INTERVJU
MR PAULINA JANUSZ, NOVINARKA: Imam sukobe sa svim stranama

MONITOR: Kako ste stigli na ove prostore?
JANUSZ: Sticajem niza okolnosti. Fakultet sam završila u Rimu i tamo izabrala kao strani jezik srpski. Doduše, to je bila srpska književnost i jezik i više se radilo o nekoj varijanti BHS jezika.
Književnost je predavao Predrag Matvejević, a udžbenici su bili još iz vremena bivše Jugoslavije. Tako je sve počelo. Budući da sam studirala političke nauke, kasnije sam izabrala i temu magistarske disertacije vezanu za ove prostore. Pisala sam o uticaju koji je na razvoj srpskog nacionalizma imala Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU). Nakon toga, preselila sam se prvo u Zagreb, pa u Beograd i na kraju Sarajevo.
MONITOR: Kakav je osjećaj bio kada ste prvi put stigli na Balkan?
JANUSZ: Prvo sam došla u Beograd i to je za mene bio priličan šok. Kao da sam se vratila u vremenu. Kao da sam se vratila u Poljsku početkom devedesetih. Vremenom sam se navikla i neke stvari više ne primećujem, a tih detalja ima puno. Na primjer, kada je moja majka prvi put došla u Beograd, prvo što me pitala bilo je: „Zašto su policajci ovde naoružani?” Nama je to bilo nešto normalno – ko nije naoružan, čime će da se brani, za nju nešto potpuno neprihvatljivo.
MONITOR: Koliko je danas SANU moćna institucija u Srbiji?
JANUSZ: Ima određeni uticaj u smislu tekovina koje su i dan-danas prisutne u srpskoj politici. Međutim, nekim se stvarima vezanim za tu „zloglasnu” SANU pridaje preveliki značaj. Mnogo volimo da pričamo o Memorandumu SANU, ali iskreno ne smatram da taj Memorandum ima danas bilo kakav uticaj. Ponekad iskrsne tema Memoranduma II, ali ja to nisam videla na papiru. Volimo da pričamo o tome, ali neka mi neko dokaže, pa da verujemo da je to tako. Mislim da su to na neki način posledice velike popularnosti svakakvih teorija zavere na ovim prostorima.
MONITOR: Šta je Memorandum II?
JANUSZ: Meni se čini da je to samo naknadno napisana analiza Dodikove politike i mi to pokušavamo da nekako povežemo. Srbijanska politika se danas više zasniva na pragmatičnim stvarima. Ne verujem da realizuje neke tajne zaključke. Opet, to je posledica sveprisutne vere u zavere. Možda se ljudima lakše živi sa njom, a možda i vlasti je ona jako korisna, jer izaziva apatiju. Dakle, ako postoji neki plan ja tu ne mogu ništa, jer je to veliki poduhvat velikih igrača, a ja sam mali građanin i ne treba da se u to mešam.
MONITOR: Gdje ste najviše radili u Bosni i Hercegovini?
JANUSZ: U Bosni i Hercegovini najviše radim u manjem entitetu, a dva mesta kojima posvećujem najviše pažnje su Prijedor i Srebrenica, kao i ostatak Podrinja. Uglavnom sam se fokusirala na posledice rata, više nego na samom zločinu i na ratu. Mislim da su zločini poprilično dobro istraženi, samo što neki ne žele da prihvate tu informaciju. Za toliko godina rada ICTY saznali smo većinu stvari koji nismo mogli da saznamo. Treba da se pomerimo od ratnih zločina, da počnemo pričati o tim ljudima koji su žrtve ratnog zločina na nekom drugom nivou, indirektno. Ljudi koji danas žive su zaboravljeni, ostavljeni sa svojim problemima. Greška novinara je što odlazimo na komemoracije, gledamo kolektivne dženaze, ali zaboravljamo da kad mi odemo iz svih tih mesta tamo ostaju neki ljudi. Ti ljudi imaju svoje probleme, koji ne mogu doći do izražaja, zato što se svi kad čuju Srebrenica sete 11. jula. A iza 11. jula ostaju ljudi. Meni je to zanimljivo. Tu se negde stvorila crna rupa u izveštavanju.
MONITOR: Kakav je osjećaj susretati se sa tim žrtvama?
JANUSZ: Ja se ne susrećem sa žrtvama nego sa ljudima. Ako neko želi da mi ispriča svoju ratnu priču, ja ću ga saslušati, ako ne želi u redu. Što se posla tiče, ne moram da direktno znam šta se njemu desilo. Kasnije sa dosta ljudi ostajem u prijateljskim odnosima i tek tada saznajem neke detalje. Na primjer, u Srebrenici gotovo svi imaju sličnu priču i možete pretpostaviti šta se kome dogodilo. Ali apsolutno sam protiv toga da te ljude gledam kao žrtve. Mislim da je to pogrešan pristup.
MONITOR: Svojim izvještajima više puta ste uznemirili javnost u Prijedoru?
JANUSZ: Politička situacija tamo je prilično komplikovana, a pri tom ja ne bežim od toga da pišem o greškama svih strana. Naravno, kad čujemo Prijedor odmah pomislimo na Omarsku, Keraterm i Trnopolje. To nas vodi da gledamo isključivo srpsku stranu, koja je naravno nezaobilazna. Ali mene zanima kako Republika Srpska postoji u takvom obliku uz pristanak i bošnjačke strane. Imamo problem sa načelnikom Prijedora da je on tokom rata indirektno učestvovao u zločinima. Međutim, ljudi koji su izašli iz logora i koji su na čelu nekih prijedorskih stranaka prave koaliciju sa njim. I oni mu to ne prigovaraju.
MONITOR: Zašto?
JANUSZ: To je ta jadna i bijedna politika. Oni imaju od toga koristi. Oni se prodaju za sitne ugovore sa opštinom, posao za rođake. O sebi bi vjerovatno rekli da su pragmatični, možda čak i misle da bi mogli napraviti nešto pozitivno u koaliciji sa načelnikom Pavićem, ali taj stvaran pomak ih ne zanima. Oni su fokusirani na neki svoj lični interes, a pri tom imaju udoban status žrtve i nacionalne manjine. Kad treba uvijek mogu podići buku u medijima da su diskriminisani i da tako postignu svoje lične ciljeve.
MONITOR: Jeste li imali neki zvanični sukob sa načelnikom Prijedora Markom Pavićem?
JANUSZ: Zvaničnih sukoba nismo imali. Ali kad god želim da razgovaram s Markom Pavićem, on je uvijek nedostupan.
MONITOR: Šta je onda problem sa liderom prijedorske Stranke za BiH Muharemom Murselovićem?
JANUSZ: Muharem Murselović me optužio više puta za iskrivljenu interpretaciju njegovog delovanja u Prijedoru. Nakon prošlih izbora, on je javno govorio na televiziji u Prijedoru da je svako izdajnik ko uđe u koaliciju sa Markom Pavićem. Nekoliko meseci nakon toga sam je sklopio tu koaliciju. Početkom ove godine, u februaru, razgovorala sam s njim, kada je izgovorio nešto što mu možda na papiru izgleda malo gore nego što zvuči u njegovoj glavi. Nakon toga, izbio je sukob između nas. Nije me direktno optužio, nego me optužio preko mojih prijatelja da lažem. Naravno, imam snimak šta je on rekao na tom našem sastanku, tako da je to besmisleno da me sad za bilo šta optužuje. Kasnije sam se vratila u Prijedor i nastavila s pričom o tome kakav je odnos bošnjačkih stranaka prema vlastima u Prijedoru. U tom članku govorila sam uglavnom o SDA, o tome da su fokusirani na Podrinje, a da su Prijedor potpuno zanemarili. To se odnosilo na njihov govor na Glavnom odboru stranke, na državnom nivou. Murselovića sam spomenula zato što je on neko vrijeme vodio koaliciju SDA-SBiH. U tekstu sam citirala anonimni izvor. Dakle, to nisu bile moje reči. Nakon toga, dogodila se osveta Muharema Murselovića, koji je iznajmljivao kancelariju mojim prijateljima iz Udruženja logoraša „Prijedor '92”, i on dolazi kod njih i kaže – ako žele da mu nešto kažu, da to onda ne rade preko mene, nego da mu to kažu u lice. Tog momenta najavio je da će kirija umesto 350 KM biti 1000 KM, pa su logoraši ni krivi ni dužni morali naći novi lokal.
MONITOR: Je li se Murselović Vama obratio?
JANUSZ: Ne. Ove godine u okviru komemoracije u Omarskoj sreli smo se u pozorištu. Pozdravila sam Murselovića, koji je sedeo ispred mene, a on je samo okrenuo glavu. Nakon toga, opet sam mu prišla u pozorištu, kad se to sve završilo i on me opet ignorisao. Drugi dan smo se videli u Omarskoj, ali to nije bilo ni vreme ni mesto da ulazim u sporove. Tad ga jednostavno nisam htela uznemiravati. I tu je priča između nas završena.
MONITOR: Jeste li imali još sukoba sa bošnjačkim političarima?
JANUSZ: Imam stalno sukobe sa svim stranama. Radim u malim lokalnim sredinama i čak i ako mi se neko ne obrati direktno ja znam ko je nezadovoljan i ko šta govori. Imala sam više sukoba u Srebrenici. Već dva puta mi se dogodilo da kad dođem na sednicu Skupštine Opštine Srebrenica, ustane predstavnik neke strane i prigovara mi. To je jednom bio odbornik iz SNSD-a, jednom Momčilo Cvjetinović iz SDS-a, koji je rekao: „Ova novinarka laže”. Nakon toga obratila sam se predsedniku Opštine i rekla mu da bi on trebalo da reaguje. On je odgovoran za tu instituciju, a on mi je bezobrazno rekao da ništa nije čuo. Sećam se kad su Vladan Glišić i Srpske Dveri došli u Srebrenicu, dan pre komemoracije, kada je šef SDS-a opet osetio potrebu da kaže Vladanu Glišiću da se tu nalaze novinari koji mrze srpski narod. Svi su se okrenuli prema meni, ali očigledno Glišić nije hteo da ulazi u naše lokalne rasprave. A upravo ovih dana sam u Srebrenici imala okršaj sa Hakijom Meholjićem, koji me u zgradi Opštine, u prisustvu više svedoka, bukvalno izvređao zato što mu se nije svidelo moje pitanje. Ne bih citirala njegov odgovor, jer je bio ispod svakog nivoa. Mislim da je to bio prvi put da sam se obratila ljudima iz njegove stranke, iz SDP-a, da ga malo smire, jer ne želim da se sukobljavam. Ne moramo da se volimo, ali barem nemojte da mi onemogućavate da radim moj posao.
MONITOR: Kako se osjećate u tim situacijama?
JANUSZ: Ne pridajem tome preveliki značaj. Kad pratite lokalnu politiku to su prilično nebitni ljudi, ako se to gleda iz perspektivne velike politike. Što je neko nebitniji, to mu je ego veći. On misli da je neko i nešto, zato ima potrebu da se tako izražava. Sigurna sam da reakcija ne bi bilo da tako nešto pišem o nekome na državnom nivou. To njima nije vredno pažnje. Tako ni ovi za mene nisu vredni pažnje, dok me to ne bi ugrožavalo u vidu pretnji. Za sada, to je više neko prepucavanje. A i svi ljudi kojima baš i nisam omiljena, za razliku od Muharema Murselovića, i dalje mi kažu: Dobar dan.
Svi govore o zločinima drugih
MONITOR: Koliko smo spremni da relativizujemo zločine?
JANUSZ: Problem je u tome što svi govore o zločinu koji je počinila druga strana. Za mene jedini zdravi i ispravni pristup je da svako govori o onome što je on napravio ili što je napravljeno u njegovo ime. Samo u tom slučaju možemo da postignemo neki zdrav odnos između svih strana. Nažalost, više se pričalo o tim zločinima krajem devedesetih, a sad se prave koraci unazad. Željko Kopanja nije bio to što je sad. U Danima se pisalo o zločinima koje je počinila Armija RBiH i nije to nikome bilo sporno. Sad kao da su se zamenile strane.
Edvin Kanka Ćudić
Fotografije: Jusuf Hafizović
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način