Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO ĐORĐEVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR I PUBLICISTA: Sukob nebeske i zemaljske Srbije

Objavljeno prije

na

U Vatikanu se pripremaju novi pravci u predvođenju hrišćanstva, a u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ređaju se skandali koji stanje u crkvi iznose na svijetlo dana. Poslije „seks skandala” glamuroznog i do skoro veoma moćnog vladike Vasilija Kačavende, na mitingu protiv Vladinog i Skupštinskog sporazuma u Briselu, mitropolit Amfilohije Radović i penzionisani episkop Atanasije Jevtić, otvoreno su priprijetili vlastima, simbolički je živu sahranjujući. Da li se i kako bi se mogli i naši crkveni tokovi uliti u ekumenski trend ili će SPC u neku vrstu samoizolacije, razgovarali smo s poznavaocem njene istorije i kanona Mirkom Đorđevićem.

MONITOR: Miting protiv sporazuma u Briselu između Prištine i Beograda bio je obilježen zaista zapanjujućim nastupom mitropolita Amfilohija i umirovljenog episkopa Atanasija. Kako to tumačite?
ĐORĐEVIĆ: Srbija danas živi u znaku političkog i istorijskog paradoksa. On se sastoji u tome što vladajuća koalicija na čelu s naprednjacima vodi zapravo Tadićevu evropsku politiku ali doslednije i eksplicitnije i od samoga Tadića koji se na istorijskoj i političkoj sceni nije snašao. To je paradoks. Ovakvi se paradoksi ne sreću baš često ali Srbija živi takav trenutak. I dosad je SPC igrala političku ulogu ali otkako je parafiran Briselski sporazum o počecima normalizacije odnosa Beograda i Prištine, crkva se našla u tzv. patriotskom bloku. Dakle, vladajuća koalicija je obezbedila političku podršku gotovo svih političkih partija i NVO, osim DSS i SRS i tako smo došli u situaciju da crkva otkrije svoje karte: sporazum ne prihvata nikako i izdato je saopštenje. Sve to je u znaku memoranduma SPC o Kosovu i Metohiji iz 2003. Kosovo za njih ostaje srpski Jerusalim. To je zaoštrilo odnose između države i crkve. Svi pokušaji i Nikolića i Dačića da se ti odnosi nekako poprave, nisu uspeli.

MONITOR: Da li vam to izgleda kao drugi veliki sukob vlasti i SPC u posljednjih dvadesetak godina, kada se kler u vrijeme građanskih protesta devedesetih okrenuo protiv Miloševića?
ĐORĐEVIĆ: Potpuno ste u pravu. To je drugi veliki sukob. Šef države je i juče bio kod patrijarha, ali i dalje bez rezultata.

MONITOR: U saopštenju SPC povodom parafiranja Briselskog sporazuma, vidljiva je jedna neobična i za crkvu neprikladna formulacija. Tu se kaže da Kosovo i Metohija nijesu čak ni prodati već poklonjeni. Zašto se u takvom saopštenju, koje bi trebalo da ostane u crkvenim analima, SPC toliko prizemljuje?
ĐORĐEVIĆ: Ovo je zaista sukob zemaljske i nebeske Srbije. Poruka od vicepremijera Vučića i premijera Dačića je apostrofirana: skinite mantiju, istaknite listu. Došao je miting. Za mene ništa neočekivano. Ali nisam verovao da će se otići ovako daleko. Amfilohije Radović je čitao bukvalno po Trebniku zaupokojenu liturgiju, koja se čita samo nad mrtvima. On je time zloupotrebio crkvu. Upotrebljen je kanonski obrazac kojim je zloupotrebljena crkva. I deo crkvene javnosti je zanemeo kako je rekao iguman manastira Visoki Dečani Sava Janjić. Nije nikakvo čudo što je ministar prosvete tražio da reaguje državno tužilaštvo. Lično mislim da se država neće usuduti da konačno zaoštri odnose sa crkvom jer je ona moćan politički faktor. Atanasije Jevtić je otišao toliko daleko da je pomenuo ime i smrt Zorana Đinđića čime je upućena grozna poruka ne samo Vladi već i široj javnosti, teška uvreda pa i pretnja Đinđićevoj porodici. On je zloupotrebio kanone ali i povredio istinu o Đinđiću koji je imao naklonosti prema crkvi i njenoj poziciji, lobirao za sredstva za njene potrebe, čak je uveo veronauku u nastavu u javnim školama našta po ustavu nije imao pravo. Đinđić je iz hrama ispraćen zaupokojenom liturgijom mitropolita Amfilohija. Celokupna javnost je ovo doživela kao skandal. I ja sam, između ostalih, uputio apel patrijarhu Irineju i on se isto popodne ogradio. Nemam ustisak da je ova ograda delovala uverljivo i zato što su Atanasije i Amfilohije veoma uticajni a Irinej samo prvi po časti među jednakima. Ostaje nam da vidimo šta će biti 21. maja na Svetom arhijerejskom saboru… Tako da se sada nalazimo u ovome što ste nazvali drugi veliki sukob SPC i vlasti u novije vreme.

MONITOR: Da li bi ovo što su na mitingu izgovorila dvojica crkvenih jerarha moglo da dovede do pada popularnosti SPC kao najmoćnije srpske institucije?
ĐORĐEVIĆ: Javnim prisustvom DSS je dao podršku kao i radikali, a tu je bio i Obraz kao jedna ekstremisitčka organizacija. Vlast je imala jak argument za svoju politiku jer sporazum ne znači nikakvo priznanje kosovske države ali otvara put da se taj čvor razreši. Crkva je učinila jednu veliku grešku: dovela je sebe na ivicu samoizolacije.Vekovima je postojala na više prostora, i u Bosni, na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, sarađujući s vlastima. Ekstremistički stavovi Amfilohija i Artemija oterali bi i samu crkvu u samoizolaciju. Ustavi i Kosova i Srbije garantuju joj nezavisnost, a država je pozvana da formuliše i unutrašnju i spoljnu politiku. Otuda ovolika zgroženost i to čak veća u crkvenoj nago u laičkoj javnosti. To se uklapa u onaj paradoks da Srbija danas s naprednjacima i socijalistima vodi Tadićevu politiku.

MONITOR: Sabor će početi krajem maja. Očekujete li da će se tamo ne samo debatovati o ovim nastupima, već i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su „upokojavajući” Vladu, u stvari, poručili da bi ona mogla biti i nasilno svrgnuta?
ĐORĐEVIĆ: Po nekoj lošoj tradiciji, crkva ne objavljuje dnevni red unapred. Znamo već, međutim, da će Sveti arhijerejski sabor ove godine trajati neuobičajeno dugo, sve do 3. juna. Biće tu sigurno podela, jer Atanasije i Amfilohije nisu jedini. A sve to dolazi u momentu kada crkvu potresaju njene unutrašnje nevolje u slučajevima episkopa Kačavende i Pahomija. Rasprave će biti burne ali sabor deluje netransparentno. Ovo na Trgu republike imalo je odjeka i u svetskim medijima i to mnogo više u crkvenim jer ovde je reč o političkom sukobu i političkom angažovanju dela crkve.

MONITOR: SPC je pokazala jasne ambicije da utiče na državne poslove već samim saopštenjem u vezi s Briselskim sporazumom, a onda je došao i taj solo skandal dvojice velikodostojnika. Koliko se time poništava i dostojanstvo vjernika ?
ĐORĐEVIĆ: Ja vidim da će ugled i autoritet crkve neminovno biti okrnjen. A kad sam rekao da je patrijarh Irinej bio blag, mislim na to da je rekao da je istup ove dvojice njihov lični stav i sukob. Ali, temeljno načelo u crkvi je: gde je episkop tu je cela crkva. Može se imati lični stav ali su dimenzije posledica posle toga po crkvu velike.

MONITOR: Kako ocjenjujete obilježavanje 1700 godina Milanskog edikta, velike godišnjice bučno najavljivane godinama unazad?
ĐORĐEVIĆ: Milanski edikt u 1700. godišnjici nije dobro ispraćen u našoj crkvi pa je proslava u Nišu sužena na nacionalno-crkveno okruženje. Iako je to dokument važan za hrišćansku civilizaciju, u proslavi nije bilo ekumenskih tonova, nije bilo ni ruskog patrijarha, ni drugih najviših predstavnika hrišćanskih crkava. Ali, godina Milanskog edikta još traje…

MONITOR: Tomislav Nikolić i Hašim Tači su se, nekako, utrkivali u ostavljanju dobrog utiska na novog papu?
ĐORĐEVIĆ: On je savetovan od svojih savetnika otišao ali se ni tamo nije snašao. On i Vučić su recenzenti Šešeljeve knjige Vatikan, satanino gnezdo. Ali u Rimu su njihovo prisustvo primili odmahujući rukom jer oni nisu nervozni kao mi…

MONITOR: A kako vi prognozirate pravac novog papinstva koje je počelo u znaku simbola skromnosti?
ĐORĐEVIĆ: Početak osećam u znaku kontroverze. Papa dolazi sa tla koje je obeležila tzv. teologija oslobođenja, a kao nadbiskup je sarađivao s argentinskom huntom kada su stradali znameniti sveštenici. Mislim da je na sceni traganje za novim oblikom papinstva. Jer se ne događa da papa podnosi ostavku, sem možda još jednom u davnoj istoriji hrišćanstva. Nagoveštava se i novi oblik ekumenizma koji ne bi bio strogo rimocentričan. Traži se i jedinstvo u različitosti hrišćana u Evropi. Ali i tu će se tražiti više. Videćemo da li će papa Franjo uspeti da stvori crkvu koja će disati na oba plućna krila, katoličko i pravoslavno – kako je govorio papa Jovan Pavle Drugi, a ne treba ispustiti ni protestante, naravno.

Njegoševa politička kanonizacija

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je nedavno rekao da je došlo vrijeme da SPC kanonizuje vladiku i crnogorskog vladara Petra Petrovića Njegoša. Da li je riječ o nekom crkvenom redu i proceduri ili o „ličnom stavu” i tajmingu samog mitropolita?
ĐORĐEVIĆ: Ta je ideja izazvala buru i zbunjenost. Možete li zamisliti da Puškin ili Dante Aligijeri budu proglašeni za svece? Nema u kanonskom smislu razloga da Njegoš bude kandidat za sveca. Uslove da neko postane svetac proklamovao je Nikodim Milaš, najveći autoritet u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Trebalo bi prvo dokazivati da je živeo besprekornim životom, da nikom nije naneo ni najmanje zlo, ali i da se na njegovom grobu javljaju čuda i postižu isceljenja. Njegošu su pesnička i mislilačka slava sasvim dovoljne. I verujem da bi i Njegoš bio protiv toga. Amfilohije je to izvukao radi ovog političkog trenutka, radi debate da li je Njegoš Srbin ili Crnogorac, a on je i njihov i italijanski i evropski, kao i drugi veliki stvaraoci…

Sve ovo je rađeno po ugledu na kanonizaciju vladike Nikolaja Velimirovića, čemu se žestoko protivio i blaženopočivši patrijarh Pavle. To bi bila politička kanonizacija ali bi produbila ove podele jer on kao pesnička veličina pripada i i Crnogorcima i Srbima i Hrvatima… Ali biće o tome sigurno žestoka rasprava na Saboru. Mitropolit Amfilohije voli da igra ulogu političkog arbitra.

Amfilohijeva pozicija

MONITOR: Da li je ovim skandalima možda oslabljena i lična pozicija mitropolita Amfilohija unutar SPC, u kojoj je inače imao velike ambicije?
ĐORĐEVIĆ: Ona jeste, spolja gledano, poljuljana ali ne gubimo iz vida da je on takvu politiku vodio godinama, i pola Crne Gore i veliki broj arhijereja su mu davali podršku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo