Povežite se sa nama

INTERVJU

MILICA VICKOVIĆ, PIJANISTKINJA: Svako sam bira svoj put

Objavljeno prije

na

Milica Vicković je jedan od rijetkih crnogorskih umjetnika koji su postali poznati u Evropi. Rođena je na Cetinju, a sa šesnaest godina započela je studije klavira na Muzičkoj akademiji u Podgorici, u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Još kao studentkinja osvajala je mnoge nagrade, među kojima su bile i treća nagrada na međunarodnom takmičenju F.Chopin u Rimu, kao i prva nagrada na međunarodnom takmičenju mladih pijanista u Pinerolu. Bila je najbolji student iz oblasti umjetnosti. Nakon završenih osnovnih i postdiplomskih studija, radila je na Muzičkoj akademiji na Cetinju kao stručni saradnik. Umjetničko usavršavanje nastavila je 2003. u Njemačkoj. Kao stipendista njemačke fondacije Deutsche Akademische Austauschdienst, usavršavala se najprije u klasi pijaniste Michela Rischea na Muzičkoj akademji u Ahenu, zatim kod profesora Arba Valdme i pijaniste i kompozitora Vaslija Lobanova na Muzičkoj akademiji u Kelnu, gdje je 2006. završila pijanističke, a 2008. pedagoške studije. Član je Yehudi Menjuhin fondacije, u okvru koje aktivno nastupa širom Njemačke. MONITOR: Već godinama živite i radite u Kelnu. Pretpostavljam da ste nakon završetka Muzičke akademije na Cetinju bili nezadovoljni mogućnostima za rad u Crnoj Gori, kakve umjetnik želi, pa ste napustili Crnu Goru? Kako ste se odlučili da odete baš u Njemačku?
VICKOVIĆ: Odlazak iz Crne Gore ne bih opisala kao nezadovoljstvo, prije bih rekla da je to sasvim prirodna potreba svakog mladog čovjeka da se dalje usavrši u svojoj struci. Pošto je muzika univerzalni jezik svuda u svijetu, bilo bi šteta ne iskoristiti mogućnost sticanja novih znanja i razmjene iskustva s drugim kulturama. Sve i da smo ostali u okvirima one Jugoslavije, moje mišljenje ne bi bilo drugačije. No, prije svega, svako sam bira svoj put, u profesionalnom i svakom drugom smislu, pa je konkretno u mojem slučaju odlazak na usavršavanje bio namjenski vezan za Njemačku. Internacionalna nota i mogućnost čestih nastupa rijetko je gdje izražena kao ovdje, pa se studentu muzike pruža velika mogućnost da sam stvara kontakte koji u budućnosti mogu biti jako bitni za njegov dalji umjetnički razvoj. Znam da su našim mladim ljudima njemački jezik, način života i mentalitet velika barijera u odluci da se ovamo upute, rekla bih da su u pitanju ljudske predrasude i odbojnost prema nepoznatom, pa je lakše stvari ne prihvatiti nego priznati koliko u stvari ne poznajemo. Bude mi simpatično kad se sjetim s kolikom sam odbojnošću kao dijete doživljavala igru njemačke fudbalske reprezentacije, a kako danas učim da vrednujem stvari na osnovu mnogobrojnih utisaka, ne samo onog prvog, često površnog.

MONITOR: Šta ste, osim muzike, naučili u Njemačkoj?
VICKOVIĆ: Nakon nekoliko godina života provedenih ovdje, uvjerena sam da od Njemaca možemo samo jako puno da naučimo. Njihov još uvijek stabilni društveni sistem je trenutni oslonac cijeloj Evropi, isključivo zahvaljujući obavezama koje svi građani redovno moraju ispunjavati prema državi, drugačije život ovdje ne bi bio moguć. Kamo sreće da su i ostali regioni Evrope, pogotovo južni, bili spremni da funkcionišu po ovom principu, sigurna sam da bi Evropa danas bila puno stabilnija, a kao takva i dorastao sagovornik ostalim moćnim tržistima svijeta, prije svega Kini i Americi. Nedavno sam, po pozivu jednog poslanika iz njemačkog Parlamenta, bila u posjeti Berlinu i svim važnim državnim organima zemlje. Mogu samo da izrazim divljenje i poštovanje prema svemu što sam imala prilike vidjeti, prema bogatoj istoriji, načinu na koji Njemci komentarišu godine Drugog svjetskog rata i brzinom kojom su se uspjeli obnoviti, prije svega zahvaljujući svom odgovornom i ozbiljnom pogledu na život.

MONITOR: Naša sredina ima mnogo talentovanih i kreativnih ljudi, ali rijetko ko uspije da se potpuno profesionalno ostvari. Kako iz ove vaše perspektive gledate na muzički život u Crnoj Gori?
VICKOVIĆ: Svako od nas uči dok je živ, a jedan od presudnih momenata u čovjekovom razvoju je sredina u kojoj živi i kriteriji koje ona diktira. Iz kratkih posjeta Crnoj Gori zaključujem da je politika u velikoj mjeri zastupljena u svakoj pori našeg društenog života, da mi se čini nemogućim imati pravo na sopstveno mišljenje, što je osnovna stavka postojanja svakog društva. Ono što me iritira je činjenica da ljudi mnogo češće dolaze do uspjeha na osnovu rodbinskih i prijateljskih kontakata, dok kvalitet često ostaje zanemaren, pa je situacija u kojoj jedan političar organizuje muzički festival potpuno neobjašnjiva, no u Crnoj Gori, nažalost, nerijetka pojava.

MONITOR: Šta vam je najbitnije da biste organizovali solistički koncert?
VICKOVIĆ: Kao studenti bili smo prinuđeni svirati određeni repertoar, podrazumijevala su se djela iz svih epoha, a to je bilo i neophodno za razvojni put budućeg pijaniste. Danas je sve puno jednostavnije, iako na drugačijem profesionalnom nivou. Organizacija je na organizatoru programa ili festivala, moj zadatak je da svoj dio posla, a to su odabrane ili željene kompozicije, izvedem kako dolikuje jednom ozbiljnom umjetniku.

MONITOR: Kako birate kompozicije koje izvodite na koncertima? Da li i dalje najčešće svirate djela iz romantizma ili sada volite da se oprobate u raznim žanrovima?
VICKOVIĆ: Romantizam je moje umjetničko polje, u njemu se najbolje osjećam i najprirodnije dišem, što nije ništa neuobičajeno jer se svaki umjetnik u ovom ili onom žanru manje ili više pronalazi. Međutim, moram priznati da drugačiji izbor djela često dođe kao pravo osvježenje. Nedavno sam se, u dilemi između Šopenovog i Mocartovog koncerta, koji sam izvela u pratnji poljskog kvinteta Multicamerata, odlučila za Mozarta, što nije bio baš tipično moj izbor, mada se ispostavio kao više nego uspješan. Sljedeće sedmice me očekuje nastup sa našom operskom divom Jadrankom Jovanović u Berlinu i prilično raznolik repertoar sa svih evropskih prostora!

MONITOR: Sa suprugom, koji je saksofonista, zajedno svirate. Čak ste nastupali u jednom mjuziklu. Kakva je saradnja s njim na profesionalnom planu?
VICKOVIĆ: Moj suprug Alexander Reffgen, već dvanaest godina uspješno vodi muzičku školu Klangwerk, raspoređenu u tri odjeljenja u Koblenzu sa sedam stotina učenika. Profesor je muzičke umjetnosti u dvije gimnazije i aktivan član mnogobrojnih jazz ansambala. Njegov radni dan prevazilazi i natprosječne njemačke radne standarde, a uz koncerte koji su nerijetko više puta nedjeljno, često se desi da se po nekoliko dana uopšte ne vidimo. S obzirom na to da je u pitanju druga vrsta muzike, u igri su mnogo češće jazz pijanisti s kojima sarađuje. Naša najveća radost trenutno je činjenica da ćemo za nekih mjesec dana postati roditelji i da će naš sin odrastati uz zvuke saksofona i klavira.

MONITOR: Vaša sestra, poznata glumica Marija Vicković, počela je da se bavi i pjevanjem. Da li ste planirale da nešto zajedno radite?
VICKOVIĆ: Planirano nije još ništa, s obzirom na to da je svaka od nas trenutno okupirana svojim obavezama, pa rijetke zajedničke trenutke koristimo isključivo da se raželimo jedna druge. Svakako pozdravljam Marijinu ljubav prema muzici i ambiciju da se iskaže i na tom polju i mislim da joj muzika samo može upotpuniti već potvrđene kvalitete na glumačkom planu. Ako bi se negdje ukazala prilika i mogućnost za zajednički projekat, vidjela bih nas prije svega kroz spoj dvije umjetnosti, dramske i muzičke, na primjer u nekom mjuziklu.

Između dvije sredine

MONITOR: Rijetko kada nastupate u Crnoj Gori, a postoji nekoliko festivala klasične muzike. Posljednji put je bio prošle godine u Podgorici. Zašto je to tako?
VICKOVIĆ: Potpuno je prirodno da vas vremenom nova sredina prihvata, a stara zaboravlja, odnosno pamti po posljednjem nastupu, koji takođe vremenom blijedi. Takođe je prirodno da se pažnja publike i medija poklanja novim i mlađim naraštajima koji dolaze. Uz to moram pomenuti i finansijski aspekt, koji je nažalost svuda i sve prisutniji, kao jedan od presudnih faktora dolaska umjetnika iz inostranstva, tako da nemam pretjeranih očekivanja kad je u pitanju gostovanje u Crnoj Gori. Umjetnicima koji žive na našim prostorima bitan je svaki nastup i prirodno je da se potrude u svakom smislu da do njega dođu. Za moje angažmane je zadužena moja menadžerka, pa o organizaciji koncerta, sali, klaviru i svim propratnim momentima ne moram da razmišljam. Važno je isključivo da svoje muziciranje što uspješnije prenesem publici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo