Povežite se sa nama

INTERVJU

MORTEN HVAL, NORVEŠKI RATNI FOTOREPORTER: Sarajevo je bilo neopisiva noćna mora

Objavljeno prije

na

,,Prvi put sam u BiH došao prije no što je rat započeo. Radio sam u Beogradu za Associated Press i rat je započeo u Hrvatskoj. Već je počela priča o odvajanju republika unutar Jugoslavije. Mi smo išli da razgovaramo sa svim političarima u Jugoslaviji. Radili smo intervjue. Bio sam u Sarajevu u martu 1992.god. Bilo je još mirno, ali nije bilo ni jednog dokaza da rata neće biti”. Tako počinje razgovor sa uglednim norveškim fotoreporterom, koji je i uoči rata boravio u više tadašnjih jugoslovenskih republika.

MONITOR: Jeste li razgovarali sa građanim Sarajeva?
HVAL: Naravno. Oni su još govorili samo o ratu u Hrvatskoj, kao da su se igrali sa tim, kao da je to nemoguće da se dogodi u Bosni. Posebno ovdje u Sarajevu gdje je bilo toliko mještovitih brakova, a stanovništvo je bilo u potpunosti izmiješano. U Sarajevu, gradu u kojem je svako svakoga poznavao, bilo je nemoguće zamisliti rat između različitih etničkih skupina.

MONITOR: Kakva je bila atmosfera u Beogradu?
HVAL: Normalna situacija. To je samo par stotina kilometara od rata, ali je bilo prilično mirno. Morali ste uzeti auto i malo više proći, pa biste vidjeli šta se to događa.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru, u tom periodu?
HVAL: Da. Teško je to opisati. Teško se čovjeku koji je to preživio i sjetiti. Vojska nam nije dozvoljavala da vidimo egzekucije, a ni masovne grobnice. Ja sam kao ratni fotoreporter sa stažom od 10 godina već bio prošao nekoliko ratova. Radio sam i u Libanonu, tačnije u Bejrutu. Imao sam dosta sličnih situacija. Vi prepoznajte egzekucije, zgrade u kojima je prošla vojska, krađe iz marketa… Pitate se zašto toliko hiljada bombi na tim zgradama, kad znate da to ne bi tako trebalo biti. Kad imate to predznanje sa ratišta onda vam postaje jasnije da to u Vukovaru nije bila samo vojna operacija. To je mnogo više. Mi smo išli na mnoga mjesta, gdje god da smo imali prolaz da dođemo.

MONITOR: Tako ste upoznali i Arkana?
HVAL: Da. Upoznao sam i Arkana, jer smo se kretali tako gdje je bio konflikt. Arkan je i tada bio sa svojim tigrom. To je bio jedan jedini put kad sam razgovarao s njim. Sretao sam ja njega i u kafana i restoranima u Beogradu, ali nismo razgovarali. Njegovi vojnici su bili ljudi koji su trebali biti iza rešetaka. Bili su plaćeni. Obučeni za takav rat.

MONITOR: Jeste li imali probleme sa vojskom, zbog toga što se fotografirali?
HVAL: Nisam imao više nego što su drugi imali. To je još bila Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja je bila vrlo disciplinovana. Čak i neregularna vojska je bila dosta disciplinirana. Čim nemate Odobrenje, niste se mogli kretati prema nekom teritoriju. Milicija ako vas je voljela ili nije voljela, mogla vam je pomoći u prolazu. Ako ste poznavali nekoga iz vojske ili ako ste nešto materijalno posjedovali a to im je odgovaralo, mogli ste dobro sarađivati. Ponekad, ako već pijete, a žele da vas ispituju, davali su vam šljivovicu da vas provale…

MONITOR: Još nije postojala zapadna zavjera protiv Srbije?
HVAL: Postojali su ljudi koji su tako mislili, ali zvanična politika nije govorila o tome. Ta propaganda se rasplamsala sa ratom u Bosni.

MONITOR: I, uputili ste se u Bosnu?
HVAL: Scenario rata u Bosni mi je bio neshvatljiv. Nijesam mislio da će doći do nagodbe Srba i Hrvata oko podjele BiH. Za nas nije bio neki veliki šok kad je započeo rat Srbije i Bosne, ali je bio iznenađujući intenzitet tog rata. Pogledajte samo mapu Sarajeva, nikome nije bilo jasno da je moguća odbrana tog grada. Svaki mogući ekspert je rekao: Srbi će ući i hodati Sarajevom kad god požele. Svi su rekli: Sarajevo će pasti u srpske ruke. Jedini koji to nisu rekli bili su sarajevski civili, jer su znali da nemaju gdje bježati. Borba je bila jedini izlaz iz opsade. Ta borba je bila bez logistike i bez potpore.

MONITOR: Kakva je onda bila situacija u Sarajevu?
HVAL: Za nas predstavnike stranih medija situacija je bila drugačija. Mi smo imali opremu, znali smo gdje dolazimo i radili smo svoj posao. Ako je neko nešto mogao kupiti u Sarajevu, onda smo to bili mi. Živjeli smo u hotelu, imali smo auta. Bio je to nezgodan i opasan posao, ali mi smo mogli da odemo kad mi želimo iz Sarajeva. Za Sarajlije, to je bilo užasno. Ovi ljudi nisu bili spremni za rat. Nisu bili spremni da žive bez električne energije, gasa, vode, marketa ili novca. Mnogi nisu imali kanistere za vodu, naftu. To je život u mraku i strahu. Oni uošte nisu imali nikakvih informacija kako se preživljava u tim trenucima. A to nijesu bili trenuci, bile su godine. Riječ opasno je mala riječ da bi se to opisalo. To je bila neopisiva noćna mora.

Tada se pitate – kako je to moguće da se događa u jednom modernom gradu i u ovakvoj civilizaciji?!

MONITOR: Kako su onda zapadne zemlje to gledale?
HVAL: One to nisu ni htjele da gledaju. Mi smo pokušavali objasniti situaciju. Zapad je bio zainteresovan da sluša političke aspekte. Oni su okretali glavu od masakra. Mnogo je njima to bilo i neshvatljivo. Pošaljem fotografiju i napišem: Bosanski vojnik na tom i tom teritoriju. I onda me urednik pita: Je li to musliman? Ja mu kažem: Postoji mogućnost da taj vojnik nije musliman, jer se on zove Zdravko. Onda mi on kaže: Pa kako sad to, ja imam informaciju da je tamo rat između muslimana i Srba. Onda ja kažem: Nije to baš tako jednostavno kao što izgleda, jer taj musliman možda ima oca Srbina, a baka mu je Hrvatica…

Meni se ovo dešavalo. Pitam vojnika: A šta si ti? On mi kaže: Ja sam Sarajlija! Čak i danas je vrlo teško ljudima na zapadu objasniti šta se u tom ratu protiv Bosne odigralo i kako se sve tu događalo. Na zapadu pokažete fotografiju Alije Izetbegovića i Jovana Divjaka i onda vam oni kažu: Pa kako sad to?! Pa zar oni nisu neprijatelji! I onda ponovo moram reći: Da, ali taj general je orginalni predstavnik bosanske armije, jer se on bori za svoju državu protiv okupatora. Taj general je general Jugoslovenske narodne armije, koji je izabrao da bude na bosanskoj strani. Oni vam opet kažu: Šta?! Za mene su takve rasprave postale normalne.

MONITOR: Poslije rata bili ste i svjedok u predmetu protiv Momčila Perišića?
HVAL: Da. Bio sam. Poznajem jako mnogo novinara koji smatraju da ne bi trebali svjedočiti na sudovima o onome što su pisali ili fotografirali. Mislim da to nije dobra ideja. Mi smo normalni ljudi, a ne diplomate. Ako negdje postoji rat i ako nešto svojim fotoaparatom zabilježimo, onda to trebamo i objasniti. Ja sam svjedočio i govorio o onome što sam napravio tokom tog rata i prikazivao sam svoje dokaze u tom predmetu. Novinari su ti koji su poslani da predstave istinu i da svjedoče o istini i zbog toga se ne mogu složiti sa kolegama koji imaju drugačije mišljenje. Postoji veliki broj novinara koji su bili godinama u Srebrenici, ali danas ne žele svjedočiti. Međutim, ljudi i danas rade na Srebrenici kako bi otkrili mnoge stvari, a kolege šute o tome.

MONITOR: Zašto vas BIH toliko fascinira?
HVAL: Bosna je bila za nas novi Vijetnam. Mnogi su moji prijatelji poginuli u ovom gradu. Mnogo novinara je ubijeno. Naučili smo da živimo. Ovo je usred tog pakla uistom momentu bila i Europa. Istu smo muziku slušali kao što su to slušali i građani Sarajeva. Oženio sam se i doveo svoju suprugu u Sarajevo da to proslavim sa prijateljima. Stalno dolazim u Bosnu i svi se mi vraćamo u Bosnu. Bosna je naša sudbina. U Bosni nas niko nije uznemiravao u tako teškom periodu, dok sam u Somaliji morao imati tjelohranitelje dok idem na teren.

MONITOR: U kojim ste sve ratovima do sada radili?
HVAL: Bio sam u Libanonu, Bosni, Hrvatskoj, Iraku, Afganistanu, Sudanu, Somaliji… preko 15 ratova tako da se više ni sam ne sjećam gdje sam sve kročio.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo