Povežite se sa nama

INTERVJU

MORTEN HVAL, NORVEŠKI RATNI FOTOREPORTER: Sarajevo je bilo neopisiva noćna mora

Objavljeno prije

na

,,Prvi put sam u BiH došao prije no što je rat započeo. Radio sam u Beogradu za Associated Press i rat je započeo u Hrvatskoj. Već je počela priča o odvajanju republika unutar Jugoslavije. Mi smo išli da razgovaramo sa svim političarima u Jugoslaviji. Radili smo intervjue. Bio sam u Sarajevu u martu 1992.god. Bilo je još mirno, ali nije bilo ni jednog dokaza da rata neće biti”. Tako počinje razgovor sa uglednim norveškim fotoreporterom, koji je i uoči rata boravio u više tadašnjih jugoslovenskih republika.

MONITOR: Jeste li razgovarali sa građanim Sarajeva?
HVAL: Naravno. Oni su još govorili samo o ratu u Hrvatskoj, kao da su se igrali sa tim, kao da je to nemoguće da se dogodi u Bosni. Posebno ovdje u Sarajevu gdje je bilo toliko mještovitih brakova, a stanovništvo je bilo u potpunosti izmiješano. U Sarajevu, gradu u kojem je svako svakoga poznavao, bilo je nemoguće zamisliti rat između različitih etničkih skupina.

MONITOR: Kakva je bila atmosfera u Beogradu?
HVAL: Normalna situacija. To je samo par stotina kilometara od rata, ali je bilo prilično mirno. Morali ste uzeti auto i malo više proći, pa biste vidjeli šta se to događa.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru, u tom periodu?
HVAL: Da. Teško je to opisati. Teško se čovjeku koji je to preživio i sjetiti. Vojska nam nije dozvoljavala da vidimo egzekucije, a ni masovne grobnice. Ja sam kao ratni fotoreporter sa stažom od 10 godina već bio prošao nekoliko ratova. Radio sam i u Libanonu, tačnije u Bejrutu. Imao sam dosta sličnih situacija. Vi prepoznajte egzekucije, zgrade u kojima je prošla vojska, krađe iz marketa… Pitate se zašto toliko hiljada bombi na tim zgradama, kad znate da to ne bi tako trebalo biti. Kad imate to predznanje sa ratišta onda vam postaje jasnije da to u Vukovaru nije bila samo vojna operacija. To je mnogo više. Mi smo išli na mnoga mjesta, gdje god da smo imali prolaz da dođemo.

MONITOR: Tako ste upoznali i Arkana?
HVAL: Da. Upoznao sam i Arkana, jer smo se kretali tako gdje je bio konflikt. Arkan je i tada bio sa svojim tigrom. To je bio jedan jedini put kad sam razgovarao s njim. Sretao sam ja njega i u kafana i restoranima u Beogradu, ali nismo razgovarali. Njegovi vojnici su bili ljudi koji su trebali biti iza rešetaka. Bili su plaćeni. Obučeni za takav rat.

MONITOR: Jeste li imali probleme sa vojskom, zbog toga što se fotografirali?
HVAL: Nisam imao više nego što su drugi imali. To je još bila Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja je bila vrlo disciplinovana. Čak i neregularna vojska je bila dosta disciplinirana. Čim nemate Odobrenje, niste se mogli kretati prema nekom teritoriju. Milicija ako vas je voljela ili nije voljela, mogla vam je pomoći u prolazu. Ako ste poznavali nekoga iz vojske ili ako ste nešto materijalno posjedovali a to im je odgovaralo, mogli ste dobro sarađivati. Ponekad, ako već pijete, a žele da vas ispituju, davali su vam šljivovicu da vas provale…

MONITOR: Još nije postojala zapadna zavjera protiv Srbije?
HVAL: Postojali su ljudi koji su tako mislili, ali zvanična politika nije govorila o tome. Ta propaganda se rasplamsala sa ratom u Bosni.

MONITOR: I, uputili ste se u Bosnu?
HVAL: Scenario rata u Bosni mi je bio neshvatljiv. Nijesam mislio da će doći do nagodbe Srba i Hrvata oko podjele BiH. Za nas nije bio neki veliki šok kad je započeo rat Srbije i Bosne, ali je bio iznenađujući intenzitet tog rata. Pogledajte samo mapu Sarajeva, nikome nije bilo jasno da je moguća odbrana tog grada. Svaki mogući ekspert je rekao: Srbi će ući i hodati Sarajevom kad god požele. Svi su rekli: Sarajevo će pasti u srpske ruke. Jedini koji to nisu rekli bili su sarajevski civili, jer su znali da nemaju gdje bježati. Borba je bila jedini izlaz iz opsade. Ta borba je bila bez logistike i bez potpore.

MONITOR: Kakva je onda bila situacija u Sarajevu?
HVAL: Za nas predstavnike stranih medija situacija je bila drugačija. Mi smo imali opremu, znali smo gdje dolazimo i radili smo svoj posao. Ako je neko nešto mogao kupiti u Sarajevu, onda smo to bili mi. Živjeli smo u hotelu, imali smo auta. Bio je to nezgodan i opasan posao, ali mi smo mogli da odemo kad mi želimo iz Sarajeva. Za Sarajlije, to je bilo užasno. Ovi ljudi nisu bili spremni za rat. Nisu bili spremni da žive bez električne energije, gasa, vode, marketa ili novca. Mnogi nisu imali kanistere za vodu, naftu. To je život u mraku i strahu. Oni uošte nisu imali nikakvih informacija kako se preživljava u tim trenucima. A to nijesu bili trenuci, bile su godine. Riječ opasno je mala riječ da bi se to opisalo. To je bila neopisiva noćna mora.

Tada se pitate – kako je to moguće da se događa u jednom modernom gradu i u ovakvoj civilizaciji?!

MONITOR: Kako su onda zapadne zemlje to gledale?
HVAL: One to nisu ni htjele da gledaju. Mi smo pokušavali objasniti situaciju. Zapad je bio zainteresovan da sluša političke aspekte. Oni su okretali glavu od masakra. Mnogo je njima to bilo i neshvatljivo. Pošaljem fotografiju i napišem: Bosanski vojnik na tom i tom teritoriju. I onda me urednik pita: Je li to musliman? Ja mu kažem: Postoji mogućnost da taj vojnik nije musliman, jer se on zove Zdravko. Onda mi on kaže: Pa kako sad to, ja imam informaciju da je tamo rat između muslimana i Srba. Onda ja kažem: Nije to baš tako jednostavno kao što izgleda, jer taj musliman možda ima oca Srbina, a baka mu je Hrvatica…

Meni se ovo dešavalo. Pitam vojnika: A šta si ti? On mi kaže: Ja sam Sarajlija! Čak i danas je vrlo teško ljudima na zapadu objasniti šta se u tom ratu protiv Bosne odigralo i kako se sve tu događalo. Na zapadu pokažete fotografiju Alije Izetbegovića i Jovana Divjaka i onda vam oni kažu: Pa kako sad to?! Pa zar oni nisu neprijatelji! I onda ponovo moram reći: Da, ali taj general je orginalni predstavnik bosanske armije, jer se on bori za svoju državu protiv okupatora. Taj general je general Jugoslovenske narodne armije, koji je izabrao da bude na bosanskoj strani. Oni vam opet kažu: Šta?! Za mene su takve rasprave postale normalne.

MONITOR: Poslije rata bili ste i svjedok u predmetu protiv Momčila Perišića?
HVAL: Da. Bio sam. Poznajem jako mnogo novinara koji smatraju da ne bi trebali svjedočiti na sudovima o onome što su pisali ili fotografirali. Mislim da to nije dobra ideja. Mi smo normalni ljudi, a ne diplomate. Ako negdje postoji rat i ako nešto svojim fotoaparatom zabilježimo, onda to trebamo i objasniti. Ja sam svjedočio i govorio o onome što sam napravio tokom tog rata i prikazivao sam svoje dokaze u tom predmetu. Novinari su ti koji su poslani da predstave istinu i da svjedoče o istini i zbog toga se ne mogu složiti sa kolegama koji imaju drugačije mišljenje. Postoji veliki broj novinara koji su bili godinama u Srebrenici, ali danas ne žele svjedočiti. Međutim, ljudi i danas rade na Srebrenici kako bi otkrili mnoge stvari, a kolege šute o tome.

MONITOR: Zašto vas BIH toliko fascinira?
HVAL: Bosna je bila za nas novi Vijetnam. Mnogi su moji prijatelji poginuli u ovom gradu. Mnogo novinara je ubijeno. Naučili smo da živimo. Ovo je usred tog pakla uistom momentu bila i Europa. Istu smo muziku slušali kao što su to slušali i građani Sarajeva. Oženio sam se i doveo svoju suprugu u Sarajevo da to proslavim sa prijateljima. Stalno dolazim u Bosnu i svi se mi vraćamo u Bosnu. Bosna je naša sudbina. U Bosni nas niko nije uznemiravao u tako teškom periodu, dok sam u Somaliji morao imati tjelohranitelje dok idem na teren.

MONITOR: U kojim ste sve ratovima do sada radili?
HVAL: Bio sam u Libanonu, Bosni, Hrvatskoj, Iraku, Afganistanu, Sudanu, Somaliji… preko 15 ratova tako da se više ni sam ne sjećam gdje sam sve kročio.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo