Drama Drekavac je debitantski komad Maje Todorović, studentkinje četvrte godine dramaturgije Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Tekst je pobijedio na prvom konkursu za dramski prvijenac, koje je ustanovilo Beogradsko dramsko pozorište, a na čijoj Novoj sceni je nedavno izveden u režiji Milene Pavlović-Čučilović. U glumačkoj ekipi su: Sandra Bugarski, Milorad Damjanović, Vladan Milić, Andrija Kuzmanović, Ivana Nikolić, Milan Čučilović i Dejan Matić. Muziku je potpisala grupa SARS.

MONITOR: Na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta nedavno je premijerno izvedena predstava „Drekavac”, rađena po vašem tekstu, a najavljena je kao savremena drama o porodici, odrastanju i ljubavi. Kažite nam o tom komadu, o čemu se u njemu radi, koje probleme obrađujete i kad ste ga pisali?
TODOROVIĆ: Drekavac je drama koju sam pisala kao ispitni rad na trećoj godini dramaturgije kod profesora Boška Milina. Pisana vrlo realistično, s primjesama crnog humora, to je priča o iskupljenju i oproštaju. Radnja se odvija blizu Beograda, kraj rijeke gdje Dimitrije, mladić od 24 godine živi s dva starija brata, Nenadom i Mirkom i majkom Anđelijom koji na organizovan način krijumčare drogu, oružje i cigarete, prikrivajući ga legalnim transportom mesa i mesnih prerađevina. Porodičnu idilu remeti dolazak Marine, djevojke koju Dimitrije dovodi, iako niko u porodici, pa ni Marina sama, ne zna zašto. Majku Anđeliju duboko pogađa što u kući živi još neka žena osim nje, jer je navikla da ona bude jedina žena u životu svojih sinova. Međutim, Marinin dolazak je samo povod za porodične sukobe koji se očigledno već dugo vremena guše, a na kraju se završavaju u krvi i suzama. Ono što je meni bilo interesantno i što me potaklo na pisanje jeste spoj ljubavne priče i porodične drame smješten u sumorno okruženje periferije i kriminala. Mada je Beograd tu, negdje blizu, junaci su potpuno izmješteni iz tog svijeta i imaju neki svoj, zatvoren, sa svojim pravilima i kodeksima. Moji likovi su uvijek ljudi koje poznajem, lično ili iz priča, čije me sudbine dodiruju na neki način i zato imam potrebu da pišem o njima. Iako se smijemo tim likovima, njihovim ciničnim i nemoralnim djelima, ujedno se sa smijehom, gotovo neprimjetno, nagomilava gorčina i težina kada shvatimo koliko su svi oni neostvareni i izgubljeni u vremenu i prostoru koji ih okružuje.

MONITOR: Drama je izabrana za najbolji tekst na prvom konkursu Beogradskog dramskog pozorišta za dramski prvijenac. To je veliko priznanje za studenta dramaturgije, jer postoji veliki broj tekstova koji se nikad ne postave na neku scenu, a zaslužuju da zažive. Koje je bilo obrazloženje žirija, šta im se posebno dopalo u tekstu?
TODOROVIĆ: Svakako da je veliko priznanje s obzirom na to da sam postala jedan od najmlađih izvođenih domaćih pisaca u 65 godina rada BDP-a. U obrazloženju žiri je naveo da im se posebno dopalo što: ,,autorka vispreno i tačno, na crnohumorni način, prikazuje raspad porodice marginalaca, ali i pronalazi svetlo na kraju tunela. Tekst se bavi i preispitivanjem morala, ponašanja, normi”.

Mislim da je u ovom kratkom obrazloženju rečeno zaista ono najbitnije- da je to priča o nama, sada i ovdje. Lijepo je što mnogi reditelji pokazuju interesovanje za drame stranih savremenih pisaca ili osavremenjavanje klasika, ali nije lijepo da se mladi pisci koji imaju šta da kažu na račun navedenih zapostavljaju. Beogradsko dramsko pozorište je ovim konkursom dalo šansu da se, ne samo preko mog teksta, već i još nekoliko radova mladih talentovanih ljudi, pokaže da postoje ozbiljni, iako mladi autori, na koje treba obratiti pažnju.

MONITOR: Zašto se drama zove „Drekavac”?
TODOROVIĆ: Simboličan naziv ovog komada Drekavac i šta je ono zapravo, najbolje objašnjava replika iz komada: „To je malo dlakavo stvorenje koje stalno gazi na svoje krzno i urla mešavinom plača i zavijanja vukova. Ujka mi je pričao da je to duh dečaka koji ne može da nađe mir. Neko treba da mu oprosti”. Dimitrije traži oproštaj, ali nije jedini kom treba nešto da se oprosti. Svi junaci ove drame imaju dosta toga za praštanje. Neki će oprost dobiti, a neke će drekavac proganjati do sudnjeg dana.

MONITOR: Kako je predstava prihvaćena u Beogradu?
TODOROVIĆ: Na moju veliku radost publika je reagovala baš onako kako sam se nadala. Smijeh koji na kraju prekida muk, gorčina i iskrena emocija. Za mene je to najbitnije, da vidim da ih se ono što pišem tiče, da ljudi nisu ravnodušni. Važno je da ljudi nekako reaguju: pozitivno ili negativno, smijehom ili suzama, da ih se tiče, samo da ne ostanu mirni. Gromoglasan aplauz, suze i smijeh… Ja sam vidjela kod publike ono što sam željela da osjete dok gledaju moj komad. Za mene je to dovoljan uspijeh. Hoće li i kako će reagovati kritika, novine i slično, manje je bitno.

MONITOR: Dramu je režirala Milena Pavlović-Čučilović, koja je inače i glumica. Zanima me kako ste vas dvije sarađivale i da li je tekst mijenjan tokom postavljanja predstave?
TODOROVIĆ: Sasvim je normalno da svaki tekst doživi neke promjene u procesu realizacije. Tekst uvijek nudi mogućnost različitih čitanja, vizura i ideja. Reditelji su ti koji odlučuju šta će od svega toga na kraju ostati na sceni. Mnogi pisci bi na kraju ove rečenice vjerovatno dodali – nažalost. To nije nimalo čudno s obzirom na to da se često događa da tekst dosta izgubi pogrešnim čitanjem, pomjeranjima likova ili žanra, rediteljskom pretencioznošću ili nesigurnošću… Ali to je sudbina pisca, kako u pozorištu tako i na filmu, da ne mogu mnogo da utiču na krajnji ishod. Meni je drago što sam sarađivala s Milenom koja prije svega zna da sasluša pisca. Ja sam dolazila na čitajuće probe, tako da smo promjene u tekstu rješavale zajedno. Vrlo je bitno da se držite svojih stavova i mišljenja, ali i da naučite da pravite kompromise. Mislim da sam ja kroz ovu saradnju to uspijela da naučim. Naš zajednički rad na tekstu je bio uvijek normalna konverzacija iz koje bi naposletku uvijek izašlo rešenje koje nam se objema činilo kao najbolje. Drago mi je što je Milena u mom tekstu prepoznala stvari koje su meni bile bitne još u fazi pisanja i na svoj način ih prenijela na scenu. Mileni sam pak najviše zahvalna što je cio rad na predstavi bio zabavan, atmosfera uvijek pozitivna. Za mladog pisca je jako bitno da od svog prvog projekta ne doživljava sve neprijatnosti koje ovaj posao može da nosi sa sobom. Uz sjajnu glumačku ekipu i Milenu ja sam imala sreću da uživam na svakoj probi.

MONITOR: Odrasli ste u Herceg Novom, gdje ste na Filmskom festivalu pisali scenarija za otvaranja, uređivali festivalski Bilten. Imate li planove da sarađujete s nekim crnogorskim pozorištem?
TODOROVIĆ: Herceg Novi je moj grad, mjesto gdje se osjećam najljepše, gdje sam kod kuće. Zato mi je i san da se jednog dana upravo na tom Festivalu poklonim kao autor filma. Moram da priznam da mi se to već desilo na prošlom Festivalu, gdje je u selekciji studentskih filmova bio i film za koji sam pisala scenario. Nadam se da će se to uskoro ponoviti i na Kanli kuli u glavnoj selekciji. Isto je i sa pozorištem. U svim mojim dramama, pa i scenarijima, iako nisu smješteni u Crnu Goru, jasno se osjeti uticaj miljea i mentaliteta mjesta iz kog potičem, i od kog ja nikako ne pokušavam da pobjegnem. Naprotiv, ja mislim da je to ono što moje radove čini posebnim i drugačijim.

Miroslav MINIĆ