Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO TOMAŠ, PJESNIK: Ko će nam sada biti Predrag?

Objavljeno prije

na

Marko Tomaš je pjesnik iz Mostara, rekli bi neki. Drugi, pak, da je i pjesnik svih nas. Rođen je u Ljubljani, gimnaziju završio u Somboru, radio je i živio u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Mostaru, a njegova se poezija čita širom naših zemalja. Pjesme su mu prevedene na engleski, nemački, italijanski, francuski.

Jedan je od pokretača i urednika mostarskog časopisa Kolaps, a objavljivao je tekstove u BH Danima, Glasu Istre i Feral Tribuneu.

MONITOR: Umro je Predrag Lucić. Bez njega će, napisali ste, mnogima od nas biti još teže u dolini samoće koju smo posadili gramzivošću, pohlepom i vojnim paradama. Šta takvi ljudi znače za naše doline samoće?
TOMAŠ: Kako je rekao Boris Dežulović, nema u našem jeziku riječi koja bi mogla opisati Predraga i njegov značaj i veličinu. On je bio ona riječ previše u našem jeziku jer nema ovaj i ovakav svijet mjernih jedinica ni u jeziku za takve ljude. Cohen je, pak, jednom rekao da je čovjeku najteže kad mu umre učitelj, ne jedan od ovih diplomiranih učitelja, ne govorim o činovnicima makar i među njima ima onih koji su dostojni zvati se učiteljima. Meni je zbog toga užasno teško. Predrag mi je bio mentor, pravi, istinski učitelj u onom antičkom smislu, vraćao mi samopouzdanje kad sam mislio da nema mjesta za mene na ovoj planeti i činio je to nenametljivo, kao fol usputnim opaskama i nekim sitnicama koje bi učinio, a vjerujte kod njega su i sitnice bile veće od svega što drugi mogu i reći i učiniti. Na žalost, mi smo kulturice nedostojne pravih veličina. Predrag je postavio ljestvicu visoko, visoko i kad bismo samo krenuli na put ka tim visinama već bismo postali i bolji ljudi i bolja društva. Neću ni govoriti kakav bi nebeski narod svi skupa postali kad bismo samo mogli dobaciti do bilo koje Predragove ideje, a kamoli njegovog djela.

MONITOR: Lucić je za vas napisao da pišete bespoštedno i da vaše ,,srce ne može okoštati”. To je veliki kompliment za pjesnika. Poručio je onima koji vas nijesu upoznali da je krajnje vrijeme da to učine. Ko je Marko Tomaš?
TOMAŠ: Trenutačno sam čovjek koji oplakuje odlazak učitelja. Inače, postavila si mi najteže pitanje koje može biti upućeno čovjeku. Učim tko sam čak i u ovom trenutku. Učim se i živjeti s tim. Još ne znam što ću biti kad porastem. Trudim se sitnim prevarama kupiti vrijeme. Trudim se biti prijatelj, brat, sin, ljubavnik i osjećam se nedostojnim i nedovoljnim u svakoj od tih uloga. Ne znam što je to sa mnom. Osjećam se kao čovjek bez ikakve konstrukcije, bez svojstava, ponekad. Zato mi, recimo, sad nije jasno zašto bi ikoga interesirala moja nemuštost i moje slabosti. Ložim vatru i trudim se ugrijati dnevni boravak nakon dva dana izbivanja od kuće. Pitam se koliko je mojih ljudi trenutno u ovom istom stanju. A vidim ih kako koracima premjeravaju vlastite sobe, napolju nam isto sivo nebo, u grudima klupko neutješnosti. Moje misli svako malo skreću ka sjećanju na učitelja. Znam još puno njih koji to čine. Posljednje smo jugoslavensko pleme koje je ostalo bez dijela duše. Ja sam nitko i ništa. To i jeste mjera čovjeka. Previše si bitnosti dajemo a da ne znamo vlastite granice. I onda pohlepa i ambicije i cijeli užas u koji smo bačeno ovako usamljeni. Tražimo ipak odgovor na pitanje tko će nam sada biti Predrag?

MONITOR: U tekstu koji ste posvetili Luciću, kazali ste da ste nedavno svjedočili žudnjama za nekim novim podjelama iza kojih stoje potpuno besmisleni interesi kapitala. O kakvim podjelama ste govorili?
TOMAŠ: Bio je Šćepandan ili kako ga već tko zove. Neki su ljudi postrojavali vojske i bulaznili o koječemu kako to i obično čine bez imalo osjećaja za stanje u kojem se nalazi tzv. obični čovjek. Teritorijalne podjele ili težnje ka istima samo su dio priče o razjedinjavanju ljudi. Razjedinjavanja, teritorijalna, samo su dio konstrukcije velike samoće u koju se ljude gura. Mi moramo biti sami jer samo tako od nas mogu napraviti nekakva robotizirana bića koja se imaju privesti svrsi reprodukcije, rasta BDP-a i tome sličnih budalaština. Gledam maloprije kroz prozor, sivkast dan, mediteranska južina oblizuje mostarske sokake, vidim rijetke prolaznike, hodaju nekako kao da se muče, glave zabijene pod kišobrane a pogleda uprtih u zemlju, hodaju nekako ugašeno, besciljno. U ovakvim danima, čini mi se, možeš vidjeti pravo stanje ljudi. Znaš, kad otvoriš vratašca na peći vatra se razigra, a ljudi mi djeluju kao da sagorijevaju, prigušeno, polako, a umjesto daljeg zatvaranja valjalo bi pronaći vrata kojima bismo otvorili ljude i u njima razigrali plamen života.

MONITOR: Za sebe kažete da volite misliti da nijeste jugonostalgičar, jer vrijeme po vama treba da gurnemo dalje. Kakva je budućnost ovog našeg, da kažem, jugoslovenskog prostora, koji su pojele podjele i interesi?
TOMAŠ: Ne znam, neke priče naprosto treba završiti i tražiti neka nova rješenja. Danas nisam politički vispren, takav je dan. Nekako treba pronaći model koji bi bio idealan za nekakav normalan razvoj ali, prije toga, treba otvoriti ona vrata na ljudima. To bi bio neki novi svijet bez straha jer ljudi se zatvaraju jedni spram drugih zbog straha kojim se operira kao političkim alatom. Jugoslavija je trebala od plemena, narodčića, takorekuć, stvoriti nekakav narod kojem je jasno koje su mu zajedničke vrijednosti i kakvu budućnost želimo. To nije upalilo. A onda, dojma sam, u jednom trenutku iz politke je budućnost nestala kao ideja. A užas koji se u čovjeku budi uzrokovan je upravo privremenošću svega oko nas, nemamo se na što osloniti, ne znamo, dakle, ni kuda krenuti. Tko sam onda ja da proričem budućnost. Mogu ja sad svašta lupetati ali eno im Tarabića pa neka od njih uče budućnost kad već nismo htjeli držati je u vlastitim rukama.

MONITOR: Potpisali ste Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Šta su tom zajedničkom jeziku donijele podjele?
TOMAŠ: Kaos. Kaos unutar jezika. Još malo podjela i borbe. Besmislenih rasprava. Odvlačenja pažnje ljudima od činjenice da stvar koju ne možemo kontrolirati preuzima svijet. Samo se kapital danas nesmetano kreće svijetom, a ljude se ponovno zatvara unutar granica pa čak i jezičkih. Ajde da se što bolje ne razumijevamo i eto vam još jednog začina samoće u kojoj trebamo živjeti. Pitam se danas kad se Europa ponovno misli o povećanoj kontroli granica što ćemo mi uopće u takvoj Europi, ta jedina neupitna vrijednost Europe odlazi k vragu i o kakvom onda jedinstvu govorimo. Sve se nekako raspada. No, možda je to samo iluzija jednog deprimiranog pojedinca, možda negdje drugdje vlada neviđen optimizam ali kad ga netko sretne neka mi javi da obnovim vjeru u ljude kao zajednicu.

MONITOR: Jedna vaša knjiga nosi naziv ,,Zbogom fašisti”. Kad ćemo im zaista reći zbogom. I hoćemo li?
TOMAŠ: Tim sam se pjesmama pokušao oprostiti od fašista u sebi, od malog zajedljivog čovjeka koji sve i svakoga želi staviti pod kontrolu vlastite sujete i ega. Na političkoj razini pojma nemam što bih ti rekao. Kad pobijedimo samoću, kad pobijedimo strah koji nas u nju tjera i više nikada ne dopustimo da nama ovlada onda će valjda to biti to. Ali ja sam naivni, zaneseni dječarac i smiješno je uopće što na takvoj adresi tražite odgovore na takva pitanja.

MONITOR: Šta je sa ljevicom?
TOMAŠ: Trenutačno je jedina ljevica kojoj vjerujem ona kojom Mohammad Salah trpa golove protivnicima Liverpoola. Ovo drugo, to je sve samo obična simulacija, privid, ispunjavanje nekakve forme. Demokracija je klopka. Živimo u njezinoj diktaturi. Imamo privid izbora a zapravo tko god opslužuje sustave ovakve kakvi jesu ti politički akteri razmišljaju i rade na isti način.

MONITOR: Trebamo novo jedinstvo među ljudima, rekli ste. Hoće li ga biti?
TOMAŠ: Volio bih da dođe do njega. Ali do istinskog jedinstva. Do otvaranja ljudi jednih prema drugima. O stvarnom bratstvu govorim. Bratstvu duša.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo