Punih četrnaest godina crnogorske vlasti nijesu ništa učinile da bi rasvijetlile nestanak Rožajaca Halita Nurkovića i Derviša Murića. Njima se trag izgubio na Kosovu 24. jula 1999, neposredno po završetku rata. Od tada traganjem se bave samo porodice stradalih.

„Nikada nećemo odustati od potrage za istinom šta se desilo sa našim ocem. Želimo makar da nađemo njegove kosti, da ga dostojanstveno sahranimo i izučimo fatihu”, kaže jedna od Halitovih ćerki, Indira Hrapović.

Halitovih šest kćerki – Indira, Adela, Azra, Samira, Elsana i Sanela, kao biseri rasute po svijetu, od Podgorice i Sarajeva, do Austrije, Njemačke, Holandije i daleke Australije, okupljaju se u porodičnoj kući svake godine na dan nestanka njihovog oca, i pokušavaju da raznim vrstama memorijala održe pažnju javnosti na ovaj zaboravljeni slučaj.

Muk i tama. „ I naša porodična potraga za ocem imala bi beskrajno više šansi na uspjeh kada bi je svojim riječima i djelima podržala i Vlada naše države. Iako je rješavanje problema nestalih osoba u međunarodnoj Konvenciji o prisilnim nestancima definisano kao obaveza država potpisnica, pa i naše, mi smatramo da je rješavanje ovog problema prije svega interes Crne Gore, kao što je interes svake države da zaštiti i pomogne svojim građanima kojima su prekršena prava na teritoriji druge države”, uzaludno su pisale crnogorskim državnim organima.

Danas ne gaje velike nade da će im se crnogorske vlasti pridružiti ili pružiti podršku u potrazi za nestalim ocem, ali, ipak, traže da se pokrene međudržavna istraga o ovom zločinu.

Halit Nurković je u trenutku nestanka imao šezdeset i dvije godine. Bio je profesionalni vozač u penziji. Da prekrati vrijeme nedugo poslije smrti supruge, ali i da obezbijedi bolji život djeci, počeo je da taksira. Nije strahovao od bilo koga, jer nikome nije učinio ništa loše. Naprotiv, kao i većina građana Rožaja, i on je u svojoj kući čuvao izbjeglice sa Kosova.

Toga dana, oko devet ujutru, Halit je bio na autobuskoj stanici u Rožajama čekajući putnike. Prema riječima onih koji su ga posljednji vidjeli, prišla mu je izvjesna kosovska Albanka Fatima Maraj iz sela Vrelo i zamolila ga da njenu kćerku preveze do Peći.

„U vožnji im se pridružio očev kolega Derviš Murić, koji je takođe morao do Peći, a auto mu je bio u kvaru. Sat, sat i po kasnije, otac je sa svojim autom prošao pored kuće svoje sestre, naše tetke, Nemke Čindrak, koja živi na ulazu u Vitomiricu, iz pravca Rožaja. Kroz prozor automobila pozdravio je i rekao da pristavi kafu, da će se on vratiti čim odbaci putnike. Tetka je pripremila kafu koju tata nikada nije popio”, priča Indira. Tu se Halitu i njegovom kolegi izgubio svaki trag.

„Postoje razne priče. Najbliža istini je ona koja govori da su se naš otac i njegov kolega uputili prema selu Gornji Petric. Trebalo je, navodno da kontaktiraju izvjesnog čovjeka po imenu Šaban Azemi i da se raspitaju za sudbinu sina jednog Srbina. Mi vjerujemo da su oni ubijeni nadomak tog sela. Ne možemo da vjerujemo da niko ništa nije vidio ni čuo”, pričaju za Monitor Halitove kćerke Indira i Adela.

Njihova sestra Elsana, koja živi u Holandiji, i koja je čitav život posvetila potrazi za ocem, pokušavala je, radeći u Haškom tribunalu, da stupi u kontakt sa albanskim osuđenicima i da preko njih dođe do nekih činjenica.

Osim lažnih tragova i pokušaja da im se izvuče novac za „informacije”, ništa nije urodilo plodom.

„Prema informacijama koje smo dobijali od Albanaca, saznale smo da su otac i njegov kolega zaustavljeni na raskrsnici, nedaleko od Šabanove kuće, tako što im je prepriječen put zaprežnim vozilom, a više osoba iz sela ih je opkolilo. Tako su ostali dok nijesu stigli vojnici OVK koji su ih odveli u OVK stanicu u Klini. Prema tim informacijama, dežurni u stanici bio je izvjesni Viktor Zefi. Porodica Murić i mi smo sljedećeg dana prijavili nestanak MUP-u u Rožajama, kao i KFOR-u u Peći. Nestanak smo ubrzo prijavili i Međunarodnom Crvenom krstu u Peći, UNMIK policiji, a zatim i svakoj drugoj instituciji i organizaciji za koju bismo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. Uzalud”, kažu sestre Nurković.

Prepušteni sebi članovi ovih porodica su išli svuda, za glasinama. U njihove kuće dolazili su nedobronamjerni ljudi i uzimali im novac da bi im navodno dali izvjesne „sigurne” informacije.

„Iz provjerenijih izvora saznali smo da su za ono što se dogodilo našem ocu i Dervišu odgovorne tri osobe, pripadnici OVK, od kojih je jedan bio komandant koji je došao iz inostranstva da bi se borio na Kosovu. Mnogi od naših izvora ukazuju da Aljuš Aguši zna šta se desilo našem ocu i njegovom kolegi, ali do njega nikada nijesmo uspjeli da dođemo. Takođe smo saznali da je Šaban Azemi znao šta se desilo, ali je i on odveden iz svoje kuće u Petriću, mjesec kasnije, ubijen i njegovo tijelo još nije pronađeno”, kaže Indira.

Tragajući za ocem, sestre Nurković su upadale u opasne situacije kada su, idući za dojavama, provjeravale pronađene leševe po šumama.

„Početkom septembra 2005, došli smo do knjige Be not afraid for you have sons in America koju je napisala Staci Sullivan. Na stranama 295 i 296 ona piše o osvetničkim ubistvima koja su se desila nakon okončanja rata. Kao primjer takvog ubistva ona navodi slučaj našeg oca i njegovog kolege. Između ostalog piše da je Dževdet Krasnići bio komandant OVK za Peć, da on zna ko je izvršio ubistvo, ali da ne može da ih kazni jer su se istakli u borbi za oslobađanje Kosova. Stupile smo u kontakt i sa autorkom knjige i sa likovima o kojima je pisala. Dževdet je poslije mnogo razvlačenja rekao da je očevo tijelo navodno izmješteno i zapaljeno, ali da su ostali neki djelovi i da su premješteni na neku novu lokaciju. Te informacije o novoj lokaciji je trebalo, navodno, da zna neki borac OVK koji se krio u Albaniji. Godinu kasnije tražili su nam tatinu fotografiju, i na tome se završilo”, pričaju sestre Nurković.

Jednom godišnje one se i dalje okupljaju u Rožajama. To su učinile i prošle sedmice, kada su, uz pomoć planinara iz Rožaja organizovali javni susret sa planinarima iz Peći, i zajednički pohod na Hajlu. „Ovaj susret je nova nada, da će stići makar anonimna dojava od ljudi koji znaju istinu. Da će nam pomoći da dođemo do kostiju našeg oca”, kaže Adela, najmlađa od sestara Nurković.

Adela je tada imala samo sedamnaest godina. Prst sudbine i traumu pretače u likovnu umjetnost.

„Uprkos tragediji koja nas je zadesila, sve smo uspjele u životu i izašle iz svega hrabre. Mi imamo snage da se borimo za istinu, ali je krajnje vrijeme da nam vlade Crne Gore i Kosova pomognu. Zar to nije i njihova obaveza”, pitaju sestre Nurković.

Halit je stradao pomažući drugima. Njegove ćerke tugu ne gase mržnjom, nego povezivanjem ljudi. Zato zajednički pohod na Hajlu nije tek događaj koji traje jedan dan. Taj dirljivi, veličanstveni odgovor zlu, je norma ljudskosti. Koji bi morao obavezati vlast, ali i sve nas da ne dozvolimo da ovaj zločin ostane nerasvijetljen.

Halitove ćerke su i ovih dana išle na Kosovo i na mjestu gdje vjeruju da su njihov otac i njegov prijatelj ubijeni, u pratnji tamošnje policije, položile cvijeće.

Tufik SOFTIĆ