Mira Banjac, pozorišna, filmska i televizijska srpska glumica, sa šezdeset godina karijere, osamdeset godina života i preko 200 ostvarenih uloga, i dalje neprikosnoveno osvaja festivalsku publiku i kritiku regiona. Na Herceg Novi FF-MFF 2010 za ostvarenu sporednu ulogu lika babe Neđe u filmu 72 dana, Danila Šerbedžije i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila je nagradu Milan Žmukić.
Osim u pozorištu, gdje je dobila niz priznanja, igrala je i u brojnim televizijskim dramama i serijama. Na velikom ekranu ostvarila je više uloga za pamćenje, posebno u ostvarenjima Gorana Paskaljevića i Živka Nikolića. Autorka je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka. Dobitnica je dviju Sterijinih nagrada, statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada, zatim Oktobarske nagrade Beograda, Sedmojulske nagrade, kao i tri Zlatne arene, Nagrade grada Zagreba (za TV seriju Marija), Zlatni lovorov vijenac za životno djelo (Sarajevo 1991), Dobričin prsten (2000.) kao najveće glumačko priznanje u Srbiji i nagrada za životno djelo – Pavle Vujisić (2008).
MONITOR: Kakav je osjećaj biti Mira Banjac? Kako osjećate i proživljavate svoju uspješnu i hvale vrijednu karijeru?
BANJAC: Biti Mira Banjac je jedan, verujte, otežan osećaj. Kad se negde sumira život, postave se pitanja: Šta je ono što je vredelo, Šta je bilo tekuća traka, Šta je ono što sam želela, a nije ili jeste ostvareno.To je naprosto jedan mali susret sa samom sobom. Na to svi imaju pravo. Naročito ako želite zaokružiti svoju karijeru. Imate pravo da vrlo lično, odgovorno i kritički prođete kroz ono što je ostalo iza vas. Taj posao mi nije ni lak ni jednostavan, no osećam ga kao preko potrebnog, da s mirom uđem u mirovinu i da više ne radim. Prosto da negde ”očistim” taj svoj život koji nije uvek bio jako lep, ni jako uspešan. Živela sam mimo pozorišta jedan mali život – bez glamura, jer sam takva po prirodi. Volela sam porodicu i te male stvari koje čine život. Nikada nisam patila za vilama i bazenima, i bila rob svog bića. Za to nisam imala vremena, jer sam puno radila na sebi. Kad se neko kao ja bavi umetnošću kao što je to film, pozoriše ili televizija, mora sebe mnogo kultivisati. Na sreću, lukava sam osoba. Uvek, sam tražila prijatelje koji su pametni, koji znaju više od mene. Tako, da sve što sam naučila mimo školovanja, mogu samo da zahvalim tim neobično važnim ljudima. To je kapital na kojeg sam ponosna, jer se pravo prijateljstvo mora zaslužiti. Na njemu se uvek mora jako puno raditi, ako želite od toga nešto tražiti i dobiti. Prijatelji su pored moje porodice i publike jedina dragocenost koju posedujem i ljubomorno čuvam.
MONITOR: Objasnite nam intrigu i improvizaciju predstave ,,Radovan treći” Duška Kovačevića i kako se razvijala da bi trajala za vječnost?
BANJAC: Što se tiče Radovana i Ateljea 212, naša pokojna upravnica i rediteljka Mira Trailović nas je formirala kao tim, kao porodicu. Kod nas nije bilo zlobe ili ljubomore. Svi smo imali prostor za rad i niko nije zazirao od konkurencije, jer smo imali svoja radna i umetnička mesta. I kad ste porodica i privatno i na sceni,onda to sjajno profunkcioniše. Improvizacija u takvim slučajevima je tačno indukovana dramska intervencija. Ona ne ide suvislo i tek tako. Cela faktura komada se složi u glavi i tako skovana improvizacija ima svoj smisao i opravdanje. Da znate, predstava Radovan treći je na premijeri dibidus propao. Mislili smo da se više nikada neće igrati. Tada je pisac Duško Kovačević mudro prelomio i Zoranu Radmiloviću dao card-blanshe. Rekao je: Ovo je sad tvoje – izvoli. Računao je na njegov vrhunski artizam, jer improvizaciju ili psovku ne sme svako da radi. Tada je smišljena vrhunska improvizacija, koja je u svesti Zorana Radmilovića bila i postojala kao –Radovan.Takvu predstavu smo kao jedinstvenu u svetu bezobrazno nazvali -Privatna predstava publike. Generacije su gledale tu predstavu, genaracijama smo svaki put iznova poklanjali komad i svaka je bila drugačija i posebna… Igrali smo zbog publike i u čast publike.
MONITOR: Nekako se čini da je tada bilo mnogo hrabrih ljudi, a nije bila ,,ovolika” demokratija. Kakvo je ovo današnje vrijeme, u kojem nema hrabrih, već dobro poslušnih djelatnika umjetnosti?
BANJAC:Slažem se sa vama. Politika je onoliko pozorište koliko mu samo pozorište prenese suštinu trenutka u kojem živi. Ako je politika u dominaciji, pozorište ne treba da bude političko, ono treba da bude kritično prema politici koja je ,,okupirala” situaciju. Ispolitizovano pozoriše nije dobro pozorište. Ono nikada neće moći da se otvara. Uvek će imati hipoteku nad sobom, a umetnost to ne trpi!
Mi smo imali malo više slobode zato što su se tada pisali mnogo slobodniji, bogatiji i raznovrsniji tekstovi. Sada je sve mnogo ispolitizovano. Sada na tapetu imamo jednu malu zemlju i 400-500 patrija koje diktiraju stvari. I gdje su god ti ,,diktati” javlja se umetnička katastrofa. Umetnost se tome otima.
MONITOR: U filmu 72 dana igrate dva lika, dvije potpuno različite uloge babe, a za Vašu glumačku igru dobili ste nagradu hercegnovskog filmskog festivala.
BANJAC: Nalazim se u godinama kada moje bore ,,rade” za mene. To je samo zato što sam se sporazumela sa svojom starošću. Shvatila sam šta se može a šta se ne sme. Generalno, glumice koje stare, teško podnose svoju starost. Prave od sebe nešto što nije primjereno ni njima ni godinama koje nose.
Kada sam od Danila Šerbedžije za film 72 dana dobila dve uloge, gdje igram dve babe, sve je postalo – prosede. Trebalo je da napravim razliku između te dve žene, i da ih mentalno i sociološki potpuno odvojim. Vrlo je opasno igrati dve uloge, koje su blizu godištem, da ne bude uočljivo da je u pitanju ista glumica. Nije važno to što vi znate da je u pitanju ista glumica. Važno je da su to dve različite osobe. Prvi lik babe je biljka, mala vinjetica, koja u celom tom filmu ima egzistenciju da bude – niko. Odnosno, da bude predmet kojeg drugi koriste. Druga baba je ona koja je shvatila celu situaciju prevare i blagodeti strane penzije i maltene postala gazdarica kuće Paripovića. To su bile dve potpuno različite uloge. Uz pomoć Danila, koji je jako rafiniran reditelj, uspela sam da povučem razliku između te dve žene. Bilo je to jako lepo i provokativno iskustvo. Koliko sam uspela videli ste pa zaključite sami.
MONITOR: Šta bi poručili mladim glumcima i glumicama s tolikim artističkim iskustvom?
BANJAC: Treba da se klone popularnosti. Da se obavezno klone brzog rezultata, kao što je televizijski medij. Uz sve to, moraju se mnogo obrazovati. Za dobrog glumca potrebno je mnogo rada. Talenat je jedan mali kvasac, embrion, za kojeg ne znamo da li će biti pravi čovek ili će ostati bogalj. Dakle, da bi osnažili svoj embrion morate za njega mnogo raditi. Iskustvo se dobija jedino zanatom. Nažalost, naši glumci taj važan činilac zanemaruju. Moraju biti zanatski spremni da se čuvaju lažne popularnosti i da sa dve uloge ne završava karijera, jer je to kvarljiva roba. Isidora Sekulić je rekla: Od cele glumačke slave najkvarljivija je popularnost.
Kada sam počinjala nisam imala dva velika segmenta u svojoj karijeri: film i televiziju. Imala sam samo teatar. I to se posle pokazalo kao jako dobro. Dvadeset godina sam bila samo pozorišna glumica i kasno sam se srela sa filmom. Danas se ne može napraviti normalna predstava, jer su svi umorni, jure na setove, rade na serijama i TV-u. Sve se osulo i izgubilo na kvalitetu. Privatno je takođe važno odrediti kurs. Reći sebi šta je važno, šta najvažnije, gde sebe treba dati. Uzimati snagu za sve i ne davati snagu za ništa – to je ono što treba znati.
Marija ČOLPA