KULTURA
MONITOROVA ANKETA: KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2014. GODINE: Firma u stečaju

Knjiga priča Ilije Đurovića, CD podgoričke grupe Deep Thoughts, pitanja koja je Ljubomir Đurković postavljao našim liderima u kulturi, predstava Opera za tri groša u Zetskom domu, izdavačka kuća Žuta kornjača,Transformersi – tek su neki od kulturnih događaja i proizvoda koje su naši sagovornici naveli kao pozitivne. Nasuprot propuštenih prilika i v.d stanja u Ministarstvu kulture
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Propuštene prilike
Bojim se da će 2014. biti godina koju će većina ljudi pamtiti po značajnim propuštenim prilikama, umjesto po značajnim događajima.
Kada je riječ o zoni kulture, ja ću ovu godinu pamtiti po prvoj knjizi priča mladog Ilije Đurovića, a CD podgoričke grupe Deep Thoughts koji su Vijesti poklonile čitateljima prije neki dan pokazao je koliko ima talentovanih mladih ljudi samo ako im date priliku da budu vidljivi.
A što sprečava sve te talentovane ljude da pokažu što mogu? Aktuelni, dvorski koncept kulture smetnja je svemu što je vrijedno i kreativno. Taj koncept i postoji da bi stvaraoci za koje je teško procijeniti da li su više poslušni ili netalentovani, živjeli u iluziji da su važni i potrebni. I dalje je sve dobro što se desi uglavnom posljedica incidenta, ili individualne akcije a ne sistema.
Takođe, godina jubileja nekih velikana crnogorskog i južnoslovenskog modernizma poput Lalića ili Đilasa, bila je više u funkciji legitimizacije ovakve vladajuće elite, nego što je bio pokušaj da se sagleda stvarna veličina tih stvaralaca.
Neke godine, kao što znamo, pojedu skakavci, a danas mi se čini da je i ova odlazeća jedna od takvih…
JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA
Tri incidenta
U ovo vrijeme raznih rekapitulacija, osjećam se kao zatečena – 2014. godina je bila užasno dosadna. Kod nas su vrijedni događaji svedeni na nivo incidenta. E, pa tri incidenta su Ognjen Spahić, Rajko Grujić i Žuta kornjača. Prvi je dobio Evropsku nagradu za književnost, a drugi je ove godine iznenadio i imao dvije izložbe. Žuta kornjača je izdavačka kuća koja je uljepšala crnogorsku književnu scenu i dala nadu da nije sve propalo. Mislim da su dostojni konkurenti ovima i onima, mojima i tvojima, našima i njihovima jer su svoji. O stanju u crnogorskoj kulturi mnogo govori činjenica da više od pola godine Ministarstvo kulture nema ministra već je u vd stanju, a meni liči na firmu u stečaju. Još tužnije što nema razlike između prije, sada i poslije. Kulturni promašaj je i skoro svaka raspodjela novca državnih konkursa bez evaluacije prethodnog rada umjetnika i različitih NVO. Kulturni događaj je i svaki istinski umjetnički pokušaj da se iz ničega stvori nešto, da se stvara bez obzira na crnogorski talog.
ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Reakcije ,,kulturnih radnika”
Događaj godine je svakako Searock fest. To je pogodak. Ekipa koja organizuje taj festival zna šta radi, i festival je svake godine sve bolji i bolji. Kad bi ekipa na vlasti imala sluha za bilo šta drugo osim za Splendid i Severinu, povjerili bi Ministarstvo kulture ljudima koji organizuju Searock fest. Napravili bi čudo, ali za takvo čudo je Crna Gora nažalost nespremna. Promašaj je reakcija ,,kulturnih radnika” na briljantna pitanja koja je Ljubomir Đurković postavljao našim liderima u kulturi. Svim silama su se trudili da prećute i ignorišu ta pitanja koja su pogađala u centar. Sve je postalo jedna predstava o nama koju je Ljubo postavio on-line, a neki su i nesvjesno igrali i dokazali se kao negativci. Dobro je što su se upecali, ali ih je previše. To su oni koji pretenduju na poziciju ministra kulture, a kad budu izabrani, održaće dirljiv govor u kome će reći da su iznenađeni, baš kao da su dobili Oskara, dok smo svi svjesni da će dobijati samo naređenja. Direktive.
NINA REDŽEPAGIĆ, PRODUCENTIKINJA
Dječaci
Vjerujem da je konačni početak bioskopskog života filma Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa zaslužio kandidaturu za kulturni događaj godine. Međutim, moram da dodam da je izložba Romana Đuranovića na mene ostavila poseban utisak. Vjerujem da sam preskočila ,,kulturni promašaj” i drago mi je zbog toga. Ali, iskoristiću priliku da kažem da je zaista momenat da Gradsko pozorište dobije svoju zgradu pa ću nedostatak realizacije početka radova na izgradnji istog kandidovati za kulturni promašaj.
DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Crnogorski kandidati za Oskara
U velikoj konkurenciji ovogodišnjih promašaja, prestižno prvo mjesto osvajaju odluke selekcionih komisija Ministarstva kulture za crnogorskog kandidata za Oskara za ovu i prethodnu godinu. I ove, kao i prošle godine odabrani filmovi su bili jedini kandidati. Vjerujem da cijenjene kolege, kada su radili na svojim projektima, nisu imali ambiciju da dobiju Oskara za ta ostvarenja, tako da ni sveobuhvatni rezultati tih filmova, priznaćemo ako ćemo biti iskreni prema sebi, nisu ni blizu da uđu u bilo kakvu ozbiljniju trku te vrste. Ovakav pristup Ministarstva obezbjeđuje da bilo koji cjelovečernji igrani film kojeg snimi neko od nas, bez obzira na njegov kvalitet, u nedostatku konkurencije, bude nacionalni predstavnik u trci za najprestižnije svjetske filmske nagrade. I onda se kolektivno iščuđavamo, kada se na pomen sintagme „crnogorska kinematografija” kolege iz regionalne i svjetske stručne javnosti tiho podsmijavaju, a mi ih odmah etiketiramo kao anticrnogorske ili ne znam kakve druge nacionaliste. S tim u vezi doveo bih i odluku da se podrži produkcija filma Srđana Dragojevića Atomski zdesna, jednog propalog filmskog projekta, koji nam je takođe pomogao u dobijanju titule najgore regionalne kinematografije. Sa druge strane, u odnosu na ovaj fenomen, kao dobar primjer ističem specijalnu nagradu našeg autora Ivana Salatića na Sarajevo film festivalu. Iako nije riječ o glavnoj nagradi, ipak je dobijena na festivalu A kategorije, ovog puta za razliku u velikoj konkurenciji. Riječ je o projektu sa neuporedivo manjom podrškom države, neuporedivo manje ili gotovo nimalo medijske pažnje, neuporedivo manje ili jako malo publike. Neka logika donosilaca odluka u kulturi tu nije na mjestu, te sve to daje povoda da se posumnja da je po srijedi stvar provincijskog lobiranja, a ne odgovornog poslovanja u izgradnji nacionalnog kulturnog imidža.
DRAGANA TRIPKOVIĆ, SPISATELJICA
Dobre inicijative
O događajima u kulturi u 2014. godini prije se može govoriti u smislu dobrih inicijativa, nego konkretnih događaja. Ono što se događalo suštinski nije ostavilo dublji trag na crnogorsku scenu. Dobri primjeri se mogu naći u nezavisnoj produkciji i samostalnim projektima pojedinih umjetnika, što ukazuje na tendenciju i potrebu promjene kursa u crnogorskoj umjetnosti. Ako nešto moram izdvojiti, to bi bile dobre zamisli u vidu predstave Opera za tri groša u Zetskom domu i koncerata festivala Espressivo na Cetinju. Očit nesrazmjer između kvaliteta i broja ostvarenih programa u ukupnoj crnogorskoj umjetničkoj produkciji je opominjuća stvar za naredne godine.
VUK PEROVIĆ, UMJETNIČKI DIREKTOR UNDERHILLFESTA
Zakon o kinematografiji
Pozitivno – velika izložba Romana Đuranovića koja je otvorila Deus. Pozitivan utisak je i ulazak Predloga zakona o kinematografiji, poslije dugog čekanja, u skupštinsku proceduru. Ukoliko ne bude amandmandski izmijenjen, taj zakon bi trebalo da napokon postavi normalne okvire za razvoj kinematografije u Crnoj Gori. Čak godinu dana je trebalo da predlog dođe do parlamenta. Valjda ćemo poslije toga postati i članica Euroimaža što bi bio logičan korak. Izuzetno je važno što su ljudi koji žele i hoće da rade i ove godine uspjeli da organizuju festivale, izložbe, naprave predstave, izdaju knjige, čak i snime filmove. Sve bez organizovanog sistema podrške. Negativno – negativan je ambijent i atmosfera u kojoj je prošla ova kulturna 2014. Nemanje novac kao vječiti alibi. Nije dobro ni to što je Ministarstvo kulture već mjesecima u v.d. stanju.
MILENA PEJOVIĆ, TEORETIČARKA KULTURE
Odsustvo strategije, vizije i kriterijuma
Najveći promašaj crnogorske kulture, i ove godine, je odsustvo strategije, vizije, kriterijuma koji prevazilaze skučene čaršijske okvire, nedostatak kontekstualizacije, korespondiranja sa onim što se dešava na regionalnom, evropskom i globalnom planu. Po mom mišljenju, ubjedljivo najveći razlog ovog promašaja je kolektivni nedostatak društvene odgovornosti, kako kod nosilaca funkcija i kulturnih radnika, tako i kod stvaralaca. Neka mi oproste pošteni i rijetki izuzeci. Događaj – stvarati i raditi u ovakvom kontekstu je izuzetno komplikovalno. Zato vjerujem da je događaj sve što se desi uprkos problemima koje sam navela, a da pritom prevazilazi samodovoljnu lokalnu afirmaciju. Navešću neke programe koje sam bila u prilici da ispratim, no, sigurna sam da je ovaj metod ocjenjivanja veoma nezahvalan i nepouzdan. Projekti koji su u prošloj godini zavređivali pažnju i podršku su Fluid dizajn forum, dobar dio izdavačke produkcije OKF-a, svaki broj ARS-a, predstava Tri sestre, izložbe Svjetlost kustosice Nataše Nikčević i izložba Aleksandra Đuravčevića u produkciji CSU, nekoliko veoma zanimljivih izložbi u Ataljeu Dado, nova kulturna ponuda koja dolazi KC Gavroš i izdavačke kuće Žuta kornjača. Namjerno sam izostavila programe u čijoj sam organizaciji učestvovala – projekte Nacionalne biblioteke i FIAT-a.
SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC ,,BUDO TOMOVIĆ”
Iscjepkana kulturna scena
Transformersi, Dječaci i FIAT su moji ovogodišnji naj događaji. Svaki projekat na svoj način obogatio je kulturnu scenu grada i države, a nas Podgoričane učinio ponosnijim građanima svijeta. Višegodišnjim promašajem smatram iscjepkanu crnogorsku kulturnu scenu, neuvezane sisteme, festivale, ,,ljeta i zime”. Pozamašni budžeti se troše na projekte koje vidi ili čuje samo par puta u jednom gradu, ograničen broj posjetilaca.
TIJANA TODOROVIĆ, UMJETNICA
Manifestacije koje traju
S obzirom na to da samo povremeno dolazim u Crnu Goru, moj uvid u kulturna događanja nije kompletan. Primijećujem da neke manifestacije traju, kao što su UnderhillFest i Odakle zovem, a oživljavaju neke poput FIAT-a i nikšićki književni susreti. Ono što je promašaj je sve siromašnija pozorišna ponuda, moram istaći da je u ovom trenutku Gradsko pozorište osvetlalo obraz toj umjetnosti. Mišljenja sam da se likovnoj umjetnosti i književnosti koje posjeduju nesporni kvalitet, a i više su cijenjeni van Crne Gore nego u njoj poklanja malo pažnje i sužavaju se prostori njihovog djelovanja i prisustva. A i kada se desi nešto značajno naši mediji to adekvatno ne isprate. Najvećim kulturnim promašajem smatram kulturno-umjetnički program Javnog servisa Crne Gore. I na kraju, čini mi se da se naša kulturna scena održava na aparatima, nekako je izašla iz ljudi, tj. društva i sama obitava u nekom svom prostoru. Postoji samo za one koji je stvaraju i rijetke uživaoce. Moram da pomenem da se u svijetu sve više ljudi vraćaju umjetnosti i kulturi, voljela bih da jednog dana Crna Gora doživi sudbinu Estonije ili Islanda, zemalja koje žive za svoju kulturu i nju vide kao blago koje im vraća vazduh u pluća. Na primjer, u Estoniji koja ima 1,3 miliona stanovnika, pozorište, operu, balet i sve kulturne događaje tokom godine posjeti 1,7 miliona ljudi…
BRANISLAV MILATOVIĆ, REDITELJ
Priznanje Ognjenu Spahiću
Za male narode i države najbitnija je promocija na međunarodnom planu i svako priznanje i učešće na međunarodnim scenama je veliki uspjeh. Zbog toga je značajna nagrada Evropske unije za književnost za posljednju zbirku priča Ognjena Spahića, koji je i do sada bio laureat značajnih međunarodnih priznanja. Međutim, da Crna Gora ne pridaje toliko značaja kulturi dokaz je i situacija da skoro pola godina nema svog ministra kulture. Takođe je simptomatično da Crna Gora, odnosno Ministarstvo kulture odvaja veoma simbolična sredstva za filmsku produkciju, dok zemlje u regionu izdvajaju do 50 puta više sredstava, jer, za razliku od nas, imaju svijest da film kao masovno sredstvo komunikacije najbolje može prezentovati jednu državu, a prije svega je prednost za male narode koji žele međunarodnu promociju.
Miroslav MINIĆ
Komentari
KULTURA
NOVI FILM BOLA BOŠKOVIĆA: Iz Amerike na Skadar, Bregalnicu i Verden

Novi Boškovićev filmski projekat je ekranizacija jedne od hiljade autentičnih crnogorskih priča sa početka dvadesetog vijeka. Govori o životu Miloša Nikolića sa Orje Luke i njegovom patriotizmu
Promocija filma Od Orje Luke preko Skadra i Bregalnice do Verdena, autora filmova i kompozitora Bola Boškovića održana je u petak 3. novembra u KIC-u Budo Tomović.
Novi Boškovićev filmski projekat je ekranizacija jedne od hiljade autentičnih crnogorskih priča sa početka dvadesetog vijeka. Govori o životu Miloša Nikolića sa Orje Luke i njegovom patriotizmu.
Nikolić, poput mnogih sunarodnika u potrazi za boljim životom, 1906. godine pošao je prvo pješke sa Orje Luke do Kotora, onda vaporom iz Kotora za Trst, a iz tršćanske luke parabrodom Franceska u Ameriku. . Na poziv kralja Nikole Crnogorcima 1912. godine, on se sa nepunih 17 godina vraća u Crnu Goru i stupa u prve borbene redove pod crnogorskim barjakom u bici za Skadar. Nakon završetka ove crnogorske epopeje vraća se brodom u Ameriku da bi se ponovo sredinom 1913. ( u julu mjesecu ) vratio u Crnu Goru i sa svojim saborcima među 12.000 crnogorskih vojnika učestvao u bici na Bregalnici. Nakon pobjede nad Bugarima i završetka II Balkanskog rata po drugi put se vraća preko Antlanika.
Na poziv tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Roberta Vudroa Vilsona, Nikolić 1916. stupa u sastav Internacionalne dobrovoljačke brigade i pod američkom zastavom po treći put dolazi u Evropu. Ovog puta ne u Crnu Goru već ratuje 18. mjeseci na granici između Njemačke i Francuske. Učesnik je čuvene Bitke na Verdenu, najkrvavije bitke u Prvom svjetskom ratu u kojoj je i ranjen. Poslije zavrsetka Prvog svjetskog rata po treći put se opet vraća u Ameriku, a u Crnu Goru dolazi konačno 1921. godine. Nakon njegove smrti, 1931. njegova žena Milosava dobija američku penziju, a vlada SAD 1962. godine iz Amerike svome vojniku Milošu Nikoliću šalje piramidu spomenik i postavlja pored crkve svetog Nikole na Orju Luku.
Autor za Monitor kaže da ga je ova priča zainteresovala 1994. godine kada otkriva spomenik Miloša Nikolinog Nikolića na Orjoj Luci kod Danilovgrada, sa zadnje strane crkve Svetog Nikole.
Boškovićev film obiluje originalnom istorijskom građom, fotografijama, dokumentima, a u filmu su pored mnogih sagovornika Orjalučana ( Mrda Bošković, Sofija Vujović, Vuko Bošković i Žarko Bošković) i potomci Miloša Nikolića, unuka Ljilja Nikolić i unuci Momo Nikolić i Vesko Vujić. Ovaj dokumentarni film ima i svoj igrani dio koji se sastoji iz četiri namjenske cjeline, u kojoj glavnu ulogu Miloša Nikolića igra Mladen Vujović.
Film je realizovala ekipa : tekst – Vuko Bošković, Bole Bošković, tekst čitao : Blagota Erakovic, kamera i dron Dejan Vlahović – Brzi, organizator: Ljiljana Nikolic, glumac – Mladen Vujovic, scenario, režija, muzika i produkcija – Bole Bošković.
‚‚Znanjem srcem i mačem, branila se jedina crnogorska svetinja, a to je sloboda. U toj borbi rađali su se i kalili mnogi primjeri čojstva, sojstva i junaštva! Jedan od tih primjera je svakako i Miloš Nikolić, glavni akter mog filma. Nažalost, ovoga Miloša nema u našim istorijskim čitankama, nego uvozimo neke druge istorijski diskutabilne Miloše iz komšiluka. Druge zemlje u nedostatku svoje, izmišljaju i prisvajaju tuđe istorije, a mi nijesmo udostojili naše pretke ni osnovne kulture sjećanja”, kaže za Monitor autor filma Bole Bošković.
,,Ako je patriotizam ljubav prema domovini, onda je to stvar osjećanja, a ne interesa, prinude ili volje. Konkretno i muzika i filmovi koje stvaram su namijenjeni ljudima koji misle i razmišljaju kao ja. To je moja publika i zato uvijek ističem da su moja muzika i moji filmovi samo moje viđenje Crne Gore, njene istorije, tradicije, ljudi, događaja… Bio bih srećan, ako sam na taj način, barem dijelom, prikazao njenu ljepotu, koja je za mene nesaglediva. Ukoliko sam u tome uspio, zasluga je viđene Crne Gore, a ako nijesam, neka mi se ne zamjeri. Namjere su bile krajnje iskrene”, zaključuje Bošković.
P.NIKOLIĆ
Komentari
KULTURA
Građenje uz divlje kruške i pitome ljude

O knjizi Andrije Markuša arhitekte, arhitektonsklog kritičara, neumornog borca protiv naših ,,vjetrenjača”, autora svjesnog da su arhitektura i prostor svuda oko nas i da se nijedna radnja niti istorijski događaj ne mogu desiti izvan njih
Andrija Markuš, autor knjige Građenje uz divlje kruške i pitome ljude, koja je pred nama, ostvareni je arhitekta, arhitektonski kritičar i pisac koji, već duže vrijeme unosi dinamiku u profesinalni i ukupni intelektualni prostor naše države i regiona. Ne samo knjigama već i argumentovanim medijskim istupima na teme vezane za arhitektonsku scenu. Sve što piše i radi čini to na nekonvencionalan način. Izgradio je sopstveni stil pa je njegov opus teško svrstati u neki žanr ali se zadovoljstvo nakon pročitanog ne može osporiti. Svjestan je da su arhitektura i prostor svuda oko nas i nijedna radnja niti istorijski događaj se ne mogu desiti izvan njih. Taj uticaj je i povratan pa nam arhitektonska djela i gradovi prenose jasne poruke koje kolega Markuš uočava i na bujan način definiše kroz svoja djela pa i u djelu o kojem je ovdje riječ.
Radi stvaranja šire slike, kolega Andrija njeguje holistički pristup prema svim obrađivanim temama. Nudi sadržaj protkan humorom, satirom, karikaturom ili aforizmom čime vješto stvara izvanredne prečice do istine koju želi da saopšti. To radi, mislim, znajući da se uz osmijeh gorčina lakše prihvati. Ove činjenice ukazuju na intelektualca širokog spektra percipiranja stvarnosti a posebno odlikuje na suptilnim percipiranjem prostora i vremena u kome se produkuje arhitektura kao vrhunac materijalnog stvaralaštva čovjeka.
Nego, u zabludi je onaj ko bi ustvrdio kroz čitanje većine njegovih knjiga i eseja, da uvaženi kolega Markuš ,,puca sačmaricom” istovremeno na razne teme. Nakon promišljenog sagledavanja pročitanog ostaje utisak da je svako ispaljeno zrno sačme pogodilo po jednu metu čijim se slaganjem, kao Lego kockicama, formira kompleksna cjelina koju nam želi saopštiti. Kolega Markuš odstupa od svog stila samo onda kada želi da napravi faktografski potpune i kritički precizne opservacije, kao što je to uradio sa antologijskom knjigom 50 NEIMARA CRNE GORE. Bez nje se ne može napisati nijedan osvrt na arhitekturu XX vijeka u našoj zemlji. Neumoran je borac pri odbrani priznatih djela svojih kolega, uvijek na prvoj liniji fronta koji traje već decenijama. Ne ustručava se da vinovnicima nepočinstava direktno saspe istinu u oči li uši a da im uvijek sačuva dostojanstvo. Takav je kada se obraća pojedincu, bilo ,,oči u oči” ili kada piše. Bitke koje vodi, svjestan je on toga, često su bezuspješne zbog svih okolnosti ali on u nove ulazi uvijek svjež i pun optimizma. Takav utisak je nezaobilazan i kada se naiđe na kolaž tema u knjizi Građenje uz divlje kruške i pitome ljude. Kao arhitekta, usuđujem se javno da promišljam samo o temama koje se tiču arhitekture u ovoj knjizi. U početku, možda, zbunjujući naslov polako se profiliše u jasnu predstavu koja na kraju navodi da se zapitamo: da li je epitete, vezane za kruške i ljude, trebalo međusobno zamijeniti kada je u pitanju današnji duh graditelja koji ne samo da rijetko stvara nove arhitektonske vrijednosti već devastira i postojeće. Autor nas, kroz svoje opise osvježava i lijepim temama pa počinje sa Olgivanom, unukom Marka Miljanova, i suprugom poznatog svjetskog arhitekte Frenk Lojd Rajta. Ne samo ovom knjigom, kao niko do sada od kolega i koleginica, odužio se borbom za očuvanje arhitektonska djela, arhitektima: Iliji Šćepanoviću, Milanu Popoviću, Pavlu Popoviću, Svetlani-Kani Radević, Miodragu Bevenji, Vasiliju-Tupi Vukotiću, Mišku Dmitroviću, Đorđiju Minjeviću, Bogdanu Nestoroviću, Aleksandru Đokiću, Mileti Bojoviću i drugim.
Sa istim žarom kolega Markuš, u ovoj knjizi, prikazuje svoj inovativni projekat crkve Pokajnice u Beogradu i poetski oslikava Staru džamiju u Plavu gdje vještim okom primjećuje sve ljepote drvene arhitekture tog podneblja. Pravi esej priredio je i kada su u pitanju Tre sorele u Prčanju, originalne građevine u mediteranskom stilu.
Svježinu duha Markuš pokazuje i kada mučnu temu svoje ,,borbe sa vjetrenjačama” garnira sa izvanrednom opservacijom Gugenhajm muzeja u Bilbau, arhitekte Franka Gerija, čime pokazuje otpornost na vrijeme i permanentnu otvorenost za savremene arhitektonske događaje.
Tu je i vješto upakovano pitanje: gdje je svijet a gdje smo mi kada je arhitektura u pitanju? I ne samo arhitektura.
Prof.dr Rifat ALIHODŽIĆ
Komentari
KULTURA
Knjiga Tomasa Braja u izdanju Fondacije Fridrih Nauman: Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi – primjeri Hrvatske, Srbije i drugih

Medijska slika Zapadnog Balkana – njemački pogled
Dugogodišnji njemački dopisnik sa prostora bivše Jugoslavije i predavač na nekoliko njemačkih univerziteta Tomas Braj je objavio udžbenik o kvalitetu novinarstva u jugoistočnoj Evropi sa korisnim praktičnim vježbama i savjetima kako da se poboljša kvalitet izvještavanja na Balkanu.
Današnje novinarstvo karakteriše ozbiljan pad štampanih izdanja i tzv. prelazak ili potenciranje „online izdanja“. Kao i u Evropi, na Balkanu se tiraž za manje od decenije prepolovio, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, dok je istovremeno došlo do velike koncentracije tržišta u kome mali broj vlasnika povećava udio i uticaj na medijskim tržištima. Prema istraživanju IPSOS-a četiri najveća vlasnika medija u Srbiji su 2017. god. pokrivala 70 odsto čitateljstva. Državne Večernje novosti (koje su 2019. dobile novog vlasnika bliskog vlasti) i Politika su pokrivali 21 odsto čitalaštva dok je isto toliki procenat pokrivalo njemačko-švajscarsko preduzeće Axel Springer Media sa dnevnim Blicom i nedjeljnim NIN-om. Agresivno režimski i žuti Informer je držao primarnu pažnju skoro 20 odsto auditorijuma dok je grupa sa takođe prorežimskim Kurirom i žutim Alo i Srpskim telegrafom na četvrtom mjestu. Međutim, i pored velike prevlasti medija pod kontrolom i uticajem beogradskih vlasti, po istraživanju iz 2019, samo 15 odsto građana Srbije smatra dnevne novine pouzdanim izvorom informacija. Nekadašnji dugogodišnji direktor Večernjih novosti i poznati beogradski publicista Manojlo Vukotić je u jednom intervjuu objasnio da je pad tiraža i povjerenja u novine povezan sa puno nekompetentnih urednika i neostvarenih novinara koje je na čelo medija dovela vlast ili vladajuće stranke čime se proizvodi „sluganstvo i nekreativnost“. Stoga sve takve dnevne novine posežu za istim sagovornicima i izvorima čime same gube svoj identitet. Vukotić navodi primjer tri prorežimske dnevne novine koje su istog dana objavile iste naslove jer su glavni urednici i izdavači mislili da će se to svidjeti vlasti. Drugi primjer je kada tri dnevna lista istog dana objave intervju sa istim ministrom. Stanje u srbijanskim medijima dodatno objašnjava direktor nedeljnika Vreme Stevan Ristić koji upozorava da bi tiraž dodatno opao ako bi dnevni tisak „samo tri dana zaredom imao normalne naslove“. Naime, novine moraju isticati senzacionalne i često izmišljene i neuvjerljive vijesti „jer ljudi očekuju tu dozu slatke doze i adrenalina svakog dana“. Ristić se žali da „u Srbiji 30 odsto ljudi samo pogleda fotografiju i naslov dok tekst uopšte ne pročitaju“ i da se „ponašaju kao navijači koji ne prate novosti da bi se informisali već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“. Stoga se i dešava da je u dnevnim novinama sa najvećim tiražom dokazano 350 laži na naslovnicama. Situacija sa televizijom je slična. Sveprisutni i svemoćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je stalni gost na svim kanalima. Samo 2020. godine Vučić je nastupio 45 puta u posebnim emisijama televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju. Takođe, statistički gledano, srpski predsjednik se pojavljuje na televiziji više nego svi njegovi ministri zajedno. Prostor koji opozicija dobija na javnim emiterima su mrvice u odnosu na vlast, dok su državni novinari i urednici nosioci patriotizma i domoljublja. Bivša glavna urednica Politike (inače najstarije dnevne novine na Balkanu) Ljiljana Smajlović je sama opisala kako vidi medijsku scenu. „Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine koje štite nacionalne i državne interese“ i u kojima „ima prostora za ultramodernu odbranu srpstva“. Mediji i novinari koji se ne slažu sa državnim narativom su „strani agenti“, „neprijatelji Srbije i lažljivci“ itd.
Tomas Braj dalje navodi primjere koji pokazuju da slike medijskog poltronstva nisu samo vezane za Srbiju. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su se zadnjih godina profilirali u negativnom odnosu prema njima kritičnim medijima. Na pitanje novinara javnog servisa HRT koje nije tepalo i godilo proruskom predsjedniku, Milanović je odgovorio da je HRT-ov „politički program sramota i na nivou Sovjetskog Saveza“, da „većina građana misli tako“ te se upitao, nakon konstatacije da je HRT „korumpirana televizija“, ko određuje urednike i dopušta im „da nekažnjeno lažu i varaju ljude“. Premijer Plenković takođe izbjegava kritična pitanja i umjesto odgovora voli javno poručivati novinarima kakvi naslovi trebaju da idu „radi zdravlja hrvatskog društva“. Kao i u susjednoj Srbiji, za sve probleme u Hrvatskoj su krivi novinari. Televizija N1 je posebno bila na tapetu jer je njen novinar sa pitanjem, kako Plenković kaže, „dopustio sitni bezobrazluk ali više neće“. Poslanik Evropskog parlamenta iz hrvatske opozicije Fred Matić se javno požalio da su novinari i mediji u Hrvatskoj „izloženi nevjerovatnom pristisku moćnika“. Braj navodi da je situacija isto slična u susjednoj Bosni i Hercegoviniu u oblastima sa hrvatskom većinom gdje se u informativnom programu potenciraju slične stvari sa kojima se možemo susresti u geografski i kulturološki sličnoj DPS-ovskoj Crnoj Gori. Naime, u režimskim medijima primat imaju crna hronika, zabava, promocija lokalnih despota i sport. Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna organizacija svih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima primat u medijima jer se bori „protiv potiskivanja Hrvata iz političkog života BiH“. Osim navedenog mediji vole naglašavati zločine i nepravde koji su u zadnjem ratu počinjeni protiv Hrvata uz obaveznu glorifikaciju šefa bosanskog HDZ-a i bivšeg člana predsjedništva Dragana Čovića. Tako je među udarnim vijestima 1. septembra 2021. osvanulo da je Čović proslavio 65. rođendan dok je na Facebook stranici hrvatske RTV Herceg-Bosna osvanula fotografija HDZ-ovog vođe Čovića na planinskom vrhu uz komentar uredništva – „ponosni smo što naš predsjednik voli prirodu i društvo“. Tik uz njegovu objavljena je i fotografija mišićavog ruskog diktatora Vladimira Putina koji go do pasa jaše konja i još jedna fotografija Josipa Broza Tita iz lova.
Braj na kraju sumira visok nivo političke nepismenosti i medijske komptetencije među mladim Hrvatima i Srbima gdje veliki broj ispitanika na anketama ne zna osnovne pojmove politike ili odgovore na osnovno pitanje – šta je to Ustav. Kod znatnog dijela balkanske omladine preovladava interesovanje za rijaliti emisijama, novostima iz svijeta poznatih, pogotovo iz domena turbo folk muzike i drugim temama žute štampe.
Mnogi u Evropskoj uniji smatraju novinarstvo kao „četvrti stub“ društva uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koji ima važnu ulogu u podjeli vlasti kao demokratskog načela. Njemački umjetnik Rajnhard Vicorek je medije prikazao kao jednu od četiri noge na stolici, koja, ako se presiječe, može dovesti do gubljenja ravnoteže dobro funkcionirajuće demokratije. Stoga mediji imaju odlučujuću ulogu u održavanju vitalnosti tog načela. Bivši njemački političar i poslanik Bundestaga Adolf Arndt je zapisao 50-ih godina da u „velikim industrijskim društvima nema demokratije bez medija jer bez njih nedostaje širina i intenzitet komunikacije kojom se uspostavlja demokratija“. Sadašnji savezni predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer je u jednom govoru istakao da su za „demokratiju potrebni informirani građani i građanke, zato što svijet postaje sve složeniji a procesi u njemu zahtijevaju klasifikaciju“.
Cilj Brajovog diskursa je da obični građani shvate mehanizme medijske scene i iz toga izvedu zaključke za svoje procjene. Tim prije, smatra Tomas Braj, što danas političari i zabavljači ne trebaju „klasične medije i konferencije za novinare kako bi doprli do svoje publike“, već to čine direktno putem društvenih mreža. Međutim, „mediji i novinari ipak nisu izgubili ulogu tumača složenih sadržaja“ i da je to na čemu trebaju raditi balkanski mediji.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično