Tridesetog novembra u 21 sat koncentracija suspendovanih čestica PM10 bila je u Pljevljima 516,8 mikrograma po metru kubnom, što je više od deset puta od maksimalno dozvoljene srednje dnevne vrijednosti i to je ovogodišnji rekord. Dječije odjeljenje Bolnice u Pljevljima prepuno je djece, ubacuju se dodatni kreveti, djeca koja se bolje osjećaju otpuštaju se na kućno liječenje. Boluju uglavnom od astme, upale pluća i bronhitisa. Potpuni je haos od gužvi na tom odjeljenju i u Dječijem dispanzeru, a oni koji su pod Hipokratovom zakletvom – ćute!
Ovako na početku razgovora za Monitor opisuje nedavno stanje u Pljevljima Milorad Mitrović, ekolog i izvršni direktor NVO Breznica iz tog grada.
MONITOR: Tvrdite da je stanje alarmantno i tražite uvođenje vanrednog stanja.
MITROVIĆ: Stanje jeste alarmantno i tražimo hitnu reakciju nadležnih i uvođenje vanrednog stanja dok se ne riješi problem zagađenja i prestane opasnost po zdravlje građana. Niko se od nadležnih nije „sjetio” da građane Pljevalja obavijesti i upozori da je zagađenje enormno povećano i da je njihovo zdravlje ozbiljno ugroženo.
Famozni plan kvaliteta vazduha za opštinu Pljevlja, koji je donijelo Ministarstvo održivog razvoja i turizma u februaru prošle godine, je mrtvo slovo na papiru, jer od njegovog donošenja do danas nijedna mjera nije realizovana. Ovakav neodgovoran odnos svih struktura vlasti prema građanima Pljevalja predstavlja školski primjer bezobzirnosti i bahatosti. Konačno bi trebalo neko da izračuna koliko država Crna Gora troši novca poreskih obveznika na liječenje svojih građana zbog posljedica direktno uzrokovanih neodgovornim radom zagađivača u Pljevljima.
MONITOR: Ko su najveći zagađivači?
MITROVIĆ: Termoelektrana Pljevlja, jezero-deponija Maljevac, kopovi Rudnika uglja i deponija olova i cinka Šuplja stijena. Vazduh je konstantno zagađen i zbog kombinata Velimir Jakić, a tokom sezone grijanja i iz mnogobrojnih kotlarnica i ložišta. Ali, oni koji mjere koncentraciju sumpordioksida, dima i čađi saopštavaju da prekoračenja dozvoljenih granica – nema.
MONITOR: Za Pljevlja se govori da je to grad koji ubrzano nestaje.
MITROVIĆ: Statistika kaže da će Pljevlja, ako se sadašnji trendovi nastave, u dogledno vrijeme biti mrtav grad. Negativan prirodni priraštaj Pljevlja bilježe iz godine u godinu. O tome najbolje svjedoče pokazatelji iz protekle četiri decenije. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka prirodni priraštaj na godišnjem nivou u opštini je bio 1.300 novorođenčadi, sredinom osamdesetih 900, dok se u posljednjih pet godina u Pljevljima godišnje u prosjeku rodi od 230 do 250 djece. Za posljednje četiri decenije broj stanovnika se smanjio za gotovo 35 posto, preciznije za oko 16.000 stanovnika.
MONITOR: Prije nekoliko godina mediji su objavili potresnu priču o 11 članova šire porodice iz Pljevalja, koji su za godinu dana pomrli od kancera na plućima …
MITROVIĆ: Tačno, ali mislite li da se neko zabrinuo zbog toga? U Pljevljima treća generacija odrasta u ovakvim uslovima. Ne postoji sistem organa koji nije pogođen aerozagađenjem, na što su uzalud upozoravali i pojedini ljekari. Od 2010. godine do jula 2012. godine u Pljevljima je zabilježeno čak 21.209 slučajeva obolijevanja od bolesti sistema za disanje. Ovo su zvanični podaci iz Higijensko-epidemiološke službe, koji pokazuju rapidan rast oboljelih. Prije dvije godine, na međunarodni Dan borbe protiv astme, nezvanično, jer nema preciznih podataka o broju oboljelih, saopšteno je da su Pljevlja grad rekorder po broju oboljelih od ove i drugih respiratornih bolesti.
MONITOR: Mještani pojedinih sela svojevremeno su tražili pomoć i od premijera Mila Đukanovića.
MITROVIĆ: ,,Pomozite nam. Ovdje pada crni snijeg. Obolijevamo od kancera. Umiremo u mukama i tiho”. Ovako su pisali premijeru Milu Đukanoviću mještani Zbljeva i još nekoliko sela, za vrijeme njegovog petog mandata. Pismo slične sadržine aktuelno bi bilo i tokom njegovog sedmog mandata, mada je stanje sada još gore.
MONITOR: Vi ste prvi ekološki aktivista u prvoj ekološkoj državi na svijetu, koji je 2010. godine ležao u zatvoru trideset dana zbog javno izgovorene riječi…
MITROVIĆ: Od početka svojih aktivnosti izložen sam raznim pritiscima od strane režima. Svakodnevno sam dobijao razne prijetnje, više puta sam bio meta i fizičkih napada. Nakon napada metalnim šipkama, završio sam u risanskoj traumatologiji sa potresom mozga. Jednom sam poštom dobio prijeteće pismo sa metkom. U pismu je pisalo: “Posljednja opomena”. Sve sam to prijavljivao policiji, ali počinioci nikada nisu otkriveni. U posljednjem fizičkom napadu počinioci su bili poznati i protiv njih je pokrenut samo prekršajni postupak, koji je nakon dvije godine zastario.
Na dan odlaska na izdržavanje kazne zatvora od mjesec dana, rekao sam na konferenciji za medije, a i danas tvrdim isto, da kada vidim kava nam je policija, kakvo nam je tužilaštvo i kakve su nam pojedine sudije, da mi je čast što idem u zatvor, među, izgleda, najčasnije ljude u Crnoj Gori.
Ali mojim mukama ni poslije toga nije došao kraj. Kažnjen sam za klevetu pet hiljada eura, ali mi je ekspresno pretvorena u zatvorsku u trajanju od četiri i po mjeseca. Nju na sreću nisam izdržao, jer me je „zakačila” amnestija kojoj je prethodila ogromna kampanja nevladinih organizacija i partije „Zelenih” iz regiona, koja je krenula iz Sofije i proširila se na sve zemlje Jugoistočne Evrope, uključujući i sve zemlje bivše SFRJ. Od Brisela i Evropske unije traženo je da reaguju i posreduju kod crnogorskih vlasti za moje oslobađanje i pomilovanje. Pomilovanja od strane predsjednika države nije bilo, a nakon izvjesnog vremena stigla je amnestija.
Pred sudovima u Crnoj Gori i Srbiji za jedanaest godina imao sam ukupno sto pet sudskih sporova, u sto tri sam oslobođen, dok mi je u dva postupka izrečena kazna zatvora. Uglavnom su me tužili zbog klevete, uvrede, povrede časti i ugleda, nanošenja duševnih bolova… Nedavno je okončan i dvogodišnji sudski spor pred Višim sudom u Užicu, gdje sam sa još deset svojih saradnika bio optužen za pozivanje na proteste protiv vlasti i slično. Nažalost, sezona lova na slobodnomisleće građane na ovim prostorima još nije zatvorena, tako da očekujem nove tužbe i nove pritiske i sporove.
Arza nije dekontaminovana
MONITOR: Vi ste više puta upozoravali i na sumnjivi kvalitet dekontaminacije rta Arza, na koji je, prema podacima NATO-a i Ujedi-njenih nacija za životnu sredinu (UNEP) ispaljeno i 300 projektila na bazi osiromašenog urana.
MITROVIĆ: Ekološko društvo „Breznica” je i nedavno, kao i nekoliko puta ranije, javno izrazilo sumnju u kvalitet dekontaminacije rta Arze i dije-la koji je bombardovan osiromašenim uranijumom na poluostrvu Luštica, a na Arzi se nalazilo ukupno 87,9 kilograma osiromašenog uranijuma. Mislimo da je taj posao urađen traljavo, jer mnogo toga na to ukazuje. Na primjer, povećan je broj smrtnih slučajeva građana na tom prostoru. To je direktno i indirektno povezano sa ostacima bombardovanja. Evi-dentno je i da veliki broj turista posjećuje Rose i Žanjice, kao i mjesto koje je bilo izloženo bombardovanju, pa je potrebno ponovo uraditi istra-živanja. Nadležne institucije su konstatovale nizak nivo osiromašenog uranijuma na Arzi, a očigledno je da sanacija nije u potpunosti i detaljno obavljena i da je tokom svih ovih godina došlo do integracije i razgradnje uranijuma u zemljištu, vodi, živom svijetu i morskim organizmima. Poluraspad osiromašenog uranijuma prema tvrdnjama stručnjaka traje najmanje pedeset godina. Prema tadašnjim podacima CETI-ja, od evidentiranih 88 kilograma osiromašenog uranijuma prikupljeno je 75 kilograma, dok je u dekontaminaciju uloženo oko 400 hiljada eura i najasno je zašto nije prikupljeno i preostalih trinaest kilograma? Ni podaci koje nadležni dozirano daju javnosti ne slažu se, pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da je ovaj vrlo delikatan posao urađen na pravi način. Kako se onda može tvrditi da je cijeli teren potpuno bezbjedan za građane? Onaj ko je po poluostrvu Luštica sijao uranijum, treba i da uloži sredstva i da to oči-sti, a ne da se to radi o trošku poreskih obveznika Crne Gore.
Veseljko KOPRIVICA