Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRA BANJAC: Popularnost je kvarljiva roba

Objavljeno prije

na

Mira Banjac, pozorišna, filmska i televizijska srpska glumica, sa šezdeset godina karijere, osamdeset godina života i preko 200 ostvarenih uloga, i dalje neprikosnoveno osvaja festivalsku publiku i kritiku regiona. Na Herceg Novi FF-MFF 2010 za ostvarenu sporednu ulogu lika babe Neđe u filmu 72 dana, Danila Šerbedžije i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila je nagradu Milan Žmukić.

Osim u pozorištu, gdje je dobila niz priznanja, igrala je i u brojnim televizijskim dramama i serijama. Na velikom ekranu ostvarila je više uloga za pamćenje, posebno u ostvarenjima Gorana Paskaljevića i Živka Nikolića. Autorka je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka. Dobitnica je dviju Sterijinih nagrada, statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada, zatim Oktobarske nagrade Beograda, Sedmojulske nagrade, kao i tri Zlatne arene, Nagrade grada Zagreba (za TV seriju Marija), Zlatni lovorov vijenac za životno djelo (Sarajevo 1991), Dobričin prsten (2000.) kao najveće glumačko priznanje u Srbiji i nagrada za životno djelo – Pavle Vujisić (2008).

MONITOR: Kakav je osjećaj biti Mira Banjac? Kako osjećate i proživljavate svoju uspješnu i hvale vrijednu karijeru?

BANJAC: Biti Mira Banjac je jedan, verujte, otežan osećaj. Kad se negde sumira život, postave se pitanja: Šta je ono što je vredelo, Šta je bilo tekuća traka, Šta je ono što sam želela, a nije ili jeste ostvareno.To je naprosto jedan mali susret sa samom sobom. Na to svi imaju pravo. Naročito ako želite zaokružiti svoju karijeru. Imate pravo da vrlo lično, odgovorno i kritički prođete kroz ono što je ostalo iza vas. Taj posao mi nije ni lak ni jednostavan, no osećam ga kao preko potrebnog, da s mirom uđem u mirovinu i da više ne radim. Prosto da negde ”očistim” taj svoj život koji nije uvek bio jako lep, ni jako uspešan. Živela sam mimo pozorišta jedan mali život – bez glamura, jer sam takva po prirodi. Volela sam porodicu i te male stvari koje čine život. Nikada nisam patila za vilama i bazenima, i bila rob svog bića. Za to nisam imala vremena, jer sam puno radila na sebi. Kad se neko kao ja bavi umetnošću kao što je to film, pozoriše ili televizija, mora sebe mnogo kultivisati. Na sreću, lukava sam osoba. Uvek, sam tražila prijatelje koji su pametni, koji znaju više od mene. Tako, da sve što sam naučila mimo školovanja, mogu samo da zahvalim tim neobično važnim ljudima. To je kapital na kojeg sam ponosna, jer se pravo prijateljstvo mora zaslužiti. Na njemu se uvek mora jako puno raditi, ako želite od toga nešto tražiti i dobiti. Prijatelji su pored moje porodice i publike jedina dragocenost koju posedujem i ljubomorno čuvam.

MONITOR: Objasnite nam intrigu i improvizaciju predstave ,,Radovan treći” Duška Kovačevića i kako se razvijala da bi trajala za vječnost?

BANJAC: Što se tiče Radovana i Ateljea 212, naša pokojna upravnica i rediteljka Mira Trailović nas je formirala kao tim, kao porodicu. Kod nas nije bilo zlobe ili ljubomore. Svi smo imali prostor za rad i niko nije zazirao od konkurencije, jer smo imali svoja radna i umetnička mesta. I kad ste porodica i privatno i na sceni,onda to sjajno profunkcioniše. Improvizacija u takvim slučajevima je tačno indukovana dramska intervencija. Ona ne ide suvislo i tek tako. Cela faktura komada se složi u glavi i tako skovana improvizacija ima svoj smisao i opravdanje. Da znate, predstava Radovan treći je na premijeri dibidus propao. Mislili smo da se više nikada neće igrati. Tada je pisac Duško Kovačević mudro prelomio i Zoranu Radmiloviću dao card-blanshe. Rekao je: Ovo je sad tvoje – izvoli. Računao je na njegov vrhunski artizam, jer improvizaciju ili psovku ne sme svako da radi. Tada je smišljena vrhunska improvizacija, koja je u svesti Zorana Radmilovića bila i postojala kao –Radovan.Takvu predstavu smo kao jedinstvenu u svetu bezobrazno nazvali -Privatna predstava publike. Generacije su gledale tu predstavu, genaracijama smo svaki put iznova poklanjali komad i svaka je bila drugačija i posebna… Igrali smo zbog publike i u čast publike.

MONITOR: Nekako se čini da je tada bilo mnogo hrabrih ljudi, a nije bila ,,ovolika” demokratija. Kakvo je ovo današnje vrijeme, u kojem nema hrabrih, već dobro poslušnih djelatnika umjetnosti?

BANJAC:Slažem se sa vama. Politika je onoliko pozorište koliko mu samo pozorište prenese suštinu trenutka u kojem živi. Ako je politika u dominaciji, pozorište ne treba da bude političko, ono treba da bude kritično prema politici koja je ,,okupirala” situaciju. Ispolitizovano pozoriše nije dobro pozorište. Ono nikada neće moći da se otvara. Uvek će imati hipoteku nad sobom, a umetnost to ne trpi!

Mi smo imali malo više slobode zato što su se tada pisali mnogo slobodniji, bogatiji i raznovrsniji tekstovi. Sada je sve mnogo ispolitizovano. Sada na tapetu imamo jednu malu zemlju i 400-500 patrija koje diktiraju stvari. I gdje su god ti ,,diktati” javlja se umetnička katastrofa. Umetnost se tome otima.

MONITOR: U filmu 72 dana igrate dva lika, dvije potpuno različite uloge babe, a za Vašu glumačku igru dobili ste nagradu hercegnovskog filmskog festivala.

BANJAC: Nalazim se u godinama kada moje bore ,,rade” za mene. To je samo zato što sam se sporazumela sa svojom starošću. Shvatila sam šta se može a šta se ne sme. Generalno, glumice koje stare, teško podnose svoju starost. Prave od sebe nešto što nije primjereno ni njima ni godinama koje nose.

Kada sam od Danila Šerbedžije za film 72 dana dobila dve uloge, gdje igram dve babe, sve je postalo – prosede. Trebalo je da napravim razliku između te dve žene, i da ih mentalno i sociološki potpuno odvojim. Vrlo je opasno igrati dve uloge, koje su blizu godištem, da ne bude uočljivo da je u pitanju ista glumica. Nije važno to što vi znate da je u pitanju ista glumica. Važno je da su to dve različite osobe. Prvi lik babe je biljka, mala vinjetica, koja u celom tom filmu ima egzistenciju da bude – niko. Odnosno, da bude predmet kojeg drugi koriste. Druga baba je ona koja je shvatila celu situaciju prevare i blagodeti strane penzije i maltene postala gazdarica kuće Paripovića. To su bile dve potpuno različite uloge. Uz pomoć Danila, koji je jako rafiniran reditelj, uspela sam da povučem razliku između te dve žene. Bilo je to jako lepo i provokativno iskustvo. Koliko sam uspela videli ste pa zaključite sami.

MONITOR: Šta bi poručili mladim glumcima i glumicama s tolikim artističkim iskustvom?

BANJAC: Treba da se klone popularnosti. Da se obavezno klone brzog rezultata, kao što je televizijski medij. Uz sve to, moraju se mnogo obrazovati. Za dobrog glumca potrebno je mnogo rada. Talenat je jedan mali kvasac, embrion, za kojeg ne znamo da li će biti pravi čovek ili će ostati bogalj. Dakle, da bi osnažili svoj embrion morate za njega mnogo raditi. Iskustvo se dobija jedino zanatom. Nažalost, naši glumci taj važan činilac zanemaruju. Moraju biti zanatski spremni da se čuvaju lažne popularnosti i da sa dve uloge ne završava karijera, jer je to kvarljiva roba. Isidora Sekulić je rekla: Od cele glumačke slave najkvarljivija je popularnost.

Kada sam počinjala nisam imala dva velika segmenta u svojoj karijeri: film i televiziju. Imala sam samo teatar. I to se posle pokazalo kao jako dobro. Dvadeset godina sam bila samo pozorišna glumica i kasno sam se srela sa filmom. Danas se ne može napraviti normalna predstava, jer su svi umorni, jure na setove, rade na serijama i TV-u. Sve se osulo i izgubilo na kvalitetu. Privatno je takođe važno odrediti kurs. Reći sebi šta je važno, šta najvažnije, gde sebe treba dati. Uzimati snagu za sve i ne davati snagu za ništa – to je ono što treba znati.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo