Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG ŽIVANOVIĆ, REDOVNI PROFESOR UNIVERZITETA U BANJALUCI: Svi imaju previše povoda za bunt

Objavljeno prije

na

– Protesti su predstavljali i predstavljaju prvenstveno socijalni bunt. Već duže vremena prosječno stanje društvene svijesti u BiH može se imenovati kao očajanje, a dominantan osjećaj kod većine – kao poniženje. Kako kod mladih, tako i kod starijih. Katastrofalna ekonomska situacija, nezaposlenost i siromaštvo u kojem žive gotovo svi osim malog broja enormno bogatih, organizovani kriminal i korupcija, duboka podvojenost vlasti i naroda, dakle, politički autizam – sasvim su dovoljni razlozi za gnjev i revolt – kaže dr Miodrag Živanović, jedan od intelektualaca iz Republike Srpske koji je pružio punu podršku nedavnim protestima u BiH.

MONITOR: Bez obzira na te opravdane razloge za proteste, političari su hitro krenuli u njihovu politizaciju?
ŽIVANOVIĆ: Naravno, kako to obično biva, nakon samo nekoliko sati od početka protesta, u sve ovo umiješali su se pojedinci iz dijela političkih partija htijući da ušićare i ponešto političkih poena u ovoj izbornoj godini, tako da smo svjedoci i različitih oblika politizacije ovih protesta. No, ipak, nakon pada četiri kantonalne vlade, plenumi, forumi i slične forme neposredne demokratije funkcionišu i pokušavaju da u pregovorima sa predstavnicima kantonalnih skupština ostvare bar dio zahtjeva demonstranata.

MONITOR: Da li su ovi protesti pokazali manifestacije veće solidarnosti među građanima?
ŽIVANOVIĆ: Protesti su počeli u Tuzli, a onda su se proširili. I mislim da se ne radi samo o solidarnosti. Svako mjesto, svaki čovjek u ovoj našoj maloj zemlji, imaju i odviše povoda za vlastiti bunt. Između ostalog i zbog toga, protesti se, kako rekoh, nastavljaju, a sada su uglavnom usmjereni na stvaranje uslova za realizaciju zahtjeva koje su ispostavili demonstranti.

MONITOR: Koje su najbitnije poruke protesta?
ŽIVANOVIĆ: Direktne poruke su date u zahtjevima demonstranata. Dakle, ostavke kantonalnih vlada, ukidanje ovakvih ili onakvih funkcionerskih privilegija, reanimacija privrede, zapošljavanje, revizija privatizacije, borba protiv kriminala i korupcije… Ali, meni se čine važnim i neke – da ih tako nazovem – indirektne poruke. Prije svega, tu mislim na oslobađanje one, dugo potiskivane i zatomljene, energije običnih ljudi, zatim na to da ipak posjedujemo dostojanstvo i da nismo samo statistički brojevi koji pripadaju ovoj ili onoj etniji, dakle, da nismo bespomoćni taoci etnonacionalnih političkih elita. I, naravno, doduše tek kao nagovještaj, poruka da je moguć iskorak izvan doista uskog okvira etničke matrice koja je ovdje apsolutna osnova dosadašnjeg življenja. Nažalost, i umiranja.

MONITOR: U Republici Srpskoj nije bilo većih protesta. Zašto?
ŽIVANOVIĆ: Ne postoji jednoznačan odgovor na ovo pitanje. Problemi u Republici Srpskoj su gotovo istovjetni onima u Federaciji BiH. U pojedinim medijima, pa i od strane nekih političara iz Federacije BiH, pomenuti izostanak većih protesta se tumači time da je u Republici Srpskoj na djelu diktatura Milorada Dodika i njegove vladajuće partije, a pored toga nerijetko se pominje i drugačije političko i organizaciono ustrojstvo ovog entiteta – koje je racionalnije i efikasnije – od onoga u Federaciji BiH. Ali, ja bih upozorio i na nešto što pripada psihološkoj ravni problema: ćutnja takođe može biti važan i snažan indikator socijalnog ,,raspoloženja”. Inače, trenutno su u Banjaluci aktuelni protesti boračke populacije i zahtjevi za rješavanje njenog izuzetno teškog socijalnog položaja.

MONITOR: Može li se dogoditi da u BiH vlast bude smijenjena uličnim protestima ili će je birači smijeniti na oktobarskim izborima. Ili, kako tvrde pojedini analitičari, izbori ništa neće promijeniti dok se ne promijeni Ustav?
ŽIVANOVIĆ: Trebalo bi odviše vremena i prostora da se da jedan ozbiljniji komentar na ovo pitanje. Otuda, ovdje moram reći sasvim pojednostavljeno, uz sve opasnosti što ih svako pojednostavljivanje nosi sobom: ovi, pa ni neki budući protesti, neće dovesti do smjene vlasti u BiH, kao što do te smjene neće doći niti na predstojećim oktobarskim izborima. Zašto? Po mom sudu, radi se o dva bloka problema.

Prvi blok je tzv. strukturalnog karaktera. Naime, cjelokupna legislativa u BiH je postavljena tako da ovdje žive isključivo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa od prije nekoliko godina, čak i ,,ostali”. Osim ,,ostalih”, svaki od ova tri naroda ima i ,,svoju” teritoriju na kojoj je većinski. Dakako i sve što uz tu teritoriju ide: dakle, ima svoju ekonomiju, vlast, svoje procedure odlučivanja, obrazovanje, energetske kapacitete, saobraćaj itd. Na takvoj osnovi su profilisani i izborni zakoni. A to znači da su rezultati izbora već unaprijed poznati, odnosno, da će se na izborima opet pojavljivati uglavnom glasači, a ne birači. Da odlučuju o nečemu što je već unaprijed odlučeno – Bošnjaci će glasati za Bošnjake, Srbi za Srbe i Hrvati za Hrvate. Dobrim dijelom i iz ovih razloga, već deset godina ja vodim jednu sasvim ličnu kampanju: pozivam ljude da, u ovakvom sticaju stvari, ne izlaze na izbore. Da i na taj način sačuvaju bar malo dostojanstva. S tim u vezi, sad moram reći i nešto sasvim prepotentno: ova kampanja je jedna od rijetkih stvari u mom životu u kojima bar djelimično uspijevam.

Drugi blok problema je vezan za tzv. subjektivni plan. Riječ je društvenoj svijesti, o sistemu vrijednosti, o reduciranju širine i bogatstva života samo na svijest o etničkoj pripadnosti… Otuda i jedno izuzetno važno pitanje: ako bi se ovdašnji političari čak i dogovorili o strategiji, o viziji budućeg života, koja socijalna snaga bi mogla nositi teško breme dugoročnog posla na izgradnji budućnosti? Na ostvarivanju vizije? Doista ne znam.

MONITOR: Povodom objavljivanja podatka da je BiH rekorder u Evropi po broju političkih stranaka, izjavili ste da se BiH nalazi ,,u drugoj fazi pretpolitičkog stanja”. Šta to znači?
ŽIVANOVIĆ: Pa, u ,,prvoj fazi pretpolitičkog stanja” ovdje smo imali takođe enormno veliki broj političkih stranaka, ali samo dvije i po ideologije: nacionalizam, zatim, jednu balkansku varijantu socijal-demokratije, dok je ono ,,pola” ideologije pripadalo bivšim komunistima. U aktuelnoj, dakle, drugoj fazi, opet je ogroman broj političkih stranaka, ali one se više ne razlikuju po ideologiji, već po etničkoj matrici: sada imamo bošnjačke, srpske i hrvatske političke stranke. I to je sve. Koliko znam, oni koji se ovdje vode kao ,,ostali” još nisu osnovali svoju stranku.

MONITOR: Mnogi u BiH su ogorčeni na međunarodnu zajednicu tvrdeći da njeni predstavnici ovu državu drže u trajnom stanju ni rata ni mira?
ŽIVANOVIĆ: U posljednje dvije decenije, dakle, u ovdašnjem postratnom periodu, institucije međunarodne zajednice su pokazale da nemaju strategiju svog dugoročnog angažmana na ovim prostorima. One su djelovale i djeluju post festum, tek na nivou dnevne politike, te zbog toga često vuku i neadekvatne poteze. Da ne govorim o posljednjih nekoliko godina kada je uloga tih institucija svedena samo na medijaciju, dakle, na nešto što je niže čak i od savjetodavne uloge. Takve institucije nam ovdje doista ne trebaju.

MONITOR: Da li će se talas nezadovoljstva preliti iz BiH u susjedne države?
ŽIVANOVIĆ: Mislim da se neće dogoditi nikakvo ,,prelivanje”. Jer, naši susjedi imaju, nažalost, toliko svojih sopstvenih problema da im ovi naši baš i nisu neophodni. I samo da dodam: ni situacija u bh okruženju nije ista, u međusobno različitim su pozicijama, recimo, jedna Srbija, Hrvatska ili Crna Gora. No, govoriti o tome znači dotaći jednu veliku temu što ovom prilikom sigurno nije moguće.

MONITOR: Jednom ste rekli da mediji ne utiču na profiliranje javnog mnjenja, već na profiliranje više javnih mnjenja u BiH, tako da mi imamo, pojednostavljeno govoreći, srpsko javno mnjenje, hrvatsko javno mnjenje, bošnjačko, a ono javno mnjenje koje bi trebalo biti javno mnjenje građana zapravo ne postoji. Jesu li mediji potvrdili taj Vaš stav izvještavajući o protestima?
ŽIVANOVIĆ: Naravno. Jer i mediji su takođe postavljeni tako da funkcionišu gotovo isključivo na etničkoj matrici. Čak su se pojedini bavili i prebrojavanjem demonstranata po etničkoj pripadnosti, htijući da utvrde koliko je, na pojedinim protestima, bilo Bošnjaka, koliko Srba, koliko Hrvata – izvodeći iz takvog horizonta ,,logične” komentare.

Nužna prekompozicija BIH

MONITOR: Mnogi u BiH, svako iz svojih razloga, misle da je ovakva BiH neodrživa. Kakav je Vaš stav o uređenju BiH ?
ŽIVANOVIĆ: Ja takođe smatram da se može govoriti o neodrživosti ovakve BiH. Ali, ne iz razloga koje pominju ovdašnje politike i političari. Radi se o nečemu drugom. Naime, u ovakvom, dakle, plemenskom, tribalističkom, a i asimetričnom ustrojstvu BiH, nije moguće profilisati državu po mjeri čovjeka, nije moguće, takođe, imati jedinstven ekonomski prostor, ravnopravno učešće ljudi u odlučivanju, jednakost pred zakonom, da ne govorim o ljudskim pravima u različitim područjima društvenog života ili o evropskom putu BiH kao ,,nemogućoj misiji”… Često sam znao govoriti i pisati o tome da u ovoj našoj maloj BiH imamo – sasvim legalno i legitimno – 13,5 država: dakle, dva entiteta, deset kantona, distrikt Brčko, dok ono pola države čine tzv. zajednički organi koji upravo tako, jedva polovično i funkcionišu. Ako bismo željeli opstanak BiH, onda bi bila nužna prekompozicija njenog ustrojstva, ali i niz drugih promjena i reformi – od ekonomije do ekologije. Nisam siguran da postoji politička volja za ovakve i slične promjene.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo