Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i tama

Objavljeno prije

na

hajla

Punih četrnaest godina crnogorske vlasti nijesu ništa učinile da bi rasvijetlile nestanak Rožajaca Halita Nurkovića i Derviša Murića. Njima se trag izgubio na Kosovu 24. jula 1999, neposredno po završetku rata. Od tada traganjem se bave samo porodice stradalih.

„Nikada nećemo odustati od potrage za istinom šta se desilo sa našim ocem. Želimo makar da nađemo njegove kosti, da ga dostojanstveno sahranimo i izučimo fatihu”, kaže jedna od Halitovih ćerki, Indira Hrapović.

Halitovih šest kćerki – Indira, Adela, Azra, Samira, Elsana i Sanela, kao biseri rasute po svijetu, od Podgorice i Sarajeva, do Austrije, Njemačke, Holandije i daleke Australije, okupljaju se u porodičnoj kući svake godine na dan nestanka njihovog oca, i pokušavaju da raznim vrstama memorijala održe pažnju javnosti na ovaj zaboravljeni slučaj.

Muk i tama. „ I naša porodična potraga za ocem imala bi beskrajno više šansi na uspjeh kada bi je svojim riječima i djelima podržala i Vlada naše države. Iako je rješavanje problema nestalih osoba u međunarodnoj Konvenciji o prisilnim nestancima definisano kao obaveza država potpisnica, pa i naše, mi smatramo da je rješavanje ovog problema prije svega interes Crne Gore, kao što je interes svake države da zaštiti i pomogne svojim građanima kojima su prekršena prava na teritoriji druge države”, uzaludno su pisale crnogorskim državnim organima.

Danas ne gaje velike nade da će im se crnogorske vlasti pridružiti ili pružiti podršku u potrazi za nestalim ocem, ali, ipak, traže da se pokrene međudržavna istraga o ovom zločinu.

Halit Nurković je u trenutku nestanka imao šezdeset i dvije godine. Bio je profesionalni vozač u penziji. Da prekrati vrijeme nedugo poslije smrti supruge, ali i da obezbijedi bolji život djeci, počeo je da taksira. Nije strahovao od bilo koga, jer nikome nije učinio ništa loše. Naprotiv, kao i većina građana Rožaja, i on je u svojoj kući čuvao izbjeglice sa Kosova.

Toga dana, oko devet ujutru, Halit je bio na autobuskoj stanici u Rožajama čekajući putnike. Prema riječima onih koji su ga posljednji vidjeli, prišla mu je izvjesna kosovska Albanka Fatima Maraj iz sela Vrelo i zamolila ga da njenu kćerku preveze do Peći.

„U vožnji im se pridružio očev kolega Derviš Murić, koji je takođe morao do Peći, a auto mu je bio u kvaru. Sat, sat i po kasnije, otac je sa svojim autom prošao pored kuće svoje sestre, naše tetke, Nemke Čindrak, koja živi na ulazu u Vitomiricu, iz pravca Rožaja. Kroz prozor automobila pozdravio je i rekao da pristavi kafu, da će se on vratiti čim odbaci putnike. Tetka je pripremila kafu koju tata nikada nije popio”, priča Indira. Tu se Halitu i njegovom kolegi izgubio svaki trag.

„Postoje razne priče. Najbliža istini je ona koja govori da su se naš otac i njegov kolega uputili prema selu Gornji Petric. Trebalo je, navodno da kontaktiraju izvjesnog čovjeka po imenu Šaban Azemi i da se raspitaju za sudbinu sina jednog Srbina. Mi vjerujemo da su oni ubijeni nadomak tog sela. Ne možemo da vjerujemo da niko ništa nije vidio ni čuo”, pričaju za Monitor Halitove kćerke Indira i Adela.

Njihova sestra Elsana, koja živi u Holandiji, i koja je čitav život posvetila potrazi za ocem, pokušavala je, radeći u Haškom tribunalu, da stupi u kontakt sa albanskim osuđenicima i da preko njih dođe do nekih činjenica.

Osim lažnih tragova i pokušaja da im se izvuče novac za „informacije”, ništa nije urodilo plodom.

„Prema informacijama koje smo dobijali od Albanaca, saznale smo da su otac i njegov kolega zaustavljeni na raskrsnici, nedaleko od Šabanove kuće, tako što im je prepriječen put zaprežnim vozilom, a više osoba iz sela ih je opkolilo. Tako su ostali dok nijesu stigli vojnici OVK koji su ih odveli u OVK stanicu u Klini. Prema tim informacijama, dežurni u stanici bio je izvjesni Viktor Zefi. Porodica Murić i mi smo sljedećeg dana prijavili nestanak MUP-u u Rožajama, kao i KFOR-u u Peći. Nestanak smo ubrzo prijavili i Međunarodnom Crvenom krstu u Peći, UNMIK policiji, a zatim i svakoj drugoj instituciji i organizaciji za koju bismo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. Uzalud”, kažu sestre Nurković.

Prepušteni sebi članovi ovih porodica su išli svuda, za glasinama. U njihove kuće dolazili su nedobronamjerni ljudi i uzimali im novac da bi im navodno dali izvjesne „sigurne” informacije.

„Iz provjerenijih izvora saznali smo da su za ono što se dogodilo našem ocu i Dervišu odgovorne tri osobe, pripadnici OVK, od kojih je jedan bio komandant koji je došao iz inostranstva da bi se borio na Kosovu. Mnogi od naših izvora ukazuju da Aljuš Aguši zna šta se desilo našem ocu i njegovom kolegi, ali do njega nikada nijesmo uspjeli da dođemo. Takođe smo saznali da je Šaban Azemi znao šta se desilo, ali je i on odveden iz svoje kuće u Petriću, mjesec kasnije, ubijen i njegovo tijelo još nije pronađeno”, kaže Indira.

Tragajući za ocem, sestre Nurković su upadale u opasne situacije kada su, idući za dojavama, provjeravale pronađene leševe po šumama.

„Početkom septembra 2005, došli smo do knjige Be not afraid for you have sons in America koju je napisala Staci Sullivan. Na stranama 295 i 296 ona piše o osvetničkim ubistvima koja su se desila nakon okončanja rata. Kao primjer takvog ubistva ona navodi slučaj našeg oca i njegovog kolege. Između ostalog piše da je Dževdet Krasnići bio komandant OVK za Peć, da on zna ko je izvršio ubistvo, ali da ne može da ih kazni jer su se istakli u borbi za oslobađanje Kosova. Stupile smo u kontakt i sa autorkom knjige i sa likovima o kojima je pisala. Dževdet je poslije mnogo razvlačenja rekao da je očevo tijelo navodno izmješteno i zapaljeno, ali da su ostali neki djelovi i da su premješteni na neku novu lokaciju. Te informacije o novoj lokaciji je trebalo, navodno, da zna neki borac OVK koji se krio u Albaniji. Godinu kasnije tražili su nam tatinu fotografiju, i na tome se završilo”, pričaju sestre Nurković.

Jednom godišnje one se i dalje okupljaju u Rožajama. To su učinile i prošle sedmice, kada su, uz pomoć planinara iz Rožaja organizovali javni susret sa planinarima iz Peći, i zajednički pohod na Hajlu. „Ovaj susret je nova nada, da će stići makar anonimna dojava od ljudi koji znaju istinu. Da će nam pomoći da dođemo do kostiju našeg oca”, kaže Adela, najmlađa od sestara Nurković.

Adela je tada imala samo sedamnaest godina. Prst sudbine i traumu pretače u likovnu umjetnost.

„Uprkos tragediji koja nas je zadesila, sve smo uspjele u životu i izašle iz svega hrabre. Mi imamo snage da se borimo za istinu, ali je krajnje vrijeme da nam vlade Crne Gore i Kosova pomognu. Zar to nije i njihova obaveza”, pitaju sestre Nurković.

Halit je stradao pomažući drugima. Njegove ćerke tugu ne gase mržnjom, nego povezivanjem ljudi. Zato zajednički pohod na Hajlu nije tek događaj koji traje jedan dan. Taj dirljivi, veličanstveni odgovor zlu, je norma ljudskosti. Koji bi morao obavezati vlast, ali i sve nas da ne dozvolimo da ovaj zločin ostane nerasvijetljen.

Halitove ćerke su i ovih dana išle na Kosovo i na mjestu gdje vjeruju da su njihov otac i njegov prijatelj ubijeni, u pratnji tamošnje policije, položile cvijeće.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo