Povežite se sa nama

INTERVJU

MILICA VICKOVIĆ, PIJANISTKINJA: Svako sam bira svoj put

Objavljeno prije

na

Milica Vicković je jedan od rijetkih crnogorskih umjetnika koji su postali poznati u Evropi. Rođena je na Cetinju, a sa šesnaest godina započela je studije klavira na Muzičkoj akademiji u Podgorici, u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Još kao studentkinja osvajala je mnoge nagrade, među kojima su bile i treća nagrada na međunarodnom takmičenju F.Chopin u Rimu, kao i prva nagrada na međunarodnom takmičenju mladih pijanista u Pinerolu. Bila je najbolji student iz oblasti umjetnosti. Nakon završenih osnovnih i postdiplomskih studija, radila je na Muzičkoj akademiji na Cetinju kao stručni saradnik. Umjetničko usavršavanje nastavila je 2003. u Njemačkoj. Kao stipendista njemačke fondacije Deutsche Akademische Austauschdienst, usavršavala se najprije u klasi pijaniste Michela Rischea na Muzičkoj akademji u Ahenu, zatim kod profesora Arba Valdme i pijaniste i kompozitora Vaslija Lobanova na Muzičkoj akademiji u Kelnu, gdje je 2006. završila pijanističke, a 2008. pedagoške studije. Član je Yehudi Menjuhin fondacije, u okvru koje aktivno nastupa širom Njemačke. MONITOR: Već godinama živite i radite u Kelnu. Pretpostavljam da ste nakon završetka Muzičke akademije na Cetinju bili nezadovoljni mogućnostima za rad u Crnoj Gori, kakve umjetnik želi, pa ste napustili Crnu Goru? Kako ste se odlučili da odete baš u Njemačku?
VICKOVIĆ: Odlazak iz Crne Gore ne bih opisala kao nezadovoljstvo, prije bih rekla da je to sasvim prirodna potreba svakog mladog čovjeka da se dalje usavrši u svojoj struci. Pošto je muzika univerzalni jezik svuda u svijetu, bilo bi šteta ne iskoristiti mogućnost sticanja novih znanja i razmjene iskustva s drugim kulturama. Sve i da smo ostali u okvirima one Jugoslavije, moje mišljenje ne bi bilo drugačije. No, prije svega, svako sam bira svoj put, u profesionalnom i svakom drugom smislu, pa je konkretno u mojem slučaju odlazak na usavršavanje bio namjenski vezan za Njemačku. Internacionalna nota i mogućnost čestih nastupa rijetko je gdje izražena kao ovdje, pa se studentu muzike pruža velika mogućnost da sam stvara kontakte koji u budućnosti mogu biti jako bitni za njegov dalji umjetnički razvoj. Znam da su našim mladim ljudima njemački jezik, način života i mentalitet velika barijera u odluci da se ovamo upute, rekla bih da su u pitanju ljudske predrasude i odbojnost prema nepoznatom, pa je lakše stvari ne prihvatiti nego priznati koliko u stvari ne poznajemo. Bude mi simpatično kad se sjetim s kolikom sam odbojnošću kao dijete doživljavala igru njemačke fudbalske reprezentacije, a kako danas učim da vrednujem stvari na osnovu mnogobrojnih utisaka, ne samo onog prvog, često površnog.

MONITOR: Šta ste, osim muzike, naučili u Njemačkoj?
VICKOVIĆ: Nakon nekoliko godina života provedenih ovdje, uvjerena sam da od Njemaca možemo samo jako puno da naučimo. Njihov još uvijek stabilni društveni sistem je trenutni oslonac cijeloj Evropi, isključivo zahvaljujući obavezama koje svi građani redovno moraju ispunjavati prema državi, drugačije život ovdje ne bi bio moguć. Kamo sreće da su i ostali regioni Evrope, pogotovo južni, bili spremni da funkcionišu po ovom principu, sigurna sam da bi Evropa danas bila puno stabilnija, a kao takva i dorastao sagovornik ostalim moćnim tržistima svijeta, prije svega Kini i Americi. Nedavno sam, po pozivu jednog poslanika iz njemačkog Parlamenta, bila u posjeti Berlinu i svim važnim državnim organima zemlje. Mogu samo da izrazim divljenje i poštovanje prema svemu što sam imala prilike vidjeti, prema bogatoj istoriji, načinu na koji Njemci komentarišu godine Drugog svjetskog rata i brzinom kojom su se uspjeli obnoviti, prije svega zahvaljujući svom odgovornom i ozbiljnom pogledu na život.

MONITOR: Naša sredina ima mnogo talentovanih i kreativnih ljudi, ali rijetko ko uspije da se potpuno profesionalno ostvari. Kako iz ove vaše perspektive gledate na muzički život u Crnoj Gori?
VICKOVIĆ: Svako od nas uči dok je živ, a jedan od presudnih momenata u čovjekovom razvoju je sredina u kojoj živi i kriteriji koje ona diktira. Iz kratkih posjeta Crnoj Gori zaključujem da je politika u velikoj mjeri zastupljena u svakoj pori našeg društenog života, da mi se čini nemogućim imati pravo na sopstveno mišljenje, što je osnovna stavka postojanja svakog društva. Ono što me iritira je činjenica da ljudi mnogo češće dolaze do uspjeha na osnovu rodbinskih i prijateljskih kontakata, dok kvalitet često ostaje zanemaren, pa je situacija u kojoj jedan političar organizuje muzički festival potpuno neobjašnjiva, no u Crnoj Gori, nažalost, nerijetka pojava.

MONITOR: Šta vam je najbitnije da biste organizovali solistički koncert?
VICKOVIĆ: Kao studenti bili smo prinuđeni svirati određeni repertoar, podrazumijevala su se djela iz svih epoha, a to je bilo i neophodno za razvojni put budućeg pijaniste. Danas je sve puno jednostavnije, iako na drugačijem profesionalnom nivou. Organizacija je na organizatoru programa ili festivala, moj zadatak je da svoj dio posla, a to su odabrane ili željene kompozicije, izvedem kako dolikuje jednom ozbiljnom umjetniku.

MONITOR: Kako birate kompozicije koje izvodite na koncertima? Da li i dalje najčešće svirate djela iz romantizma ili sada volite da se oprobate u raznim žanrovima?
VICKOVIĆ: Romantizam je moje umjetničko polje, u njemu se najbolje osjećam i najprirodnije dišem, što nije ništa neuobičajeno jer se svaki umjetnik u ovom ili onom žanru manje ili više pronalazi. Međutim, moram priznati da drugačiji izbor djela često dođe kao pravo osvježenje. Nedavno sam se, u dilemi između Šopenovog i Mocartovog koncerta, koji sam izvela u pratnji poljskog kvinteta Multicamerata, odlučila za Mozarta, što nije bio baš tipično moj izbor, mada se ispostavio kao više nego uspješan. Sljedeće sedmice me očekuje nastup sa našom operskom divom Jadrankom Jovanović u Berlinu i prilično raznolik repertoar sa svih evropskih prostora!

MONITOR: Sa suprugom, koji je saksofonista, zajedno svirate. Čak ste nastupali u jednom mjuziklu. Kakva je saradnja s njim na profesionalnom planu?
VICKOVIĆ: Moj suprug Alexander Reffgen, već dvanaest godina uspješno vodi muzičku školu Klangwerk, raspoređenu u tri odjeljenja u Koblenzu sa sedam stotina učenika. Profesor je muzičke umjetnosti u dvije gimnazije i aktivan član mnogobrojnih jazz ansambala. Njegov radni dan prevazilazi i natprosječne njemačke radne standarde, a uz koncerte koji su nerijetko više puta nedjeljno, često se desi da se po nekoliko dana uopšte ne vidimo. S obzirom na to da je u pitanju druga vrsta muzike, u igri su mnogo češće jazz pijanisti s kojima sarađuje. Naša najveća radost trenutno je činjenica da ćemo za nekih mjesec dana postati roditelji i da će naš sin odrastati uz zvuke saksofona i klavira.

MONITOR: Vaša sestra, poznata glumica Marija Vicković, počela je da se bavi i pjevanjem. Da li ste planirale da nešto zajedno radite?
VICKOVIĆ: Planirano nije još ništa, s obzirom na to da je svaka od nas trenutno okupirana svojim obavezama, pa rijetke zajedničke trenutke koristimo isključivo da se raželimo jedna druge. Svakako pozdravljam Marijinu ljubav prema muzici i ambiciju da se iskaže i na tom polju i mislim da joj muzika samo može upotpuniti već potvrđene kvalitete na glumačkom planu. Ako bi se negdje ukazala prilika i mogućnost za zajednički projekat, vidjela bih nas prije svega kroz spoj dvije umjetnosti, dramske i muzičke, na primjer u nekom mjuziklu.

Između dvije sredine

MONITOR: Rijetko kada nastupate u Crnoj Gori, a postoji nekoliko festivala klasične muzike. Posljednji put je bio prošle godine u Podgorici. Zašto je to tako?
VICKOVIĆ: Potpuno je prirodno da vas vremenom nova sredina prihvata, a stara zaboravlja, odnosno pamti po posljednjem nastupu, koji takođe vremenom blijedi. Takođe je prirodno da se pažnja publike i medija poklanja novim i mlađim naraštajima koji dolaze. Uz to moram pomenuti i finansijski aspekt, koji je nažalost svuda i sve prisutniji, kao jedan od presudnih faktora dolaska umjetnika iz inostranstva, tako da nemam pretjeranih očekivanja kad je u pitanju gostovanje u Crnoj Gori. Umjetnicima koji žive na našim prostorima bitan je svaki nastup i prirodno je da se potrude u svakom smislu da do njega dođu. Za moje angažmane je zadužena moja menadžerka, pa o organizaciji koncerta, sali, klaviru i svim propratnim momentima ne moram da razmišljam. Važno je isključivo da svoje muziciranje što uspješnije prenesem publici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo