Povežite se sa nama

INTERVJU

MILKA VUJOVIĆ, UMJETNICA: Pomjeranje granica mašte

Objavljeno prije

na

Samostalna izložba Parovi…i oni drugi umjetnice Milke Vujović nedavno je otvorena u podgoričkoj galeriji Pizana. U okviru izložbe predstavljene su slike u tehnici ulja na platnu sa detaljima u pozlati nastale u posljednje tri godine. Kako i sam naziv izložbe govori, izložene su slike na kojima dominiraju ženska i muška figura (ili više njih), predstavljene u različitim situacijama, bilo onim jednostavnim, svakodnevnim ili pak nekim drugim, psihološki složenijim.

Milka Vujović je rođena u Podgorici. Diplomirala je 1997. godine na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, a 1990. na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, gdje je i završila postdiplomske studije 1993. godine. Profesorica je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, gdje živi i radi. Bavi se grafikom i slikarstvom. Dobitnica je nekoliko značajnih nagrada.

MONITOR: Radovi sa izložbe nastali su prethodne tri godine, ali nastavak su „priče” koje smo pratili duže vrijeme. Zanimljiv je naslov izložbe „Parovi… i oni drugo”. Možete li nam reći o ovom ciklusi i nazivu izložbe?
VUJOVIĆ: Jednostavno postoje ljudi koji u životu moraju da imaju svog para, srodnu dušu ili svoju drugu polovinu. Oni delaju i osećaju u paru i sve što čine kao da nekako bude i deo onog drugog. To su parovi, bili oni srećni ili ne, mentalno i fizički slobodni ili ne, oni su parovi. Njima nasuprot su oni drugi… ko ste vi?

MONITOR: U katalogu koji prati izložbu ste zapisali – „sa idejom da se onaj koji gleda, pasivni posmatrač, preobražava u aktivnog saučesnika, onoga koji vidi i koji biva podjednako uvučen u scenu pred kojom se zatekao…”. U vašim slikama uočavamo tu nostalgičnu vanvremenost i uvodite nas u svijet emocija i duhovne ljepote. Zanima me kako su nastajale ove slike – početna ideja i realizacija?
VUJOVIĆ: Tim uvodom sam rekla i svoju ideju vodilju koju sam imala tokom nastanka ovih slika… sebe sam živela radeći na njima i sada ih prepuštam drugima, ne samo posmatračima nego onima koji će njihov život živeti dalje.

MONITOR:Vaše slike imaju lični otisak i svijet za sebe, a na njima je karakteristično unošenje mnogih detalja – nakita, prozračnih tkanina, prisutna je neobična ornamentacija. Koje vas teme interesuju?
VUJOVIĆ: Sve što vidim i sve što doživim neminovno postaje i tema, odnosno, priča koju ja slikam na svoj način. Trudim se da ne podlegnem temi kao nekom zadatku, kao kasnijem vizuelnom doživljaju koji će biti veoma eksplicitan i kao takav nametnut posmatraču… Moje je da počnem ubedljivu likovnu sliku, a onom koji je posmatra prepuštam da je i završi…

Detalje naprosto obožavam, uživam slikajući stvari koje volim, haljine, cipele, dugmad, šnale i svakojaki drugi aksesoar bez kojeg ja ne mogu da zamislim ženu i mislim da je to više nego očigledno… kažu da male stvari čine život i potpuno se slažem s tim. A možda ona druga misao da „manje je više” kod mene apsolutno ne važi. Jednostavno uživam u građenju slike, koliko u psihološkom smislu toliko i u vizuelnom, tako da njena slojevitost predstavlja nešto što je postalo i moj prepoznatljiv likovni govor.

MONITOR: Ostali ste vjerni poetici koju ste duže vrijeme gradili. Šta je sve uticalo na vaš senzibilitet i umjetnički izraz?
VUJOVIĆ: Svaki umjetnik se trudi da tokom vremena izgradi svoj autentičan likovni jezik, način na koji će najbolje izraziti sebe, nešto po čemu će biti i prepoznatljiv. S godinama to neminovno mora i da dođe ukoliko sledite sebe i svoju viziju. Naravno da je neminovno ne videti stvari oko sebe, možda i nesvesno poprimiti nečiji uticaj, ali više u smislu sličnog poimanja umetnosti i onog što je vredno u njoj nego pukog i banalnog kopiranja… Svi vidimo iste stvari samo ih doživljavamo i interpretiramo na drugačije načine.

Mnogo je umjetnika koje cijenim iz prošlih vremena, ali svakako i savremenika i ne moramo obavezno biti po likovnoj poetici slični da bi mi se dopadali… po načinu izražavanja sličan ili dijametralno suprotan meni ne znači ništa ukoliko je njegov rad likovno korektan i uzbudljiv. Ako treba da izdvojim epohu koju smatram veoma zanimljivom i plodonosnom ne samo u umetnosti, pomenula bih art nouveaux.

MONITOR: Naša publika upoznata je sa vašim radom – prvenstveno grafikama, a i slikama. Da li se uskoro može očekivati ponovo neki iskorak iz slikarstva?
VUJOVIĆ: Smatram da prelazak iz jednog medijuma u drugi, iz slike u grafiku ili bilo koju drugu vrstu izražavanja, predstavlja neku vrstu „odmora” i uvijek novi izazov za umetnika. Samim prelaskom na drugu vrstu izražajnog sredstva – sa platna i četkica na cinkanu, linoleumsku, kamenu ploču, igle i dleta, potom na papir – način razmišljanja i put do pronalaženja željenog rezultata se menja, pomerate granice sopstvene mašte u stalnoj želji da napravite nešto novo, nešto što će vas zainteresovati u toj meri da sami sebi budete likovno zanimljivi.

Prošle godine sam započela nov ciklus grafika –originalnih grafičkih listova urađenih u tradicionalnim grafičkim tehnikama litografije, linoreza, akvatinte i tek kao citat ponegde je primenjena i grafička tehnika modernog doba – sito štampa. Rad na na nekih 15-20 grafičkih listova u kombinovanim tehnikama i u boji je veoma naporan i dugotrajan, iziskuje mnogo vremena, a budući da su neki od tih estampa i veoma komplikovani, imaju i po 12 klišea, tiraž, odnosno broj otisaka u seriji je ekskluzivan. Što se njihovog izlaganja tiče, neke od njih su već imale premijeru na grupnim izložbama u Beogradu i u inostranstvu. Publika u Srbiji i Crnoj Gori će ih svakako videti u celovitosti, kao zaokružen ciklus, jer ih smatram svojim najzrelijim grafičkim listovima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo