Povežite se sa nama

INTERVJU

MILICA VICKOVIĆ, PIJANISTKINJA: Svako sam bira svoj put

Objavljeno prije

na

Milica-Vickovic-3

Milica Vicković je jedan od rijetkih crnogorskih umjetnika koji su postali poznati u Evropi. Rođena je na Cetinju, a sa šesnaest godina započela je studije klavira na Muzičkoj akademiji u Podgorici, u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Još kao studentkinja osvajala je mnoge nagrade, među kojima su bile i treća nagrada na međunarodnom takmičenju F.Chopin u Rimu, kao i prva nagrada na međunarodnom takmičenju mladih pijanista u Pinerolu. Bila je najbolji student iz oblasti umjetnosti. Nakon završenih osnovnih i postdiplomskih studija, radila je na Muzičkoj akademiji na Cetinju kao stručni saradnik. Umjetničko usavršavanje nastavila je 2003. u Njemačkoj. Kao stipendista njemačke fondacije Deutsche Akademische Austauschdienst, usavršavala se najprije u klasi pijaniste Michela Rischea na Muzičkoj akademji u Ahenu, zatim kod profesora Arba Valdme i pijaniste i kompozitora Vaslija Lobanova na Muzičkoj akademiji u Kelnu, gdje je 2006. završila pijanističke, a 2008. pedagoške studije. Član je Yehudi Menjuhin fondacije, u okvru koje aktivno nastupa širom Njemačke. MONITOR: Već godinama živite i radite u Kelnu. Pretpostavljam da ste nakon završetka Muzičke akademije na Cetinju bili nezadovoljni mogućnostima za rad u Crnoj Gori, kakve umjetnik želi, pa ste napustili Crnu Goru? Kako ste se odlučili da odete baš u Njemačku?
VICKOVIĆ: Odlazak iz Crne Gore ne bih opisala kao nezadovoljstvo, prije bih rekla da je to sasvim prirodna potreba svakog mladog čovjeka da se dalje usavrši u svojoj struci. Pošto je muzika univerzalni jezik svuda u svijetu, bilo bi šteta ne iskoristiti mogućnost sticanja novih znanja i razmjene iskustva s drugim kulturama. Sve i da smo ostali u okvirima one Jugoslavije, moje mišljenje ne bi bilo drugačije. No, prije svega, svako sam bira svoj put, u profesionalnom i svakom drugom smislu, pa je konkretno u mojem slučaju odlazak na usavršavanje bio namjenski vezan za Njemačku. Internacionalna nota i mogućnost čestih nastupa rijetko je gdje izražena kao ovdje, pa se studentu muzike pruža velika mogućnost da sam stvara kontakte koji u budućnosti mogu biti jako bitni za njegov dalji umjetnički razvoj. Znam da su našim mladim ljudima njemački jezik, način života i mentalitet velika barijera u odluci da se ovamo upute, rekla bih da su u pitanju ljudske predrasude i odbojnost prema nepoznatom, pa je lakše stvari ne prihvatiti nego priznati koliko u stvari ne poznajemo. Bude mi simpatično kad se sjetim s kolikom sam odbojnošću kao dijete doživljavala igru njemačke fudbalske reprezentacije, a kako danas učim da vrednujem stvari na osnovu mnogobrojnih utisaka, ne samo onog prvog, često površnog.

MONITOR: Šta ste, osim muzike, naučili u Njemačkoj?
VICKOVIĆ: Nakon nekoliko godina života provedenih ovdje, uvjerena sam da od Njemaca možemo samo jako puno da naučimo. Njihov još uvijek stabilni društveni sistem je trenutni oslonac cijeloj Evropi, isključivo zahvaljujući obavezama koje svi građani redovno moraju ispunjavati prema državi, drugačije život ovdje ne bi bio moguć. Kamo sreće da su i ostali regioni Evrope, pogotovo južni, bili spremni da funkcionišu po ovom principu, sigurna sam da bi Evropa danas bila puno stabilnija, a kao takva i dorastao sagovornik ostalim moćnim tržistima svijeta, prije svega Kini i Americi. Nedavno sam, po pozivu jednog poslanika iz njemačkog Parlamenta, bila u posjeti Berlinu i svim važnim državnim organima zemlje. Mogu samo da izrazim divljenje i poštovanje prema svemu što sam imala prilike vidjeti, prema bogatoj istoriji, načinu na koji Njemci komentarišu godine Drugog svjetskog rata i brzinom kojom su se uspjeli obnoviti, prije svega zahvaljujući svom odgovornom i ozbiljnom pogledu na život.

MONITOR: Naša sredina ima mnogo talentovanih i kreativnih ljudi, ali rijetko ko uspije da se potpuno profesionalno ostvari. Kako iz ove vaše perspektive gledate na muzički život u Crnoj Gori?
VICKOVIĆ: Svako od nas uči dok je živ, a jedan od presudnih momenata u čovjekovom razvoju je sredina u kojoj živi i kriteriji koje ona diktira. Iz kratkih posjeta Crnoj Gori zaključujem da je politika u velikoj mjeri zastupljena u svakoj pori našeg društenog života, da mi se čini nemogućim imati pravo na sopstveno mišljenje, što je osnovna stavka postojanja svakog društva. Ono što me iritira je činjenica da ljudi mnogo češće dolaze do uspjeha na osnovu rodbinskih i prijateljskih kontakata, dok kvalitet često ostaje zanemaren, pa je situacija u kojoj jedan političar organizuje muzički festival potpuno neobjašnjiva, no u Crnoj Gori, nažalost, nerijetka pojava.

MONITOR: Šta vam je najbitnije da biste organizovali solistički koncert?
VICKOVIĆ: Kao studenti bili smo prinuđeni svirati određeni repertoar, podrazumijevala su se djela iz svih epoha, a to je bilo i neophodno za razvojni put budućeg pijaniste. Danas je sve puno jednostavnije, iako na drugačijem profesionalnom nivou. Organizacija je na organizatoru programa ili festivala, moj zadatak je da svoj dio posla, a to su odabrane ili željene kompozicije, izvedem kako dolikuje jednom ozbiljnom umjetniku.

MONITOR: Kako birate kompozicije koje izvodite na koncertima? Da li i dalje najčešće svirate djela iz romantizma ili sada volite da se oprobate u raznim žanrovima?
VICKOVIĆ: Romantizam je moje umjetničko polje, u njemu se najbolje osjećam i najprirodnije dišem, što nije ništa neuobičajeno jer se svaki umjetnik u ovom ili onom žanru manje ili više pronalazi. Međutim, moram priznati da drugačiji izbor djela često dođe kao pravo osvježenje. Nedavno sam se, u dilemi između Šopenovog i Mocartovog koncerta, koji sam izvela u pratnji poljskog kvinteta Multicamerata, odlučila za Mozarta, što nije bio baš tipično moj izbor, mada se ispostavio kao više nego uspješan. Sljedeće sedmice me očekuje nastup sa našom operskom divom Jadrankom Jovanović u Berlinu i prilično raznolik repertoar sa svih evropskih prostora!

MONITOR: Sa suprugom, koji je saksofonista, zajedno svirate. Čak ste nastupali u jednom mjuziklu. Kakva je saradnja s njim na profesionalnom planu?
VICKOVIĆ: Moj suprug Alexander Reffgen, već dvanaest godina uspješno vodi muzičku školu Klangwerk, raspoređenu u tri odjeljenja u Koblenzu sa sedam stotina učenika. Profesor je muzičke umjetnosti u dvije gimnazije i aktivan član mnogobrojnih jazz ansambala. Njegov radni dan prevazilazi i natprosječne njemačke radne standarde, a uz koncerte koji su nerijetko više puta nedjeljno, često se desi da se po nekoliko dana uopšte ne vidimo. S obzirom na to da je u pitanju druga vrsta muzike, u igri su mnogo češće jazz pijanisti s kojima sarađuje. Naša najveća radost trenutno je činjenica da ćemo za nekih mjesec dana postati roditelji i da će naš sin odrastati uz zvuke saksofona i klavira.

MONITOR: Vaša sestra, poznata glumica Marija Vicković, počela je da se bavi i pjevanjem. Da li ste planirale da nešto zajedno radite?
VICKOVIĆ: Planirano nije još ništa, s obzirom na to da je svaka od nas trenutno okupirana svojim obavezama, pa rijetke zajedničke trenutke koristimo isključivo da se raželimo jedna druge. Svakako pozdravljam Marijinu ljubav prema muzici i ambiciju da se iskaže i na tom polju i mislim da joj muzika samo može upotpuniti već potvrđene kvalitete na glumačkom planu. Ako bi se negdje ukazala prilika i mogućnost za zajednički projekat, vidjela bih nas prije svega kroz spoj dvije umjetnosti, dramske i muzičke, na primjer u nekom mjuziklu.

Između dvije sredine

MONITOR: Rijetko kada nastupate u Crnoj Gori, a postoji nekoliko festivala klasične muzike. Posljednji put je bio prošle godine u Podgorici. Zašto je to tako?
VICKOVIĆ: Potpuno je prirodno da vas vremenom nova sredina prihvata, a stara zaboravlja, odnosno pamti po posljednjem nastupu, koji takođe vremenom blijedi. Takođe je prirodno da se pažnja publike i medija poklanja novim i mlađim naraštajima koji dolaze. Uz to moram pomenuti i finansijski aspekt, koji je nažalost svuda i sve prisutniji, kao jedan od presudnih faktora dolaska umjetnika iz inostranstva, tako da nemam pretjeranih očekivanja kad je u pitanju gostovanje u Crnoj Gori. Umjetnicima koji žive na našim prostorima bitan je svaki nastup i prirodno je da se potrude u svakom smislu da do njega dođu. Za moje angažmane je zadužena moja menadžerka, pa o organizaciji koncerta, sali, klaviru i svim propratnim momentima ne moram da razmišljam. Važno je isključivo da svoje muziciranje što uspješnije prenesem publici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo