Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ, ČLAN SKUPŠTINSKOG ODBORA ZA EKONOMIJU, FINANSIJE I BUDŽET: Sunovrat ekonomije je najveća prijetnja za državu

Objavljeno prije

na

Ova vlada nema kapaciteta da pokrene bilo kakve značajnije sistemske promjene u vođenju ekonomske politike. A nema ni snage da prizna da se njena ekonomska politika oslanja na pogrešne premise, kaže u razgovoru za Monitor poslanik Mladen Bojanić, potpredsjednik Pozitivne Crne Gore precizirajući dio Vladinih grehova: ona neće da prizna da mikro, mala i srednja preduzeća ne mogu biti lokomotiva razvoja, već samo dio ili podrška većim poslovnim sistemima; neće da prizna da su monopoli i korupcija, a ne administrativne barijere, glavni problemi konkurenciji na tržištu; Neće da prizna da strane investitore prvo zanima vladavina prava, a da visina poreza dolazi nakon toga; neće da prizna da samo turizam i usluge nisu dovoljne za ekonomski oporavak; neće da prizna da je privatnim bankama osnovni cilj poslovanja stvaranje profita za vlasnike, a ne alokacija sredstava u interesu ravnomjernog ekonomskog razvoja Crne Gore.

I dalje nam se servira priča kako strani investitori jedva čekaju da donesu gomilu novca i razviju Crnu Goru. I dalje koriste lakomislenost birača kao svoj najjači adut. Kao da živi u nekom svom virtuelnom svijetu, premijer Đukanović je na posljednjem premijerskom satu u parlamentu najavio gotovo milijardu eura investicija tokom ove godine. Skoro da je ponovio ekspoze od prije godinu dana. A od tada do danas, sve se dešavalo suprotno od najavljenog. Stezanju kaiša nikad kraja, a održavaju nas nova zaduženja i krediti.

MONITOR: Pošto su nesuglasice unutar vladajuće koalicije po nekim važnim ekonomskim pitanjima sve vidljivije, da li bi predstojeće (jesenje) zasijedanje parlamenta moglo donijeti neke promjene na političkoj sceni?
BOJANIĆ: Ne vjerujem da će jesenje zasijedanje parlamenta donijeti neke bitnije promjene na političkoj sceni. Savez grešnika je najjači savez, pa se neće tako lako raskinuti DPS i SDP koalicija. Očekujem promjene nakon lokalnih izbora i njihovih rezultata, prvenstveno na jesen na Cetinju i na proljeće u Podgorici. Tada će biti jasno da je DPS u slobodnom padu i SDP će, doduše nevoljno, potražiti saradnike među sadašnjom opozicijom. Prvo će to pokušati da uradi kroz lokalne parlamente. SDP je svjestan da njihov izlazak iz vlasti znači najmanje prepolovljen broj članova i birača, pa će sve učiniti da ostane na vlasti. Sa kim, to im je manje bitno.

MONITOR: Vlada je, kažu, odustala od najavljivanog rebalansa budžeta. Kako će se završiti ta priča?
BOJANIĆ: Onog časa kada se SDP zadovolji ustupcima od strane DPS-a, rebalans će biti na dnevnom redu Skupštine. Funkcioneri DPS i SDP su debelo zavisni od budžeta i eto dovoljno razloga da nastavimo sa zaduživanjem. Valjda je svakome jasno da je sve što radi ova koalicija u funkciji očuvanja vlasti. Sve ostalo je pokušaj pravdanja i gluma da se poštuju principi. Naravno, kad se desi krupan ekonomski problem, onda se potegne ugroženost države od nekih spoljnih mračnih sila. I tako godinama. Nadam se da građani konačno prepoznaju da je najveća opasnost za državu sunovrat njene ekonomije.

MONITOR: Neminovno stižemo do priče o privatizaciji KAP-a i njenim posljedicama. Da li je vama u parlamentu jasna izjava premijera Đukanovića da je Vlada dala ,,prećutnu saglasnost” da KAP ne plaća struju, a EPCG obaveze prema državi? Koliko je realno da oni koji su kreirali ovako stanje u trouglu KAP-EPCG – država, odgovaraju za svoje postupke?
BOJANIĆ: Da, u potpunosti mi je jasna, ali i očekivana, ova premijerova izjava. On sebe smatra nekim ko je iznad zakona. Podsjetiću da je premijer ne tako davno izjavio da se ugovor o snabdijevanju KAP-a električnom energijom može i naknadno potpisati i da ne vidi neki problem u tome.

Što se tiče Skupštine, jedino efikasno rješenje je njeno raspuštanje, ako već neće da smijeni Vladu, pa da na izborima vidimo da li građani i dalje daju podršku ovoj vlasti. Tek tada se možemo nadati utvrđivanju odgovornosti, prvo političke, pa stručne, pa sve do materijalne i krivične.

Nažalost, u ovom momentu ne vidim način na koji bi se KAP izbavio iz velikih nevolja u kojime se danas nalazi i nastavio da u budućem periodu posluje na održivim osnovama. Pored ogromnog duga, a evo vidimo ovih dana da su prijave potraživanja od strane povjerilaca dosegle 460 miliona eura, svima je jasno da su KAP-u neophodna značajna sredstva za modernizaciju, a snabdijevanje električnom energijom je i dalje problematično. Kad znamo da država ne može da obezbijedi sredstva za izmirenje ogromnih obaveza i modernizaciju KAP-a, a nalaženje nekog privatnog investitora koji će to preuzeti na sebe je daleko od realnosti, onda se nameće samo jedan zaključak: KAP nema budućnost i ne treba gubiti vrijeme već tražiti rješenja kako bi njegovo gašenje bilo manje bolno, i sa socijalnog i sa ukupnog ekonomskog aspekta. Ukoliko se drastično ne promijeni odnos prema privrednim društvima u vlasništvu države, nemam dilemu da će, prije ili kasnije, mnoge zadesiti sudbina KAP-a.

MONITOR: Dijelite li utisak da su interesi nekih privatnih kompanija (CEAC, A2A, Porto Montenegro, Vektra) Vladi važniji od interesa preduzeća u kojima je država većinski vlasnik, pa i od same države?
BOJANIĆ: Davno smo čuli izjavu predsjednika parlamenta, kao osobe koja je po prirodi posla prilično dobro upoznata sa mnogim dešavanjima u Crnoj Gori, da iza nekih privatizacija stoji neznanje ili korupcija. I u jednom i drugom slučaju postoji potreba za utvrđivanjem odgovornosti donosilaca odluka. Kako još nema političke odgovornosti za neznanje, a ni državni organi koji bi trebalo da ispitaju eventualno postojanje korupcije za niz štetnih ugovora nisu se pretrgli od posla, onda ostaje da sumnjamo da su se mnogi ugovori sklapali u korist privatnih, a na štetu državnih interesa. Konkretno, na primjerima privatizacija HTP Boke Herceg Novi i Marine AD Bar, imali smo na skupštinskoj Komisiji za praćenje i kontrolu privatizacije priliku da se upoznamo sa nevjerovatnom lakoćom potpisivanja štetnih ugovora, ali i sa totalnom nebrigom države da ispuni svoje ugovorene obaveze. Tako smo dovedeni u poziciju da raskidi ugovora idu na našu štetu. A onda se ide u već poznato izbjegavanja odgovornosti i zamjenama teza se pokušava pokazati navodna briga za zaposlene.

MONITOR: Kršenje privatizacionih ugovora – od KAP-a i Željezare do Novog duvanskog -postaje prepoznatljiv model ponašanja. Da li je moguće to ispraviti?
BOJANIĆ: Svaki od pomenutih prvatizacionih ugovora ima svoje specifičnosti, ali, nažalost, epilog je gotovo isti i po zaposlene i po akcionare. Privatizacija kroz stečaj je najgori način privatizacije. Prilično dugo su se skrivale pogrešne odluke i tolerisali loši postupci, pa je sve manje prostora za ispravke. Vrijeme je za veliki rad i vizionarsku politiku oporavka zemlje, a to ova vlast niti je spremna niti sposobna da donese.

MONITOR: Nedavno ste ocijenili da je Skupština pojačala svoju kontrolnu ulogu rada izvršne vlasti. Ipak, mnoga saslušanja, od afere Telekom do afere Snimak završena su bez konkretnih rezultata. U čemu je problem?
BOJANIĆ: Teško da će kontrolna uloga Skupštine popraviti loše stvari iz prošlosti. Njen najvažniji zadatak je da kroz kontrolna saslušanja i parlamentarne istrage upozna javnost i izvrši pritisak na tužilaštvo i sudstvo da profesionalno rade svoj posao. Vjerujem da će nedavno usvojeni ustavni amandmani i zakoni koji uređuju ovu granu vlasti uticati da se istražne radnje i sudski procesi obavljaju profesionalnije i efikasnije.

Preduprijediti štete

MONITOR: Tražili ste i da se ispita privatizacija Kontejnerskih terminala i generalnih tereta Bar. Zašto?
BOJANIĆ: Tražio sam da se na dnevni red sjednice Komisije za praćenje i kontrolu privatizacije što hitnije nađu privatizacije Novog duvanskog kombinata i Kontejnerskih terminala i generalnih tereta Bar, jer su ti procesi u toku, tako da rad Komisije može biti daleko efikasniji ako se sad uključimo nego neku godinu kasnije. Naravno, interes zaposlenih, akcionara i javnosti je da se proces što bolje isprati kako ne bi za koju godinu pokušali da spasimo što se spasiti može.

 

Strpljenjem na pritiske

MONITOR: Svjedoci smo sve češćih i raznovrsnijih napada na kritičare režima. Otkud rastuća nervoza političke i ekonomske elite okupljene oko DPS-a i njegovog šefa?
BOJANIĆ: Siguran sam da je javnost primijetila nervozu funkcionera DPS-a, a razloge takvog ponašanja treba tražiti u njihovoj spoznaji da im se bliži kraj neograničene vladavine. S obzirom na to da su najčešće čelni ljudi u državnim institucijama partijski kadrovi, oni u suštini sprečavaju da te iste institucije reaguju adekvatno na pritiske koje od strane ostrašćenih predstavnika i saradnika vladajuće elite trpe mediji, NVO sektor i opozicija. Potrebno je puno strpljenja. Što se tiče Pozitivne Crne Gore, novi smo na političkoj sceni i imamo dovoljno vremena i snage da sve to istrpimo dok se crnogorsko društvo ne izbori za demokratiju i punu vladavinu prava.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo