Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO ĐORĐEVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR I PUBLICISTA: Sukob nebeske i zemaljske Srbije

Objavljeno prije

na

U Vatikanu se pripremaju novi pravci u predvođenju hrišćanstva, a u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ređaju se skandali koji stanje u crkvi iznose na svijetlo dana. Poslije „seks skandala” glamuroznog i do skoro veoma moćnog vladike Vasilija Kačavende, na mitingu protiv Vladinog i Skupštinskog sporazuma u Briselu, mitropolit Amfilohije Radović i penzionisani episkop Atanasije Jevtić, otvoreno su priprijetili vlastima, simbolički je živu sahranjujući. Da li se i kako bi se mogli i naši crkveni tokovi uliti u ekumenski trend ili će SPC u neku vrstu samoizolacije, razgovarali smo s poznavaocem njene istorije i kanona Mirkom Đorđevićem.

MONITOR: Miting protiv sporazuma u Briselu između Prištine i Beograda bio je obilježen zaista zapanjujućim nastupom mitropolita Amfilohija i umirovljenog episkopa Atanasija. Kako to tumačite?
ĐORĐEVIĆ: Srbija danas živi u znaku političkog i istorijskog paradoksa. On se sastoji u tome što vladajuća koalicija na čelu s naprednjacima vodi zapravo Tadićevu evropsku politiku ali doslednije i eksplicitnije i od samoga Tadića koji se na istorijskoj i političkoj sceni nije snašao. To je paradoks. Ovakvi se paradoksi ne sreću baš često ali Srbija živi takav trenutak. I dosad je SPC igrala političku ulogu ali otkako je parafiran Briselski sporazum o počecima normalizacije odnosa Beograda i Prištine, crkva se našla u tzv. patriotskom bloku. Dakle, vladajuća koalicija je obezbedila političku podršku gotovo svih političkih partija i NVO, osim DSS i SRS i tako smo došli u situaciju da crkva otkrije svoje karte: sporazum ne prihvata nikako i izdato je saopštenje. Sve to je u znaku memoranduma SPC o Kosovu i Metohiji iz 2003. Kosovo za njih ostaje srpski Jerusalim. To je zaoštrilo odnose između države i crkve. Svi pokušaji i Nikolića i Dačića da se ti odnosi nekako poprave, nisu uspeli.

MONITOR: Da li vam to izgleda kao drugi veliki sukob vlasti i SPC u posljednjih dvadesetak godina, kada se kler u vrijeme građanskih protesta devedesetih okrenuo protiv Miloševića?
ĐORĐEVIĆ: Potpuno ste u pravu. To je drugi veliki sukob. Šef države je i juče bio kod patrijarha, ali i dalje bez rezultata.

MONITOR: U saopštenju SPC povodom parafiranja Briselskog sporazuma, vidljiva je jedna neobična i za crkvu neprikladna formulacija. Tu se kaže da Kosovo i Metohija nijesu čak ni prodati već poklonjeni. Zašto se u takvom saopštenju, koje bi trebalo da ostane u crkvenim analima, SPC toliko prizemljuje?
ĐORĐEVIĆ: Ovo je zaista sukob zemaljske i nebeske Srbije. Poruka od vicepremijera Vučića i premijera Dačića je apostrofirana: skinite mantiju, istaknite listu. Došao je miting. Za mene ništa neočekivano. Ali nisam verovao da će se otići ovako daleko. Amfilohije Radović je čitao bukvalno po Trebniku zaupokojenu liturgiju, koja se čita samo nad mrtvima. On je time zloupotrebio crkvu. Upotrebljen je kanonski obrazac kojim je zloupotrebljena crkva. I deo crkvene javnosti je zanemeo kako je rekao iguman manastira Visoki Dečani Sava Janjić. Nije nikakvo čudo što je ministar prosvete tražio da reaguje državno tužilaštvo. Lično mislim da se država neće usuduti da konačno zaoštri odnose sa crkvom jer je ona moćan politički faktor. Atanasije Jevtić je otišao toliko daleko da je pomenuo ime i smrt Zorana Đinđića čime je upućena grozna poruka ne samo Vladi već i široj javnosti, teška uvreda pa i pretnja Đinđićevoj porodici. On je zloupotrebio kanone ali i povredio istinu o Đinđiću koji je imao naklonosti prema crkvi i njenoj poziciji, lobirao za sredstva za njene potrebe, čak je uveo veronauku u nastavu u javnim školama našta po ustavu nije imao pravo. Đinđić je iz hrama ispraćen zaupokojenom liturgijom mitropolita Amfilohija. Celokupna javnost je ovo doživela kao skandal. I ja sam, između ostalih, uputio apel patrijarhu Irineju i on se isto popodne ogradio. Nemam ustisak da je ova ograda delovala uverljivo i zato što su Atanasije i Amfilohije veoma uticajni a Irinej samo prvi po časti među jednakima. Ostaje nam da vidimo šta će biti 21. maja na Svetom arhijerejskom saboru… Tako da se sada nalazimo u ovome što ste nazvali drugi veliki sukob SPC i vlasti u novije vreme.

MONITOR: Da li bi ovo što su na mitingu izgovorila dvojica crkvenih jerarha moglo da dovede do pada popularnosti SPC kao najmoćnije srpske institucije?
ĐORĐEVIĆ: Javnim prisustvom DSS je dao podršku kao i radikali, a tu je bio i Obraz kao jedna ekstremisitčka organizacija. Vlast je imala jak argument za svoju politiku jer sporazum ne znači nikakvo priznanje kosovske države ali otvara put da se taj čvor razreši. Crkva je učinila jednu veliku grešku: dovela je sebe na ivicu samoizolacije.Vekovima je postojala na više prostora, i u Bosni, na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, sarađujući s vlastima. Ekstremistički stavovi Amfilohija i Artemija oterali bi i samu crkvu u samoizolaciju. Ustavi i Kosova i Srbije garantuju joj nezavisnost, a država je pozvana da formuliše i unutrašnju i spoljnu politiku. Otuda ovolika zgroženost i to čak veća u crkvenoj nago u laičkoj javnosti. To se uklapa u onaj paradoks da Srbija danas s naprednjacima i socijalistima vodi Tadićevu politiku.

MONITOR: Sabor će početi krajem maja. Očekujete li da će se tamo ne samo debatovati o ovim nastupima, već i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su „upokojavajući” Vladu, u stvari, poručili da bi ona mogla biti i nasilno svrgnuta?
ĐORĐEVIĆ: Po nekoj lošoj tradiciji, crkva ne objavljuje dnevni red unapred. Znamo već, međutim, da će Sveti arhijerejski sabor ove godine trajati neuobičajeno dugo, sve do 3. juna. Biće tu sigurno podela, jer Atanasije i Amfilohije nisu jedini. A sve to dolazi u momentu kada crkvu potresaju njene unutrašnje nevolje u slučajevima episkopa Kačavende i Pahomija. Rasprave će biti burne ali sabor deluje netransparentno. Ovo na Trgu republike imalo je odjeka i u svetskim medijima i to mnogo više u crkvenim jer ovde je reč o političkom sukobu i političkom angažovanju dela crkve.

MONITOR: SPC je pokazala jasne ambicije da utiče na državne poslove već samim saopštenjem u vezi s Briselskim sporazumom, a onda je došao i taj solo skandal dvojice velikodostojnika. Koliko se time poništava i dostojanstvo vjernika ?
ĐORĐEVIĆ: Ja vidim da će ugled i autoritet crkve neminovno biti okrnjen. A kad sam rekao da je patrijarh Irinej bio blag, mislim na to da je rekao da je istup ove dvojice njihov lični stav i sukob. Ali, temeljno načelo u crkvi je: gde je episkop tu je cela crkva. Može se imati lični stav ali su dimenzije posledica posle toga po crkvu velike.

MONITOR: Kako ocjenjujete obilježavanje 1700 godina Milanskog edikta, velike godišnjice bučno najavljivane godinama unazad?
ĐORĐEVIĆ: Milanski edikt u 1700. godišnjici nije dobro ispraćen u našoj crkvi pa je proslava u Nišu sužena na nacionalno-crkveno okruženje. Iako je to dokument važan za hrišćansku civilizaciju, u proslavi nije bilo ekumenskih tonova, nije bilo ni ruskog patrijarha, ni drugih najviših predstavnika hrišćanskih crkava. Ali, godina Milanskog edikta još traje…

MONITOR: Tomislav Nikolić i Hašim Tači su se, nekako, utrkivali u ostavljanju dobrog utiska na novog papu?
ĐORĐEVIĆ: On je savetovan od svojih savetnika otišao ali se ni tamo nije snašao. On i Vučić su recenzenti Šešeljeve knjige Vatikan, satanino gnezdo. Ali u Rimu su njihovo prisustvo primili odmahujući rukom jer oni nisu nervozni kao mi…

MONITOR: A kako vi prognozirate pravac novog papinstva koje je počelo u znaku simbola skromnosti?
ĐORĐEVIĆ: Početak osećam u znaku kontroverze. Papa dolazi sa tla koje je obeležila tzv. teologija oslobođenja, a kao nadbiskup je sarađivao s argentinskom huntom kada su stradali znameniti sveštenici. Mislim da je na sceni traganje za novim oblikom papinstva. Jer se ne događa da papa podnosi ostavku, sem možda još jednom u davnoj istoriji hrišćanstva. Nagoveštava se i novi oblik ekumenizma koji ne bi bio strogo rimocentričan. Traži se i jedinstvo u različitosti hrišćana u Evropi. Ali i tu će se tražiti više. Videćemo da li će papa Franjo uspeti da stvori crkvu koja će disati na oba plućna krila, katoličko i pravoslavno – kako je govorio papa Jovan Pavle Drugi, a ne treba ispustiti ni protestante, naravno.

Njegoševa politička kanonizacija

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je nedavno rekao da je došlo vrijeme da SPC kanonizuje vladiku i crnogorskog vladara Petra Petrovića Njegoša. Da li je riječ o nekom crkvenom redu i proceduri ili o „ličnom stavu” i tajmingu samog mitropolita?
ĐORĐEVIĆ: Ta je ideja izazvala buru i zbunjenost. Možete li zamisliti da Puškin ili Dante Aligijeri budu proglašeni za svece? Nema u kanonskom smislu razloga da Njegoš bude kandidat za sveca. Uslove da neko postane svetac proklamovao je Nikodim Milaš, najveći autoritet u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Trebalo bi prvo dokazivati da je živeo besprekornim životom, da nikom nije naneo ni najmanje zlo, ali i da se na njegovom grobu javljaju čuda i postižu isceljenja. Njegošu su pesnička i mislilačka slava sasvim dovoljne. I verujem da bi i Njegoš bio protiv toga. Amfilohije je to izvukao radi ovog političkog trenutka, radi debate da li je Njegoš Srbin ili Crnogorac, a on je i njihov i italijanski i evropski, kao i drugi veliki stvaraoci…

Sve ovo je rađeno po ugledu na kanonizaciju vladike Nikolaja Velimirovića, čemu se žestoko protivio i blaženopočivši patrijarh Pavle. To bi bila politička kanonizacija ali bi produbila ove podele jer on kao pesnička veličina pripada i i Crnogorcima i Srbima i Hrvatima… Ali biće o tome sigurno žestoka rasprava na Saboru. Mitropolit Amfilohije voli da igra ulogu političkog arbitra.

Amfilohijeva pozicija

MONITOR: Da li je ovim skandalima možda oslabljena i lična pozicija mitropolita Amfilohija unutar SPC, u kojoj je inače imao velike ambicije?
ĐORĐEVIĆ: Ona jeste, spolja gledano, poljuljana ali ne gubimo iz vida da je on takvu politiku vodio godinama, i pola Crne Gore i veliki broj arhijereja su mu davali podršku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo