Povežite se sa nama

INTERVJU

MR PAULINA JANUSZ, NOVINARKA: Imam sukobe sa svim stranama

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ste stigli na ove prostore?
JANUSZ: Sticajem niza okolnosti. Fakultet sam završila u Rimu i tamo izabrala kao strani jezik srpski. Doduše, to je bila srpska književnost i jezik i više se radilo o nekoj varijanti BHS jezika.

Književnost je predavao Predrag Matvejević, a udžbenici su bili još iz vremena bivše Jugoslavije. Tako je sve počelo. Budući da sam studirala političke nauke, kasnije sam izabrala i temu magistarske disertacije vezanu za ove prostore. Pisala sam o uticaju koji je na razvoj srpskog nacionalizma imala Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU). Nakon toga, preselila sam se prvo u Zagreb, pa u Beograd i na kraju Sarajevo.

 

MONITOR: Kakav je osjećaj bio kada ste prvi put stigli na Balkan?
JANUSZ: Prvo sam došla u Beograd i to je za mene bio priličan šok. Kao da sam se vratila u vremenu. Kao da sam se vratila u Poljsku početkom devedesetih. Vremenom sam se navikla i neke stvari više ne primećujem, a tih detalja ima puno. Na primjer, kada je moja majka prvi put došla u Beograd, prvo što me pitala bilo je: „Zašto su policajci ovde naoružani?” Nama je to bilo nešto normalno – ko nije naoružan, čime će da se brani, za nju nešto potpuno neprihvatljivo.

MONITOR: Koliko je danas SANU moćna institucija u Srbiji?
JANUSZ: Ima određeni uticaj u smislu tekovina koje su i dan-danas prisutne u srpskoj politici. Međutim, nekim se stvarima vezanim za tu „zloglasnu” SANU pridaje preveliki značaj. Mnogo volimo da pričamo o Memorandumu SANU, ali iskreno ne smatram da taj Memorandum ima danas bilo kakav uticaj. Ponekad iskrsne tema Memoranduma II, ali ja to nisam videla na papiru. Volimo da pričamo o tome, ali neka mi neko dokaže, pa da verujemo da je to tako. Mislim da su to na neki način posledice velike popularnosti svakakvih teorija zavere na ovim prostorima.

MONITOR: Šta je Memorandum II?
JANUSZ: Meni se čini da je to samo naknadno napisana analiza Dodikove politike i mi to pokušavamo da nekako povežemo. Srbijanska politika se danas više zasniva na pragmatičnim stvarima. Ne verujem da realizuje neke tajne zaključke. Opet, to je posledica sveprisutne vere u zavere. Možda se ljudima lakše živi sa njom, a možda i vlasti je ona jako korisna, jer izaziva apatiju. Dakle, ako postoji neki plan ja tu ne mogu ništa, jer je to veliki poduhvat velikih igrača, a ja sam mali građanin i ne treba da se u to mešam.

MONITOR: Gdje ste najviše radili u Bosni i Hercegovini?
JANUSZ: U Bosni i Hercegovini najviše radim u manjem entitetu, a dva mesta kojima posvećujem najviše pažnje su Prijedor i Srebrenica, kao i ostatak Podrinja. Uglavnom sam se fokusirala na posledice rata, više nego na samom zločinu i na ratu. Mislim da su zločini poprilično dobro istraženi, samo što neki ne žele da prihvate tu informaciju. Za toliko godina rada ICTY saznali smo većinu stvari koji nismo mogli da saznamo. Treba da se pomerimo od ratnih zločina, da počnemo pričati o tim ljudima koji su žrtve ratnog zločina na nekom drugom nivou, indirektno. Ljudi koji danas žive su zaboravljeni, ostavljeni sa svojim problemima. Greška novinara je što odlazimo na komemoracije, gledamo kolektivne dženaze, ali zaboravljamo da kad mi odemo iz svih tih mesta tamo ostaju neki ljudi. Ti ljudi imaju svoje probleme, koji ne mogu doći do izražaja, zato što se svi kad čuju Srebrenica sete 11. jula. A iza 11. jula ostaju ljudi. Meni je to zanimljivo. Tu se negde stvorila crna rupa u izveštavanju.

MONITOR: Kakav je osjećaj susretati se sa tim žrtvama?
JANUSZ: Ja se ne susrećem sa žrtvama nego sa ljudima. Ako neko želi da mi ispriča svoju ratnu priču, ja ću ga saslušati, ako ne želi u redu. Što se posla tiče, ne moram da direktno znam šta se njemu desilo. Kasnije sa dosta ljudi ostajem u prijateljskim odnosima i tek tada saznajem neke detalje. Na primjer, u Srebrenici gotovo svi imaju sličnu priču i možete pretpostaviti šta se kome dogodilo. Ali apsolutno sam protiv toga da te ljude gledam kao žrtve. Mislim da je to pogrešan pristup.

MONITOR: Svojim izvještajima više puta ste uznemirili javnost u Prijedoru?
JANUSZ: Politička situacija tamo je prilično komplikovana, a pri tom ja ne bežim od toga da pišem o greškama svih strana. Naravno, kad čujemo Prijedor odmah pomislimo na Omarsku, Keraterm i Trnopolje. To nas vodi da gledamo isključivo srpsku stranu, koja je naravno nezaobilazna. Ali mene zanima kako Republika Srpska postoji u takvom obliku uz pristanak i bošnjačke strane. Imamo problem sa načelnikom Prijedora da je on tokom rata indirektno učestvovao u zločinima. Međutim, ljudi koji su izašli iz logora i koji su na čelu nekih prijedorskih stranaka prave koaliciju sa njim. I oni mu to ne prigovaraju.

MONITOR: Zašto?
JANUSZ: To je ta jadna i bijedna politika. Oni imaju od toga koristi. Oni se prodaju za sitne ugovore sa opštinom, posao za rođake. O sebi bi vjerovatno rekli da su pragmatični, možda čak i misle da bi mogli napraviti nešto pozitivno u koaliciji sa načelnikom Pavićem, ali taj stvaran pomak ih ne zanima. Oni su fokusirani na neki svoj lični interes, a pri tom imaju udoban status žrtve i nacionalne manjine. Kad treba uvijek mogu podići buku u medijima da su diskriminisani i da tako postignu svoje lične ciljeve.

MONITOR: Jeste li imali neki zvanični sukob sa načelnikom Prijedora Markom Pavićem?
JANUSZ: Zvaničnih sukoba nismo imali. Ali kad god želim da razgovaram s Markom Pavićem, on je uvijek nedostupan.

MONITOR: Šta je onda problem sa liderom prijedorske Stranke za BiH Muharemom Murselovićem?
JANUSZ: Muharem Murselović me optužio više puta za iskrivljenu interpretaciju njegovog delovanja u Prijedoru. Nakon prošlih izbora, on je javno govorio na televiziji u Prijedoru da je svako izdajnik ko uđe u koaliciju sa Markom Pavićem. Nekoliko meseci nakon toga sam je sklopio tu koaliciju. Početkom ove godine, u februaru, razgovorala sam s njim, kada je izgovorio nešto što mu možda na papiru izgleda malo gore nego što zvuči u njegovoj glavi. Nakon toga, izbio je sukob između nas. Nije me direktno optužio, nego me optužio preko mojih prijatelja da lažem. Naravno, imam snimak šta je on rekao na tom našem sastanku, tako da je to besmisleno da me sad za bilo šta optužuje. Kasnije sam se vratila u Prijedor i nastavila s pričom o tome kakav je odnos bošnjačkih stranaka prema vlastima u Prijedoru. U tom članku govorila sam uglavnom o SDA, o tome da su fokusirani na Podrinje, a da su Prijedor potpuno zanemarili. To se odnosilo na njihov govor na Glavnom odboru stranke, na državnom nivou. Murselovića sam spomenula zato što je on neko vrijeme vodio koaliciju SDA-SBiH. U tekstu sam citirala anonimni izvor. Dakle, to nisu bile moje reči. Nakon toga, dogodila se osveta Muharema Murselovića, koji je iznajmljivao kancelariju mojim prijateljima iz Udruženja logoraša „Prijedor '92”, i on dolazi kod njih i kaže – ako žele da mu nešto kažu, da to onda ne rade preko mene, nego da mu to kažu u lice. Tog momenta najavio je da će kirija umesto 350 KM biti 1000 KM, pa su logoraši ni krivi ni dužni morali naći novi lokal.

MONITOR: Je li se Murselović Vama obratio?
JANUSZ: Ne. Ove godine u okviru komemoracije u Omarskoj sreli smo se u pozorištu. Pozdravila sam Murselovića, koji je sedeo ispred mene, a on je samo okrenuo glavu. Nakon toga, opet sam mu prišla u pozorištu, kad se to sve završilo i on me opet ignorisao. Drugi dan smo se videli u Omarskoj, ali to nije bilo ni vreme ni mesto da ulazim u sporove. Tad ga jednostavno nisam htela uznemiravati. I tu je priča između nas završena.

MONITOR: Jeste li imali još sukoba sa bošnjačkim političarima?
JANUSZ: Imam stalno sukobe sa svim stranama. Radim u malim lokalnim sredinama i čak i ako mi se neko ne obrati direktno ja znam ko je nezadovoljan i ko šta govori. Imala sam više sukoba u Srebrenici. Već dva puta mi se dogodilo da kad dođem na sednicu Skupštine Opštine Srebrenica, ustane predstavnik neke strane i prigovara mi. To je jednom bio odbornik iz SNSD-a, jednom Momčilo Cvjetinović iz SDS-a, koji je rekao: „Ova novinarka laže”. Nakon toga obratila sam se predsedniku Opštine i rekla mu da bi on trebalo da reaguje. On je odgovoran za tu instituciju, a on mi je bezobrazno rekao da ništa nije čuo. Sećam se kad su Vladan Glišić i Srpske Dveri došli u Srebrenicu, dan pre komemoracije, kada je šef SDS-a opet osetio potrebu da kaže Vladanu Glišiću da se tu nalaze novinari koji mrze srpski narod. Svi su se okrenuli prema meni, ali očigledno Glišić nije hteo da ulazi u naše lokalne rasprave. A upravo ovih dana sam u Srebrenici imala okršaj sa Hakijom Meholjićem, koji me u zgradi Opštine, u prisustvu više svedoka, bukvalno izvređao zato što mu se nije svidelo moje pitanje. Ne bih citirala njegov odgovor, jer je bio ispod svakog nivoa. Mislim da je to bio prvi put da sam se obratila ljudima iz njegove stranke, iz SDP-a, da ga malo smire, jer ne želim da se sukobljavam. Ne moramo da se volimo, ali barem nemojte da mi onemogućavate da radim moj posao.

MONITOR: Kako se osjećate u tim situacijama?
JANUSZ: Ne pridajem tome preveliki značaj. Kad pratite lokalnu politiku to su prilično nebitni ljudi, ako se to gleda iz perspektivne velike politike. Što je neko nebitniji, to mu je ego veći. On misli da je neko i nešto, zato ima potrebu da se tako izražava. Sigurna sam da reakcija ne bi bilo da tako nešto pišem o nekome na državnom nivou. To njima nije vredno pažnje. Tako ni ovi za mene nisu vredni pažnje, dok me to ne bi ugrožavalo u vidu pretnji. Za sada, to je više neko prepucavanje. A i svi ljudi kojima baš i nisam omiljena, za razliku od Muharema Murselovića, i dalje mi kažu: Dobar dan.

Svi govore o zločinima drugih

MONITOR: Koliko smo spremni da relativizujemo zločine?
JANUSZ: Problem je u tome što svi govore o zločinu koji je počinila druga strana. Za mene jedini zdravi i ispravni pristup je da svako govori o onome što je on napravio ili što je napravljeno u njegovo ime. Samo u tom slučaju možemo da postignemo neki zdrav odnos između svih strana. Nažalost, više se pričalo o tim zločinima krajem devedesetih, a sad se prave koraci unazad. Željko Kopanja nije bio to što je sad. U Danima se pisalo o zločinima koje je počinila Armija RBiH i nije to nikome bilo sporno. Sad kao da su se zamenile strane.

Edvin Kanka Ćudić
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo