Povežite se sa nama

INTERVJU

MILOŠ MIKI POPOVIĆ, SLIKAR: Da ne slikam, vezali bi me

Objavljeno prije

na

Izložba slika Miloša Mikija Popovića nedavno je otvorena u podgoričkoj galeriji Centar. Izložba neobičnog naziva I to je to… je Popovićevo sedmo samostalno predstavljanje. Miloš Miki Popović rođen je 1972. godine u Podgorici. Fakultet likovnih umjetnosti završio je na Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Ima status slobodnog umjetnika. Član je ULUCG-a od 2004. godine. Predsjednik je NVO Svjetske umjetničke igre – Nacionalni odbor Crne Gore, koja se bavi promocijom nacionalne, crnogorske kulture na svjetskom nivou. MONITOR: Kritičarka Ljiljana Zeković je istakla da je vaš imaginarni Univerzum ispunjen misterijom o nedokučivim tajnama koje se kriju iza privida spoljnih utisaka. Kažete nam o ovom novom ciklusu, ali i o njegovom nazivu “I to je to…” – da li to znači neku zaokruženu priču ili ostavljate posmatraču da sam doživi slike?
POPOVIĆ: Negdje su ovi radovi nastavak prethodne izložbe, koja se zvala Zagrij se, ućeš u 16, a tu su bili načeti svojevrsni likovni problemi. Za izložbe ili cikluse slika obično se daju nekakvi veliki nazivi, kao da treba što zvučniji da budu. Ja to nisam htio. Ovo sam naslikao – i to je to. Vjerujem da ono što izložiš već ima neku svoju priču. Završio sam ove radove, izložio ih i dajem mogućnost ljudima da ih vide i da ih sami dožive, shvate na svoj način… A to šta sad oni vide, meni je manje važno.

MONITOR: Uočeno je da vaše slikarstvo odražava kreativni personalitet umjetnika i njegovu potrebu da se integriše u savremene likovne tokove koji aktueliziraju život modernog čovjeka. Koje su to teme koje vas okupiraju?
POPOVIĆ: Neki slikari, koji su stariji od mene, u razgovoru su znali da kažu kako je njihovo slikarstvo izašlo iz knjiga koje su pročitali. To nije tako daleko… Odakle teme? One su skup životnog iskustva koje si stekao, nekih knjiga koje si pročitao, filmova koje si vidio, žena koje si sreo. To je proces koji se dešava u meni, pa negdje ispliva… Izađe nekad malo bolje, nekad malo gore. A život modernog čovjeka… pa samoća se ne dešava samo danas. Ona je možda u nekom smislu više izraženija nego ranijih godina. Vrijeme je kompjutera, mobilnih telefona… Samo se postavlja pitanje, da li smo mi kao ljudi spremni za takav neki spid koji nam se dešava. Da li sve to možemo da izdržimo psihički i fizički? Jednostavno vidiš to što se dešava oko tebe, osjećaš… Imaš onu atmosferu, za koju kažeš da bi je mogao nožem rezati. I onda uhvatiš taj moment i pokušaš da ga preneseš na papir ili platno.

MONITOR: Na ovoj izložbi predstavili ste i crteže koji su rađeni na kladioničarskim kvotama. Da li ste počeli slučajno da ih iscrtavate ili ste htjeli da predstavite jednu od pošasti ovog vremena?
POPOVIĆ: Pa ne vjerujem da se desilo slučajno. Svakoga petka uzmeš kvote i lupaš po tim nekim timovima, dok kladionice daju najveći dobitak osam ili deset hiljada. Interesantno je da je svakog petka mnogo mladih ljudi ispred kladionica, kao da su ispred bioskopa. I onda se posle pitamo što nam bi sa đecom? I to je to. Ja sam, pretpostavljam, negdje sa tim crtežom na kvotama možda i pobijedio i samog sebe u tom nekom segmentu, u nekom momentu.

MONITOR: Jednom ste rekli da bi poludjeli da ne slikate, pa me zanima proces stvaranja slike i koliko često slikate?
POPOVIĆ: Čini mi se da ne slikam, tačno bi me vezali lancima. A taj sami proces stvaranja slike je negdje jako bolan. Nije fora da svaki dan radim, da stvaram, ali se desi da konstantno radim par mjeseci. I tada nastaje borba u procesu rada, a ona je uvijek svojevrsno preispitivanje – ko si, šta si, gdje ideš, da li valjaš kao čovjek, gdje si grešan…

MONITOR: Slikanje je baš usamljenički čin?
POPOVIĆ: Slikar je u suštini dobrovoljni zarobljenik. Ljudi kad vide nekog umjetnika u novinama ili na televiziji pomisle da mu je sve u životu lagano. A nema tu ništa tra-la-la. Nema tu mnogo neke ljepote. Tu ima više nekakvih teških momenata. Ako si uspio sav taj damar koji imaš u sebi, nekim dijelom da prebaciš na platno, onda možeš da kažeš da si nešto napravio, da si nešto uradio. A sve to nije jednostavno, niti lako.

MONITOR: Diplomirali ste slikarstvo na Cetinju. Šta je taj fakultet mogao da ponudi mladom, talentovanom čovjeku?
POPOVIĆ: Cetinje je vrlo specifično. Kad sam ja upisao akademiju bilo je neko blesavo vrijeme, lude godine. Počeo sam da studiram početkom devedesetih, pa sam napravio pauzu, pa se opet vratio. Cetinje je priča za sebe, a ja sam tamo pokušao i uspio da sjedim i provodim vrijeme sa Cetinjanima, što mi je bilo važno. Akademija mi nije bila mjesto gdje ću ja da se zatvorim, pa da sa kolegama komuniciram, kako to već ide. Ja sam baš živio na Cetinju i doživio da mi Cetinjani kažu – ti si naš, iako si Podgoričanin. Sve to vrijeme akademije ima nekog uticaja na moje stvaralaštvo i sigurno me i danas radi akademija. Moram spomenuti mog profesora Baneta Sekulića, sa kojim sam proveo dobro vrijeme i liše akademije. Tu su i Smajo Karailo, Ratko Odalović od kojih sam dosta naučio. Akademija je sigurno ostavila neki dubok pečat.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo