INTERVJU
MIRKO ĐORĐEVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR I PUBLICISTA: Sukob nebeske i zemaljske Srbije

U Vatikanu se pripremaju novi pravci u predvođenju hrišćanstva, a u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ređaju se skandali koji stanje u crkvi iznose na svijetlo dana. Poslije „seks skandala” glamuroznog i do skoro veoma moćnog vladike Vasilija Kačavende, na mitingu protiv Vladinog i Skupštinskog sporazuma u Briselu, mitropolit Amfilohije Radović i penzionisani episkop Atanasije Jevtić, otvoreno su priprijetili vlastima, simbolički je živu sahranjujući. Da li se i kako bi se mogli i naši crkveni tokovi uliti u ekumenski trend ili će SPC u neku vrstu samoizolacije, razgovarali smo s poznavaocem njene istorije i kanona Mirkom Đorđevićem.
MONITOR: Miting protiv sporazuma u Briselu između Prištine i Beograda bio je obilježen zaista zapanjujućim nastupom mitropolita Amfilohija i umirovljenog episkopa Atanasija. Kako to tumačite?
ĐORĐEVIĆ: Srbija danas živi u znaku političkog i istorijskog paradoksa. On se sastoji u tome što vladajuća koalicija na čelu s naprednjacima vodi zapravo Tadićevu evropsku politiku ali doslednije i eksplicitnije i od samoga Tadića koji se na istorijskoj i političkoj sceni nije snašao. To je paradoks. Ovakvi se paradoksi ne sreću baš često ali Srbija živi takav trenutak. I dosad je SPC igrala političku ulogu ali otkako je parafiran Briselski sporazum o počecima normalizacije odnosa Beograda i Prištine, crkva se našla u tzv. patriotskom bloku. Dakle, vladajuća koalicija je obezbedila političku podršku gotovo svih političkih partija i NVO, osim DSS i SRS i tako smo došli u situaciju da crkva otkrije svoje karte: sporazum ne prihvata nikako i izdato je saopštenje. Sve to je u znaku memoranduma SPC o Kosovu i Metohiji iz 2003. Kosovo za njih ostaje srpski Jerusalim. To je zaoštrilo odnose između države i crkve. Svi pokušaji i Nikolića i Dačića da se ti odnosi nekako poprave, nisu uspeli.
MONITOR: Da li vam to izgleda kao drugi veliki sukob vlasti i SPC u posljednjih dvadesetak godina, kada se kler u vrijeme građanskih protesta devedesetih okrenuo protiv Miloševića?
ĐORĐEVIĆ: Potpuno ste u pravu. To je drugi veliki sukob. Šef države je i juče bio kod patrijarha, ali i dalje bez rezultata.
MONITOR: U saopštenju SPC povodom parafiranja Briselskog sporazuma, vidljiva je jedna neobična i za crkvu neprikladna formulacija. Tu se kaže da Kosovo i Metohija nijesu čak ni prodati već poklonjeni. Zašto se u takvom saopštenju, koje bi trebalo da ostane u crkvenim analima, SPC toliko prizemljuje?
ĐORĐEVIĆ: Ovo je zaista sukob zemaljske i nebeske Srbije. Poruka od vicepremijera Vučića i premijera Dačića je apostrofirana: skinite mantiju, istaknite listu. Došao je miting. Za mene ništa neočekivano. Ali nisam verovao da će se otići ovako daleko. Amfilohije Radović je čitao bukvalno po Trebniku zaupokojenu liturgiju, koja se čita samo nad mrtvima. On je time zloupotrebio crkvu. Upotrebljen je kanonski obrazac kojim je zloupotrebljena crkva. I deo crkvene javnosti je zanemeo kako je rekao iguman manastira Visoki Dečani Sava Janjić. Nije nikakvo čudo što je ministar prosvete tražio da reaguje državno tužilaštvo. Lično mislim da se država neće usuduti da konačno zaoštri odnose sa crkvom jer je ona moćan politički faktor. Atanasije Jevtić je otišao toliko daleko da je pomenuo ime i smrt Zorana Đinđića čime je upućena grozna poruka ne samo Vladi već i široj javnosti, teška uvreda pa i pretnja Đinđićevoj porodici. On je zloupotrebio kanone ali i povredio istinu o Đinđiću koji je imao naklonosti prema crkvi i njenoj poziciji, lobirao za sredstva za njene potrebe, čak je uveo veronauku u nastavu u javnim školama našta po ustavu nije imao pravo. Đinđić je iz hrama ispraćen zaupokojenom liturgijom mitropolita Amfilohija. Celokupna javnost je ovo doživela kao skandal. I ja sam, između ostalih, uputio apel patrijarhu Irineju i on se isto popodne ogradio. Nemam ustisak da je ova ograda delovala uverljivo i zato što su Atanasije i Amfilohije veoma uticajni a Irinej samo prvi po časti među jednakima. Ostaje nam da vidimo šta će biti 21. maja na Svetom arhijerejskom saboru… Tako da se sada nalazimo u ovome što ste nazvali drugi veliki sukob SPC i vlasti u novije vreme.
MONITOR: Da li bi ovo što su na mitingu izgovorila dvojica crkvenih jerarha moglo da dovede do pada popularnosti SPC kao najmoćnije srpske institucije?
ĐORĐEVIĆ: Javnim prisustvom DSS je dao podršku kao i radikali, a tu je bio i Obraz kao jedna ekstremisitčka organizacija. Vlast je imala jak argument za svoju politiku jer sporazum ne znači nikakvo priznanje kosovske države ali otvara put da se taj čvor razreši. Crkva je učinila jednu veliku grešku: dovela je sebe na ivicu samoizolacije.Vekovima je postojala na više prostora, i u Bosni, na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, sarađujući s vlastima. Ekstremistički stavovi Amfilohija i Artemija oterali bi i samu crkvu u samoizolaciju. Ustavi i Kosova i Srbije garantuju joj nezavisnost, a država je pozvana da formuliše i unutrašnju i spoljnu politiku. Otuda ovolika zgroženost i to čak veća u crkvenoj nago u laičkoj javnosti. To se uklapa u onaj paradoks da Srbija danas s naprednjacima i socijalistima vodi Tadićevu politiku.
MONITOR: Sabor će početi krajem maja. Očekujete li da će se tamo ne samo debatovati o ovim nastupima, već i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su „upokojavajući” Vladu, u stvari, poručili da bi ona mogla biti i nasilno svrgnuta?
ĐORĐEVIĆ: Po nekoj lošoj tradiciji, crkva ne objavljuje dnevni red unapred. Znamo već, međutim, da će Sveti arhijerejski sabor ove godine trajati neuobičajeno dugo, sve do 3. juna. Biće tu sigurno podela, jer Atanasije i Amfilohije nisu jedini. A sve to dolazi u momentu kada crkvu potresaju njene unutrašnje nevolje u slučajevima episkopa Kačavende i Pahomija. Rasprave će biti burne ali sabor deluje netransparentno. Ovo na Trgu republike imalo je odjeka i u svetskim medijima i to mnogo više u crkvenim jer ovde je reč o političkom sukobu i političkom angažovanju dela crkve.
MONITOR: SPC je pokazala jasne ambicije da utiče na državne poslove već samim saopštenjem u vezi s Briselskim sporazumom, a onda je došao i taj solo skandal dvojice velikodostojnika. Koliko se time poništava i dostojanstvo vjernika ?
ĐORĐEVIĆ: Ja vidim da će ugled i autoritet crkve neminovno biti okrnjen. A kad sam rekao da je patrijarh Irinej bio blag, mislim na to da je rekao da je istup ove dvojice njihov lični stav i sukob. Ali, temeljno načelo u crkvi je: gde je episkop tu je cela crkva. Može se imati lični stav ali su dimenzije posledica posle toga po crkvu velike.
MONITOR: Kako ocjenjujete obilježavanje 1700 godina Milanskog edikta, velike godišnjice bučno najavljivane godinama unazad?
ĐORĐEVIĆ: Milanski edikt u 1700. godišnjici nije dobro ispraćen u našoj crkvi pa je proslava u Nišu sužena na nacionalno-crkveno okruženje. Iako je to dokument važan za hrišćansku civilizaciju, u proslavi nije bilo ekumenskih tonova, nije bilo ni ruskog patrijarha, ni drugih najviših predstavnika hrišćanskih crkava. Ali, godina Milanskog edikta još traje…
MONITOR: Tomislav Nikolić i Hašim Tači su se, nekako, utrkivali u ostavljanju dobrog utiska na novog papu?
ĐORĐEVIĆ: On je savetovan od svojih savetnika otišao ali se ni tamo nije snašao. On i Vučić su recenzenti Šešeljeve knjige Vatikan, satanino gnezdo. Ali u Rimu su njihovo prisustvo primili odmahujući rukom jer oni nisu nervozni kao mi…
MONITOR: A kako vi prognozirate pravac novog papinstva koje je počelo u znaku simbola skromnosti?
ĐORĐEVIĆ: Početak osećam u znaku kontroverze. Papa dolazi sa tla koje je obeležila tzv. teologija oslobođenja, a kao nadbiskup je sarađivao s argentinskom huntom kada su stradali znameniti sveštenici. Mislim da je na sceni traganje za novim oblikom papinstva. Jer se ne događa da papa podnosi ostavku, sem možda još jednom u davnoj istoriji hrišćanstva. Nagoveštava se i novi oblik ekumenizma koji ne bi bio strogo rimocentričan. Traži se i jedinstvo u različitosti hrišćana u Evropi. Ali i tu će se tražiti više. Videćemo da li će papa Franjo uspeti da stvori crkvu koja će disati na oba plućna krila, katoličko i pravoslavno – kako je govorio papa Jovan Pavle Drugi, a ne treba ispustiti ni protestante, naravno.
Njegoševa politička kanonizacija
MONITOR: Mitropolit Amfilohije je nedavno rekao da je došlo vrijeme da SPC kanonizuje vladiku i crnogorskog vladara Petra Petrovića Njegoša. Da li je riječ o nekom crkvenom redu i proceduri ili o „ličnom stavu” i tajmingu samog mitropolita?
ĐORĐEVIĆ: Ta je ideja izazvala buru i zbunjenost. Možete li zamisliti da Puškin ili Dante Aligijeri budu proglašeni za svece? Nema u kanonskom smislu razloga da Njegoš bude kandidat za sveca. Uslove da neko postane svetac proklamovao je Nikodim Milaš, najveći autoritet u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Trebalo bi prvo dokazivati da je živeo besprekornim životom, da nikom nije naneo ni najmanje zlo, ali i da se na njegovom grobu javljaju čuda i postižu isceljenja. Njegošu su pesnička i mislilačka slava sasvim dovoljne. I verujem da bi i Njegoš bio protiv toga. Amfilohije je to izvukao radi ovog političkog trenutka, radi debate da li je Njegoš Srbin ili Crnogorac, a on je i njihov i italijanski i evropski, kao i drugi veliki stvaraoci…
Sve ovo je rađeno po ugledu na kanonizaciju vladike Nikolaja Velimirovića, čemu se žestoko protivio i blaženopočivši patrijarh Pavle. To bi bila politička kanonizacija ali bi produbila ove podele jer on kao pesnička veličina pripada i i Crnogorcima i Srbima i Hrvatima… Ali biće o tome sigurno žestoka rasprava na Saboru. Mitropolit Amfilohije voli da igra ulogu političkog arbitra.
Amfilohijeva pozicija
MONITOR: Da li je ovim skandalima možda oslabljena i lična pozicija mitropolita Amfilohija unutar SPC, u kojoj je inače imao velike ambicije?
ĐORĐEVIĆ: Ona jeste, spolja gledano, poljuljana ali ne gubimo iz vida da je on takvu politiku vodio godinama, i pola Crne Gore i veliki broj arhijereja su mu davali podršku.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom