Povežite se sa nama

INTERVJU

MILICA VICKOVIĆ, PIJANISTKINJA: Svako sam bira svoj put

Objavljeno prije

na

Milica Vicković je jedan od rijetkih crnogorskih umjetnika koji su postali poznati u Evropi. Rođena je na Cetinju, a sa šesnaest godina započela je studije klavira na Muzičkoj akademiji u Podgorici, u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Još kao studentkinja osvajala je mnoge nagrade, među kojima su bile i treća nagrada na međunarodnom takmičenju F.Chopin u Rimu, kao i prva nagrada na međunarodnom takmičenju mladih pijanista u Pinerolu. Bila je najbolji student iz oblasti umjetnosti. Nakon završenih osnovnih i postdiplomskih studija, radila je na Muzičkoj akademiji na Cetinju kao stručni saradnik. Umjetničko usavršavanje nastavila je 2003. u Njemačkoj. Kao stipendista njemačke fondacije Deutsche Akademische Austauschdienst, usavršavala se najprije u klasi pijaniste Michela Rischea na Muzičkoj akademji u Ahenu, zatim kod profesora Arba Valdme i pijaniste i kompozitora Vaslija Lobanova na Muzičkoj akademiji u Kelnu, gdje je 2006. završila pijanističke, a 2008. pedagoške studije. Član je Yehudi Menjuhin fondacije, u okvru koje aktivno nastupa širom Njemačke. MONITOR: Već godinama živite i radite u Kelnu. Pretpostavljam da ste nakon završetka Muzičke akademije na Cetinju bili nezadovoljni mogućnostima za rad u Crnoj Gori, kakve umjetnik želi, pa ste napustili Crnu Goru? Kako ste se odlučili da odete baš u Njemačku?
VICKOVIĆ: Odlazak iz Crne Gore ne bih opisala kao nezadovoljstvo, prije bih rekla da je to sasvim prirodna potreba svakog mladog čovjeka da se dalje usavrši u svojoj struci. Pošto je muzika univerzalni jezik svuda u svijetu, bilo bi šteta ne iskoristiti mogućnost sticanja novih znanja i razmjene iskustva s drugim kulturama. Sve i da smo ostali u okvirima one Jugoslavije, moje mišljenje ne bi bilo drugačije. No, prije svega, svako sam bira svoj put, u profesionalnom i svakom drugom smislu, pa je konkretno u mojem slučaju odlazak na usavršavanje bio namjenski vezan za Njemačku. Internacionalna nota i mogućnost čestih nastupa rijetko je gdje izražena kao ovdje, pa se studentu muzike pruža velika mogućnost da sam stvara kontakte koji u budućnosti mogu biti jako bitni za njegov dalji umjetnički razvoj. Znam da su našim mladim ljudima njemački jezik, način života i mentalitet velika barijera u odluci da se ovamo upute, rekla bih da su u pitanju ljudske predrasude i odbojnost prema nepoznatom, pa je lakše stvari ne prihvatiti nego priznati koliko u stvari ne poznajemo. Bude mi simpatično kad se sjetim s kolikom sam odbojnošću kao dijete doživljavala igru njemačke fudbalske reprezentacije, a kako danas učim da vrednujem stvari na osnovu mnogobrojnih utisaka, ne samo onog prvog, često površnog.

MONITOR: Šta ste, osim muzike, naučili u Njemačkoj?
VICKOVIĆ: Nakon nekoliko godina života provedenih ovdje, uvjerena sam da od Njemaca možemo samo jako puno da naučimo. Njihov još uvijek stabilni društveni sistem je trenutni oslonac cijeloj Evropi, isključivo zahvaljujući obavezama koje svi građani redovno moraju ispunjavati prema državi, drugačije život ovdje ne bi bio moguć. Kamo sreće da su i ostali regioni Evrope, pogotovo južni, bili spremni da funkcionišu po ovom principu, sigurna sam da bi Evropa danas bila puno stabilnija, a kao takva i dorastao sagovornik ostalim moćnim tržistima svijeta, prije svega Kini i Americi. Nedavno sam, po pozivu jednog poslanika iz njemačkog Parlamenta, bila u posjeti Berlinu i svim važnim državnim organima zemlje. Mogu samo da izrazim divljenje i poštovanje prema svemu što sam imala prilike vidjeti, prema bogatoj istoriji, načinu na koji Njemci komentarišu godine Drugog svjetskog rata i brzinom kojom su se uspjeli obnoviti, prije svega zahvaljujući svom odgovornom i ozbiljnom pogledu na život.

MONITOR: Naša sredina ima mnogo talentovanih i kreativnih ljudi, ali rijetko ko uspije da se potpuno profesionalno ostvari. Kako iz ove vaše perspektive gledate na muzički život u Crnoj Gori?
VICKOVIĆ: Svako od nas uči dok je živ, a jedan od presudnih momenata u čovjekovom razvoju je sredina u kojoj živi i kriteriji koje ona diktira. Iz kratkih posjeta Crnoj Gori zaključujem da je politika u velikoj mjeri zastupljena u svakoj pori našeg društenog života, da mi se čini nemogućim imati pravo na sopstveno mišljenje, što je osnovna stavka postojanja svakog društva. Ono što me iritira je činjenica da ljudi mnogo češće dolaze do uspjeha na osnovu rodbinskih i prijateljskih kontakata, dok kvalitet često ostaje zanemaren, pa je situacija u kojoj jedan političar organizuje muzički festival potpuno neobjašnjiva, no u Crnoj Gori, nažalost, nerijetka pojava.

MONITOR: Šta vam je najbitnije da biste organizovali solistički koncert?
VICKOVIĆ: Kao studenti bili smo prinuđeni svirati određeni repertoar, podrazumijevala su se djela iz svih epoha, a to je bilo i neophodno za razvojni put budućeg pijaniste. Danas je sve puno jednostavnije, iako na drugačijem profesionalnom nivou. Organizacija je na organizatoru programa ili festivala, moj zadatak je da svoj dio posla, a to su odabrane ili željene kompozicije, izvedem kako dolikuje jednom ozbiljnom umjetniku.

MONITOR: Kako birate kompozicije koje izvodite na koncertima? Da li i dalje najčešće svirate djela iz romantizma ili sada volite da se oprobate u raznim žanrovima?
VICKOVIĆ: Romantizam je moje umjetničko polje, u njemu se najbolje osjećam i najprirodnije dišem, što nije ništa neuobičajeno jer se svaki umjetnik u ovom ili onom žanru manje ili više pronalazi. Međutim, moram priznati da drugačiji izbor djela često dođe kao pravo osvježenje. Nedavno sam se, u dilemi između Šopenovog i Mocartovog koncerta, koji sam izvela u pratnji poljskog kvinteta Multicamerata, odlučila za Mozarta, što nije bio baš tipično moj izbor, mada se ispostavio kao više nego uspješan. Sljedeće sedmice me očekuje nastup sa našom operskom divom Jadrankom Jovanović u Berlinu i prilično raznolik repertoar sa svih evropskih prostora!

MONITOR: Sa suprugom, koji je saksofonista, zajedno svirate. Čak ste nastupali u jednom mjuziklu. Kakva je saradnja s njim na profesionalnom planu?
VICKOVIĆ: Moj suprug Alexander Reffgen, već dvanaest godina uspješno vodi muzičku školu Klangwerk, raspoređenu u tri odjeljenja u Koblenzu sa sedam stotina učenika. Profesor je muzičke umjetnosti u dvije gimnazije i aktivan član mnogobrojnih jazz ansambala. Njegov radni dan prevazilazi i natprosječne njemačke radne standarde, a uz koncerte koji su nerijetko više puta nedjeljno, često se desi da se po nekoliko dana uopšte ne vidimo. S obzirom na to da je u pitanju druga vrsta muzike, u igri su mnogo češće jazz pijanisti s kojima sarađuje. Naša najveća radost trenutno je činjenica da ćemo za nekih mjesec dana postati roditelji i da će naš sin odrastati uz zvuke saksofona i klavira.

MONITOR: Vaša sestra, poznata glumica Marija Vicković, počela je da se bavi i pjevanjem. Da li ste planirale da nešto zajedno radite?
VICKOVIĆ: Planirano nije još ništa, s obzirom na to da je svaka od nas trenutno okupirana svojim obavezama, pa rijetke zajedničke trenutke koristimo isključivo da se raželimo jedna druge. Svakako pozdravljam Marijinu ljubav prema muzici i ambiciju da se iskaže i na tom polju i mislim da joj muzika samo može upotpuniti već potvrđene kvalitete na glumačkom planu. Ako bi se negdje ukazala prilika i mogućnost za zajednički projekat, vidjela bih nas prije svega kroz spoj dvije umjetnosti, dramske i muzičke, na primjer u nekom mjuziklu.

Između dvije sredine

MONITOR: Rijetko kada nastupate u Crnoj Gori, a postoji nekoliko festivala klasične muzike. Posljednji put je bio prošle godine u Podgorici. Zašto je to tako?
VICKOVIĆ: Potpuno je prirodno da vas vremenom nova sredina prihvata, a stara zaboravlja, odnosno pamti po posljednjem nastupu, koji takođe vremenom blijedi. Takođe je prirodno da se pažnja publike i medija poklanja novim i mlađim naraštajima koji dolaze. Uz to moram pomenuti i finansijski aspekt, koji je nažalost svuda i sve prisutniji, kao jedan od presudnih faktora dolaska umjetnika iz inostranstva, tako da nemam pretjeranih očekivanja kad je u pitanju gostovanje u Crnoj Gori. Umjetnicima koji žive na našim prostorima bitan je svaki nastup i prirodno je da se potrude u svakom smislu da do njega dođu. Za moje angažmane je zadužena moja menadžerka, pa o organizaciji koncerta, sali, klaviru i svim propratnim momentima ne moram da razmišljam. Važno je isključivo da svoje muziciranje što uspješnije prenesem publici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo