Povežite se sa nama

KULTURA

MONITOROVA ANKETA: KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2014. GODINE: Firma u stečaju

Objavljeno prije

na

milena_pejovic

Knjiga priča Ilije Đurovića, CD podgoričke grupe Deep Thoughts, pitanja koja je Ljubomir Đurković postavljao našim liderima u kulturi, predstava Opera za tri groša u Zetskom domu, izdavačka kuća Žuta kornjača,Transformersi – tek su neki od kulturnih događaja i proizvoda koje su naši sagovornici naveli kao pozitivne. Nasuprot propuštenih prilika i v.d stanja u Ministarstvu kulture

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Propuštene prilike

Bojim se da će 2014. biti godina koju će većina ljudi pamtiti po značajnim propuštenim prilikama, umjesto po značajnim događajima.

Kada je riječ o zoni kulture, ja ću ovu godinu pamtiti po prvoj knjizi priča mladog Ilije Đurovića, a CD podgoričke grupe Deep Thoughts koji su Vijesti poklonile čitateljima prije neki dan pokazao je koliko ima talentovanih mladih ljudi samo ako im date priliku da budu vidljivi.

A što sprečava sve te talentovane ljude da pokažu što mogu? Aktuelni, dvorski koncept kulture smetnja je svemu što je vrijedno i kreativno. Taj koncept i postoji da bi stvaraoci za koje je teško procijeniti da li su više poslušni ili netalentovani, živjeli u iluziji da su važni i potrebni. I dalje je sve dobro što se desi uglavnom posljedica incidenta, ili individualne akcije a ne sistema.

Takođe, godina jubileja nekih velikana crnogorskog i južnoslovenskog modernizma poput Lalića ili Đilasa, bila je više u funkciji legitimizacije ovakve vladajuće elite, nego što je bio pokušaj da se sagleda stvarna veličina tih stvaralaca.

Neke godine, kao što znamo, pojedu skakavci, a danas mi se čini da je i ova odlazeća jedna od takvih…

JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA
Tri incidenta

U ovo vrijeme raznih rekapitulacija, osjećam se kao zatečena – 2014. godina je bila užasno dosadna. Kod nas su vrijedni događaji svedeni na nivo incidenta. E, pa tri incidenta su Ognjen Spahić, Rajko Grujić i Žuta kornjača. Prvi je dobio Evropsku nagradu za književnost, a drugi je ove godine iznenadio i imao dvije izložbe. Žuta kornjača je izdavačka kuća koja je uljepšala crnogorsku književnu scenu i dala nadu da nije sve propalo. Mislim da su dostojni konkurenti ovima i onima, mojima i tvojima, našima i njihovima jer su svoji. O stanju u crnogorskoj kulturi mnogo govori činjenica da više od pola godine Ministarstvo kulture nema ministra već je u vd stanju, a meni liči na firmu u stečaju. Još tužnije što nema razlike između prije, sada i poslije. Kulturni promašaj je i skoro svaka raspodjela novca državnih konkursa bez evaluacije prethodnog rada umjetnika i različitih NVO. Kulturni događaj je i svaki istinski umjetnički pokušaj da se iz ničega stvori nešto, da se stvara bez obzira na crnogorski talog.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Reakcije ,,kulturnih radnika”

Događaj godine je svakako Searock fest. To je pogodak. Ekipa koja organizuje taj festival zna šta radi, i festival je svake godine sve bolji i bolji. Kad bi ekipa na vlasti imala sluha za bilo šta drugo osim za Splendid i Severinu, povjerili bi Ministarstvo kulture ljudima koji organizuju Searock fest. Napravili bi čudo, ali za takvo čudo je Crna Gora nažalost nespremna. Promašaj je reakcija ,,kulturnih radnika” na briljantna pitanja koja je Ljubomir Đurković postavljao našim liderima u kulturi. Svim silama su se trudili da prećute i ignorišu ta pitanja koja su pogađala u centar. Sve je postalo jedna predstava o nama koju je Ljubo postavio on-line, a neki su i nesvjesno igrali i dokazali se kao negativci. Dobro je što su se upecali, ali ih je previše. To su oni koji pretenduju na poziciju ministra kulture, a kad budu izabrani, održaće dirljiv govor u kome će reći da su iznenađeni, baš kao da su dobili Oskara, dok smo svi svjesni da će dobijati samo naređenja. Direktive.

NINA REDŽEPAGIĆ, PRODUCENTIKINJA
Dječaci

Vjerujem da je konačni početak bioskopskog života filma Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa zaslužio kandidaturu za kulturni događaj godine. Međutim, moram da dodam da je izložba Romana Đuranovića na mene ostavila poseban utisak. Vjerujem da sam preskočila ,,kulturni promašaj” i drago mi je zbog toga. Ali, iskoristiću priliku da kažem da je zaista momenat da Gradsko pozorište dobije svoju zgradu pa ću nedostatak realizacije početka radova na izgradnji istog kandidovati za kulturni promašaj.

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Crnogorski kandidati za Oskara

U velikoj konkurenciji ovogodišnjih promašaja, prestižno prvo mjesto osvajaju odluke selekcionih komisija Ministarstva kulture za crnogorskog kandidata za Oskara za ovu i prethodnu godinu. I ove, kao i prošle godine odabrani filmovi su bili jedini kandidati. Vjerujem da cijenjene kolege, kada su radili na svojim projektima, nisu imali ambiciju da dobiju Oskara za ta ostvarenja, tako da ni sveobuhvatni rezultati tih filmova, priznaćemo ako ćemo biti iskreni prema sebi, nisu ni blizu da uđu u bilo kakvu ozbiljniju trku te vrste. Ovakav pristup Ministarstva obezbjeđuje da bilo koji cjelovečernji igrani film kojeg snimi neko od nas, bez obzira na njegov kvalitet, u nedostatku konkurencije, bude nacionalni predstavnik u trci za najprestižnije svjetske filmske nagrade. I onda se kolektivno iščuđavamo, kada se na pomen sintagme „crnogorska kinematografija” kolege iz regionalne i svjetske stručne javnosti tiho podsmijavaju, a mi ih odmah etiketiramo kao anticrnogorske ili ne znam kakve druge nacionaliste. S tim u vezi doveo bih i odluku da se podrži produkcija filma Srđana Dragojevića Atomski zdesna, jednog propalog filmskog projekta, koji nam je takođe pomogao u dobijanju titule najgore regionalne kinematografije. Sa druge strane, u odnosu na ovaj fenomen, kao dobar primjer ističem specijalnu nagradu našeg autora Ivana Salatića na Sarajevo film festivalu. Iako nije riječ o glavnoj nagradi, ipak je dobijena na festivalu A kategorije, ovog puta za razliku u velikoj konkurenciji. Riječ je o projektu sa neuporedivo manjom podrškom države, neuporedivo manje ili gotovo nimalo medijske pažnje, neuporedivo manje ili jako malo publike. Neka logika donosilaca odluka u kulturi tu nije na mjestu, te sve to daje povoda da se posumnja da je po srijedi stvar provincijskog lobiranja, a ne odgovornog poslovanja u izgradnji nacionalnog kulturnog imidža.

DRAGANA TRIPKOVIĆ, SPISATELJICA
Dobre inicijative

O događajima u kulturi u 2014. godini prije se može govoriti u smislu dobrih inicijativa, nego konkretnih događaja. Ono što se događalo suštinski nije ostavilo dublji trag na crnogorsku scenu. Dobri primjeri se mogu naći u nezavisnoj produkciji i samostalnim projektima pojedinih umjetnika, što ukazuje na tendenciju i potrebu promjene kursa u crnogorskoj umjetnosti. Ako nešto moram izdvojiti, to bi bile dobre zamisli u vidu predstave Opera za tri groša u Zetskom domu i koncerata festivala Espressivo na Cetinju. Očit nesrazmjer između kvaliteta i broja ostvarenih programa u ukupnoj crnogorskoj umjetničkoj produkciji je opominjuća stvar za naredne godine.

VUK PEROVIĆ, UMJETNIČKI DIREKTOR UNDERHILLFESTA
Zakon o kinematografiji

Pozitivno – velika izložba Romana Đuranovića koja je otvorila Deus. Pozitivan utisak je i ulazak Predloga zakona o kinematografiji, poslije dugog čekanja, u skupštinsku proceduru. Ukoliko ne bude amandmandski izmijenjen, taj zakon bi trebalo da napokon postavi normalne okvire za razvoj kinematografije u Crnoj Gori. Čak godinu dana je trebalo da predlog dođe do parlamenta. Valjda ćemo poslije toga postati i članica Euroimaža što bi bio logičan korak. Izuzetno je važno što su ljudi koji žele i hoće da rade i ove godine uspjeli da organizuju festivale, izložbe, naprave predstave, izdaju knjige, čak i snime filmove. Sve bez organizovanog sistema podrške. Negativno – negativan je ambijent i atmosfera u kojoj je prošla ova kulturna 2014. Nemanje novac kao vječiti alibi. Nije dobro ni to što je Ministarstvo kulture već mjesecima u v.d. stanju.

MILENA PEJOVIĆ, TEORETIČARKA KULTURE
Odsustvo strategije, vizije i kriterijuma

Najveći promašaj crnogorske kulture, i ove godine, je odsustvo strategije, vizije, kriterijuma koji prevazilaze skučene čaršijske okvire, nedostatak kontekstualizacije, korespondiranja sa onim što se dešava na regionalnom, evropskom i globalnom planu. Po mom mišljenju, ubjedljivo najveći razlog ovog promašaja je kolektivni nedostatak društvene odgovornosti, kako kod nosilaca funkcija i kulturnih radnika, tako i kod stvaralaca. Neka mi oproste pošteni i rijetki izuzeci. Događaj – stvarati i raditi u ovakvom kontekstu je izuzetno komplikovalno. Zato vjerujem da je događaj sve što se desi uprkos problemima koje sam navela, a da pritom prevazilazi samodovoljnu lokalnu afirmaciju. Navešću neke programe koje sam bila u prilici da ispratim, no, sigurna sam da je ovaj metod ocjenjivanja veoma nezahvalan i nepouzdan. Projekti koji su u prošloj godini zavređivali pažnju i podršku su Fluid dizajn forum, dobar dio izdavačke produkcije OKF-a, svaki broj ARS-a, predstava Tri sestre, izložbe Svjetlost kustosice Nataše Nikčević i izložba Aleksandra Đuravčevića u produkciji CSU, nekoliko veoma zanimljivih izložbi u Ataljeu Dado, nova kulturna ponuda koja dolazi KC Gavroš i izdavačke kuće Žuta kornjača. Namjerno sam izostavila programe u čijoj sam organizaciji učestvovala – projekte Nacionalne biblioteke i FIAT-a.

SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC ,,BUDO TOMOVIĆ”
Iscjepkana kulturna scena

Transformersi, Dječaci i FIAT su moji ovogodišnji naj događaji. Svaki projekat na svoj način obogatio je kulturnu scenu grada i države, a nas Podgoričane učinio ponosnijim građanima svijeta. Višegodišnjim promašajem smatram iscjepkanu crnogorsku kulturnu scenu, neuvezane sisteme, festivale, ,,ljeta i zime”. Pozamašni budžeti se troše na projekte koje vidi ili čuje samo par puta u jednom gradu, ograničen broj posjetilaca.

TIJANA TODOROVIĆ, UMJETNICA
Manifestacije koje traju

S obzirom na to da samo povremeno dolazim u Crnu Goru, moj uvid u kulturna događanja nije kompletan. Primijećujem da neke manifestacije traju, kao što su UnderhillFest i Odakle zovem, a oživljavaju neke poput FIAT-a i nikšićki književni susreti. Ono što je promašaj je sve siromašnija pozorišna ponuda, moram istaći da je u ovom trenutku Gradsko pozorište osvetlalo obraz toj umjetnosti. Mišljenja sam da se likovnoj umjetnosti i književnosti koje posjeduju nesporni kvalitet, a i više su cijenjeni van Crne Gore nego u njoj poklanja malo pažnje i sužavaju se prostori njihovog djelovanja i prisustva. A i kada se desi nešto značajno naši mediji to adekvatno ne isprate. Najvećim kulturnim promašajem smatram kulturno-umjetnički program Javnog servisa Crne Gore. I na kraju, čini mi se da se naša kulturna scena održava na aparatima, nekako je izašla iz ljudi, tj. društva i sama obitava u nekom svom prostoru. Postoji samo za one koji je stvaraju i rijetke uživaoce. Moram da pomenem da se u svijetu sve više ljudi vraćaju umjetnosti i kulturi, voljela bih da jednog dana Crna Gora doživi sudbinu Estonije ili Islanda, zemalja koje žive za svoju kulturu i nju vide kao blago koje im vraća vazduh u pluća. Na primjer, u Estoniji koja ima 1,3 miliona stanovnika, pozorište, operu, balet i sve kulturne događaje tokom godine posjeti 1,7 miliona ljudi…

BRANISLAV MILATOVIĆ, REDITELJ
Priznanje Ognjenu Spahiću

Za male narode i države najbitnija je promocija na međunarodnom planu i svako priznanje i učešće na međunarodnim scenama je veliki uspjeh. Zbog toga je značajna nagrada Evropske unije za književnost za posljednju zbirku priča Ognjena Spahića, koji je i do sada bio laureat značajnih međunarodnih priznanja. Međutim, da Crna Gora ne pridaje toliko značaja kulturi dokaz je i situacija da skoro pola godina nema svog ministra kulture. Takođe je simptomatično da Crna Gora, odnosno Ministarstvo kulture odvaja veoma simbolična sredstva za filmsku produkciju, dok zemlje u regionu izdvajaju do 50 puta više sredstava, jer, za razliku od nas, imaju svijest da film kao masovno sredstvo komunikacije najbolje može prezentovati jednu državu, a prije svega je prednost za male narode koji žele međunarodnu promociju.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo