Povežite se sa nama

INTERVJU

MR PAULINA JANUSZ, NOVINARKA: Imam sukobe sa svim stranama

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ste stigli na ove prostore?
JANUSZ: Sticajem niza okolnosti. Fakultet sam završila u Rimu i tamo izabrala kao strani jezik srpski. Doduše, to je bila srpska književnost i jezik i više se radilo o nekoj varijanti BHS jezika.

Književnost je predavao Predrag Matvejević, a udžbenici su bili još iz vremena bivše Jugoslavije. Tako je sve počelo. Budući da sam studirala političke nauke, kasnije sam izabrala i temu magistarske disertacije vezanu za ove prostore. Pisala sam o uticaju koji je na razvoj srpskog nacionalizma imala Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU). Nakon toga, preselila sam se prvo u Zagreb, pa u Beograd i na kraju Sarajevo.

 

MONITOR: Kakav je osjećaj bio kada ste prvi put stigli na Balkan?
JANUSZ: Prvo sam došla u Beograd i to je za mene bio priličan šok. Kao da sam se vratila u vremenu. Kao da sam se vratila u Poljsku početkom devedesetih. Vremenom sam se navikla i neke stvari više ne primećujem, a tih detalja ima puno. Na primjer, kada je moja majka prvi put došla u Beograd, prvo što me pitala bilo je: „Zašto su policajci ovde naoružani?” Nama je to bilo nešto normalno – ko nije naoružan, čime će da se brani, za nju nešto potpuno neprihvatljivo.

MONITOR: Koliko je danas SANU moćna institucija u Srbiji?
JANUSZ: Ima određeni uticaj u smislu tekovina koje su i dan-danas prisutne u srpskoj politici. Međutim, nekim se stvarima vezanim za tu „zloglasnu” SANU pridaje preveliki značaj. Mnogo volimo da pričamo o Memorandumu SANU, ali iskreno ne smatram da taj Memorandum ima danas bilo kakav uticaj. Ponekad iskrsne tema Memoranduma II, ali ja to nisam videla na papiru. Volimo da pričamo o tome, ali neka mi neko dokaže, pa da verujemo da je to tako. Mislim da su to na neki način posledice velike popularnosti svakakvih teorija zavere na ovim prostorima.

MONITOR: Šta je Memorandum II?
JANUSZ: Meni se čini da je to samo naknadno napisana analiza Dodikove politike i mi to pokušavamo da nekako povežemo. Srbijanska politika se danas više zasniva na pragmatičnim stvarima. Ne verujem da realizuje neke tajne zaključke. Opet, to je posledica sveprisutne vere u zavere. Možda se ljudima lakše živi sa njom, a možda i vlasti je ona jako korisna, jer izaziva apatiju. Dakle, ako postoji neki plan ja tu ne mogu ništa, jer je to veliki poduhvat velikih igrača, a ja sam mali građanin i ne treba da se u to mešam.

MONITOR: Gdje ste najviše radili u Bosni i Hercegovini?
JANUSZ: U Bosni i Hercegovini najviše radim u manjem entitetu, a dva mesta kojima posvećujem najviše pažnje su Prijedor i Srebrenica, kao i ostatak Podrinja. Uglavnom sam se fokusirala na posledice rata, više nego na samom zločinu i na ratu. Mislim da su zločini poprilično dobro istraženi, samo što neki ne žele da prihvate tu informaciju. Za toliko godina rada ICTY saznali smo većinu stvari koji nismo mogli da saznamo. Treba da se pomerimo od ratnih zločina, da počnemo pričati o tim ljudima koji su žrtve ratnog zločina na nekom drugom nivou, indirektno. Ljudi koji danas žive su zaboravljeni, ostavljeni sa svojim problemima. Greška novinara je što odlazimo na komemoracije, gledamo kolektivne dženaze, ali zaboravljamo da kad mi odemo iz svih tih mesta tamo ostaju neki ljudi. Ti ljudi imaju svoje probleme, koji ne mogu doći do izražaja, zato što se svi kad čuju Srebrenica sete 11. jula. A iza 11. jula ostaju ljudi. Meni je to zanimljivo. Tu se negde stvorila crna rupa u izveštavanju.

MONITOR: Kakav je osjećaj susretati se sa tim žrtvama?
JANUSZ: Ja se ne susrećem sa žrtvama nego sa ljudima. Ako neko želi da mi ispriča svoju ratnu priču, ja ću ga saslušati, ako ne želi u redu. Što se posla tiče, ne moram da direktno znam šta se njemu desilo. Kasnije sa dosta ljudi ostajem u prijateljskim odnosima i tek tada saznajem neke detalje. Na primjer, u Srebrenici gotovo svi imaju sličnu priču i možete pretpostaviti šta se kome dogodilo. Ali apsolutno sam protiv toga da te ljude gledam kao žrtve. Mislim da je to pogrešan pristup.

MONITOR: Svojim izvještajima više puta ste uznemirili javnost u Prijedoru?
JANUSZ: Politička situacija tamo je prilično komplikovana, a pri tom ja ne bežim od toga da pišem o greškama svih strana. Naravno, kad čujemo Prijedor odmah pomislimo na Omarsku, Keraterm i Trnopolje. To nas vodi da gledamo isključivo srpsku stranu, koja je naravno nezaobilazna. Ali mene zanima kako Republika Srpska postoji u takvom obliku uz pristanak i bošnjačke strane. Imamo problem sa načelnikom Prijedora da je on tokom rata indirektno učestvovao u zločinima. Međutim, ljudi koji su izašli iz logora i koji su na čelu nekih prijedorskih stranaka prave koaliciju sa njim. I oni mu to ne prigovaraju.

MONITOR: Zašto?
JANUSZ: To je ta jadna i bijedna politika. Oni imaju od toga koristi. Oni se prodaju za sitne ugovore sa opštinom, posao za rođake. O sebi bi vjerovatno rekli da su pragmatični, možda čak i misle da bi mogli napraviti nešto pozitivno u koaliciji sa načelnikom Pavićem, ali taj stvaran pomak ih ne zanima. Oni su fokusirani na neki svoj lični interes, a pri tom imaju udoban status žrtve i nacionalne manjine. Kad treba uvijek mogu podići buku u medijima da su diskriminisani i da tako postignu svoje lične ciljeve.

MONITOR: Jeste li imali neki zvanični sukob sa načelnikom Prijedora Markom Pavićem?
JANUSZ: Zvaničnih sukoba nismo imali. Ali kad god želim da razgovaram s Markom Pavićem, on je uvijek nedostupan.

MONITOR: Šta je onda problem sa liderom prijedorske Stranke za BiH Muharemom Murselovićem?
JANUSZ: Muharem Murselović me optužio više puta za iskrivljenu interpretaciju njegovog delovanja u Prijedoru. Nakon prošlih izbora, on je javno govorio na televiziji u Prijedoru da je svako izdajnik ko uđe u koaliciju sa Markom Pavićem. Nekoliko meseci nakon toga sam je sklopio tu koaliciju. Početkom ove godine, u februaru, razgovorala sam s njim, kada je izgovorio nešto što mu možda na papiru izgleda malo gore nego što zvuči u njegovoj glavi. Nakon toga, izbio je sukob između nas. Nije me direktno optužio, nego me optužio preko mojih prijatelja da lažem. Naravno, imam snimak šta je on rekao na tom našem sastanku, tako da je to besmisleno da me sad za bilo šta optužuje. Kasnije sam se vratila u Prijedor i nastavila s pričom o tome kakav je odnos bošnjačkih stranaka prema vlastima u Prijedoru. U tom članku govorila sam uglavnom o SDA, o tome da su fokusirani na Podrinje, a da su Prijedor potpuno zanemarili. To se odnosilo na njihov govor na Glavnom odboru stranke, na državnom nivou. Murselovića sam spomenula zato što je on neko vrijeme vodio koaliciju SDA-SBiH. U tekstu sam citirala anonimni izvor. Dakle, to nisu bile moje reči. Nakon toga, dogodila se osveta Muharema Murselovića, koji je iznajmljivao kancelariju mojim prijateljima iz Udruženja logoraša „Prijedor '92”, i on dolazi kod njih i kaže – ako žele da mu nešto kažu, da to onda ne rade preko mene, nego da mu to kažu u lice. Tog momenta najavio je da će kirija umesto 350 KM biti 1000 KM, pa su logoraši ni krivi ni dužni morali naći novi lokal.

MONITOR: Je li se Murselović Vama obratio?
JANUSZ: Ne. Ove godine u okviru komemoracije u Omarskoj sreli smo se u pozorištu. Pozdravila sam Murselovića, koji je sedeo ispred mene, a on je samo okrenuo glavu. Nakon toga, opet sam mu prišla u pozorištu, kad se to sve završilo i on me opet ignorisao. Drugi dan smo se videli u Omarskoj, ali to nije bilo ni vreme ni mesto da ulazim u sporove. Tad ga jednostavno nisam htela uznemiravati. I tu je priča između nas završena.

MONITOR: Jeste li imali još sukoba sa bošnjačkim političarima?
JANUSZ: Imam stalno sukobe sa svim stranama. Radim u malim lokalnim sredinama i čak i ako mi se neko ne obrati direktno ja znam ko je nezadovoljan i ko šta govori. Imala sam više sukoba u Srebrenici. Već dva puta mi se dogodilo da kad dođem na sednicu Skupštine Opštine Srebrenica, ustane predstavnik neke strane i prigovara mi. To je jednom bio odbornik iz SNSD-a, jednom Momčilo Cvjetinović iz SDS-a, koji je rekao: „Ova novinarka laže”. Nakon toga obratila sam se predsedniku Opštine i rekla mu da bi on trebalo da reaguje. On je odgovoran za tu instituciju, a on mi je bezobrazno rekao da ništa nije čuo. Sećam se kad su Vladan Glišić i Srpske Dveri došli u Srebrenicu, dan pre komemoracije, kada je šef SDS-a opet osetio potrebu da kaže Vladanu Glišiću da se tu nalaze novinari koji mrze srpski narod. Svi su se okrenuli prema meni, ali očigledno Glišić nije hteo da ulazi u naše lokalne rasprave. A upravo ovih dana sam u Srebrenici imala okršaj sa Hakijom Meholjićem, koji me u zgradi Opštine, u prisustvu više svedoka, bukvalno izvređao zato što mu se nije svidelo moje pitanje. Ne bih citirala njegov odgovor, jer je bio ispod svakog nivoa. Mislim da je to bio prvi put da sam se obratila ljudima iz njegove stranke, iz SDP-a, da ga malo smire, jer ne želim da se sukobljavam. Ne moramo da se volimo, ali barem nemojte da mi onemogućavate da radim moj posao.

MONITOR: Kako se osjećate u tim situacijama?
JANUSZ: Ne pridajem tome preveliki značaj. Kad pratite lokalnu politiku to su prilično nebitni ljudi, ako se to gleda iz perspektivne velike politike. Što je neko nebitniji, to mu je ego veći. On misli da je neko i nešto, zato ima potrebu da se tako izražava. Sigurna sam da reakcija ne bi bilo da tako nešto pišem o nekome na državnom nivou. To njima nije vredno pažnje. Tako ni ovi za mene nisu vredni pažnje, dok me to ne bi ugrožavalo u vidu pretnji. Za sada, to je više neko prepucavanje. A i svi ljudi kojima baš i nisam omiljena, za razliku od Muharema Murselovića, i dalje mi kažu: Dobar dan.

Svi govore o zločinima drugih

MONITOR: Koliko smo spremni da relativizujemo zločine?
JANUSZ: Problem je u tome što svi govore o zločinu koji je počinila druga strana. Za mene jedini zdravi i ispravni pristup je da svako govori o onome što je on napravio ili što je napravljeno u njegovo ime. Samo u tom slučaju možemo da postignemo neki zdrav odnos između svih strana. Nažalost, više se pričalo o tim zločinima krajem devedesetih, a sad se prave koraci unazad. Željko Kopanja nije bio to što je sad. U Danima se pisalo o zločinima koje je počinila Armija RBiH i nije to nikome bilo sporno. Sad kao da su se zamenile strane.

Edvin Kanka Ćudić
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo