Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO ĐORĐEVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR I PUBLICISTA: Sukob nebeske i zemaljske Srbije

Objavljeno prije

na

U Vatikanu se pripremaju novi pravci u predvođenju hrišćanstva, a u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ređaju se skandali koji stanje u crkvi iznose na svijetlo dana. Poslije „seks skandala” glamuroznog i do skoro veoma moćnog vladike Vasilija Kačavende, na mitingu protiv Vladinog i Skupštinskog sporazuma u Briselu, mitropolit Amfilohije Radović i penzionisani episkop Atanasije Jevtić, otvoreno su priprijetili vlastima, simbolički je živu sahranjujući. Da li se i kako bi se mogli i naši crkveni tokovi uliti u ekumenski trend ili će SPC u neku vrstu samoizolacije, razgovarali smo s poznavaocem njene istorije i kanona Mirkom Đorđevićem.

MONITOR: Miting protiv sporazuma u Briselu između Prištine i Beograda bio je obilježen zaista zapanjujućim nastupom mitropolita Amfilohija i umirovljenog episkopa Atanasija. Kako to tumačite?
ĐORĐEVIĆ: Srbija danas živi u znaku političkog i istorijskog paradoksa. On se sastoji u tome što vladajuća koalicija na čelu s naprednjacima vodi zapravo Tadićevu evropsku politiku ali doslednije i eksplicitnije i od samoga Tadića koji se na istorijskoj i političkoj sceni nije snašao. To je paradoks. Ovakvi se paradoksi ne sreću baš često ali Srbija živi takav trenutak. I dosad je SPC igrala političku ulogu ali otkako je parafiran Briselski sporazum o počecima normalizacije odnosa Beograda i Prištine, crkva se našla u tzv. patriotskom bloku. Dakle, vladajuća koalicija je obezbedila političku podršku gotovo svih političkih partija i NVO, osim DSS i SRS i tako smo došli u situaciju da crkva otkrije svoje karte: sporazum ne prihvata nikako i izdato je saopštenje. Sve to je u znaku memoranduma SPC o Kosovu i Metohiji iz 2003. Kosovo za njih ostaje srpski Jerusalim. To je zaoštrilo odnose između države i crkve. Svi pokušaji i Nikolića i Dačića da se ti odnosi nekako poprave, nisu uspeli.

MONITOR: Da li vam to izgleda kao drugi veliki sukob vlasti i SPC u posljednjih dvadesetak godina, kada se kler u vrijeme građanskih protesta devedesetih okrenuo protiv Miloševića?
ĐORĐEVIĆ: Potpuno ste u pravu. To je drugi veliki sukob. Šef države je i juče bio kod patrijarha, ali i dalje bez rezultata.

MONITOR: U saopštenju SPC povodom parafiranja Briselskog sporazuma, vidljiva je jedna neobična i za crkvu neprikladna formulacija. Tu se kaže da Kosovo i Metohija nijesu čak ni prodati već poklonjeni. Zašto se u takvom saopštenju, koje bi trebalo da ostane u crkvenim analima, SPC toliko prizemljuje?
ĐORĐEVIĆ: Ovo je zaista sukob zemaljske i nebeske Srbije. Poruka od vicepremijera Vučića i premijera Dačića je apostrofirana: skinite mantiju, istaknite listu. Došao je miting. Za mene ništa neočekivano. Ali nisam verovao da će se otići ovako daleko. Amfilohije Radović je čitao bukvalno po Trebniku zaupokojenu liturgiju, koja se čita samo nad mrtvima. On je time zloupotrebio crkvu. Upotrebljen je kanonski obrazac kojim je zloupotrebljena crkva. I deo crkvene javnosti je zanemeo kako je rekao iguman manastira Visoki Dečani Sava Janjić. Nije nikakvo čudo što je ministar prosvete tražio da reaguje državno tužilaštvo. Lično mislim da se država neće usuduti da konačno zaoštri odnose sa crkvom jer je ona moćan politički faktor. Atanasije Jevtić je otišao toliko daleko da je pomenuo ime i smrt Zorana Đinđića čime je upućena grozna poruka ne samo Vladi već i široj javnosti, teška uvreda pa i pretnja Đinđićevoj porodici. On je zloupotrebio kanone ali i povredio istinu o Đinđiću koji je imao naklonosti prema crkvi i njenoj poziciji, lobirao za sredstva za njene potrebe, čak je uveo veronauku u nastavu u javnim školama našta po ustavu nije imao pravo. Đinđić je iz hrama ispraćen zaupokojenom liturgijom mitropolita Amfilohija. Celokupna javnost je ovo doživela kao skandal. I ja sam, između ostalih, uputio apel patrijarhu Irineju i on se isto popodne ogradio. Nemam ustisak da je ova ograda delovala uverljivo i zato što su Atanasije i Amfilohije veoma uticajni a Irinej samo prvi po časti među jednakima. Ostaje nam da vidimo šta će biti 21. maja na Svetom arhijerejskom saboru… Tako da se sada nalazimo u ovome što ste nazvali drugi veliki sukob SPC i vlasti u novije vreme.

MONITOR: Da li bi ovo što su na mitingu izgovorila dvojica crkvenih jerarha moglo da dovede do pada popularnosti SPC kao najmoćnije srpske institucije?
ĐORĐEVIĆ: Javnim prisustvom DSS je dao podršku kao i radikali, a tu je bio i Obraz kao jedna ekstremisitčka organizacija. Vlast je imala jak argument za svoju politiku jer sporazum ne znači nikakvo priznanje kosovske države ali otvara put da se taj čvor razreši. Crkva je učinila jednu veliku grešku: dovela je sebe na ivicu samoizolacije.Vekovima je postojala na više prostora, i u Bosni, na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, sarađujući s vlastima. Ekstremistički stavovi Amfilohija i Artemija oterali bi i samu crkvu u samoizolaciju. Ustavi i Kosova i Srbije garantuju joj nezavisnost, a država je pozvana da formuliše i unutrašnju i spoljnu politiku. Otuda ovolika zgroženost i to čak veća u crkvenoj nago u laičkoj javnosti. To se uklapa u onaj paradoks da Srbija danas s naprednjacima i socijalistima vodi Tadićevu politiku.

MONITOR: Sabor će početi krajem maja. Očekujete li da će se tamo ne samo debatovati o ovim nastupima, već i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su „upokojavajući” Vladu, u stvari, poručili da bi ona mogla biti i nasilno svrgnuta?
ĐORĐEVIĆ: Po nekoj lošoj tradiciji, crkva ne objavljuje dnevni red unapred. Znamo već, međutim, da će Sveti arhijerejski sabor ove godine trajati neuobičajeno dugo, sve do 3. juna. Biće tu sigurno podela, jer Atanasije i Amfilohije nisu jedini. A sve to dolazi u momentu kada crkvu potresaju njene unutrašnje nevolje u slučajevima episkopa Kačavende i Pahomija. Rasprave će biti burne ali sabor deluje netransparentno. Ovo na Trgu republike imalo je odjeka i u svetskim medijima i to mnogo više u crkvenim jer ovde je reč o političkom sukobu i političkom angažovanju dela crkve.

MONITOR: SPC je pokazala jasne ambicije da utiče na državne poslove već samim saopštenjem u vezi s Briselskim sporazumom, a onda je došao i taj solo skandal dvojice velikodostojnika. Koliko se time poništava i dostojanstvo vjernika ?
ĐORĐEVIĆ: Ja vidim da će ugled i autoritet crkve neminovno biti okrnjen. A kad sam rekao da je patrijarh Irinej bio blag, mislim na to da je rekao da je istup ove dvojice njihov lični stav i sukob. Ali, temeljno načelo u crkvi je: gde je episkop tu je cela crkva. Može se imati lični stav ali su dimenzije posledica posle toga po crkvu velike.

MONITOR: Kako ocjenjujete obilježavanje 1700 godina Milanskog edikta, velike godišnjice bučno najavljivane godinama unazad?
ĐORĐEVIĆ: Milanski edikt u 1700. godišnjici nije dobro ispraćen u našoj crkvi pa je proslava u Nišu sužena na nacionalno-crkveno okruženje. Iako je to dokument važan za hrišćansku civilizaciju, u proslavi nije bilo ekumenskih tonova, nije bilo ni ruskog patrijarha, ni drugih najviših predstavnika hrišćanskih crkava. Ali, godina Milanskog edikta još traje…

MONITOR: Tomislav Nikolić i Hašim Tači su se, nekako, utrkivali u ostavljanju dobrog utiska na novog papu?
ĐORĐEVIĆ: On je savetovan od svojih savetnika otišao ali se ni tamo nije snašao. On i Vučić su recenzenti Šešeljeve knjige Vatikan, satanino gnezdo. Ali u Rimu su njihovo prisustvo primili odmahujući rukom jer oni nisu nervozni kao mi…

MONITOR: A kako vi prognozirate pravac novog papinstva koje je počelo u znaku simbola skromnosti?
ĐORĐEVIĆ: Početak osećam u znaku kontroverze. Papa dolazi sa tla koje je obeležila tzv. teologija oslobođenja, a kao nadbiskup je sarađivao s argentinskom huntom kada su stradali znameniti sveštenici. Mislim da je na sceni traganje za novim oblikom papinstva. Jer se ne događa da papa podnosi ostavku, sem možda još jednom u davnoj istoriji hrišćanstva. Nagoveštava se i novi oblik ekumenizma koji ne bi bio strogo rimocentričan. Traži se i jedinstvo u različitosti hrišćana u Evropi. Ali i tu će se tražiti više. Videćemo da li će papa Franjo uspeti da stvori crkvu koja će disati na oba plućna krila, katoličko i pravoslavno – kako je govorio papa Jovan Pavle Drugi, a ne treba ispustiti ni protestante, naravno.

Njegoševa politička kanonizacija

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je nedavno rekao da je došlo vrijeme da SPC kanonizuje vladiku i crnogorskog vladara Petra Petrovića Njegoša. Da li je riječ o nekom crkvenom redu i proceduri ili o „ličnom stavu” i tajmingu samog mitropolita?
ĐORĐEVIĆ: Ta je ideja izazvala buru i zbunjenost. Možete li zamisliti da Puškin ili Dante Aligijeri budu proglašeni za svece? Nema u kanonskom smislu razloga da Njegoš bude kandidat za sveca. Uslove da neko postane svetac proklamovao je Nikodim Milaš, najveći autoritet u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Trebalo bi prvo dokazivati da je živeo besprekornim životom, da nikom nije naneo ni najmanje zlo, ali i da se na njegovom grobu javljaju čuda i postižu isceljenja. Njegošu su pesnička i mislilačka slava sasvim dovoljne. I verujem da bi i Njegoš bio protiv toga. Amfilohije je to izvukao radi ovog političkog trenutka, radi debate da li je Njegoš Srbin ili Crnogorac, a on je i njihov i italijanski i evropski, kao i drugi veliki stvaraoci…

Sve ovo je rađeno po ugledu na kanonizaciju vladike Nikolaja Velimirovića, čemu se žestoko protivio i blaženopočivši patrijarh Pavle. To bi bila politička kanonizacija ali bi produbila ove podele jer on kao pesnička veličina pripada i i Crnogorcima i Srbima i Hrvatima… Ali biće o tome sigurno žestoka rasprava na Saboru. Mitropolit Amfilohije voli da igra ulogu političkog arbitra.

Amfilohijeva pozicija

MONITOR: Da li je ovim skandalima možda oslabljena i lična pozicija mitropolita Amfilohija unutar SPC, u kojoj je inače imao velike ambicije?
ĐORĐEVIĆ: Ona jeste, spolja gledano, poljuljana ali ne gubimo iz vida da je on takvu politiku vodio godinama, i pola Crne Gore i veliki broj arhijereja su mu davali podršku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo