Povežite se sa nama

KULTURA

MONITOROVA ANKETA: KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2014. GODINE: Firma u stečaju

Objavljeno prije

na

Knjiga priča Ilije Đurovića, CD podgoričke grupe Deep Thoughts, pitanja koja je Ljubomir Đurković postavljao našim liderima u kulturi, predstava Opera za tri groša u Zetskom domu, izdavačka kuća Žuta kornjača,Transformersi – tek su neki od kulturnih događaja i proizvoda koje su naši sagovornici naveli kao pozitivne. Nasuprot propuštenih prilika i v.d stanja u Ministarstvu kulture

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Propuštene prilike

Bojim se da će 2014. biti godina koju će većina ljudi pamtiti po značajnim propuštenim prilikama, umjesto po značajnim događajima.

Kada je riječ o zoni kulture, ja ću ovu godinu pamtiti po prvoj knjizi priča mladog Ilije Đurovića, a CD podgoričke grupe Deep Thoughts koji su Vijesti poklonile čitateljima prije neki dan pokazao je koliko ima talentovanih mladih ljudi samo ako im date priliku da budu vidljivi.

A što sprečava sve te talentovane ljude da pokažu što mogu? Aktuelni, dvorski koncept kulture smetnja je svemu što je vrijedno i kreativno. Taj koncept i postoji da bi stvaraoci za koje je teško procijeniti da li su više poslušni ili netalentovani, živjeli u iluziji da su važni i potrebni. I dalje je sve dobro što se desi uglavnom posljedica incidenta, ili individualne akcije a ne sistema.

Takođe, godina jubileja nekih velikana crnogorskog i južnoslovenskog modernizma poput Lalića ili Đilasa, bila je više u funkciji legitimizacije ovakve vladajuće elite, nego što je bio pokušaj da se sagleda stvarna veličina tih stvaralaca.

Neke godine, kao što znamo, pojedu skakavci, a danas mi se čini da je i ova odlazeća jedna od takvih…

JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA
Tri incidenta

U ovo vrijeme raznih rekapitulacija, osjećam se kao zatečena – 2014. godina je bila užasno dosadna. Kod nas su vrijedni događaji svedeni na nivo incidenta. E, pa tri incidenta su Ognjen Spahić, Rajko Grujić i Žuta kornjača. Prvi je dobio Evropsku nagradu za književnost, a drugi je ove godine iznenadio i imao dvije izložbe. Žuta kornjača je izdavačka kuća koja je uljepšala crnogorsku književnu scenu i dala nadu da nije sve propalo. Mislim da su dostojni konkurenti ovima i onima, mojima i tvojima, našima i njihovima jer su svoji. O stanju u crnogorskoj kulturi mnogo govori činjenica da više od pola godine Ministarstvo kulture nema ministra već je u vd stanju, a meni liči na firmu u stečaju. Još tužnije što nema razlike između prije, sada i poslije. Kulturni promašaj je i skoro svaka raspodjela novca državnih konkursa bez evaluacije prethodnog rada umjetnika i različitih NVO. Kulturni događaj je i svaki istinski umjetnički pokušaj da se iz ničega stvori nešto, da se stvara bez obzira na crnogorski talog.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Reakcije ,,kulturnih radnika”

Događaj godine je svakako Searock fest. To je pogodak. Ekipa koja organizuje taj festival zna šta radi, i festival je svake godine sve bolji i bolji. Kad bi ekipa na vlasti imala sluha za bilo šta drugo osim za Splendid i Severinu, povjerili bi Ministarstvo kulture ljudima koji organizuju Searock fest. Napravili bi čudo, ali za takvo čudo je Crna Gora nažalost nespremna. Promašaj je reakcija ,,kulturnih radnika” na briljantna pitanja koja je Ljubomir Đurković postavljao našim liderima u kulturi. Svim silama su se trudili da prećute i ignorišu ta pitanja koja su pogađala u centar. Sve je postalo jedna predstava o nama koju je Ljubo postavio on-line, a neki su i nesvjesno igrali i dokazali se kao negativci. Dobro je što su se upecali, ali ih je previše. To su oni koji pretenduju na poziciju ministra kulture, a kad budu izabrani, održaće dirljiv govor u kome će reći da su iznenađeni, baš kao da su dobili Oskara, dok smo svi svjesni da će dobijati samo naređenja. Direktive.

NINA REDŽEPAGIĆ, PRODUCENTIKINJA
Dječaci

Vjerujem da je konačni početak bioskopskog života filma Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa zaslužio kandidaturu za kulturni događaj godine. Međutim, moram da dodam da je izložba Romana Đuranovića na mene ostavila poseban utisak. Vjerujem da sam preskočila ,,kulturni promašaj” i drago mi je zbog toga. Ali, iskoristiću priliku da kažem da je zaista momenat da Gradsko pozorište dobije svoju zgradu pa ću nedostatak realizacije početka radova na izgradnji istog kandidovati za kulturni promašaj.

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Crnogorski kandidati za Oskara

U velikoj konkurenciji ovogodišnjih promašaja, prestižno prvo mjesto osvajaju odluke selekcionih komisija Ministarstva kulture za crnogorskog kandidata za Oskara za ovu i prethodnu godinu. I ove, kao i prošle godine odabrani filmovi su bili jedini kandidati. Vjerujem da cijenjene kolege, kada su radili na svojim projektima, nisu imali ambiciju da dobiju Oskara za ta ostvarenja, tako da ni sveobuhvatni rezultati tih filmova, priznaćemo ako ćemo biti iskreni prema sebi, nisu ni blizu da uđu u bilo kakvu ozbiljniju trku te vrste. Ovakav pristup Ministarstva obezbjeđuje da bilo koji cjelovečernji igrani film kojeg snimi neko od nas, bez obzira na njegov kvalitet, u nedostatku konkurencije, bude nacionalni predstavnik u trci za najprestižnije svjetske filmske nagrade. I onda se kolektivno iščuđavamo, kada se na pomen sintagme „crnogorska kinematografija” kolege iz regionalne i svjetske stručne javnosti tiho podsmijavaju, a mi ih odmah etiketiramo kao anticrnogorske ili ne znam kakve druge nacionaliste. S tim u vezi doveo bih i odluku da se podrži produkcija filma Srđana Dragojevića Atomski zdesna, jednog propalog filmskog projekta, koji nam je takođe pomogao u dobijanju titule najgore regionalne kinematografije. Sa druge strane, u odnosu na ovaj fenomen, kao dobar primjer ističem specijalnu nagradu našeg autora Ivana Salatića na Sarajevo film festivalu. Iako nije riječ o glavnoj nagradi, ipak je dobijena na festivalu A kategorije, ovog puta za razliku u velikoj konkurenciji. Riječ je o projektu sa neuporedivo manjom podrškom države, neuporedivo manje ili gotovo nimalo medijske pažnje, neuporedivo manje ili jako malo publike. Neka logika donosilaca odluka u kulturi tu nije na mjestu, te sve to daje povoda da se posumnja da je po srijedi stvar provincijskog lobiranja, a ne odgovornog poslovanja u izgradnji nacionalnog kulturnog imidža.

DRAGANA TRIPKOVIĆ, SPISATELJICA
Dobre inicijative

O događajima u kulturi u 2014. godini prije se može govoriti u smislu dobrih inicijativa, nego konkretnih događaja. Ono što se događalo suštinski nije ostavilo dublji trag na crnogorsku scenu. Dobri primjeri se mogu naći u nezavisnoj produkciji i samostalnim projektima pojedinih umjetnika, što ukazuje na tendenciju i potrebu promjene kursa u crnogorskoj umjetnosti. Ako nešto moram izdvojiti, to bi bile dobre zamisli u vidu predstave Opera za tri groša u Zetskom domu i koncerata festivala Espressivo na Cetinju. Očit nesrazmjer između kvaliteta i broja ostvarenih programa u ukupnoj crnogorskoj umjetničkoj produkciji je opominjuća stvar za naredne godine.

VUK PEROVIĆ, UMJETNIČKI DIREKTOR UNDERHILLFESTA
Zakon o kinematografiji

Pozitivno – velika izložba Romana Đuranovića koja je otvorila Deus. Pozitivan utisak je i ulazak Predloga zakona o kinematografiji, poslije dugog čekanja, u skupštinsku proceduru. Ukoliko ne bude amandmandski izmijenjen, taj zakon bi trebalo da napokon postavi normalne okvire za razvoj kinematografije u Crnoj Gori. Čak godinu dana je trebalo da predlog dođe do parlamenta. Valjda ćemo poslije toga postati i članica Euroimaža što bi bio logičan korak. Izuzetno je važno što su ljudi koji žele i hoće da rade i ove godine uspjeli da organizuju festivale, izložbe, naprave predstave, izdaju knjige, čak i snime filmove. Sve bez organizovanog sistema podrške. Negativno – negativan je ambijent i atmosfera u kojoj je prošla ova kulturna 2014. Nemanje novac kao vječiti alibi. Nije dobro ni to što je Ministarstvo kulture već mjesecima u v.d. stanju.

MILENA PEJOVIĆ, TEORETIČARKA KULTURE
Odsustvo strategije, vizije i kriterijuma

Najveći promašaj crnogorske kulture, i ove godine, je odsustvo strategije, vizije, kriterijuma koji prevazilaze skučene čaršijske okvire, nedostatak kontekstualizacije, korespondiranja sa onim što se dešava na regionalnom, evropskom i globalnom planu. Po mom mišljenju, ubjedljivo najveći razlog ovog promašaja je kolektivni nedostatak društvene odgovornosti, kako kod nosilaca funkcija i kulturnih radnika, tako i kod stvaralaca. Neka mi oproste pošteni i rijetki izuzeci. Događaj – stvarati i raditi u ovakvom kontekstu je izuzetno komplikovalno. Zato vjerujem da je događaj sve što se desi uprkos problemima koje sam navela, a da pritom prevazilazi samodovoljnu lokalnu afirmaciju. Navešću neke programe koje sam bila u prilici da ispratim, no, sigurna sam da je ovaj metod ocjenjivanja veoma nezahvalan i nepouzdan. Projekti koji su u prošloj godini zavređivali pažnju i podršku su Fluid dizajn forum, dobar dio izdavačke produkcije OKF-a, svaki broj ARS-a, predstava Tri sestre, izložbe Svjetlost kustosice Nataše Nikčević i izložba Aleksandra Đuravčevića u produkciji CSU, nekoliko veoma zanimljivih izložbi u Ataljeu Dado, nova kulturna ponuda koja dolazi KC Gavroš i izdavačke kuće Žuta kornjača. Namjerno sam izostavila programe u čijoj sam organizaciji učestvovala – projekte Nacionalne biblioteke i FIAT-a.

SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC ,,BUDO TOMOVIĆ”
Iscjepkana kulturna scena

Transformersi, Dječaci i FIAT su moji ovogodišnji naj događaji. Svaki projekat na svoj način obogatio je kulturnu scenu grada i države, a nas Podgoričane učinio ponosnijim građanima svijeta. Višegodišnjim promašajem smatram iscjepkanu crnogorsku kulturnu scenu, neuvezane sisteme, festivale, ,,ljeta i zime”. Pozamašni budžeti se troše na projekte koje vidi ili čuje samo par puta u jednom gradu, ograničen broj posjetilaca.

TIJANA TODOROVIĆ, UMJETNICA
Manifestacije koje traju

S obzirom na to da samo povremeno dolazim u Crnu Goru, moj uvid u kulturna događanja nije kompletan. Primijećujem da neke manifestacije traju, kao što su UnderhillFest i Odakle zovem, a oživljavaju neke poput FIAT-a i nikšićki književni susreti. Ono što je promašaj je sve siromašnija pozorišna ponuda, moram istaći da je u ovom trenutku Gradsko pozorište osvetlalo obraz toj umjetnosti. Mišljenja sam da se likovnoj umjetnosti i književnosti koje posjeduju nesporni kvalitet, a i više su cijenjeni van Crne Gore nego u njoj poklanja malo pažnje i sužavaju se prostori njihovog djelovanja i prisustva. A i kada se desi nešto značajno naši mediji to adekvatno ne isprate. Najvećim kulturnim promašajem smatram kulturno-umjetnički program Javnog servisa Crne Gore. I na kraju, čini mi se da se naša kulturna scena održava na aparatima, nekako je izašla iz ljudi, tj. društva i sama obitava u nekom svom prostoru. Postoji samo za one koji je stvaraju i rijetke uživaoce. Moram da pomenem da se u svijetu sve više ljudi vraćaju umjetnosti i kulturi, voljela bih da jednog dana Crna Gora doživi sudbinu Estonije ili Islanda, zemalja koje žive za svoju kulturu i nju vide kao blago koje im vraća vazduh u pluća. Na primjer, u Estoniji koja ima 1,3 miliona stanovnika, pozorište, operu, balet i sve kulturne događaje tokom godine posjeti 1,7 miliona ljudi…

BRANISLAV MILATOVIĆ, REDITELJ
Priznanje Ognjenu Spahiću

Za male narode i države najbitnija je promocija na međunarodnom planu i svako priznanje i učešće na međunarodnim scenama je veliki uspjeh. Zbog toga je značajna nagrada Evropske unije za književnost za posljednju zbirku priča Ognjena Spahića, koji je i do sada bio laureat značajnih međunarodnih priznanja. Međutim, da Crna Gora ne pridaje toliko značaja kulturi dokaz je i situacija da skoro pola godina nema svog ministra kulture. Takođe je simptomatično da Crna Gora, odnosno Ministarstvo kulture odvaja veoma simbolična sredstva za filmsku produkciju, dok zemlje u regionu izdvajaju do 50 puta više sredstava, jer, za razliku od nas, imaju svijest da film kao masovno sredstvo komunikacije najbolje može prezentovati jednu državu, a prije svega je prednost za male narode koji žele međunarodnu promociju.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo