Povežite se sa nama

INTERVJU

MARKO TOMAŠ, PJESNIK: Ko će nam sada biti Predrag?

Objavljeno prije

na

Marko Tomaš je pjesnik iz Mostara, rekli bi neki. Drugi, pak, da je i pjesnik svih nas. Rođen je u Ljubljani, gimnaziju završio u Somboru, radio je i živio u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Mostaru, a njegova se poezija čita širom naših zemalja. Pjesme su mu prevedene na engleski, nemački, italijanski, francuski.

Jedan je od pokretača i urednika mostarskog časopisa Kolaps, a objavljivao je tekstove u BH Danima, Glasu Istre i Feral Tribuneu.

MONITOR: Umro je Predrag Lucić. Bez njega će, napisali ste, mnogima od nas biti još teže u dolini samoće koju smo posadili gramzivošću, pohlepom i vojnim paradama. Šta takvi ljudi znače za naše doline samoće?
TOMAŠ: Kako je rekao Boris Dežulović, nema u našem jeziku riječi koja bi mogla opisati Predraga i njegov značaj i veličinu. On je bio ona riječ previše u našem jeziku jer nema ovaj i ovakav svijet mjernih jedinica ni u jeziku za takve ljude. Cohen je, pak, jednom rekao da je čovjeku najteže kad mu umre učitelj, ne jedan od ovih diplomiranih učitelja, ne govorim o činovnicima makar i među njima ima onih koji su dostojni zvati se učiteljima. Meni je zbog toga užasno teško. Predrag mi je bio mentor, pravi, istinski učitelj u onom antičkom smislu, vraćao mi samopouzdanje kad sam mislio da nema mjesta za mene na ovoj planeti i činio je to nenametljivo, kao fol usputnim opaskama i nekim sitnicama koje bi učinio, a vjerujte kod njega su i sitnice bile veće od svega što drugi mogu i reći i učiniti. Na žalost, mi smo kulturice nedostojne pravih veličina. Predrag je postavio ljestvicu visoko, visoko i kad bismo samo krenuli na put ka tim visinama već bismo postali i bolji ljudi i bolja društva. Neću ni govoriti kakav bi nebeski narod svi skupa postali kad bismo samo mogli dobaciti do bilo koje Predragove ideje, a kamoli njegovog djela.

MONITOR: Lucić je za vas napisao da pišete bespoštedno i da vaše ,,srce ne može okoštati”. To je veliki kompliment za pjesnika. Poručio je onima koji vas nijesu upoznali da je krajnje vrijeme da to učine. Ko je Marko Tomaš?
TOMAŠ: Trenutačno sam čovjek koji oplakuje odlazak učitelja. Inače, postavila si mi najteže pitanje koje može biti upućeno čovjeku. Učim tko sam čak i u ovom trenutku. Učim se i živjeti s tim. Još ne znam što ću biti kad porastem. Trudim se sitnim prevarama kupiti vrijeme. Trudim se biti prijatelj, brat, sin, ljubavnik i osjećam se nedostojnim i nedovoljnim u svakoj od tih uloga. Ne znam što je to sa mnom. Osjećam se kao čovjek bez ikakve konstrukcije, bez svojstava, ponekad. Zato mi, recimo, sad nije jasno zašto bi ikoga interesirala moja nemuštost i moje slabosti. Ložim vatru i trudim se ugrijati dnevni boravak nakon dva dana izbivanja od kuće. Pitam se koliko je mojih ljudi trenutno u ovom istom stanju. A vidim ih kako koracima premjeravaju vlastite sobe, napolju nam isto sivo nebo, u grudima klupko neutješnosti. Moje misli svako malo skreću ka sjećanju na učitelja. Znam još puno njih koji to čine. Posljednje smo jugoslavensko pleme koje je ostalo bez dijela duše. Ja sam nitko i ništa. To i jeste mjera čovjeka. Previše si bitnosti dajemo a da ne znamo vlastite granice. I onda pohlepa i ambicije i cijeli užas u koji smo bačeno ovako usamljeni. Tražimo ipak odgovor na pitanje tko će nam sada biti Predrag?

MONITOR: U tekstu koji ste posvetili Luciću, kazali ste da ste nedavno svjedočili žudnjama za nekim novim podjelama iza kojih stoje potpuno besmisleni interesi kapitala. O kakvim podjelama ste govorili?
TOMAŠ: Bio je Šćepandan ili kako ga već tko zove. Neki su ljudi postrojavali vojske i bulaznili o koječemu kako to i obično čine bez imalo osjećaja za stanje u kojem se nalazi tzv. obični čovjek. Teritorijalne podjele ili težnje ka istima samo su dio priče o razjedinjavanju ljudi. Razjedinjavanja, teritorijalna, samo su dio konstrukcije velike samoće u koju se ljude gura. Mi moramo biti sami jer samo tako od nas mogu napraviti nekakva robotizirana bića koja se imaju privesti svrsi reprodukcije, rasta BDP-a i tome sličnih budalaština. Gledam maloprije kroz prozor, sivkast dan, mediteranska južina oblizuje mostarske sokake, vidim rijetke prolaznike, hodaju nekako kao da se muče, glave zabijene pod kišobrane a pogleda uprtih u zemlju, hodaju nekako ugašeno, besciljno. U ovakvim danima, čini mi se, možeš vidjeti pravo stanje ljudi. Znaš, kad otvoriš vratašca na peći vatra se razigra, a ljudi mi djeluju kao da sagorijevaju, prigušeno, polako, a umjesto daljeg zatvaranja valjalo bi pronaći vrata kojima bismo otvorili ljude i u njima razigrali plamen života.

MONITOR: Za sebe kažete da volite misliti da nijeste jugonostalgičar, jer vrijeme po vama treba da gurnemo dalje. Kakva je budućnost ovog našeg, da kažem, jugoslovenskog prostora, koji su pojele podjele i interesi?
TOMAŠ: Ne znam, neke priče naprosto treba završiti i tražiti neka nova rješenja. Danas nisam politički vispren, takav je dan. Nekako treba pronaći model koji bi bio idealan za nekakav normalan razvoj ali, prije toga, treba otvoriti ona vrata na ljudima. To bi bio neki novi svijet bez straha jer ljudi se zatvaraju jedni spram drugih zbog straha kojim se operira kao političkim alatom. Jugoslavija je trebala od plemena, narodčića, takorekuć, stvoriti nekakav narod kojem je jasno koje su mu zajedničke vrijednosti i kakvu budućnost želimo. To nije upalilo. A onda, dojma sam, u jednom trenutku iz politke je budućnost nestala kao ideja. A užas koji se u čovjeku budi uzrokovan je upravo privremenošću svega oko nas, nemamo se na što osloniti, ne znamo, dakle, ni kuda krenuti. Tko sam onda ja da proričem budućnost. Mogu ja sad svašta lupetati ali eno im Tarabića pa neka od njih uče budućnost kad već nismo htjeli držati je u vlastitim rukama.

MONITOR: Potpisali ste Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Šta su tom zajedničkom jeziku donijele podjele?
TOMAŠ: Kaos. Kaos unutar jezika. Još malo podjela i borbe. Besmislenih rasprava. Odvlačenja pažnje ljudima od činjenice da stvar koju ne možemo kontrolirati preuzima svijet. Samo se kapital danas nesmetano kreće svijetom, a ljude se ponovno zatvara unutar granica pa čak i jezičkih. Ajde da se što bolje ne razumijevamo i eto vam još jednog začina samoće u kojoj trebamo živjeti. Pitam se danas kad se Europa ponovno misli o povećanoj kontroli granica što ćemo mi uopće u takvoj Europi, ta jedina neupitna vrijednost Europe odlazi k vragu i o kakvom onda jedinstvu govorimo. Sve se nekako raspada. No, možda je to samo iluzija jednog deprimiranog pojedinca, možda negdje drugdje vlada neviđen optimizam ali kad ga netko sretne neka mi javi da obnovim vjeru u ljude kao zajednicu.

MONITOR: Jedna vaša knjiga nosi naziv ,,Zbogom fašisti”. Kad ćemo im zaista reći zbogom. I hoćemo li?
TOMAŠ: Tim sam se pjesmama pokušao oprostiti od fašista u sebi, od malog zajedljivog čovjeka koji sve i svakoga želi staviti pod kontrolu vlastite sujete i ega. Na političkoj razini pojma nemam što bih ti rekao. Kad pobijedimo samoću, kad pobijedimo strah koji nas u nju tjera i više nikada ne dopustimo da nama ovlada onda će valjda to biti to. Ali ja sam naivni, zaneseni dječarac i smiješno je uopće što na takvoj adresi tražite odgovore na takva pitanja.

MONITOR: Šta je sa ljevicom?
TOMAŠ: Trenutačno je jedina ljevica kojoj vjerujem ona kojom Mohammad Salah trpa golove protivnicima Liverpoola. Ovo drugo, to je sve samo obična simulacija, privid, ispunjavanje nekakve forme. Demokracija je klopka. Živimo u njezinoj diktaturi. Imamo privid izbora a zapravo tko god opslužuje sustave ovakve kakvi jesu ti politički akteri razmišljaju i rade na isti način.

MONITOR: Trebamo novo jedinstvo među ljudima, rekli ste. Hoće li ga biti?
TOMAŠ: Volio bih da dođe do njega. Ali do istinskog jedinstva. Do otvaranja ljudi jednih prema drugima. O stvarnom bratstvu govorim. Bratstvu duša.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore

 

 

MONITOR: Kako vidite izlazak iz PES-a predsjednika države Jakova Milatovića, i isključenje ministra pravde iz te partije Andreja Milovića?

VUKOVIĆ: Prvo što mi pada na pamet je komentar predsjednika te partije i aktuelnog premijera Milojka Spajića na pitanje novinara vezano za sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore na kojoj je ministar Milović bio targetiran kao problematičan tip od strane šefa Specijalnog policijskog tima. Spajić je tada rekao da ono što se čulo na sjednici „priliči muškoj svalačionici iz IVa, IVb… razreda…“ Aktuelna dešavanja u njegovoj stranci su takođe uporediva sa nadgornjavanjem tinejdžera u svlačionici željnih dokazivanja i moći.

Pokret Evropa sad meni liči na grupu ljudi koja se okupila sticajem okolnosti i koju ne povezuje nikakva čvrsta ideološka armatura, osim želje za dokazivanjem i moći. Čim te armature nema, onda su diobe i odlasci dio neke političke normalnosti. Osim toga, već na početku su pokazali da nijesu odmakli od autoritarnih modela političkog organizovanja u kome se insistira na monolitnosti i lojalnostim, a ne na unutarpartijskom pluralizmu koji kroz argumentovanu debatu vodi do odluka većine koje poštuje partijska manjina. U autoritarnim partijama i neistomišljenike u svojim redovima doživljavaju kao neprijatelje koje treba eliminisati, tako da mi se čini da Evropa sad funkcioniše po tome modelu.

Milatovićevo istupanje vidim kao dio pragmatičnog otklona od Spajićeve i Vladine olako obećane brzine reformi i boljeg života i mapiranje, u zavjetrini funkcije predsjednika države, neke izvjesnije vlastite političke budućnosti.

Iza Milovićevog isključenja izgleda da takođe stoji pragmatizam, kojim partijsko vođstvo žrtvuje važnu figuru zarad produžetka partije i zaštite ’kralja’.

MONITOR: Kako se to  može odraziti na buduće političke procese i funkcionisanje vlasti?

VUKOVIĆ: Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vrijeme, izgleda, obezbjeđuje alibi

 

MONITOR: Nedavno se navršilo 16 godina otkako je Skupština Kosova proglasila nezavisnost. Kada se govori o Kosovu, uvijek su u fokusu odnosi Albanaca i Srba. Mijenjale su se vlasti i u Beogradu i u Prištini, koliko i kako su se mijenjali međuetnički odnosi, i „zvanični“ i „nezvanični“?

LAZAREVIĆ: Odnosi srpskog i albanskog naroda su se dodatno zaoštrili unazad nekoliko godina. I jedni i drugi nastupaju sa pozicija samoviktimizacije i optuživanja druge strane za zlodela. Dijalog izostaje, a javni prostor je sa obe strane kontaminiran mržnjom, promocijom nasilja i propagande. Kod srpske zajednice dominira i strah, pride. Samoopredeljenje je podiglo očekivanja svom biračkom telu kada je u pitanju odnos prema Srbiji, Severu Kosova, kao i svojevrsnom istorijskom revizionizmu, i u taj balon su poslednju godinu dana uvukli i one koji su tradicionalno bili naklonjeniji drugim strankama – pre svega PDK, kao i LDK, i AAK. Ovakva situacija koincidira upravo sa promenom vlasti u Prištini. Dvadeset pet godina nakon konflikta, do pomirenja srpskog i albanskog naroda nije došlo, ali se život tokom godina normalizovao do nivoa izgrađene konstruktivne komunikacije, dijaloga i saradnje – bilo na pojedinačnom, ili lokalno-opštinskom nivou; ili čak, epizodno, i između samih pregovaračkih strana. Sa takvom je praksom prekinuto dolaskom Samoopredeljenja na vlast. Kako je za tango potrebno dvoje, zvanični Beograd prenaglašava već očigledne negativne efekte politike Samoopredeljenja po Srbe sa Kosova u meri izjednačavanja ‘kurtizacije’ Severa sa ‘okupacijom’, iako je sam Sever pod međunarodnom vojnom i administrativnom jurisdikcijom još od ‘99-sa čim se Srbija saglasila, kao i postepenim prenošenjem jurisdikcija na kosovske vlasti. Sever je de fakto militarizovan merama Prištine. Citiraću i utisak koji je vidjiv na severu – “ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vreme, izgleda, obezbeđuje alibi za postupke koje jedino iskreno ne odobravaju Srbi sa Kosova, ali i čija se volja ni za jednu stranu istinski ne računa.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

MONITOR: Vlasti se za sada hvale izborom upražnjenih pozicija u vrhu pravosuđa. Koliko je dobro obavljen taj zadatak?

MINIĆ: Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s Vladama i nakon promjene vlasti.

Sa iskustvom neposrednog očevica protivustavnog dijeljenja pravde i zastupanja imovinskopravnih interesa Crne Gore od strane dviju izabranih sutkinja Ustavnog suda Crne Gore kažem da je forma zadovoljena a suština, nažalost, nepromijenjena i opredijeljena dominacijom neodgovrne partitokratije.

MONITOR: Ministar pravde najavio je brojne izmjene zakona koje se tiču pravosuđa, od kojih su neke osporavane, kao i novi specijalni sud. Kako komentarišete te najave?

MINIĆ: Kao sve zbrzavane aktivnosti o stvarima za koje je neophodno najšire uključenje, inače našeg preskromnog potencijala, kompetentnih ljudi. Te izmjene se  kvalitetno mogu donijeti nakon svestranog stručnog sagledavanja stanja i mjera u skladu sa sveobuhvatno utvrđenim potrebama.

MONITOR: Doskorašnja zastupnica u Strazburu Valentina Pavličić podnijela je tužbu protiv Vlade zbog razrešenja. Kako komentarišete oluku Vlade da razriješi zastupnicu Pavličić prije odluke Ustavnog suda?

MINIĆ: Karakterističan volunatrizam od strane ove kao i prethodnih Vlada nakon “osvježenja”. Uz  ignorantski odnos prema neophodnim procedurama, i bez temeljinog  pristupa u oblasti razrješenja i imenovanja.

MONITOR: Ove sedmice uhapšen je jedan od suvlasnika kompanije Bemax i više drugih osoba zbog šverca cigareta. Kako vidite tu akciju SDT –a?

MINIĆ: Kao jedan u nizu primjera odlučnosti odgovornog nosioca pravosudne funkcije na čelu SDT-a  da radi svoj posao, uprkos odsustvu neophodnih kadrovskih, prostornih i ostalih uslova. To pokazuje  suštinsku razliku koja se postiže pravilnim izborom/smjenom GST-a.

Nadam se sličnoj promjeni i izborom VDT-a. No, moje strepnje su brojne i, bojim se, vrlo realne u pogledu mnogih  neophodnih faktora za uspješan ishod rada posvećenih nosilaca složenih, izazovnih i višestruko opasnih pravosudnih funkcija u ambijentu (kakav je crnogorski) decenijama kontaminirane države i društva.

MONITOR: Mnoge optužnice vezane za visoke funkcionere i organizovani kriminal još čekaju epilog. Koliko je pravosuđe u stanju da ih iznese?

MINIĆ: Nepoznat mi je kvalitet tih optužnih akata. Međutim, poznavajući sudski sistem plašim se da nije u pitanju moj pesimizam već realan strah za ishod i najkvalitetnijih optužnica pred netaknutim ostatkom sudstva koncipiranog od strane “ostvarenih” mafiokratskih struktura u svim trima granama vlasti. Nažalost, poznati su ponižavajući prostorni i ostali uslovi prvenstveno  za rad tužilaštva, ali i neodgovarajući kapaciteti i kriterijumi prijema i napredovanja u sudskoj vlasti. U  kontinitetu. Sve uz apsolutnu nedoraslost vladajuće i opozicione “političke elite” izazovima prijeko potrebne temeljite reforme sudstva i  uopšte  pravosuđa.

Zbog brojnih limitirajućih činjenica pesimista sam u pogledu skorije transformacije pravosuđa. Kontinuirane su  barijere promjenama u vidu nepromijenjene neodgovornosti svih vlasti tokom proteklih godina i decenija.

MONITOR: Uprkos obećanjima, SDT  još čeka podršku vezanu za prostorne i druge kapacitete. Šta to govori? 

MINIĆ: To svjedoči o nezrelom društvu. Nerealna su očekivanja laičke javnosti od pravosuđa u postojećim ljudskim i svim ostalim kapacitetima, tačnije ograničenjima. Zbog donosioca odluka koji su  nedorasli situaciji, odluke izostaju a nerijetko je bolje da se takve ne donose.  Partitokrate su jednako siromašnih stručnih kapaciteta,  a  njihove odluke su  vođene ličnim i partikularnim interesima, sa enormno naraslim kvazipopulizmom nakon “osvježenja” od 30.08.2020. godine. U odsustvu neophodne građanske svijesti u crnogorskom društvu,  oni se samo pod pritiskom spoljnih činilaca,  u vezi sa ispunjenjem uslova za pristupanje Evropskoj uniji , bave pravosuđem. I to u mjeri koja nije nastavak zastoja u tom procesu koji su svjesno napravile mafiokrate,  a  nakon njihove smjene nastavile partitokratske strukture zarobljene prizemnim ličnim i međupartijskim (i unutarpartijskim) obračunima.

Suvišno je ponavljati odsustvo neophodnog uticaja stručne javnosti u pravcu suštinskih promjena u pravosuđu i u državi i društvu u cjelini.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo