Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRA BANJAC: Popularnost je kvarljiva roba

Objavljeno prije

na

Mira-Banjac-2

Mira Banjac, pozorišna, filmska i televizijska srpska glumica, sa šezdeset godina karijere, osamdeset godina života i preko 200 ostvarenih uloga, i dalje neprikosnoveno osvaja festivalsku publiku i kritiku regiona. Na Herceg Novi FF-MFF 2010 za ostvarenu sporednu ulogu lika babe Neđe u filmu 72 dana, Danila Šerbedžije i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila je nagradu Milan Žmukić.

Osim u pozorištu, gdje je dobila niz priznanja, igrala je i u brojnim televizijskim dramama i serijama. Na velikom ekranu ostvarila je više uloga za pamćenje, posebno u ostvarenjima Gorana Paskaljevića i Živka Nikolića. Autorka je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka. Dobitnica je dviju Sterijinih nagrada, statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada, zatim Oktobarske nagrade Beograda, Sedmojulske nagrade, kao i tri Zlatne arene, Nagrade grada Zagreba (za TV seriju Marija), Zlatni lovorov vijenac za životno djelo (Sarajevo 1991), Dobričin prsten (2000.) kao najveće glumačko priznanje u Srbiji i nagrada za životno djelo – Pavle Vujisić (2008).

MONITOR: Kakav je osjećaj biti Mira Banjac? Kako osjećate i proživljavate svoju uspješnu i hvale vrijednu karijeru?

BANJAC: Biti Mira Banjac je jedan, verujte, otežan osećaj. Kad se negde sumira život, postave se pitanja: Šta je ono što je vredelo, Šta je bilo tekuća traka, Šta je ono što sam želela, a nije ili jeste ostvareno.To je naprosto jedan mali susret sa samom sobom. Na to svi imaju pravo. Naročito ako želite zaokružiti svoju karijeru. Imate pravo da vrlo lično, odgovorno i kritički prođete kroz ono što je ostalo iza vas. Taj posao mi nije ni lak ni jednostavan, no osećam ga kao preko potrebnog, da s mirom uđem u mirovinu i da više ne radim. Prosto da negde ”očistim” taj svoj život koji nije uvek bio jako lep, ni jako uspešan. Živela sam mimo pozorišta jedan mali život – bez glamura, jer sam takva po prirodi. Volela sam porodicu i te male stvari koje čine život. Nikada nisam patila za vilama i bazenima, i bila rob svog bića. Za to nisam imala vremena, jer sam puno radila na sebi. Kad se neko kao ja bavi umetnošću kao što je to film, pozoriše ili televizija, mora sebe mnogo kultivisati. Na sreću, lukava sam osoba. Uvek, sam tražila prijatelje koji su pametni, koji znaju više od mene. Tako, da sve što sam naučila mimo školovanja, mogu samo da zahvalim tim neobično važnim ljudima. To je kapital na kojeg sam ponosna, jer se pravo prijateljstvo mora zaslužiti. Na njemu se uvek mora jako puno raditi, ako želite od toga nešto tražiti i dobiti. Prijatelji su pored moje porodice i publike jedina dragocenost koju posedujem i ljubomorno čuvam.

MONITOR: Objasnite nam intrigu i improvizaciju predstave ,,Radovan treći” Duška Kovačevića i kako se razvijala da bi trajala za vječnost?

BANJAC: Što se tiče Radovana i Ateljea 212, naša pokojna upravnica i rediteljka Mira Trailović nas je formirala kao tim, kao porodicu. Kod nas nije bilo zlobe ili ljubomore. Svi smo imali prostor za rad i niko nije zazirao od konkurencije, jer smo imali svoja radna i umetnička mesta. I kad ste porodica i privatno i na sceni,onda to sjajno profunkcioniše. Improvizacija u takvim slučajevima je tačno indukovana dramska intervencija. Ona ne ide suvislo i tek tako. Cela faktura komada se složi u glavi i tako skovana improvizacija ima svoj smisao i opravdanje. Da znate, predstava Radovan treći je na premijeri dibidus propao. Mislili smo da se više nikada neće igrati. Tada je pisac Duško Kovačević mudro prelomio i Zoranu Radmiloviću dao card-blanshe. Rekao je: Ovo je sad tvoje – izvoli. Računao je na njegov vrhunski artizam, jer improvizaciju ili psovku ne sme svako da radi. Tada je smišljena vrhunska improvizacija, koja je u svesti Zorana Radmilovića bila i postojala kao –Radovan.Takvu predstavu smo kao jedinstvenu u svetu bezobrazno nazvali -Privatna predstava publike. Generacije su gledale tu predstavu, genaracijama smo svaki put iznova poklanjali komad i svaka je bila drugačija i posebna… Igrali smo zbog publike i u čast publike.

MONITOR: Nekako se čini da je tada bilo mnogo hrabrih ljudi, a nije bila ,,ovolika” demokratija. Kakvo je ovo današnje vrijeme, u kojem nema hrabrih, već dobro poslušnih djelatnika umjetnosti?

BANJAC:Slažem se sa vama. Politika je onoliko pozorište koliko mu samo pozorište prenese suštinu trenutka u kojem živi. Ako je politika u dominaciji, pozorište ne treba da bude političko, ono treba da bude kritično prema politici koja je ,,okupirala” situaciju. Ispolitizovano pozoriše nije dobro pozorište. Ono nikada neće moći da se otvara. Uvek će imati hipoteku nad sobom, a umetnost to ne trpi!

Mi smo imali malo više slobode zato što su se tada pisali mnogo slobodniji, bogatiji i raznovrsniji tekstovi. Sada je sve mnogo ispolitizovano. Sada na tapetu imamo jednu malu zemlju i 400-500 patrija koje diktiraju stvari. I gdje su god ti ,,diktati” javlja se umetnička katastrofa. Umetnost se tome otima.

MONITOR: U filmu 72 dana igrate dva lika, dvije potpuno različite uloge babe, a za Vašu glumačku igru dobili ste nagradu hercegnovskog filmskog festivala.

BANJAC: Nalazim se u godinama kada moje bore ,,rade” za mene. To je samo zato što sam se sporazumela sa svojom starošću. Shvatila sam šta se može a šta se ne sme. Generalno, glumice koje stare, teško podnose svoju starost. Prave od sebe nešto što nije primjereno ni njima ni godinama koje nose.

Kada sam od Danila Šerbedžije za film 72 dana dobila dve uloge, gdje igram dve babe, sve je postalo – prosede. Trebalo je da napravim razliku između te dve žene, i da ih mentalno i sociološki potpuno odvojim. Vrlo je opasno igrati dve uloge, koje su blizu godištem, da ne bude uočljivo da je u pitanju ista glumica. Nije važno to što vi znate da je u pitanju ista glumica. Važno je da su to dve različite osobe. Prvi lik babe je biljka, mala vinjetica, koja u celom tom filmu ima egzistenciju da bude – niko. Odnosno, da bude predmet kojeg drugi koriste. Druga baba je ona koja je shvatila celu situaciju prevare i blagodeti strane penzije i maltene postala gazdarica kuće Paripovića. To su bile dve potpuno različite uloge. Uz pomoć Danila, koji je jako rafiniran reditelj, uspela sam da povučem razliku između te dve žene. Bilo je to jako lepo i provokativno iskustvo. Koliko sam uspela videli ste pa zaključite sami.

MONITOR: Šta bi poručili mladim glumcima i glumicama s tolikim artističkim iskustvom?

BANJAC: Treba da se klone popularnosti. Da se obavezno klone brzog rezultata, kao što je televizijski medij. Uz sve to, moraju se mnogo obrazovati. Za dobrog glumca potrebno je mnogo rada. Talenat je jedan mali kvasac, embrion, za kojeg ne znamo da li će biti pravi čovek ili će ostati bogalj. Dakle, da bi osnažili svoj embrion morate za njega mnogo raditi. Iskustvo se dobija jedino zanatom. Nažalost, naši glumci taj važan činilac zanemaruju. Moraju biti zanatski spremni da se čuvaju lažne popularnosti i da sa dve uloge ne završava karijera, jer je to kvarljiva roba. Isidora Sekulić je rekla: Od cele glumačke slave najkvarljivija je popularnost.

Kada sam počinjala nisam imala dva velika segmenta u svojoj karijeri: film i televiziju. Imala sam samo teatar. I to se posle pokazalo kao jako dobro. Dvadeset godina sam bila samo pozorišna glumica i kasno sam se srela sa filmom. Danas se ne može napraviti normalna predstava, jer su svi umorni, jure na setove, rade na serijama i TV-u. Sve se osulo i izgubilo na kvalitetu. Privatno je takođe važno odrediti kurs. Reći sebi šta je važno, šta najvažnije, gde sebe treba dati. Uzimati snagu za sve i ne davati snagu za ništa – to je ono što treba znati.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo