Povežite se sa nama

FOKUS

MONITOR OTKRIVA: POLICIJSKI DOKUMENTI O NOĆI TORTURE : Kao da je bio rat

Objavljeno prije

11 godina

na

SAJOVCI

Gotovo sve jedinice crnogorske policije bile su angažovane u razbijanju demonstracija u subotu 24. oktobra, a osim primjene fizičke sile te večeri na građane su bačene stotine patrona jakog i opasnog po zdravlje suzavca CS (vidi boks). To pokazuju podaci policijskih dokumenata do kojih je došao Monitor. Radi se izvještaju Komisije za utvrđivanje okolnosti upotrebe sredstava prinude koju je formirala Uprava policije samo dan nakon protesta.

Predsjednik tročlane Komisije koju je osnovao direktor Uprave policije Slavko Stojanović bio je – Željko Peković, glavni policijski inspektor, a članovi su inspektori Mijodrag Starovlah i Marko Radusinović. Iako je Komsija konstatovala da je primjena sile te večeri od strane policije bila primjerena i u skladu sa zakonom, podaci iz tih dokumenata upućuju na suprotno.

Sastavni dio izvještaja Komsije čine posebni izvještaji komandira policijskih jedinca koje su učestvovale u razbijanju demonstracija: CB Podgorica, CB Nikšić, CB Bar, CB Bijelo Polje, CB Berane, CB Budva, CB Pljevlja, CB Herceg Novi, kao i Posebna jedinica policije za zadužena za suzbijanje terorizma i organizovanog kriminala i Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ). Kao da je rat.

Među policajcima koji su učestvovali u akciji Jesen 2015, kako se akcija naziva u policijskim dokumentima, veliki broj njih imaju kriminalne dosijee, te optužbe za zloupotrebu službe.

Iz izvještaja Komisije proizilazi da je upotrebu sredstava prinude ispred Skupštine prvi naredio načelnik CB Podgorica Jovica Rečević. O tome je, navodi se, ,,neposredno preko telefona obavijestio direktora policije” Stojanovića. Rečević je ljetos postavljen na to mjesto, iako je jedno vrijeme bio pušten niz vodu zbog propusta u slučajevima paljenja vozila Vijesti i incidenta u Urgentnom centru KCCG, kada su članovi zagoričkog klana nekoliko sati maltretirali medicinsko osoblje.

,,Nakon 22 časa, nakon održanih govora predstavnika DF-a, došlo je do bacanja većeg broja kamenica, drvenih motki, baklji i drugih pirotehničkih sredstava na službenike policije”, opravdava Rečević upotrebu sile u izvještaju Komisiji. On tvrdi da je preko megafona izdao više upozorenja organizatoru skupa i građanima, a da je sila uslijedila nakon što napadi nijesu prestali.

,,Veliki broj okupljenih građana, hvata i ruši zašitnu ogradu, koja se nalazila ispred policijskog kordona, istu vuku, guraju i bacaju, krećući se ka policijskim službenicima”, navodi Rečević. Snimci incidenta nakon kog je krenula policijska tortura pokazuju da na ogradu nijesu nasrnuli građani, već huligani sa fantomkama. Takođe, na snimcima se vidi, da nakon što su porušili ogradu, huligani bježe. DF tvrdi da je huligane angažovao DPS.

Rečević navodi da je on konačno izdao naređenje za upotrebu prinude kako bi spriječio veću grupu lica da uđu u Skupštinu. O pokušaju nasilnog ulaska u Skupštinu ne postoje video zapisi niti svjedočenja.

Kako to da policija još nije uhapsila nijednog od izgrednika od kojih joj je prijetila takva strašna opasnost, Rečević u izvještaju nije pojašnjavao.

I ostali rukovodioci koji su Komisiji podnijeli izvještaje tvrde da je sila bila upotrijebljena u skladu sa zakonom, a nakon što je policija bila čak i životno ugrožena. Stiče se utisak da se policija te večeri borila sa grupama terorista, a ne da je napadala goloruke građane, kako pokazuju brojni snimci.

STOTINU SUZAVACA POSEBNE JEDINICE: Izvještaj pokazuje da se nakon Rečevićevog naređenja, krenulo sa bacanjem preko stotinu patrona suzavca CS, te bombi ispunjenih istim opasnim hemijskim sredstvom, na različitim lokacijama. Nevjerovatne količine hemijskih sredstava ispaljivali su pripadnici svih jedinica. Centar grada je u sat vremena ugušen opasnim dimom. O njegovim posljedicama po zdravlje garđana još se ne govori.

Prve suzavce, prema izvještaju, ispalili su pripadnici Posebne jedinice. Prema izvještaju, oko 22 sata ispred Skupštine pripadnici Posebne jedinice Milorad Drakić i Dražen Vukadinović ispaljuju pet metaka sa suzavcem, a Igor Razić i Sreten Dragić aktiviraju 1 komad BRS AG-1 i komad BRS AF-1.

Nedaleko odatle bacaju se desetine suzavaca: ,,Službenici Posebne jedinice, Mladen Radunović, Dugan Đuretić, Mile Komšić, Bogić Knežević, Predrag Ružić i Dušan Đukić u Bul.Svetog Petra Cetinjskog oko 22.00 h, radi odbijanja napada od štićenog objekta i policijskih službenika iz hemijskih pušaka ispalili su: 24 patrone CS, 5 komada BRS AG-1 i 5 komada BRS AF-1, kao i 2 komada šok bombi”, navodi se u izvještaju. Neki od tih policajaca krivično su gonjeni (vidi boks).

Istovremeno, takođe u Bulevaru, pripadnici iste jedinice – Radenko Đukanović, Boris Barjaktarević, Milan Jokić , Blažo Filipović i Dragan Lubarda ispaljuju još – 10 projektila CS, 5 komada BRS AG-1 i 5 komada BRS AF-1.

Pola sata kasnije ispred zgrade TV Pink, Radunović i Đuretić iz hemijske puke ispaljuju još 4 patrone CS, a kod mosta Milenijum još 5 projektila CS.

U isto vrijeme, od 22.30 do 23.00,Drakić i Vukadinović ispaljuju iz hemijske puške četiri metka, pa tri na mostu Blaža Jovanovića, u Njegoševom parku četiri, i tri metka opet nakon 23.00 h na mostu Blaža Jovanovića.

Komandir Posebne jedinice je Dragan Blagojević, bivši načelni CB Nikšić, nekadašnji vojni kadar i kolega Veselina Veljovića iz SAJ-a, njegov nasljednik na mjestu komandanta.

SVI CENTRI BEZBIJEDNOSTI PROTIV DEMONSTRANATA: To je tek dio hemijskih sredstava upotrijebljenih u noći 24. oktobra protiv golorukih demonstranata. Desetine suzavaca i šok bombi ispalili su i pripadnici ostalih centara bezbjednosti.

Pripadnici CB Podgorica ispalili su 4 projektila CS i dvije fleš bombe, u Ulici slobode i Karađordevoj ulici. Starješina CB Podgorica je Božidar Bulatović, a policajci koji su upotrijebili sredstva Vladislav Čejović, Dragan Krsmanović, Dragoslav Šišević i Aleksandar Fuštić.

Dok podgorički policajci rastjeruju, prema izvještaju, neidentifikovane i jako nasilne demonstrante, u Ulici slobode i kod zgrade Pinka, u isto vrijeme u Bul. Svetog Petra Cetinjskog pripadnici CB Nikšić Željko Vujičić i Petar Vujošević ispaljuju šest patrona sa CS (jedan sumnjičen za maltertiranje, vidi boks).

Nešto kasnije na mostu Braće Zlatičana, Vujičić i Vujošević iz hemijske puške ispaljuju 2 projektila CS, Nikšićanin Tihomir Bezmarević jednu flash bombu. Nikšićani su zaslužni i za suzavce ispred Hrama.

,,Kada je veća grupa građana počela gađati policijske službenike kamenicama, flašama i drvenim palicama, pri tom oštećujući službena vozila na Bul. Džordža Vašingotna, Žejko Vujičić iz hemijske puške ispaljuje jedan patron sa CS-om u pravo u grupe demonstranata na platou ispred Hrama, jer je napad kamenicama na policijske službenike, bio intezivan i konstantan i nije se mogao odbiti upotrebom drugih sredstava prinude”, navodi se u izvještaju komandira CB Nikšić Darka Mađarića.

Kod Hrama su djelovali i pripadnici CB Herceg Novi kojom je rukovodio Ljubiša Rovčanin. Po naređenju Jovice Rečevića, kod Hrama dvadesetak minuta pred ponoć, Đerko Prebiračević upotrebljava dvije ručne CS bombe.

Budvani, kojima je rukovodio Željko Džarić oko 22.00h u Bul. Svetog Petra Cetinjskog ispred Skupštine, ispaljuju sedam patrona. Patrone je ispalio policajac Dragoslav Konatar. U Parku kralja Nikole, Konatar i Milan Radusinović upotrijebili su 5 šok bombi i 5 ručnih CS .

Ispred Skupštine u 22 sata Pljevljak Željko Radenović ispalio je četiri patrona, a ta jedinica je potom u parku kod spomenika kralja Nikole bacila i jednu ručnu bombu i 2 ručna CS. Time su, navodi se u izvještaju starješine CB PLjevlja Dragana Mandića, odbili napad od štićenog objekta. U parku?

Policajac CB Bijelo Polje Vladan Nedović je kad je počela policijska intervencija, ispalio u Bulevaru Sv. Petra tri suzavca i jednu šok bombu. Nedović i njegov kolega Srđan Janjić kod hotela Nikić ispaljuju šok bombu i tri suzavca. Rukovodilac te jedinice je Slaviša Grebović.

Barska jedinica kojom rukovodi Goran Jokić (protiv njega vođena istraga, vidi boks) takođe kod hotela Nikić rastjeruje navodne huligane. Jokić naređuje SIobodanu Miloviću da ispali pet patrona, i još pet Draženu Sošiću ,,prema grupi koja se nalazila u pravcu hotela Crna Gora”. Na iste građane šok bombe bacaju Vladimir Baković, Ivan Mrdunović, Mirsad Laković i Aleksandar Đurđić.

Policajac Ilija Radonjić iz CB Berane kojom je rukovodio Marjan Račić kod zgrade stare Vlade oko 22 i 10, ispaljuje tri suzavca, i kasnije još tri u Njegoševom parku.

SAJ I DRŽAVNI UDAR : Komandir Specijalne terorističke jedinice Radosav Rašo Lješković nije, kao ni državnom tužiocu, ni Komsiji dostavio tražene podatke. To u izvještaju konstatuje i direktor Uprave policije Slavko Stojanović.

Lješković je Komisiji, kao i tužilaštvu dostavio spisak 55 pripadnika SAJ-a (vidi boks), ali nije objasnio ko je od pripadnika te jedinice učestvovao u razbijanju protesta, te ko je od pripadnika SAJ-a učestvovao u premlaćivanju Mija Martinovića.

U šturom izvještaju Lješkovića navodi se da su pripadnici SAJ-a te večeri angažovani u skladu sa odlukom ,,Centralnog štaba operativne akcije Jesen 2015 i naređenja direktora Uprave policije”.

,,Po prethodno sačinjenom planu, pripadnici Specijalne antiterorističke jedinice bili su pozicionirani na parking prostoru između zgrade Predsjedništva i Vlade Crne Gore”, navodi se.

On navodi da je ta jedinica dobila zadatak nakon upotrebe suzavca da rastjeruje na Trgu Republike i ,,širem gradskom jezgru”. Ne objašnjava da li im je izdato naređenje da hamerom jure građane u tom i ostalim rejonima.

Prema Lješkoviću, pripadnici SAJ- su bili ,,zasuti većom količinom kamenja, različitim smjesama, flašama i drugim čvrstim predmetima”, zbog čega su ispalili 12 projektila suzavca na raskrsnici ulica Novaka Miloševa i Slobode, na Trgu Republike i raskrsnici između ulica Slobode i Vučedolske. Aktivirali su i četiri komada šok bombi. Za razliku od drugih starješina Lješković ne navodi konkretna imena pripadnika SAJ-a.

Pripadnici SAJ-a, prema izvještaju, ispaljuju još 32 projektila CS, u pravcu mosta prema Starom aerodromu, i na prostor Karađordevog i Kraljevog parka, na Trgu Republike, i šest šok bombi. Lješković opet tvrdi da je intervencija krenula nakon napada na pripadnike SAJ-a i njihove automobile, te da su neki od pripadnika SAJ-a završili u bolnici. Niko od tih navodnih napadača nije uhapšen.

Lješković tvrdi da nijesu samo pripadnici SAJ-a učestvovali u prebijanju Mija Martinovića. Oni su, navodno, dobili informaciju da je vozilo u kom je bio Martinović probilo policijski kordon ,,na više lokacija, u više navrata” , pa su ,,krenuli tamo”.

,,Nakon našeg dolaska, policijski službenici koji su zaustavili vozilo, odlaze, dok nekoliko naših službenika preduzima dalje radnje prema, u tom momentu za nas nepoznatom licu…”

Lješković objašnjava dalje da ih to lice ,,psuje, vrijeđa, omalovažava, govori da su ‘pičke’ i ‘plaćenici”. I navodno udara jednog od službenika. Pripadnici SAJ-a prema Lješkoviću nijesu bili u mogućnosti da vežu Martinovića (na snimku se vidi da desetine SAJ-ovaca tuku Martinovića) pa su ,,upotrijebili palicu”.

Martinović je više puta saopštio da ničim nije izazvao policajce, a Savjet za građansku kontrolu policije je taj slučaj okarakterisao torturom. Aleksandar Saša Zeković, predsjednik Savjeta za građansku kontrolu policije smatra da ponašanje komadanta SAJ-a, kako unutar policije, tako i pred najvažnijim društvenim strukturama, predstavlja ,,najozbiljniji udar na policijski integritet od uspostavljanja demokratije”.

,,Plava tišina i ćutanje unutar policije, uz solidarnost sa policajcima u svakoj, čak i totalno protivzakonitoj i neetičkoj, situaciji snažniji su i važniji, od vladavine prava i demokratskih očekivanja društva kojem policija služi”, kaže Zeković.

Stručnjaci slučaj Lješković, odbijanje komandira SAJ-a da otkrije identitet učesnika u prebijanju Martinovića, smatraju svojevrsnim državnim udarom. Pravnici koje je Monitor konsultovao smatraju da je VDT Ivica Stanković morao u roku od 24 sata proširiti optužnicu na Lješkovića, kao saizvršioca. Reakcije tužilaštva još nema, a Monitor nije od njih dobio odgovor hoće li pokrenuti postupak protiv Lješkovića.

,,Opseg tužilačke istrage daće odgovor na važno pitanje – da li će Crna Gora skliznuti u otvorenu diktaturu koja se bazira na ogoljenoj sili u kojoj se po scenarijima koje smo gledali u južnoafričkim zemljama, policija i vojska ponašaju kao paramilitarne jedinice, ili će utvrđivanje odgovornih i njihovo sankcionisanje pokazati da se Crna Gora ipak kreće ka EU”, kaže za Monitor Dejan Milovac iz MANS-a. ,,Vrh policije će morati javnosti da objasni da li se SAJ otrgao kontroli ili su njihove aktivnosti bile dio unaprijed pripremljene strategije Uprave policije. Na tužilaštvu je velika odgovornost”.

MANS je javno zatražio da Stanković pokrene postupak protiv Lješkovića.

,,Komandant SAJ-a je svjesno i otvoreno pokazao da ne vrši službena ovlašćenja, da ne poštuje naloge tužioca, da prikriva izvršioce teških krivičnih djela iz redova jedinice kojom komanduje, da omogućava sačinjavanje službenih zabilješki sa neistinitim podacima i da je spreman da na svaki način iskoristi položaj kako bi tužilaštvo onemogućio u otkrivanju i procesuiranju grupe kriminalaca kojima komanduje”, saopštili su.

Milovac napominje da je komandant SAJ-a zapravo samo izvršilac naređenja.

Nebojsa Medojević, lider Pokreta za promjene i član skupštinskog Odbora za bezbjednost za Monitor kaže da službe bezbjednosti u Crnoj Gori nijesu pod civilnom kontrolom. ,,Njima ne upravljaju njihovi rukovodioci i civilna politička lica, već Diktator lično, preko svog zamjenika Duška Markovića. Operativno izvršavanje specijalnih zadataka je povjereno Veselinu Veljoviću, koji je i bio šef kompletne akcije brutalnog terora policije prema mirnim demonstrantima”, tvrdi on.

Prema Medojeviću, Đukanović je izvršio državni udar, i pokazao da on upravlja policijom i Agencijom za nacionalnu bezbjednost (ANB) neposredno i preko svojih povjerljivih ljudi. ,,Konjević i direktor ANB-a samo formalno pokrivaju ta mjesta”.

Na tužilaštvu je red. Ako ostane bez reakcije, biće to dokaz da je dio sistemskog nasilja, koji režim provodi nad građanima.

SUZAVAC CS OPASAN I KANCEROGEN

TXT: Suzavac Irtant CS kojeg su pripadnici crnogorske policije u noći demonstracija ispalili u ogromnim količinama (preko stotinu patrona, plus desetine bombi sa istom hemikalijom) na građane, pojedina ljekarska udruženja okarakterisala su kao opasan i – kancerogen.

Predsjednik Udruženja ljekara Atine Jorgos Patulis u vrijeme demonstracija u Grčkoj, kada je tamošnja policija koristila CS u razbijanju demonstracija, kazao je da hemikalije koje se nalaze u toj vrsti suzavca mogu nanijeti ozbiljne posljedice ljudskom zdravlju. Da mogu biti uzročnici različitih problema, od respiratornih bolesti do raka. ,,CS se sastoji i od kancerogenih materija, pa može izazvati velike zdravstvene probleme u organizmu, među kojima i rak”.

Pojedina istraživanja ukazala su da u određenim slučajevima, u zavisnosti od količine i načina na koji se upotrebljava, CS može biti i smrtonosan.

U Izraelu, CS je prijavljen kao uzrok smrti Jawaher Abu Rahmah 2010. godine. Bahreinska nezavisna komisija zaključila je da je u Bahreinu policija koristila prevelike količine CS gasa, i na način koji je mogao izazvati čak i smrt. Tamošnji opozicioni aktivisti i porodice poginulih tvrdili su da je deset osoba umrlo od iritanta CS plina u periodu od 25. marta do 17. decembra 2011.

IMENA 55 PRIPADNIKA SAJ-A KOJE SASLUŠAVA TUŽILAŠTVO

Jedini dokument koji je Radosav Lješković, komanant SAJ-a dostavio tužilaštvu i policijskim unutrašnjim organima je spisak 55 pripadnika te jedinice, za koje se ne zna da li su svi učestvovali u torturama, i uopšte bili angažovani u noći demonstracija.

Svih 55, u svojstvu građanina, saslušava Vrhovni državni tužilac (VDT) Ivica Stanković, a povodom slučaja torture nad Mijom Martinovićem. Osim Lješkovića pripadnici SAJ-a su prema tom spisku: Mirko Banović , Milan Kovačević , Siniša Jaćimović, Dalibor Grdinić, Miloš Rakonjac, Marko Kalezić, Boban Janjušević, Igor Glavatović, Veselin Mićović, Rajko Spalević , Milan Milikić, Milodrag Palija, Dejan Šćepanović, Nikola Perović, Zoran Đurišić, Vuko Vuković, Božo Jokić, Dejan Vukčević, Veselin Rabrenović, Božidar Poček, Miomir Cerović, Momir Ćurić, Svetozar Kasalica, Boban Brnović , Marko Tripković, Saša Vujošević , Nikola Bajčeta, Milan Rovčanin, Spasoje Rakonjac, Žarko Radović, Žanko Tomović, Novica Rakočević, Nebojša Ivanović, Dražen Brnović, Milorad Mitrović, Branko Šutović, Miloš Marsenić, Nenad Stolica, Vojin Krgović, Željko Saveljić, Darko Šekularac, Radivoje Vojvodić, Boban Maraš , Goran Zejak, Miloš Ulama , Ivan Tošković, Branko Šćekić, Dragan Đuričković , Boro Grgurović, Savo J. Vukadinović , Dragan Božović , Radojica Tomčić, Vladan Sekulić i Igor Drašković.

Neki od pripadnika aktivnog sastava SAJ-a ranije su optuživani za mučenje i nečovječno postupanje, ali i druge zločine.

Zamjenik šefa SAJ-a Mirko Banović je pred Osnovnim sudom u Baru nepravosnažno suđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja. Sumnje da je Banović tokom proljeća 2007, prijetio članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću nijesu dokazane. Slučaj je zastario.

Na spisku su Marko Kalezić, Darko Šekularac i Milorad Mitrović, optuživani za mučenje u akciji Orlov let.

Tu su i neki od optuživanih za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem: Žanko Tomović, Milan Kovačević, Marko Kalezić i Rajko Spalević.

U SLUŽBI, A SA DOSIJEIMA

Osim pripadnika SAJ-a, optuživanih za mučenje te druge zločine, još je pripadnika policije sa kriminalnim dosijeima koji su učestvovali u noći torture. Mladen Radunović, pripadnik Posebne jedinice je osuđen na godinu zatvora zbog optužbi da je zloupotrijebio položaj obezbjeđujući noćni klub Afrodita dok se u njemu vršila prostitucija i trgovina ženama. U istom slučaju osuđen je policajac Vladan Radunović, čije se ime pominje u listi te večeri povrijeđenih policajaca. Protiv komandira CB Bar Gorana Jokića Osnovno tužilaštvo u Baru vodilo je istragu o slučaju ubistva Mladena Pupovića. Za Marjana Račića, komandira beranske policije , Unutrašnja kontrola MUP-a utvrdila je da je napravio teži disciplinski prekršaj nakon akcije oduzimanja više od 100 paketa cigareta na putu Berane-Rožaje. Račić je tek 20 dana nakon oduzimanja robe to prijavio tužilaštvu. Protiv policajca Ivana Mardunovića podnešene su dvije prijave zbog torture. Unutrašnja kontrola je u jednom slučaju utvrdila da postoji osnovana sumnja da je Mardunović kriv. Protiv policajca Željka Vujičića podnio je prijavu otac Darka Janjića. Vujičić i njegove kolege su, prema Janjićevim tvrdnjama, potom maltretirale njega i porodicu, pokušavajući da ga ,,strpaju” u zatvor.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

MLADIĆ I MI: Tek kad ustanemo vidjećemo koliko smo padali

Objavljeno prije

2 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

 

 

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNE PROMJENE ZA EU ŠTRIK: Popravljaćemo kad uđemo u Evropu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

 

 

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POŽARI KAO GLOBALNA PRIJETNJA: Crna Gora i dalje nespremna

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

 

 

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo