Povežite se sa nama

INTERVJU

MORTEN HVAL, NORVEŠKI RATNI FOTOREPORTER: Sarajevo je bilo neopisiva noćna mora

Objavljeno prije

na

,,Prvi put sam u BiH došao prije no što je rat započeo. Radio sam u Beogradu za Associated Press i rat je započeo u Hrvatskoj. Već je počela priča o odvajanju republika unutar Jugoslavije. Mi smo išli da razgovaramo sa svim političarima u Jugoslaviji. Radili smo intervjue. Bio sam u Sarajevu u martu 1992.god. Bilo je još mirno, ali nije bilo ni jednog dokaza da rata neće biti”. Tako počinje razgovor sa uglednim norveškim fotoreporterom, koji je i uoči rata boravio u više tadašnjih jugoslovenskih republika.

MONITOR: Jeste li razgovarali sa građanim Sarajeva?
HVAL: Naravno. Oni su još govorili samo o ratu u Hrvatskoj, kao da su se igrali sa tim, kao da je to nemoguće da se dogodi u Bosni. Posebno ovdje u Sarajevu gdje je bilo toliko mještovitih brakova, a stanovništvo je bilo u potpunosti izmiješano. U Sarajevu, gradu u kojem je svako svakoga poznavao, bilo je nemoguće zamisliti rat između različitih etničkih skupina.

MONITOR: Kakva je bila atmosfera u Beogradu?
HVAL: Normalna situacija. To je samo par stotina kilometara od rata, ali je bilo prilično mirno. Morali ste uzeti auto i malo više proći, pa biste vidjeli šta se to događa.

MONITOR: Bili ste u Vukovaru, u tom periodu?
HVAL: Da. Teško je to opisati. Teško se čovjeku koji je to preživio i sjetiti. Vojska nam nije dozvoljavala da vidimo egzekucije, a ni masovne grobnice. Ja sam kao ratni fotoreporter sa stažom od 10 godina već bio prošao nekoliko ratova. Radio sam i u Libanonu, tačnije u Bejrutu. Imao sam dosta sličnih situacija. Vi prepoznajte egzekucije, zgrade u kojima je prošla vojska, krađe iz marketa… Pitate se zašto toliko hiljada bombi na tim zgradama, kad znate da to ne bi tako trebalo biti. Kad imate to predznanje sa ratišta onda vam postaje jasnije da to u Vukovaru nije bila samo vojna operacija. To je mnogo više. Mi smo išli na mnoga mjesta, gdje god da smo imali prolaz da dođemo.

MONITOR: Tako ste upoznali i Arkana?
HVAL: Da. Upoznao sam i Arkana, jer smo se kretali tako gdje je bio konflikt. Arkan je i tada bio sa svojim tigrom. To je bio jedan jedini put kad sam razgovarao s njim. Sretao sam ja njega i u kafana i restoranima u Beogradu, ali nismo razgovarali. Njegovi vojnici su bili ljudi koji su trebali biti iza rešetaka. Bili su plaćeni. Obučeni za takav rat.

MONITOR: Jeste li imali probleme sa vojskom, zbog toga što se fotografirali?
HVAL: Nisam imao više nego što su drugi imali. To je još bila Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja je bila vrlo disciplinovana. Čak i neregularna vojska je bila dosta disciplinirana. Čim nemate Odobrenje, niste se mogli kretati prema nekom teritoriju. Milicija ako vas je voljela ili nije voljela, mogla vam je pomoći u prolazu. Ako ste poznavali nekoga iz vojske ili ako ste nešto materijalno posjedovali a to im je odgovaralo, mogli ste dobro sarađivati. Ponekad, ako već pijete, a žele da vas ispituju, davali su vam šljivovicu da vas provale…

MONITOR: Još nije postojala zapadna zavjera protiv Srbije?
HVAL: Postojali su ljudi koji su tako mislili, ali zvanična politika nije govorila o tome. Ta propaganda se rasplamsala sa ratom u Bosni.

MONITOR: I, uputili ste se u Bosnu?
HVAL: Scenario rata u Bosni mi je bio neshvatljiv. Nijesam mislio da će doći do nagodbe Srba i Hrvata oko podjele BiH. Za nas nije bio neki veliki šok kad je započeo rat Srbije i Bosne, ali je bio iznenađujući intenzitet tog rata. Pogledajte samo mapu Sarajeva, nikome nije bilo jasno da je moguća odbrana tog grada. Svaki mogući ekspert je rekao: Srbi će ući i hodati Sarajevom kad god požele. Svi su rekli: Sarajevo će pasti u srpske ruke. Jedini koji to nisu rekli bili su sarajevski civili, jer su znali da nemaju gdje bježati. Borba je bila jedini izlaz iz opsade. Ta borba je bila bez logistike i bez potpore.

MONITOR: Kakva je onda bila situacija u Sarajevu?
HVAL: Za nas predstavnike stranih medija situacija je bila drugačija. Mi smo imali opremu, znali smo gdje dolazimo i radili smo svoj posao. Ako je neko nešto mogao kupiti u Sarajevu, onda smo to bili mi. Živjeli smo u hotelu, imali smo auta. Bio je to nezgodan i opasan posao, ali mi smo mogli da odemo kad mi želimo iz Sarajeva. Za Sarajlije, to je bilo užasno. Ovi ljudi nisu bili spremni za rat. Nisu bili spremni da žive bez električne energije, gasa, vode, marketa ili novca. Mnogi nisu imali kanistere za vodu, naftu. To je život u mraku i strahu. Oni uošte nisu imali nikakvih informacija kako se preživljava u tim trenucima. A to nijesu bili trenuci, bile su godine. Riječ opasno je mala riječ da bi se to opisalo. To je bila neopisiva noćna mora.

Tada se pitate – kako je to moguće da se događa u jednom modernom gradu i u ovakvoj civilizaciji?!

MONITOR: Kako su onda zapadne zemlje to gledale?
HVAL: One to nisu ni htjele da gledaju. Mi smo pokušavali objasniti situaciju. Zapad je bio zainteresovan da sluša političke aspekte. Oni su okretali glavu od masakra. Mnogo je njima to bilo i neshvatljivo. Pošaljem fotografiju i napišem: Bosanski vojnik na tom i tom teritoriju. I onda me urednik pita: Je li to musliman? Ja mu kažem: Postoji mogućnost da taj vojnik nije musliman, jer se on zove Zdravko. Onda mi on kaže: Pa kako sad to, ja imam informaciju da je tamo rat između muslimana i Srba. Onda ja kažem: Nije to baš tako jednostavno kao što izgleda, jer taj musliman možda ima oca Srbina, a baka mu je Hrvatica…

Meni se ovo dešavalo. Pitam vojnika: A šta si ti? On mi kaže: Ja sam Sarajlija! Čak i danas je vrlo teško ljudima na zapadu objasniti šta se u tom ratu protiv Bosne odigralo i kako se sve tu događalo. Na zapadu pokažete fotografiju Alije Izetbegovića i Jovana Divjaka i onda vam oni kažu: Pa kako sad to?! Pa zar oni nisu neprijatelji! I onda ponovo moram reći: Da, ali taj general je orginalni predstavnik bosanske armije, jer se on bori za svoju državu protiv okupatora. Taj general je general Jugoslovenske narodne armije, koji je izabrao da bude na bosanskoj strani. Oni vam opet kažu: Šta?! Za mene su takve rasprave postale normalne.

MONITOR: Poslije rata bili ste i svjedok u predmetu protiv Momčila Perišića?
HVAL: Da. Bio sam. Poznajem jako mnogo novinara koji smatraju da ne bi trebali svjedočiti na sudovima o onome što su pisali ili fotografirali. Mislim da to nije dobra ideja. Mi smo normalni ljudi, a ne diplomate. Ako negdje postoji rat i ako nešto svojim fotoaparatom zabilježimo, onda to trebamo i objasniti. Ja sam svjedočio i govorio o onome što sam napravio tokom tog rata i prikazivao sam svoje dokaze u tom predmetu. Novinari su ti koji su poslani da predstave istinu i da svjedoče o istini i zbog toga se ne mogu složiti sa kolegama koji imaju drugačije mišljenje. Postoji veliki broj novinara koji su bili godinama u Srebrenici, ali danas ne žele svjedočiti. Međutim, ljudi i danas rade na Srebrenici kako bi otkrili mnoge stvari, a kolege šute o tome.

MONITOR: Zašto vas BIH toliko fascinira?
HVAL: Bosna je bila za nas novi Vijetnam. Mnogi su moji prijatelji poginuli u ovom gradu. Mnogo novinara je ubijeno. Naučili smo da živimo. Ovo je usred tog pakla uistom momentu bila i Europa. Istu smo muziku slušali kao što su to slušali i građani Sarajeva. Oženio sam se i doveo svoju suprugu u Sarajevo da to proslavim sa prijateljima. Stalno dolazim u Bosnu i svi se mi vraćamo u Bosnu. Bosna je naša sudbina. U Bosni nas niko nije uznemiravao u tako teškom periodu, dok sam u Somaliji morao imati tjelohranitelje dok idem na teren.

MONITOR: U kojim ste sve ratovima do sada radili?
HVAL: Bio sam u Libanonu, Bosni, Hrvatskoj, Iraku, Afganistanu, Sudanu, Somaliji… preko 15 ratova tako da se više ni sam ne sjećam gdje sam sve kročio.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo