Povežite se sa nama

INTERVJU

MORTEN HVAL, NORVEŠKI RATNI FOTOREPORTER: Sarajevo je bilo neopisiva noćna mora

Objavljeno prije

na

,,Prvi put sam u BiH došao prije no što je rat započeo. Radio sam u Beogradu za Associated Press i rat je započeo u Hrvatskoj. Već je počela priča o odvajanju republika unutar Jugoslavije. Mi smo išli da razgovaramo sa svim političarima u Jugoslaviji. Radili smo intervjue. Bio sam u Sarajevu u martu 1992.god. Bilo je još mirno, ali nije bilo ni jednog dokaza da rata neće biti”. Tako počinje razgovor sa uglednim norveškim fotoreporterom, koji je i uoči rata boravio u više tadašnjih jugoslovenskih republika.

MONITOR: Jeste li razgovarali sa građanim Sarajeva?
HVAL: Naravno. Oni su još govorili samo o ratu u Hrvatskoj, kao da su se igrali sa tim, kao da je to nemoguće da se dogodi u Bosni. Posebno ovdje u Sarajevu gdje je bilo toliko mještovitih brakova, a stanovništvo je bilo u potpunosti izmiješano. U Sarajevu, gradu u kojem je svako svakoga poznavao, bilo je nemoguće zamisliti rat između različitih etničkih skupina.

MONITOR: Kakva je bila atmosfera u Beogradu?
HVAL: Normalna situacija. To je samo par stotina kilometara od rata, ali je bilo prilično mirno. Morali ste uzeti auto i malo više proći, pa biste vidjeli šta se to događa.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru, u tom periodu?
HVAL: Da. Teško je to opisati. Teško se čovjeku koji je to preživio i sjetiti. Vojska nam nije dozvoljavala da vidimo egzekucije, a ni masovne grobnice. Ja sam kao ratni fotoreporter sa stažom od 10 godina već bio prošao nekoliko ratova. Radio sam i u Libanonu, tačnije u Bejrutu. Imao sam dosta sličnih situacija. Vi prepoznajte egzekucije, zgrade u kojima je prošla vojska, krađe iz marketa… Pitate se zašto toliko hiljada bombi na tim zgradama, kad znate da to ne bi tako trebalo biti. Kad imate to predznanje sa ratišta onda vam postaje jasnije da to u Vukovaru nije bila samo vojna operacija. To je mnogo više. Mi smo išli na mnoga mjesta, gdje god da smo imali prolaz da dođemo.

MONITOR: Tako ste upoznali i Arkana?
HVAL: Da. Upoznao sam i Arkana, jer smo se kretali tako gdje je bio konflikt. Arkan je i tada bio sa svojim tigrom. To je bio jedan jedini put kad sam razgovarao s njim. Sretao sam ja njega i u kafana i restoranima u Beogradu, ali nismo razgovarali. Njegovi vojnici su bili ljudi koji su trebali biti iza rešetaka. Bili su plaćeni. Obučeni za takav rat.

MONITOR: Jeste li imali probleme sa vojskom, zbog toga što se fotografirali?
HVAL: Nisam imao više nego što su drugi imali. To je još bila Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja je bila vrlo disciplinovana. Čak i neregularna vojska je bila dosta disciplinirana. Čim nemate Odobrenje, niste se mogli kretati prema nekom teritoriju. Milicija ako vas je voljela ili nije voljela, mogla vam je pomoći u prolazu. Ako ste poznavali nekoga iz vojske ili ako ste nešto materijalno posjedovali a to im je odgovaralo, mogli ste dobro sarađivati. Ponekad, ako već pijete, a žele da vas ispituju, davali su vam šljivovicu da vas provale…

MONITOR: Još nije postojala zapadna zavjera protiv Srbije?
HVAL: Postojali su ljudi koji su tako mislili, ali zvanična politika nije govorila o tome. Ta propaganda se rasplamsala sa ratom u Bosni.

MONITOR: I, uputili ste se u Bosnu?
HVAL: Scenario rata u Bosni mi je bio neshvatljiv. Nijesam mislio da će doći do nagodbe Srba i Hrvata oko podjele BiH. Za nas nije bio neki veliki šok kad je započeo rat Srbije i Bosne, ali je bio iznenađujući intenzitet tog rata. Pogledajte samo mapu Sarajeva, nikome nije bilo jasno da je moguća odbrana tog grada. Svaki mogući ekspert je rekao: Srbi će ući i hodati Sarajevom kad god požele. Svi su rekli: Sarajevo će pasti u srpske ruke. Jedini koji to nisu rekli bili su sarajevski civili, jer su znali da nemaju gdje bježati. Borba je bila jedini izlaz iz opsade. Ta borba je bila bez logistike i bez potpore.

MONITOR: Kakva je onda bila situacija u Sarajevu?
HVAL: Za nas predstavnike stranih medija situacija je bila drugačija. Mi smo imali opremu, znali smo gdje dolazimo i radili smo svoj posao. Ako je neko nešto mogao kupiti u Sarajevu, onda smo to bili mi. Živjeli smo u hotelu, imali smo auta. Bio je to nezgodan i opasan posao, ali mi smo mogli da odemo kad mi želimo iz Sarajeva. Za Sarajlije, to je bilo užasno. Ovi ljudi nisu bili spremni za rat. Nisu bili spremni da žive bez električne energije, gasa, vode, marketa ili novca. Mnogi nisu imali kanistere za vodu, naftu. To je život u mraku i strahu. Oni uošte nisu imali nikakvih informacija kako se preživljava u tim trenucima. A to nijesu bili trenuci, bile su godine. Riječ opasno je mala riječ da bi se to opisalo. To je bila neopisiva noćna mora.

Tada se pitate – kako je to moguće da se događa u jednom modernom gradu i u ovakvoj civilizaciji?!

MONITOR: Kako su onda zapadne zemlje to gledale?
HVAL: One to nisu ni htjele da gledaju. Mi smo pokušavali objasniti situaciju. Zapad je bio zainteresovan da sluša političke aspekte. Oni su okretali glavu od masakra. Mnogo je njima to bilo i neshvatljivo. Pošaljem fotografiju i napišem: Bosanski vojnik na tom i tom teritoriju. I onda me urednik pita: Je li to musliman? Ja mu kažem: Postoji mogućnost da taj vojnik nije musliman, jer se on zove Zdravko. Onda mi on kaže: Pa kako sad to, ja imam informaciju da je tamo rat između muslimana i Srba. Onda ja kažem: Nije to baš tako jednostavno kao što izgleda, jer taj musliman možda ima oca Srbina, a baka mu je Hrvatica…

Meni se ovo dešavalo. Pitam vojnika: A šta si ti? On mi kaže: Ja sam Sarajlija! Čak i danas je vrlo teško ljudima na zapadu objasniti šta se u tom ratu protiv Bosne odigralo i kako se sve tu događalo. Na zapadu pokažete fotografiju Alije Izetbegovića i Jovana Divjaka i onda vam oni kažu: Pa kako sad to?! Pa zar oni nisu neprijatelji! I onda ponovo moram reći: Da, ali taj general je orginalni predstavnik bosanske armije, jer se on bori za svoju državu protiv okupatora. Taj general je general Jugoslovenske narodne armije, koji je izabrao da bude na bosanskoj strani. Oni vam opet kažu: Šta?! Za mene su takve rasprave postale normalne.

MONITOR: Poslije rata bili ste i svjedok u predmetu protiv Momčila Perišića?
HVAL: Da. Bio sam. Poznajem jako mnogo novinara koji smatraju da ne bi trebali svjedočiti na sudovima o onome što su pisali ili fotografirali. Mislim da to nije dobra ideja. Mi smo normalni ljudi, a ne diplomate. Ako negdje postoji rat i ako nešto svojim fotoaparatom zabilježimo, onda to trebamo i objasniti. Ja sam svjedočio i govorio o onome što sam napravio tokom tog rata i prikazivao sam svoje dokaze u tom predmetu. Novinari su ti koji su poslani da predstave istinu i da svjedoče o istini i zbog toga se ne mogu složiti sa kolegama koji imaju drugačije mišljenje. Postoji veliki broj novinara koji su bili godinama u Srebrenici, ali danas ne žele svjedočiti. Međutim, ljudi i danas rade na Srebrenici kako bi otkrili mnoge stvari, a kolege šute o tome.

MONITOR: Zašto vas BIH toliko fascinira?
HVAL: Bosna je bila za nas novi Vijetnam. Mnogi su moji prijatelji poginuli u ovom gradu. Mnogo novinara je ubijeno. Naučili smo da živimo. Ovo je usred tog pakla uistom momentu bila i Europa. Istu smo muziku slušali kao što su to slušali i građani Sarajeva. Oženio sam se i doveo svoju suprugu u Sarajevo da to proslavim sa prijateljima. Stalno dolazim u Bosnu i svi se mi vraćamo u Bosnu. Bosna je naša sudbina. U Bosni nas niko nije uznemiravao u tako teškom periodu, dok sam u Somaliji morao imati tjelohranitelje dok idem na teren.

MONITOR: U kojim ste sve ratovima do sada radili?
HVAL: Bio sam u Libanonu, Bosni, Hrvatskoj, Iraku, Afganistanu, Sudanu, Somaliji… preko 15 ratova tako da se više ni sam ne sjećam gdje sam sve kročio.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo