Povežite se sa nama

OKO NAS

MASOVNA BERBA BOROVNICA NA BJELASICI: Kratkoročna korist, trajna šteta

Objavljeno prije

na

Za desetak dana berači borovnica preplaviće Bjelasicu. Na planini će ih biti na stotine različitih godina, zanimanja i vještine u branju, ali sa zajedničkim motivom – da zarade što više do kraja septembra ili koji dan duže, dok prvi mrazevi ne unište tamnoplave plodove. Od prije pet-šest godina, branjem i prodajom borovnica nakupcima, mnoge porodice iz Kolašina, Berana, Andrijevice, Mojkovca i Bijelog Polja „krpe rupe” u kućnom budžetu i obezbjeđuju novac za zimnicu i spremanje djece za školu. Teško da se krajem ljeta, radeće fizički, igdje može više zaraditi nego u „borovnjaku”. Berači, kažu, da su to za ovdašnje prilike, prilično „jake” dnevnice. Količina ubranog izuzetno ljekovitog i cijenjenog šumskog voća zavisi od vještine i iskustva berača, ali i od alata. Vičniji i snažniji berači tvrde da mogu ubrati i od 50 do 80 kilograma dnevno, a ostali se zadovoljavaju dnevnom zaradom od 20 do 40 eura. Teško da iko može zaraditi manje, ukoliko u borovnjaku provede šest, sedam sati i koristi „greben”, kojim se prilično brzo skupljaju plodovi.

Korišćenje te alatke od prije pet, šest godina postalo je masovno, a ekolozi i botaničari tvrde da se njime surovo i zauvijek uništava stablo borovnice. Minule dvije godine, kako kažu, upotreba „grebeni” je prevršila svaku mjeru i može se nazvati „zločinom prema prirodi”. Apeli da se branje „grebenima” zabrani stizali su minulih godina od mnogih, ali gotovo ništa se nije moglo učiniti.

Takvo stanje zahtijeva hitnu akciju nadležnih, tvrde u NVO Natura, jedinoj kolašinskoj aktivnoj organizaciji koja se bavi zaštitom prirode. Direktor te NVO Mikan Medenica, kaže da će u najskorije vrijeme biti upućena inicijativa lokalnim vlastima svih opština oko Bjelasice, u kojoj će se tražiti od nadležnih službi da strogo kontrolišu način berbe borovnica.

„Krajnje je vrijeme da se reaguje. To što se svakog ljeta čini na Bjelasici masovni je zločin prema prirodi na koji do sada nije bilo poželjne reakcije od onih od kojih bi trebalo da reaguju. Razumijem da su u opštoj besparici mnogi primorani da na taj način zarađuju, razumijem i da to donosi solidnu zaradu, ali ne možemo tako bahato i bez odgovornosti da se odnosimo prema prirodi. Stručnjaci tvrde da se alatkama kojima se beru borovnice potpuno uništva stablo biljke, tvrdi Medenica.

U Naturi očekuju da će odgovorni iz lokalnih uprava biti spremni da reaguju na njihovu inicijativu, pa da će se berba borovnica uskoro biti kontrolisana. Medenica smatra da veliki dio odgovornosti snose i oni koji otkupljuju grebenima ubrane plodove.

„Razlika u plodovima borovnica ubranih ručno i uz pomoć alata očigledna je. Oni koji otkupljuju tako voće takođe treba da snose odgovornost. Sve je to rezultat opšte ekološke neosviještenosti. Na žalost, imamo naviku da ne mislimo na budućnost, već, prije svega na kratkoročnu korist “, kažu u Naturi.

Prije nekoliko godina i poznati botaničar Danijel Vincek apelovao je na nadležne, ali i na sugrađane, iznoseći istu argumentaciju. On je poslije toga još nekoliko puta upozoravao na štetu koja nastaje masovnim branjem borovnica metalnim i drvenim alatom. No, „riječ stručnjaka” nije odjeknula kako treba, a besparica je sve više ljudi tjerala da uzmu greben u ruke.

U lokalnim upravama tvrde da do sada nijesu imali načina da spriječe uništavanje borovnjaka po Bjelasici. Ne znaju tačno ni ko treba da kontroliše berače niti koji zakon regulišu tu oblast. Svjesni su jedino, kažu, da se nešto mora mijenjati, te da se već od sljedeće godine treba uvesti red.

„Postojalo je više inicijativa s različitih adresa i mi smo svjesni pogubnosti nekontrolisane berbe. Međutim, do sad niti je bilo kadra niti novca da se nešto učini. Moguće da bi zajednička akcija svih opština dovela do nekih rezultata i na tome treba raditi. S druge strane, ne može se osporiti činjenica da, zaista, znatan broj socijalno ugroženih porodica nađe bar na kratko posao. Vjerovatno je i to razlog što do sada nije bilo odlučnije akcije”, ocjenjuju u kolašinskoj Opštini.

„Uvođenje reda” , tvrde berači, uskratilo bi mnogima neophodne prihode pred kraj ljeta. Kažu i da je briga ekologa o borovnjaku pretjerana. „ Prije brige o borovnjacima, trebalo bi se zapitati ko brine što u nekim porodicama niko ne radi, a treba spremiti đake za školu, kupiti drva, zimnicu… Šume isjekoše koncesionari, šljunak i pijesak bez kontrole vade iz kolašinskih rijeka, pa to nikom ne smeta. Mi beremo plod, ne čupamo stabljike. Vrlo je mali procenat borovnjaka oštećen grebenima. Branje ručno se ne isplati, jer se ne može ubrati ni pet kilograma dnevno”, tvrdi jedna od iskusnijih beračica.

Ona kaže da je prošlog ljeta kilogram borovnica prodavala po cijeni od 1, 1 do 1, 3 eura. Svjesna je da nakupci višestruko zarađuju, ali drugačije se ne može. Cijena ručno ubranih borovnica na kolašinskoj pijaci je oko pet eura, no, kad nema turista, vrlo je mala potražnja.

„Ucjenjuju nas na razne načine. Nekad odbijaju da kupe ubrane borovnice, a svi smo svjesni da višestruko zarađuju. No, dobro je jer dolaze na planinu, pa ne moramo još dodatno da trošimo transportujući do grada ono što smo ubrali. Ima tu još troškova, ko nema svoja kola mora platiti taksi kombije, a karta s Bjelasice do Kolašina je pet eura. Treba kupiti i ‘greben’ i to ne bilo kakav”, kaže naša sagovornica.

„Grebeni” su se u kolašinskom kraju prvobitno koristili za češljanje vune. To je alataka za drvenom ručkom, koja se na jednom kraju širi i u nju se zakucavaju metalni zupci. Razmak između zubaca tačno je određen, kako se ne bi skupljalo previše nedozrelih sitnijih plodova, insekata, lišća i grančica. Kako broj berača iz godinu u godinu raste, nekoliko Kolašinca se specijalizovalo za pravljenje grebena, čija je cijena od 15 do 50 eura.

Majstori koji su i sami dugogodišnji berači, su svo svoje iskustvo iskoristili da naprave najefikasnije i najskuplje alatke. Kod njih se „grebeni” naručuju mjesecima unaprijed.

Iako se, možda, može polemisati o tome koliko se stvarno „grebenima” štete nanosi borovnjaku, neosporna je činjenica da berači svake godine za sobom bezobzirno ostave mnogo gomila smeća. Tako su pašnjaci, kroz koje prolaze pješačke staze, godinama „prošarani” djelovima plastičnih posuda, boca, najlon kesa, djelova odjeće… Smeće često uklanjaju strani turisti, zaprepašteni domaćom nebrigom o planini.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo