Povežite se sa nama

FOKUS

MONITOR OTKRIVA: POLICIJSKI DOKUMENTI O NOĆI TORTURE : Kao da je bio rat

Objavljeno prije

na

Gotovo sve jedinice crnogorske policije bile su angažovane u razbijanju demonstracija u subotu 24. oktobra, a osim primjene fizičke sile te večeri na građane su bačene stotine patrona jakog i opasnog po zdravlje suzavca CS (vidi boks). To pokazuju podaci policijskih dokumenata do kojih je došao Monitor. Radi se izvještaju Komisije za utvrđivanje okolnosti upotrebe sredstava prinude koju je formirala Uprava policije samo dan nakon protesta.

Predsjednik tročlane Komisije koju je osnovao direktor Uprave policije Slavko Stojanović bio je – Željko Peković, glavni policijski inspektor, a članovi su inspektori Mijodrag Starovlah i Marko Radusinović. Iako je Komsija konstatovala da je primjena sile te večeri od strane policije bila primjerena i u skladu sa zakonom, podaci iz tih dokumenata upućuju na suprotno.

Sastavni dio izvještaja Komsije čine posebni izvještaji komandira policijskih jedinca koje su učestvovale u razbijanju demonstracija: CB Podgorica, CB Nikšić, CB Bar, CB Bijelo Polje, CB Berane, CB Budva, CB Pljevlja, CB Herceg Novi, kao i Posebna jedinica policije za zadužena za suzbijanje terorizma i organizovanog kriminala i Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ). Kao da je rat.

Među policajcima koji su učestvovali u akciji Jesen 2015, kako se akcija naziva u policijskim dokumentima, veliki broj njih imaju kriminalne dosijee, te optužbe za zloupotrebu službe.

Iz izvještaja Komisije proizilazi da je upotrebu sredstava prinude ispred Skupštine prvi naredio načelnik CB Podgorica Jovica Rečević. O tome je, navodi se, ,,neposredno preko telefona obavijestio direktora policije” Stojanovića. Rečević je ljetos postavljen na to mjesto, iako je jedno vrijeme bio pušten niz vodu zbog propusta u slučajevima paljenja vozila Vijesti i incidenta u Urgentnom centru KCCG, kada su članovi zagoričkog klana nekoliko sati maltretirali medicinsko osoblje.

,,Nakon 22 časa, nakon održanih govora predstavnika DF-a, došlo je do bacanja većeg broja kamenica, drvenih motki, baklji i drugih pirotehničkih sredstava na službenike policije”, opravdava Rečević upotrebu sile u izvještaju Komisiji. On tvrdi da je preko megafona izdao više upozorenja organizatoru skupa i građanima, a da je sila uslijedila nakon što napadi nijesu prestali.

,,Veliki broj okupljenih građana, hvata i ruši zašitnu ogradu, koja se nalazila ispred policijskog kordona, istu vuku, guraju i bacaju, krećući se ka policijskim službenicima”, navodi Rečević. Snimci incidenta nakon kog je krenula policijska tortura pokazuju da na ogradu nijesu nasrnuli građani, već huligani sa fantomkama. Takođe, na snimcima se vidi, da nakon što su porušili ogradu, huligani bježe. DF tvrdi da je huligane angažovao DPS.

Rečević navodi da je on konačno izdao naređenje za upotrebu prinude kako bi spriječio veću grupu lica da uđu u Skupštinu. O pokušaju nasilnog ulaska u Skupštinu ne postoje video zapisi niti svjedočenja.

Kako to da policija još nije uhapsila nijednog od izgrednika od kojih joj je prijetila takva strašna opasnost, Rečević u izvještaju nije pojašnjavao.

I ostali rukovodioci koji su Komisiji podnijeli izvještaje tvrde da je sila bila upotrijebljena u skladu sa zakonom, a nakon što je policija bila čak i životno ugrožena. Stiče se utisak da se policija te večeri borila sa grupama terorista, a ne da je napadala goloruke građane, kako pokazuju brojni snimci.

STOTINU SUZAVACA POSEBNE JEDINICE: Izvještaj pokazuje da se nakon Rečevićevog naređenja, krenulo sa bacanjem preko stotinu patrona suzavca CS, te bombi ispunjenih istim opasnim hemijskim sredstvom, na različitim lokacijama. Nevjerovatne količine hemijskih sredstava ispaljivali su pripadnici svih jedinica. Centar grada je u sat vremena ugušen opasnim dimom. O njegovim posljedicama po zdravlje garđana još se ne govori.

Prve suzavce, prema izvještaju, ispalili su pripadnici Posebne jedinice. Prema izvještaju, oko 22 sata ispred Skupštine pripadnici Posebne jedinice Milorad Drakić i Dražen Vukadinović ispaljuju pet metaka sa suzavcem, a Igor Razić i Sreten Dragić aktiviraju 1 komad BRS AG-1 i komad BRS AF-1.

Nedaleko odatle bacaju se desetine suzavaca: ,,Službenici Posebne jedinice, Mladen Radunović, Dugan Đuretić, Mile Komšić, Bogić Knežević, Predrag Ružić i Dušan Đukić u Bul.Svetog Petra Cetinjskog oko 22.00 h, radi odbijanja napada od štićenog objekta i policijskih službenika iz hemijskih pušaka ispalili su: 24 patrone CS, 5 komada BRS AG-1 i 5 komada BRS AF-1, kao i 2 komada šok bombi”, navodi se u izvještaju. Neki od tih policajaca krivično su gonjeni (vidi boks).

Istovremeno, takođe u Bulevaru, pripadnici iste jedinice – Radenko Đukanović, Boris Barjaktarević, Milan Jokić , Blažo Filipović i Dragan Lubarda ispaljuju još – 10 projektila CS, 5 komada BRS AG-1 i 5 komada BRS AF-1.

Pola sata kasnije ispred zgrade TV Pink, Radunović i Đuretić iz hemijske puke ispaljuju još 4 patrone CS, a kod mosta Milenijum još 5 projektila CS.

U isto vrijeme, od 22.30 do 23.00,Drakić i Vukadinović ispaljuju iz hemijske puške četiri metka, pa tri na mostu Blaža Jovanovića, u Njegoševom parku četiri, i tri metka opet nakon 23.00 h na mostu Blaža Jovanovića.

Komandir Posebne jedinice je Dragan Blagojević, bivši načelni CB Nikšić, nekadašnji vojni kadar i kolega Veselina Veljovića iz SAJ-a, njegov nasljednik na mjestu komandanta.

SVI CENTRI BEZBIJEDNOSTI PROTIV DEMONSTRANATA: To je tek dio hemijskih sredstava upotrijebljenih u noći 24. oktobra protiv golorukih demonstranata. Desetine suzavaca i šok bombi ispalili su i pripadnici ostalih centara bezbjednosti.

Pripadnici CB Podgorica ispalili su 4 projektila CS i dvije fleš bombe, u Ulici slobode i Karađordevoj ulici. Starješina CB Podgorica je Božidar Bulatović, a policajci koji su upotrijebili sredstva Vladislav Čejović, Dragan Krsmanović, Dragoslav Šišević i Aleksandar Fuštić.

Dok podgorički policajci rastjeruju, prema izvještaju, neidentifikovane i jako nasilne demonstrante, u Ulici slobode i kod zgrade Pinka, u isto vrijeme u Bul. Svetog Petra Cetinjskog pripadnici CB Nikšić Željko Vujičić i Petar Vujošević ispaljuju šest patrona sa CS (jedan sumnjičen za maltertiranje, vidi boks).

Nešto kasnije na mostu Braće Zlatičana, Vujičić i Vujošević iz hemijske puške ispaljuju 2 projektila CS, Nikšićanin Tihomir Bezmarević jednu flash bombu. Nikšićani su zaslužni i za suzavce ispred Hrama.

,,Kada je veća grupa građana počela gađati policijske službenike kamenicama, flašama i drvenim palicama, pri tom oštećujući službena vozila na Bul. Džordža Vašingotna, Žejko Vujičić iz hemijske puške ispaljuje jedan patron sa CS-om u pravo u grupe demonstranata na platou ispred Hrama, jer je napad kamenicama na policijske službenike, bio intezivan i konstantan i nije se mogao odbiti upotrebom drugih sredstava prinude”, navodi se u izvještaju komandira CB Nikšić Darka Mađarića.

Kod Hrama su djelovali i pripadnici CB Herceg Novi kojom je rukovodio Ljubiša Rovčanin. Po naređenju Jovice Rečevića, kod Hrama dvadesetak minuta pred ponoć, Đerko Prebiračević upotrebljava dvije ručne CS bombe.

Budvani, kojima je rukovodio Željko Džarić oko 22.00h u Bul. Svetog Petra Cetinjskog ispred Skupštine, ispaljuju sedam patrona. Patrone je ispalio policajac Dragoslav Konatar. U Parku kralja Nikole, Konatar i Milan Radusinović upotrijebili su 5 šok bombi i 5 ručnih CS .

Ispred Skupštine u 22 sata Pljevljak Željko Radenović ispalio je četiri patrona, a ta jedinica je potom u parku kod spomenika kralja Nikole bacila i jednu ručnu bombu i 2 ručna CS. Time su, navodi se u izvještaju starješine CB PLjevlja Dragana Mandića, odbili napad od štićenog objekta. U parku?

Policajac CB Bijelo Polje Vladan Nedović je kad je počela policijska intervencija, ispalio u Bulevaru Sv. Petra tri suzavca i jednu šok bombu. Nedović i njegov kolega Srđan Janjić kod hotela Nikić ispaljuju šok bombu i tri suzavca. Rukovodilac te jedinice je Slaviša Grebović.

Barska jedinica kojom rukovodi Goran Jokić (protiv njega vođena istraga, vidi boks) takođe kod hotela Nikić rastjeruje navodne huligane. Jokić naređuje SIobodanu Miloviću da ispali pet patrona, i još pet Draženu Sošiću ,,prema grupi koja se nalazila u pravcu hotela Crna Gora”. Na iste građane šok bombe bacaju Vladimir Baković, Ivan Mrdunović, Mirsad Laković i Aleksandar Đurđić.

Policajac Ilija Radonjić iz CB Berane kojom je rukovodio Marjan Račić kod zgrade stare Vlade oko 22 i 10, ispaljuje tri suzavca, i kasnije još tri u Njegoševom parku.

SAJ I DRŽAVNI UDAR : Komandir Specijalne terorističke jedinice Radosav Rašo Lješković nije, kao ni državnom tužiocu, ni Komsiji dostavio tražene podatke. To u izvještaju konstatuje i direktor Uprave policije Slavko Stojanović.

Lješković je Komisiji, kao i tužilaštvu dostavio spisak 55 pripadnika SAJ-a (vidi boks), ali nije objasnio ko je od pripadnika te jedinice učestvovao u razbijanju protesta, te ko je od pripadnika SAJ-a učestvovao u premlaćivanju Mija Martinovića.

U šturom izvještaju Lješkovića navodi se da su pripadnici SAJ-a te večeri angažovani u skladu sa odlukom ,,Centralnog štaba operativne akcije Jesen 2015 i naređenja direktora Uprave policije”.

,,Po prethodno sačinjenom planu, pripadnici Specijalne antiterorističke jedinice bili su pozicionirani na parking prostoru između zgrade Predsjedništva i Vlade Crne Gore”, navodi se.

On navodi da je ta jedinica dobila zadatak nakon upotrebe suzavca da rastjeruje na Trgu Republike i ,,širem gradskom jezgru”. Ne objašnjava da li im je izdato naređenje da hamerom jure građane u tom i ostalim rejonima.

Prema Lješkoviću, pripadnici SAJ- su bili ,,zasuti većom količinom kamenja, različitim smjesama, flašama i drugim čvrstim predmetima”, zbog čega su ispalili 12 projektila suzavca na raskrsnici ulica Novaka Miloševa i Slobode, na Trgu Republike i raskrsnici između ulica Slobode i Vučedolske. Aktivirali su i četiri komada šok bombi. Za razliku od drugih starješina Lješković ne navodi konkretna imena pripadnika SAJ-a.

Pripadnici SAJ-a, prema izvještaju, ispaljuju još 32 projektila CS, u pravcu mosta prema Starom aerodromu, i na prostor Karađordevog i Kraljevog parka, na Trgu Republike, i šest šok bombi. Lješković opet tvrdi da je intervencija krenula nakon napada na pripadnike SAJ-a i njihove automobile, te da su neki od pripadnika SAJ-a završili u bolnici. Niko od tih navodnih napadača nije uhapšen.

Lješković tvrdi da nijesu samo pripadnici SAJ-a učestvovali u prebijanju Mija Martinovića. Oni su, navodno, dobili informaciju da je vozilo u kom je bio Martinović probilo policijski kordon ,,na više lokacija, u više navrata” , pa su ,,krenuli tamo”.

,,Nakon našeg dolaska, policijski službenici koji su zaustavili vozilo, odlaze, dok nekoliko naših službenika preduzima dalje radnje prema, u tom momentu za nas nepoznatom licu…”

Lješković objašnjava dalje da ih to lice ,,psuje, vrijeđa, omalovažava, govori da su ‘pičke’ i ‘plaćenici”. I navodno udara jednog od službenika. Pripadnici SAJ-a prema Lješkoviću nijesu bili u mogućnosti da vežu Martinovića (na snimku se vidi da desetine SAJ-ovaca tuku Martinovića) pa su ,,upotrijebili palicu”.

Martinović je više puta saopštio da ničim nije izazvao policajce, a Savjet za građansku kontrolu policije je taj slučaj okarakterisao torturom. Aleksandar Saša Zeković, predsjednik Savjeta za građansku kontrolu policije smatra da ponašanje komadanta SAJ-a, kako unutar policije, tako i pred najvažnijim društvenim strukturama, predstavlja ,,najozbiljniji udar na policijski integritet od uspostavljanja demokratije”.

,,Plava tišina i ćutanje unutar policije, uz solidarnost sa policajcima u svakoj, čak i totalno protivzakonitoj i neetičkoj, situaciji snažniji su i važniji, od vladavine prava i demokratskih očekivanja društva kojem policija služi”, kaže Zeković.

Stručnjaci slučaj Lješković, odbijanje komandira SAJ-a da otkrije identitet učesnika u prebijanju Martinovića, smatraju svojevrsnim državnim udarom. Pravnici koje je Monitor konsultovao smatraju da je VDT Ivica Stanković morao u roku od 24 sata proširiti optužnicu na Lješkovića, kao saizvršioca. Reakcije tužilaštva još nema, a Monitor nije od njih dobio odgovor hoće li pokrenuti postupak protiv Lješkovića.

,,Opseg tužilačke istrage daće odgovor na važno pitanje – da li će Crna Gora skliznuti u otvorenu diktaturu koja se bazira na ogoljenoj sili u kojoj se po scenarijima koje smo gledali u južnoafričkim zemljama, policija i vojska ponašaju kao paramilitarne jedinice, ili će utvrđivanje odgovornih i njihovo sankcionisanje pokazati da se Crna Gora ipak kreće ka EU”, kaže za Monitor Dejan Milovac iz MANS-a. ,,Vrh policije će morati javnosti da objasni da li se SAJ otrgao kontroli ili su njihove aktivnosti bile dio unaprijed pripremljene strategije Uprave policije. Na tužilaštvu je velika odgovornost”.

MANS je javno zatražio da Stanković pokrene postupak protiv Lješkovića.

,,Komandant SAJ-a je svjesno i otvoreno pokazao da ne vrši službena ovlašćenja, da ne poštuje naloge tužioca, da prikriva izvršioce teških krivičnih djela iz redova jedinice kojom komanduje, da omogućava sačinjavanje službenih zabilješki sa neistinitim podacima i da je spreman da na svaki način iskoristi položaj kako bi tužilaštvo onemogućio u otkrivanju i procesuiranju grupe kriminalaca kojima komanduje”, saopštili su.

Milovac napominje da je komandant SAJ-a zapravo samo izvršilac naređenja.

Nebojsa Medojević, lider Pokreta za promjene i član skupštinskog Odbora za bezbjednost za Monitor kaže da službe bezbjednosti u Crnoj Gori nijesu pod civilnom kontrolom. ,,Njima ne upravljaju njihovi rukovodioci i civilna politička lica, već Diktator lično, preko svog zamjenika Duška Markovića. Operativno izvršavanje specijalnih zadataka je povjereno Veselinu Veljoviću, koji je i bio šef kompletne akcije brutalnog terora policije prema mirnim demonstrantima”, tvrdi on.

Prema Medojeviću, Đukanović je izvršio državni udar, i pokazao da on upravlja policijom i Agencijom za nacionalnu bezbjednost (ANB) neposredno i preko svojih povjerljivih ljudi. ,,Konjević i direktor ANB-a samo formalno pokrivaju ta mjesta”.

Na tužilaštvu je red. Ako ostane bez reakcije, biće to dokaz da je dio sistemskog nasilja, koji režim provodi nad građanima.

SUZAVAC CS OPASAN I KANCEROGEN

TXT: Suzavac Irtant CS kojeg su pripadnici crnogorske policije u noći demonstracija ispalili u ogromnim količinama (preko stotinu patrona, plus desetine bombi sa istom hemikalijom) na građane, pojedina ljekarska udruženja okarakterisala su kao opasan i – kancerogen.

Predsjednik Udruženja ljekara Atine Jorgos Patulis u vrijeme demonstracija u Grčkoj, kada je tamošnja policija koristila CS u razbijanju demonstracija, kazao je da hemikalije koje se nalaze u toj vrsti suzavca mogu nanijeti ozbiljne posljedice ljudskom zdravlju. Da mogu biti uzročnici različitih problema, od respiratornih bolesti do raka. ,,CS se sastoji i od kancerogenih materija, pa može izazvati velike zdravstvene probleme u organizmu, među kojima i rak”.

Pojedina istraživanja ukazala su da u određenim slučajevima, u zavisnosti od količine i načina na koji se upotrebljava, CS može biti i smrtonosan.

U Izraelu, CS je prijavljen kao uzrok smrti Jawaher Abu Rahmah 2010. godine. Bahreinska nezavisna komisija zaključila je da je u Bahreinu policija koristila prevelike količine CS gasa, i na način koji je mogao izazvati čak i smrt. Tamošnji opozicioni aktivisti i porodice poginulih tvrdili su da je deset osoba umrlo od iritanta CS plina u periodu od 25. marta do 17. decembra 2011.

IMENA 55 PRIPADNIKA SAJ-A KOJE SASLUŠAVA TUŽILAŠTVO

Jedini dokument koji je Radosav Lješković, komanant SAJ-a dostavio tužilaštvu i policijskim unutrašnjim organima je spisak 55 pripadnika te jedinice, za koje se ne zna da li su svi učestvovali u torturama, i uopšte bili angažovani u noći demonstracija.

Svih 55, u svojstvu građanina, saslušava Vrhovni državni tužilac (VDT) Ivica Stanković, a povodom slučaja torture nad Mijom Martinovićem. Osim Lješkovića pripadnici SAJ-a su prema tom spisku: Mirko Banović , Milan Kovačević , Siniša Jaćimović, Dalibor Grdinić, Miloš Rakonjac, Marko Kalezić, Boban Janjušević, Igor Glavatović, Veselin Mićović, Rajko Spalević , Milan Milikić, Milodrag Palija, Dejan Šćepanović, Nikola Perović, Zoran Đurišić, Vuko Vuković, Božo Jokić, Dejan Vukčević, Veselin Rabrenović, Božidar Poček, Miomir Cerović, Momir Ćurić, Svetozar Kasalica, Boban Brnović , Marko Tripković, Saša Vujošević , Nikola Bajčeta, Milan Rovčanin, Spasoje Rakonjac, Žarko Radović, Žanko Tomović, Novica Rakočević, Nebojša Ivanović, Dražen Brnović, Milorad Mitrović, Branko Šutović, Miloš Marsenić, Nenad Stolica, Vojin Krgović, Željko Saveljić, Darko Šekularac, Radivoje Vojvodić, Boban Maraš , Goran Zejak, Miloš Ulama , Ivan Tošković, Branko Šćekić, Dragan Đuričković , Boro Grgurović, Savo J. Vukadinović , Dragan Božović , Radojica Tomčić, Vladan Sekulić i Igor Drašković.

Neki od pripadnika aktivnog sastava SAJ-a ranije su optuživani za mučenje i nečovječno postupanje, ali i druge zločine.

Zamjenik šefa SAJ-a Mirko Banović je pred Osnovnim sudom u Baru nepravosnažno suđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja. Sumnje da je Banović tokom proljeća 2007, prijetio članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću nijesu dokazane. Slučaj je zastario.

Na spisku su Marko Kalezić, Darko Šekularac i Milorad Mitrović, optuživani za mučenje u akciji Orlov let.

Tu su i neki od optuživanih za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem: Žanko Tomović, Milan Kovačević, Marko Kalezić i Rajko Spalević.

U SLUŽBI, A SA DOSIJEIMA

Osim pripadnika SAJ-a, optuživanih za mučenje te druge zločine, još je pripadnika policije sa kriminalnim dosijeima koji su učestvovali u noći torture. Mladen Radunović, pripadnik Posebne jedinice je osuđen na godinu zatvora zbog optužbi da je zloupotrijebio položaj obezbjeđujući noćni klub Afrodita dok se u njemu vršila prostitucija i trgovina ženama. U istom slučaju osuđen je policajac Vladan Radunović, čije se ime pominje u listi te večeri povrijeđenih policajaca. Protiv komandira CB Bar Gorana Jokića Osnovno tužilaštvo u Baru vodilo je istragu o slučaju ubistva Mladena Pupovića. Za Marjana Račića, komandira beranske policije , Unutrašnja kontrola MUP-a utvrdila je da je napravio teži disciplinski prekršaj nakon akcije oduzimanja više od 100 paketa cigareta na putu Berane-Rožaje. Račić je tek 20 dana nakon oduzimanja robe to prijavio tužilaštvu. Protiv policajca Ivana Mardunovića podnešene su dvije prijave zbog torture. Unutrašnja kontrola je u jednom slučaju utvrdila da postoji osnovana sumnja da je Mardunović kriv. Protiv policajca Željka Vujičića podnio je prijavu otac Darka Janjića. Vujičić i njegove kolege su, prema Janjićevim tvrdnjama, potom maltretirale njega i porodicu, pokušavajući da ga ,,strpaju” u zatvor.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo