Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD MITROVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR NVO BREZNICA – PLJEVLJA: Pljevljake truju uz blagoslov vlasti

Objavljeno prije

na

Tridesetog novembra u 21 sat koncentracija suspendovanih čestica PM10 bila je u Pljevljima 516,8 mikrograma po metru kubnom, što je više od deset puta od maksimalno dozvoljene srednje dnevne vrijednosti i to je ovogodišnji rekord. Dječije odjeljenje Bolnice u Pljevljima prepuno je djece, ubacuju se dodatni kreveti, djeca koja se bolje osjećaju otpuštaju se na kućno liječenje. Boluju uglavnom od astme, upale pluća i bronhitisa. Potpuni je haos od gužvi na tom odjeljenju i u Dječijem dispanzeru, a oni koji su pod Hipokratovom zakletvom – ćute!

Ovako na početku razgovora za Monitor opisuje nedavno stanje u Pljevljima Milorad Mitrović, ekolog i izvršni direktor NVO Breznica iz tog grada.

MONITOR: Tvrdite da je stanje alarmantno i tražite uvođenje vanrednog stanja.
MITROVIĆ: Stanje jeste alarmantno i tražimo hitnu reakciju nadležnih i uvođenje vanrednog stanja dok se ne riješi problem zagađenja i prestane opasnost po zdravlje građana. Niko se od nadležnih nije „sjetio” da građane Pljevalja obavijesti i upozori da je zagađenje enormno povećano i da je njihovo zdravlje ozbiljno ugroženo.

Famozni plan kvaliteta vazduha za opštinu Pljevlja, koji je donijelo Ministarstvo održivog razvoja i turizma u februaru prošle godine, je mrtvo slovo na papiru, jer od njegovog donošenja do danas nijedna mjera nije realizovana. Ovakav neodgovoran odnos svih struktura vlasti prema građanima Pljevalja predstavlja školski primjer bezobzirnosti i bahatosti. Konačno bi trebalo neko da izračuna koliko država Crna Gora troši novca poreskih obveznika na liječenje svojih građana zbog posljedica direktno uzrokovanih neodgovornim radom zagađivača u Pljevljima.

MONITOR: Ko su najveći zagađivači?
MITROVIĆ: Termoelektrana Pljevlja, jezero-deponija Maljevac, kopovi Rudnika uglja i deponija olova i cinka Šuplja stijena. Vazduh je konstantno zagađen i zbog kombinata Velimir Jakić, a tokom sezone grijanja i iz mnogobrojnih kotlarnica i ložišta. Ali, oni koji mjere koncentraciju sumpordioksida, dima i čađi saopštavaju da prekoračenja dozvoljenih granica – nema.

MONITOR: Za Pljevlja se govori da je to grad koji ubrzano nestaje.
MITROVIĆ: Statistika kaže da će Pljevlja, ako se sadašnji trendovi nastave, u dogledno vrijeme biti mrtav grad. Negativan prirodni priraštaj Pljevlja bilježe iz godine u godinu. O tome najbolje svjedoče pokazatelji iz protekle četiri decenije. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka prirodni priraštaj na godišnjem nivou u opštini je bio 1.300 novorođenčadi, sredinom osamdesetih 900, dok se u posljednjih pet godina u Pljevljima godišnje u prosjeku rodi od 230 do 250 djece. Za posljednje četiri decenije broj stanovnika se smanjio za gotovo 35 posto, preciznije za oko 16.000 stanovnika.

MONITOR: Prije nekoliko godina mediji su objavili potresnu priču o 11 članova šire porodice iz Pljevalja, koji su za godinu dana pomrli od kancera na plućima …
MITROVIĆ: Tačno, ali mislite li da se neko zabrinuo zbog toga? U Pljevljima treća generacija odrasta u ovakvim uslovima. Ne postoji sistem organa koji nije pogođen aerozagađenjem, na što su uzalud upozoravali i pojedini ljekari. Od 2010. godine do jula 2012. godine u Pljevljima je zabilježeno čak 21.209 slučajeva obolijevanja od bolesti sistema za disanje. Ovo su zvanični podaci iz Higijensko-epidemiološke službe, koji pokazuju rapidan rast oboljelih. Prije dvije godine, na međunarodni Dan borbe protiv astme, nezvanično, jer nema preciznih podataka o broju oboljelih, saopšteno je da su Pljevlja grad rekorder po broju oboljelih od ove i drugih respiratornih bolesti.

MONITOR: Mještani pojedinih sela svojevremeno su tražili pomoć i od premijera Mila Đukanovića.
MITROVIĆ: ,,Pomozite nam. Ovdje pada crni snijeg. Obolijevamo od kancera. Umiremo u mukama i tiho”. Ovako su pisali premijeru Milu Đukanoviću mještani Zbljeva i još nekoliko sela, za vrijeme njegovog petog mandata. Pismo slične sadržine aktuelno bi bilo i tokom njegovog sedmog mandata, mada je stanje sada još gore.

MONITOR: Vi ste prvi ekološki aktivista u prvoj ekološkoj državi na svijetu, koji je 2010. godine ležao u zatvoru trideset dana zbog javno izgovorene riječi…
MITROVIĆ: Od početka svojih aktivnosti izložen sam raznim pritiscima od strane režima. Svakodnevno sam dobijao razne prijetnje, više puta sam bio meta i fizičkih napada. Nakon napada metalnim šipkama, završio sam u risanskoj traumatologiji sa potresom mozga. Jednom sam poštom dobio prijeteće pismo sa metkom. U pismu je pisalo: “Posljednja opomena”. Sve sam to prijavljivao policiji, ali počinioci nikada nisu otkriveni. U posljednjem fizičkom napadu počinioci su bili poznati i protiv njih je pokrenut samo prekršajni postupak, koji je nakon dvije godine zastario.

Na dan odlaska na izdržavanje kazne zatvora od mjesec dana, rekao sam na konferenciji za medije, a i danas tvrdim isto, da kada vidim kava nam je policija, kakvo nam je tužilaštvo i kakve su nam pojedine sudije, da mi je čast što idem u zatvor, među, izgleda, najčasnije ljude u Crnoj Gori.

Ali mojim mukama ni poslije toga nije došao kraj. Kažnjen sam za klevetu pet hiljada eura, ali mi je ekspresno pretvorena u zatvorsku u trajanju od četiri i po mjeseca. Nju na sreću nisam izdržao, jer me je „zakačila” amnestija kojoj je prethodila ogromna kampanja nevladinih organizacija i partije „Zelenih” iz regiona, koja je krenula iz Sofije i proširila se na sve zemlje Jugoistočne Evrope, uključujući i sve zemlje bivše SFRJ. Od Brisela i Evropske unije traženo je da reaguju i posreduju kod crnogorskih vlasti za moje oslobađanje i pomilovanje. Pomilovanja od strane predsjednika države nije bilo, a nakon izvjesnog vremena stigla je amnestija.

Pred sudovima u Crnoj Gori i Srbiji za jedanaest godina imao sam ukupno sto pet sudskih sporova, u sto tri sam oslobođen, dok mi je u dva postupka izrečena kazna zatvora. Uglavnom su me tužili zbog klevete, uvrede, povrede časti i ugleda, nanošenja duševnih bolova… Nedavno je okončan i dvogodišnji sudski spor pred Višim sudom u Užicu, gdje sam sa još deset svojih saradnika bio optužen za pozivanje na proteste protiv vlasti i slično. Nažalost, sezona lova na slobodnomisleće građane na ovim prostorima još nije zatvorena, tako da očekujem nove tužbe i nove pritiske i sporove.

Arza nije dekontaminovana

MONITOR: Vi ste više puta upozoravali i na sumnjivi kvalitet dekontaminacije rta Arza, na koji je, prema podacima NATO-a i Ujedi-njenih nacija za životnu sredinu (UNEP) ispaljeno i 300 projektila na bazi osiromašenog urana.
MITROVIĆ: Ekološko društvo „Breznica” je i nedavno, kao i nekoliko puta ranije, javno izrazilo sumnju u kvalitet dekontaminacije rta Arze i dije-la koji je bombardovan osiromašenim uranijumom na poluostrvu Luštica, a na Arzi se nalazilo ukupno 87,9 kilograma osiromašenog uranijuma. Mislimo da je taj posao urađen traljavo, jer mnogo toga na to ukazuje. Na primjer, povećan je broj smrtnih slučajeva građana na tom prostoru. To je direktno i indirektno povezano sa ostacima bombardovanja. Evi-dentno je i da veliki broj turista posjećuje Rose i Žanjice, kao i mjesto koje je bilo izloženo bombardovanju, pa je potrebno ponovo uraditi istra-živanja. Nadležne institucije su konstatovale nizak nivo osiromašenog uranijuma na Arzi, a očigledno je da sanacija nije u potpunosti i detaljno obavljena i da je tokom svih ovih godina došlo do integracije i razgradnje uranijuma u zemljištu, vodi, živom svijetu i morskim organizmima. Poluraspad osiromašenog uranijuma prema tvrdnjama stručnjaka traje najmanje pedeset godina. Prema tadašnjim podacima CETI-ja, od evidentiranih 88 kilograma osiromašenog uranijuma prikupljeno je 75 kilograma, dok je u dekontaminaciju uloženo oko 400 hiljada eura i najasno je zašto nije prikupljeno i preostalih trinaest kilograma? Ni podaci koje nadležni dozirano daju javnosti ne slažu se, pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da je ovaj vrlo delikatan posao urađen na pravi način. Kako se onda može tvrditi da je cijeli teren potpuno bezbjedan za građane? Onaj ko je po poluostrvu Luštica sijao uranijum, treba i da uloži sredstva i da to oči-sti, a ne da se to radi o trošku poreskih obveznika Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo