledi kada, npr. u realnom vremenu nekom šaljete sirove obaveštajne podatke o kretanju trećih lica. BIA nije bila ruska baza, a ne znam da li se to promenilo – u tom svetu istina često nije tamo gde se preko medija  „otkriva“ da jeste. To da neki ljudi na značajnim pozicijama u službama vole da ih smatraju za ruske, američke ili nečije treće, pa se čak time i hvale, to je neki čudan patriotizam za koji uzor verovatno imaju u pojedinim političarima. U svakom slučaju, posebno posle promena u obaveštajnim zajednicama nakon 11. septembra, suštinski se ne može sarađivati sa jednom službom, a isključiti drugu, jer su povezane. A da li će timovi FBI sa pripadnicima BIA opet da treniraju pucanje, to je predstava. Ja svakako ne bih voleo da bilo ko prekine saradnju od interesa za bezbednost ljudi sa bilo kojom našom službom.

MONITOR: Često ima incidenata u našem regionu koji se mogu označiti i kao šovinistički. Sada se to desilo na dječijem takmičenju u fudbalu, u Sarajevu. Međunarodna zajednica i tzv. velike sile su uspjele da prekinu rat, ali su društva ostala prepuštena sama sebi, pritisku političkih i crkvenih oligarhija, i organizovanog kriminala?

JANKOVIĆ: Nacionalizam navijača je ogledalo nečeg u državi. Ja nisam anacionalan i ne prihvatam nastojanja da se nacija, etnička pripadnosti i poreklo stave u negativnu konotaciju. Verujem da i svetu i čovečanstvu doprinosimo svojim posebnostima. Poznajem dobro osećaj „ja sam građanin sveta“, ali mislim da treba da ga razumemo kao težnju ka univerzalnim ljudskim vrednostima i duhovnoj širini, a ne bezličnosti ili još gore, jednoobraznosti. Realnost je i da država i nacija pod imenom „Svet“ ne postoje. Može li migrant koji spasava život od ratova u Aziji i Africi da na granici EU kaže – „ja sam građanin Sveta i tretirajte me isto kao Šveđanina, Nemca ili Francuza“? Tačno je i da ništa kao osećaj pripadnosti naciji i veri nije sa toliko strašnim posledicama zloupotrebljeno, odjeke zloupotreba videli smo i sad u Sarajevu. Ali, istina je i da je trener pokušao da spreči strašne reči hrvatske mladeži prema srpskom rodu, a bosanska policija brzo privela osumnjičene za brutalni napad na srpsku porodicu. Bitka između dobrog i lošeg oduvek se vodi i vodiće se, pitanje je na kojoj smo strani mi i da li sedimo skrštenih ruku.

MONITOR:  Očekuje se da Bajden uskoro objavi svoju zvaničnu kandidaturu za predsjedničke izbore. Dok predstavnik Rusije u UN tvrdi da nema pravnog osnova da se sudi ruskom rukovodstvu za zločine u Ukrajini, Bajdenova administracija bi htjela da se to sprovede. Ni Rusija ni SAD nisu podržale djelovanje Međunarodnog krivičnog suda. Kako vidite mogućnost za djelovanje međunarodnog pravnog poretka u ovom slučaju?

JANKOVIĆ: Istoriju su do sada pisali i međunarodni poredak organizovali pobednici, nekad i licemerno kako ste ilustrovali, a ne bih rekao da je rat u Ukrajini i ceo sukob koji on predstavlja završen, ni da će skoro da bude. Ni jedan ratni zločinac ne bi trebalo da prođe nekažnjeno, ali da li će „pravda umeti da peva kao što su žrtve pevale o njoj“, da parafraziram Branka Miljkovića? Želim da tako bude. A inače, ne očekujem da se predsednik Bajden ponovo kandiduje. On je to istina najavio, ali bez te najave bi njegov autoritet pred kraj mandata lako počeo da slabi.

Vi i ja smo eto, analizirali Vučića, EU, Ameriku i Rusiju…bavili se i previše onim što ne možemo da promenimo, a evo i zašto: možda po prvi put u modernoj političkoj istoriji autokratije imaju način da se neograničeno održe na vlasti, i to receptom koji se primenjuje globalno: delu populacije koji je skloniji „čvrstoj ruci“ preko svih kanala, medija i mreža ponavlja  se  ,,Vođa zna sve najbolje!“ i jača se njihova disciplina. To nije novo, ali nova je ogromna moć novih tehnologija da znaju i beleže sve o svakome, da otkriju ko je čemu sklon i da ga zaspu totalnom, a personalizovanom propagandom. U stvari, do sada nerešiv problem i nije bio kako okupiti pokorne pristalice, već kako trajno kontrolisati neistomišljenike, buntovnike i stručnjake slobodnog duha, jer i oni su znali da se organizuju, preuzmu vlast i načine promene. E, za njih je stvorena druga mantra: ,,Ti znaš sve najbolje!“ i manifest:  „Budi opozicija svakome, uvek o svemu imaj svoje mišljenje i ne prihvataj ničiji autoritet. Budi nepokoran; najlepši si i najpametniji, potpuno slobodan i jedinstven; tebi lider ne treba, to je sloboda…“ i to nam se primilo. I tako, malo ljudi sad može da donosi odluke u ime većine i da ih partijska država kakve-takve kako-tako sprovodi, dok sa druge strane najčešće nema odluke jer svi imamo svoju analizu i najpametniji predlog za sve. Ako do odluke i dođemo biće kasno. A ako kojim slučajem nije – neće biti sprovedena jer nam je izvršavanje ispod časti, a država ne radi za nas. I bićemo svako ostrvo za sebe, u sve totalitarnijim autokratskim državama, sve dok pamet nastavljamo da brkamo sa mudrošću.

 

Samo međunarodna istraga može otkriti istinu o ubistvu Olivera Ivanovića

MONITOR: Pet je godina od ubistva Olivera Ivanovića koje se smatra političkim ubistvom. Sve je drugo u vezi sa njim na nivou politikantskih objašnjenja, a sudski postupak koji se vodi u Prištini ne djeluje da će dovesti ni do osude organizatora na terenu i neposrednih izvršilaca, a još manje do naručilaca ubistva – tvrdi se da i zaštićeni svedoci odustaju. Da li je moguće ovaj postupak izmjestiti i tako ga privesti kraju?

JANKOVIĆ: Do koliko-toliko celovite istine bi se u ovim okolnostima moglo doći upravo preko međunarodne istrage. Ona je dakako moguća – npr., generalni sekretar UN uputio je 2009. godine međunarodne istražitelje da rasvetle ubistvo bivše pakistanske premijerke Benazir Buto, počinjeno kada je krenula u novu političku kampanju. Taj tim je otkrio da su državne bezbednosne snage namerno ignorisale informacije o planovima za atentat i tako ga omogućile, a zatim lažirale istragu i prikrivale dokaze. Međutim, za međunarodnu istragu je potreban poziv vlade. Ako zvanični Beograd i Priština stvarno dele nezadovoljstvo brzinom i sveobuhvatnošću tekućeg sudskog postupka na koji formalno ne mogu da utiču, onda mogu da pozovu na međunarodnu istragu koja bi rasvetlila sve okolnosti i pozadinu ubistva.

 

 

EU treba integracija Balkana koliko je i nama EU potrebna kao oslonac

MONITOR: Tanja Fajon je, kao izaslanica EU, ponovila da će EU prekinuti pristupne pregovore sa Crnom Gorom ukoliko se Ustavni sud ne učini funkcionalnim. Vidljivo je da je Brisel veoma uzdržan kada se radi o Srbiji i da tu nema javnih prijetnji. Kako to da razumijemo?

JANKOVIĆ: Iznenadilo bi me da se to desi. Evropskoj uniji treba integracija Zapadnog Balkana isto koliko je i nama potreban oslonac u vidu EU. Kakav to globalni igrač može da bude Brisel, ako su mu u sopstvenom dvorištu ratovi i krize, a nova pridruživanja propadaju? I šta ako neke opozicione stranke u članicama EU svojim vlastima i Briselu postave pitanje – ko je kriv za pogrešne procene i koliko ste to novca evropskih poreskih obveznika potrošili za integraciju zemalja Zapadnog Balkana koju prekidate? Zato ne očekujem takve rezove, niti ih priželjkujem. Jer ponavljam, koliko EU trebamo mi, toliko i ona treba nama kao oslonac i pravac. Stari – socijalistički i nesvrstani smo davno napustili, novi sami nismo bili jaki da izgradimo, a nismo stvarno prihvatili ni onaj koji je EU za to vreme zacrtala. I zato smo kao društva dezorjentisani. A ako se Fajon pita šta to neka zemlja Balkana nije uradila, ne može da se ne pita šta su to ona i njene kolege sve vreme pogrešno radile. Ja bih voleo da se postave oba pitanja, ali ne svađalački, osvetnički već konstruktivno, i da se počne sa drugačijim, iskrenijim i principijelnijim pristupom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo