INTERVJU
MILICA PILETIĆ, DRAMSKI PISAC: Stvaranje u sukobu

Predstava Dokle?! Ateljea 212 iz Beograda u režiji Alise Stojanović nedavno je izvedena u Podgorici. Komad je napisala Milica Piletić i za ovo djelo dobila ovogodišnju Mihizovu nagradu za dramsko stvaralaštvo. Milica Piletić rođena je u Beogradu. Diplomirala je na odsjeku Dramaturgija na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Objavila je više drama i potpisala scenario za film Opet pakujemo majmune, u režiji Marije Perović. Predavač je na podgoričkom Fakultetu vizuelnih umjetnosti.
MONITOR: Vaš komad „Dokle?!” prati život običnih ljudi u Srbiji posljednjih petnaestak godina, koji su vjerovali u promjene. Sam naziv predstave ima u sebi i uzvičnik i upitnik. Da li je to zato što se i dalje nadamo istim promjenama?
PILETIĆ: Znak pitanja i znak uzvika ukazuju na ljutnju i razočaranje, a pitanje je upućeno svima nama: dokle ćemo živeti posledice grešaka iz prethodnih dvadeset ili sto godina? Dokle će se istorija ponavljati, a mi praviti iste greške? Dokle ćemo se deliti na: Obrenovićevce i Karađorđevićevce, partizane i četnike, ibeovce i titoiste, na nacionaliste, socijaliste i demokrate… Bilo bi dobro da već jednom shvatimo da ćemo svi do jednog biti gubitnici kao i prilikom svih prethodnih podela: i u Prvom i u Drugom svetskom ratu, bez obzira na proglašenu pobedu, početkom devedesetih, kada smo izbačeni iz svih međunarodnih organizacija, pa 1999. godine kada smo proglasili pobedu nad NATO… pa opet u gubitništvu u martu 2003, kada je ubijen prvi demokratski premijer. Danas smo svi gubitnici tranzicije. Ali, da… nadamo se nekim promenama. Taj motiv deljenja najizraženiji je upravo u drugoj priči, naizgled običnoj bračnoj svađi, međutim, problemi su nepremostivi i vode ih u razvod. Ta scena je posvećena deci koja su naša budućnost bez obzira kakvi su njihovi roditelji.
MONITOR: Je li obaveza pozorišta da o tome govori?
PILETIĆ: Pozorište nema pravo da bude suzdržano. To je za političare. Jer ono što oni pokušaju da sakriju, ono što neće da kažu, pozorište treba da problematizuje. Pisac stvara u sukobu, ali u ime slobode. Zato je pisati na ovaj način teško i jednako: leći i probuditi se s avetima. Na kraju neko mora da pobedi. Pozorišta bi morala da insistiraju na savremenom domaćem tekstu. Konkurs je prečica do takvog cilja. Tema ima mnogo, a jedna velika i neispričana tema za Crnu Goru je i dubrovačko ratište ili uspon tajkuna. Pozorišta bi morala da prepoznaju svrhu da o tome govore. Neko bi morao da napiše tekst, ali ne jeftinu komediju koja bi zamaglila suštinu. Naravno, pozorište ne menja svet, ali ono samo mora da veruje da je to moguće. Na tom parodoksu počiva svako ozbiljno pozorište.
MONITOR: Premijera predstave bila je u Ateljeu 212 povodom devetogodišnjice petooktobarskih demonstracija u Beogradu i smjenjivanja Miloševićevog režima. Zašto ste odabrali da kraj predstave bude u stvari hronološki početak priče?
PILETIĆ: Zato što kratko pamtimo. A osim toga, to je dobar način da prevaziđete patetiku. Prva priča koja otvara komad zove se Mrtvi, a prva po hronološkom redu zove se Ajmo, ajde… Kraj je optimističan, ostavljamo ih u sreći, a znamo da oni više nikada neće biti zajedno i da će stradati. U to vreme protesta 1996/97, više od sto dana, hodali smo uspravno i bili ponosni što smo građani Beograda ili Srbije. Tada smo povratili izgubljeno dostojanstvo. Šta je bilo posle, znamo.
MONITOR: Nakon izvođenja predstave u Podgorici, gledaoci su imali isti zaključak – fale nam savremeni tekstovi, teme o našoj svakodnevici, kritički osvrit na naše društvo. Šta mislite, zašto se u Crnoj Gori ne rade takve predstave?
PILETIĆ: Moj je utisak da su istorijske teme godinama unazad predominantne. Moguće i iz straha da pozorište bude prva institucija koja će otkriti ko smo, gde smo bili, a gde smo sada. Bežanje u patetično i neubedljivo prepričavanje istorije u pozorištu je kao kad vi imate kancer, a daju vam malo vitamina C za jačanje. Publika nije naivna. Van tog konteksta je komad Otpad Ljuba Đurkovića, koji je po meni i dalje najbolja predstava CNP-a za ovih deset godina. Jasno je zašto.
MONITOR: Radili ste kao asistent na novootvorenoj katedri za dramaturgiju na Cetinju. Zašto ste napustili Fakultet dramskih umjetnosti?
PILETIĆ: Moj opstanak i napredovanje na univerzitetu umetnosti bili su uslovljeni nebuloznim tumačenjem bolonjske deklaracije da moram imati magistarske i doktorske studije, a ja ne pristajem na besmislene kompromise.
MONITOR: Široj javnosti poznati ste kao scenarista crnogorskog filma ,,Opet pakujemo majmune”, kao i scenarija za kratku igranu televizijsku formu „Ništa lično”. Da li u planu postoji neki sličan projekat?
PILETIĆ: S rediteljem Vladimirom Popadićem radim na projektu s najstarijim građanima Srbije. Zanimaju me lična svedočanstva ljudi koji dosta toga pamte. U planu je pozorišna produkcija i dokumentarni film. Za koji dan počinju i probe predstave Tom Sojer i đavolja posla u beogradskom pozorištu Boško Buha. Ovo će biti treće izvođenje posle Podgorice u režiji Nikole Vukčevića, te Celja u režiji Ivane Đilas.
MONITOR: Dobitnik ste nagrade „Borislav Mihajlović Mihiz”. Da li to znači da će vam uskoro biti objavljena knjiga?
PILETIĆ: Ime velikog pisca koje sada stoji u mojoj biografiji, obavezuje. Mihizova nagrada došla je u najboljem trenutku za mene lično. Kada su mi javili, zahvalila sam, spustila slušalicu, a moja mama je od radosti zaplakala. Na žalost, bila je već toliko slaba i nije gledala predstavu. Deo novčane nagrade uplatila sam na račun jedne devojke koja godinama čeka bubreg. S obzirom na to da moj lik u drami Dokle?! umire čekajući bubreg, da je od toga bolovala moja majka, da su nam obili bubrege devedesetih… na dodeli nagrade, pozvala sam prisutne dobrostojeće političare i biznismene da učine isto. Volela bih da je još neko od njih to učinio.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Pravosuđe je još prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast
MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?
RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.
MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?
RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog
Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.
Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.
Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.
MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?
MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.
MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?
MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.
I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.
Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar Izraela mora sazrijeti odluka

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince
MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?
DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.
Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What? Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.
MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?
DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.
MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?
DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.
Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS1 sedmica
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda
-
Izdvojeno4 sedmice
MIJEŠANJE VLASTI SRBIJE U CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Studenti i Dodik na istom zadatku są crkvom