Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRA BANJAC: Popularnost je kvarljiva roba

Objavljeno prije

na

Mira Banjac, pozorišna, filmska i televizijska srpska glumica, sa šezdeset godina karijere, osamdeset godina života i preko 200 ostvarenih uloga, i dalje neprikosnoveno osvaja festivalsku publiku i kritiku regiona. Na Herceg Novi FF-MFF 2010 za ostvarenu sporednu ulogu lika babe Neđe u filmu 72 dana, Danila Šerbedžije i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila je nagradu Milan Žmukić.

Osim u pozorištu, gdje je dobila niz priznanja, igrala je i u brojnim televizijskim dramama i serijama. Na velikom ekranu ostvarila je više uloga za pamćenje, posebno u ostvarenjima Gorana Paskaljevića i Živka Nikolića. Autorka je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka. Dobitnica je dviju Sterijinih nagrada, statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada, zatim Oktobarske nagrade Beograda, Sedmojulske nagrade, kao i tri Zlatne arene, Nagrade grada Zagreba (za TV seriju Marija), Zlatni lovorov vijenac za životno djelo (Sarajevo 1991), Dobričin prsten (2000.) kao najveće glumačko priznanje u Srbiji i nagrada za životno djelo – Pavle Vujisić (2008).

MONITOR: Kakav je osjećaj biti Mira Banjac? Kako osjećate i proživljavate svoju uspješnu i hvale vrijednu karijeru?

BANJAC: Biti Mira Banjac je jedan, verujte, otežan osećaj. Kad se negde sumira život, postave se pitanja: Šta je ono što je vredelo, Šta je bilo tekuća traka, Šta je ono što sam želela, a nije ili jeste ostvareno.To je naprosto jedan mali susret sa samom sobom. Na to svi imaju pravo. Naročito ako želite zaokružiti svoju karijeru. Imate pravo da vrlo lično, odgovorno i kritički prođete kroz ono što je ostalo iza vas. Taj posao mi nije ni lak ni jednostavan, no osećam ga kao preko potrebnog, da s mirom uđem u mirovinu i da više ne radim. Prosto da negde ”očistim” taj svoj život koji nije uvek bio jako lep, ni jako uspešan. Živela sam mimo pozorišta jedan mali život – bez glamura, jer sam takva po prirodi. Volela sam porodicu i te male stvari koje čine život. Nikada nisam patila za vilama i bazenima, i bila rob svog bića. Za to nisam imala vremena, jer sam puno radila na sebi. Kad se neko kao ja bavi umetnošću kao što je to film, pozoriše ili televizija, mora sebe mnogo kultivisati. Na sreću, lukava sam osoba. Uvek, sam tražila prijatelje koji su pametni, koji znaju više od mene. Tako, da sve što sam naučila mimo školovanja, mogu samo da zahvalim tim neobično važnim ljudima. To je kapital na kojeg sam ponosna, jer se pravo prijateljstvo mora zaslužiti. Na njemu se uvek mora jako puno raditi, ako želite od toga nešto tražiti i dobiti. Prijatelji su pored moje porodice i publike jedina dragocenost koju posedujem i ljubomorno čuvam.

MONITOR: Objasnite nam intrigu i improvizaciju predstave ,,Radovan treći” Duška Kovačevića i kako se razvijala da bi trajala za vječnost?

BANJAC: Što se tiče Radovana i Ateljea 212, naša pokojna upravnica i rediteljka Mira Trailović nas je formirala kao tim, kao porodicu. Kod nas nije bilo zlobe ili ljubomore. Svi smo imali prostor za rad i niko nije zazirao od konkurencije, jer smo imali svoja radna i umetnička mesta. I kad ste porodica i privatno i na sceni,onda to sjajno profunkcioniše. Improvizacija u takvim slučajevima je tačno indukovana dramska intervencija. Ona ne ide suvislo i tek tako. Cela faktura komada se složi u glavi i tako skovana improvizacija ima svoj smisao i opravdanje. Da znate, predstava Radovan treći je na premijeri dibidus propao. Mislili smo da se više nikada neće igrati. Tada je pisac Duško Kovačević mudro prelomio i Zoranu Radmiloviću dao card-blanshe. Rekao je: Ovo je sad tvoje – izvoli. Računao je na njegov vrhunski artizam, jer improvizaciju ili psovku ne sme svako da radi. Tada je smišljena vrhunska improvizacija, koja je u svesti Zorana Radmilovića bila i postojala kao –Radovan.Takvu predstavu smo kao jedinstvenu u svetu bezobrazno nazvali -Privatna predstava publike. Generacije su gledale tu predstavu, genaracijama smo svaki put iznova poklanjali komad i svaka je bila drugačija i posebna… Igrali smo zbog publike i u čast publike.

MONITOR: Nekako se čini da je tada bilo mnogo hrabrih ljudi, a nije bila ,,ovolika” demokratija. Kakvo je ovo današnje vrijeme, u kojem nema hrabrih, već dobro poslušnih djelatnika umjetnosti?

BANJAC:Slažem se sa vama. Politika je onoliko pozorište koliko mu samo pozorište prenese suštinu trenutka u kojem živi. Ako je politika u dominaciji, pozorište ne treba da bude političko, ono treba da bude kritično prema politici koja je ,,okupirala” situaciju. Ispolitizovano pozoriše nije dobro pozorište. Ono nikada neće moći da se otvara. Uvek će imati hipoteku nad sobom, a umetnost to ne trpi!

Mi smo imali malo više slobode zato što su se tada pisali mnogo slobodniji, bogatiji i raznovrsniji tekstovi. Sada je sve mnogo ispolitizovano. Sada na tapetu imamo jednu malu zemlju i 400-500 patrija koje diktiraju stvari. I gdje su god ti ,,diktati” javlja se umetnička katastrofa. Umetnost se tome otima.

MONITOR: U filmu 72 dana igrate dva lika, dvije potpuno različite uloge babe, a za Vašu glumačku igru dobili ste nagradu hercegnovskog filmskog festivala.

BANJAC: Nalazim se u godinama kada moje bore ,,rade” za mene. To je samo zato što sam se sporazumela sa svojom starošću. Shvatila sam šta se može a šta se ne sme. Generalno, glumice koje stare, teško podnose svoju starost. Prave od sebe nešto što nije primjereno ni njima ni godinama koje nose.

Kada sam od Danila Šerbedžije za film 72 dana dobila dve uloge, gdje igram dve babe, sve je postalo – prosede. Trebalo je da napravim razliku između te dve žene, i da ih mentalno i sociološki potpuno odvojim. Vrlo je opasno igrati dve uloge, koje su blizu godištem, da ne bude uočljivo da je u pitanju ista glumica. Nije važno to što vi znate da je u pitanju ista glumica. Važno je da su to dve različite osobe. Prvi lik babe je biljka, mala vinjetica, koja u celom tom filmu ima egzistenciju da bude – niko. Odnosno, da bude predmet kojeg drugi koriste. Druga baba je ona koja je shvatila celu situaciju prevare i blagodeti strane penzije i maltene postala gazdarica kuće Paripovića. To su bile dve potpuno različite uloge. Uz pomoć Danila, koji je jako rafiniran reditelj, uspela sam da povučem razliku između te dve žene. Bilo je to jako lepo i provokativno iskustvo. Koliko sam uspela videli ste pa zaključite sami.

MONITOR: Šta bi poručili mladim glumcima i glumicama s tolikim artističkim iskustvom?

BANJAC: Treba da se klone popularnosti. Da se obavezno klone brzog rezultata, kao što je televizijski medij. Uz sve to, moraju se mnogo obrazovati. Za dobrog glumca potrebno je mnogo rada. Talenat je jedan mali kvasac, embrion, za kojeg ne znamo da li će biti pravi čovek ili će ostati bogalj. Dakle, da bi osnažili svoj embrion morate za njega mnogo raditi. Iskustvo se dobija jedino zanatom. Nažalost, naši glumci taj važan činilac zanemaruju. Moraju biti zanatski spremni da se čuvaju lažne popularnosti i da sa dve uloge ne završava karijera, jer je to kvarljiva roba. Isidora Sekulić je rekla: Od cele glumačke slave najkvarljivija je popularnost.

Kada sam počinjala nisam imala dva velika segmenta u svojoj karijeri: film i televiziju. Imala sam samo teatar. I to se posle pokazalo kao jako dobro. Dvadeset godina sam bila samo pozorišna glumica i kasno sam se srela sa filmom. Danas se ne može napraviti normalna predstava, jer su svi umorni, jure na setove, rade na serijama i TV-u. Sve se osulo i izgubilo na kvalitetu. Privatno je takođe važno odrediti kurs. Reći sebi šta je važno, šta najvažnije, gde sebe treba dati. Uzimati snagu za sve i ne davati snagu za ništa – to je ono što treba znati.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo