Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i tama

Objavljeno prije

na

Punih četrnaest godina crnogorske vlasti nijesu ništa učinile da bi rasvijetlile nestanak Rožajaca Halita Nurkovića i Derviša Murića. Njima se trag izgubio na Kosovu 24. jula 1999, neposredno po završetku rata. Od tada traganjem se bave samo porodice stradalih.

„Nikada nećemo odustati od potrage za istinom šta se desilo sa našim ocem. Želimo makar da nađemo njegove kosti, da ga dostojanstveno sahranimo i izučimo fatihu”, kaže jedna od Halitovih ćerki, Indira Hrapović.

Halitovih šest kćerki – Indira, Adela, Azra, Samira, Elsana i Sanela, kao biseri rasute po svijetu, od Podgorice i Sarajeva, do Austrije, Njemačke, Holandije i daleke Australije, okupljaju se u porodičnoj kući svake godine na dan nestanka njihovog oca, i pokušavaju da raznim vrstama memorijala održe pažnju javnosti na ovaj zaboravljeni slučaj.

Muk i tama. „ I naša porodična potraga za ocem imala bi beskrajno više šansi na uspjeh kada bi je svojim riječima i djelima podržala i Vlada naše države. Iako je rješavanje problema nestalih osoba u međunarodnoj Konvenciji o prisilnim nestancima definisano kao obaveza država potpisnica, pa i naše, mi smatramo da je rješavanje ovog problema prije svega interes Crne Gore, kao što je interes svake države da zaštiti i pomogne svojim građanima kojima su prekršena prava na teritoriji druge države”, uzaludno su pisale crnogorskim državnim organima.

Danas ne gaje velike nade da će im se crnogorske vlasti pridružiti ili pružiti podršku u potrazi za nestalim ocem, ali, ipak, traže da se pokrene međudržavna istraga o ovom zločinu.

Halit Nurković je u trenutku nestanka imao šezdeset i dvije godine. Bio je profesionalni vozač u penziji. Da prekrati vrijeme nedugo poslije smrti supruge, ali i da obezbijedi bolji život djeci, počeo je da taksira. Nije strahovao od bilo koga, jer nikome nije učinio ništa loše. Naprotiv, kao i većina građana Rožaja, i on je u svojoj kući čuvao izbjeglice sa Kosova.

Toga dana, oko devet ujutru, Halit je bio na autobuskoj stanici u Rožajama čekajući putnike. Prema riječima onih koji su ga posljednji vidjeli, prišla mu je izvjesna kosovska Albanka Fatima Maraj iz sela Vrelo i zamolila ga da njenu kćerku preveze do Peći.

„U vožnji im se pridružio očev kolega Derviš Murić, koji je takođe morao do Peći, a auto mu je bio u kvaru. Sat, sat i po kasnije, otac je sa svojim autom prošao pored kuće svoje sestre, naše tetke, Nemke Čindrak, koja živi na ulazu u Vitomiricu, iz pravca Rožaja. Kroz prozor automobila pozdravio je i rekao da pristavi kafu, da će se on vratiti čim odbaci putnike. Tetka je pripremila kafu koju tata nikada nije popio”, priča Indira. Tu se Halitu i njegovom kolegi izgubio svaki trag.

„Postoje razne priče. Najbliža istini je ona koja govori da su se naš otac i njegov kolega uputili prema selu Gornji Petric. Trebalo je, navodno da kontaktiraju izvjesnog čovjeka po imenu Šaban Azemi i da se raspitaju za sudbinu sina jednog Srbina. Mi vjerujemo da su oni ubijeni nadomak tog sela. Ne možemo da vjerujemo da niko ništa nije vidio ni čuo”, pričaju za Monitor Halitove kćerke Indira i Adela.

Njihova sestra Elsana, koja živi u Holandiji, i koja je čitav život posvetila potrazi za ocem, pokušavala je, radeći u Haškom tribunalu, da stupi u kontakt sa albanskim osuđenicima i da preko njih dođe do nekih činjenica.

Osim lažnih tragova i pokušaja da im se izvuče novac za „informacije”, ništa nije urodilo plodom.

„Prema informacijama koje smo dobijali od Albanaca, saznale smo da su otac i njegov kolega zaustavljeni na raskrsnici, nedaleko od Šabanove kuće, tako što im je prepriječen put zaprežnim vozilom, a više osoba iz sela ih je opkolilo. Tako su ostali dok nijesu stigli vojnici OVK koji su ih odveli u OVK stanicu u Klini. Prema tim informacijama, dežurni u stanici bio je izvjesni Viktor Zefi. Porodica Murić i mi smo sljedećeg dana prijavili nestanak MUP-u u Rožajama, kao i KFOR-u u Peći. Nestanak smo ubrzo prijavili i Međunarodnom Crvenom krstu u Peći, UNMIK policiji, a zatim i svakoj drugoj instituciji i organizaciji za koju bismo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. Uzalud”, kažu sestre Nurković.

Prepušteni sebi članovi ovih porodica su išli svuda, za glasinama. U njihove kuće dolazili su nedobronamjerni ljudi i uzimali im novac da bi im navodno dali izvjesne „sigurne” informacije.

„Iz provjerenijih izvora saznali smo da su za ono što se dogodilo našem ocu i Dervišu odgovorne tri osobe, pripadnici OVK, od kojih je jedan bio komandant koji je došao iz inostranstva da bi se borio na Kosovu. Mnogi od naših izvora ukazuju da Aljuš Aguši zna šta se desilo našem ocu i njegovom kolegi, ali do njega nikada nijesmo uspjeli da dođemo. Takođe smo saznali da je Šaban Azemi znao šta se desilo, ali je i on odveden iz svoje kuće u Petriću, mjesec kasnije, ubijen i njegovo tijelo još nije pronađeno”, kaže Indira.

Tragajući za ocem, sestre Nurković su upadale u opasne situacije kada su, idući za dojavama, provjeravale pronađene leševe po šumama.

„Početkom septembra 2005, došli smo do knjige Be not afraid for you have sons in America koju je napisala Staci Sullivan. Na stranama 295 i 296 ona piše o osvetničkim ubistvima koja su se desila nakon okončanja rata. Kao primjer takvog ubistva ona navodi slučaj našeg oca i njegovog kolege. Između ostalog piše da je Dževdet Krasnići bio komandant OVK za Peć, da on zna ko je izvršio ubistvo, ali da ne može da ih kazni jer su se istakli u borbi za oslobađanje Kosova. Stupile smo u kontakt i sa autorkom knjige i sa likovima o kojima je pisala. Dževdet je poslije mnogo razvlačenja rekao da je očevo tijelo navodno izmješteno i zapaljeno, ali da su ostali neki djelovi i da su premješteni na neku novu lokaciju. Te informacije o novoj lokaciji je trebalo, navodno, da zna neki borac OVK koji se krio u Albaniji. Godinu kasnije tražili su nam tatinu fotografiju, i na tome se završilo”, pričaju sestre Nurković.

Jednom godišnje one se i dalje okupljaju u Rožajama. To su učinile i prošle sedmice, kada su, uz pomoć planinara iz Rožaja organizovali javni susret sa planinarima iz Peći, i zajednički pohod na Hajlu. „Ovaj susret je nova nada, da će stići makar anonimna dojava od ljudi koji znaju istinu. Da će nam pomoći da dođemo do kostiju našeg oca”, kaže Adela, najmlađa od sestara Nurković.

Adela je tada imala samo sedamnaest godina. Prst sudbine i traumu pretače u likovnu umjetnost.

„Uprkos tragediji koja nas je zadesila, sve smo uspjele u životu i izašle iz svega hrabre. Mi imamo snage da se borimo za istinu, ali je krajnje vrijeme da nam vlade Crne Gore i Kosova pomognu. Zar to nije i njihova obaveza”, pitaju sestre Nurković.

Halit je stradao pomažući drugima. Njegove ćerke tugu ne gase mržnjom, nego povezivanjem ljudi. Zato zajednički pohod na Hajlu nije tek događaj koji traje jedan dan. Taj dirljivi, veličanstveni odgovor zlu, je norma ljudskosti. Koji bi morao obavezati vlast, ali i sve nas da ne dozvolimo da ovaj zločin ostane nerasvijetljen.

Halitove ćerke su i ovih dana išle na Kosovo i na mjestu gdje vjeruju da su njihov otac i njegov prijatelj ubijeni, u pratnji tamošnje policije, položile cvijeće.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZORAN BEĆIROVIĆ I SKIJALIŠTA CRNE GORE U ZAJEDNIČKOM POSLU NA BJELASICI: Naš trošak, njegova žrtva

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Dva skijališta se spajaju, još nije poznato kako će biti dijeljen prihod od  jedinstvenih ski-karata, ali Bećirović kaže da će on biti na gubitku. I da se žrtvovao u korist države

 

Objedinjavanje ponude dva kolašinska skijališta, državnog Ski-centra Kolašin 1600 i privatnog Kolašin 1450 trebalo bi da se završi uskoro. Potrebno je da se završi testiranje žičare K7, građene novcem države, koja će spojiti staze dva skijališta na Bjelasici. To će podrazumijevati i jednistvenu ski-kartu, a prihode će dijeliti država i Zoran Bećirović, koji je vlasnik Ski-centra Kolašin 1450.

Vijest o fizičkom objedinjavanju skijaške infrastrukture na Bjelasici obradovala je korisnike, ali još se ne zna kome će opanci, a kom’ obojci iz tog privatno javnog partnerstva. Dok su iz Skijališta Crne Gore, u okviru kojeg je radi Ski- centar Kolašin 1600, tajnoviti, Bećirović već, preko bliskih mu portala,  predstavlja sebe kao žrtvu budućeg dogovora.

Prve, nazavnične, informacije iz Ski-centra Kolašin 1600 govorile su da će od naplate jednistvenog ski-pasa 70 odsto pripasti državi, a ostatak Ski-centru Kolašin 1450. To su iz  Bećirovićeve firme odmah demantovali. I takve  informacije nazvali „zakulisnim radnjama“. Prema njihovoj interpretaciji,  dogovorene je bitno drugačija „podjela kolača“. Detalje sporazuma prati objašnjenja da se, na sopstvenu štetu, „izašlo u susret državi“.

Skijališta Kolašin 1450 i 1600 su u fazi ugradnje opreme koja precizno može da obračunava procenat podjele ski-pasova na dnevnoj bazi. Kada bi se po tom parametru mjerile posjete, Skijalište Kolašin 1450 bi sigurno imalo udio od prodaje jedinstvene ski-karte veći od 50 odsto. Međutim, Skijališta Crne Gore i Kolašin 1450 su se ove godine dogovorili da podijele udio tako što će državno skijalište Kolašin 1600 dobiti 60 procenata od prodaje ski-pasova, a Kolašin 1450 – 40 odsto. Jasno je, dakle, da Kolašin 1450 u ovom slučaju izlazi u susret državi na sopstvenu štetu”,  navodi poratal Aaktuelno riječi neimenovanih izvora  „dobro upućenih“ u način poslovanja skijališta na Bjelasici.

Prema tim izvorima, navodno su iz Skijališta Crne Gore predložili da se ovogodišnji prihodi dijele pola-pola. No, kako su rekli,  „na zadovoljstvo državnog Skijališta odmah je dogovorena raspodjela koja još nije zvanično potvrđena“. Tu su i motivi. „Kolašin 1450 je žrtvovao dio dobiti da rukovodstvo državnih firmi ne bi bilo provlačeno kroz medije kako su nesposobni ili kako su zakinuli državu“.

Međutim, kako je Monitoru kazao direktor Skijališta Crne Gore Đuro Milošević nikavog dogovora o podjeli prihoda od ski-pasova još nije bilo. Svi predlozi, kazao je on, na zajedničkim sastancima sa menadžmentom  Bećirovićevog ski-centra bili su posve neformalni.

„Prije svega, sa mnom nije moglo biti nikavog zvaničnog  dogovora, jer odluku treba da donese bord direktora Skijališta Crne Gore. Kako će se dijeliti prihod od ski-pasova tek treba da se dogovorimo i to će biti učinjeno neposredno prije puštanje u rad žičare K7, koja treba da poveže infrastrukturu oba skijališta. Mislim da se time sada ne treba baviti“, kazao je Milošević Monitoru.

Povezivanjem postojeće skijaške infrastrukture na Bjelasici skijašima će biti na raspolaganju oko 40 km staza. Prema zvaničnim podacima, Bećirovićevo skijalište ima 17 km staza. Osim šestosjedne žičare, imaju i bebi ski-lift i tri ski-lifta tipa „tanjir“, čija je dužina po pola kilometra.

Uključujući izgradnju žičare K7 i nove staze, država je u Ski-centar Kolašin 1600 do sada uložila oko 30 miliona eura. Izgradnja nove žičare koštala je 9,1 miliona, a novih 10 kilometara staza oko 1,8 miliona eura.

To je trostruko više od cijene koju je Bećirovićeva firma Bepler i Džejkobson 2007. godine platila za DD Ski centar Bjelasica, od kojeg kasnije nastaje Ski- centar Kolašin 1450.

Za nešto više od pola milona eura Bećirović je dobio 147.000 m2  zemljišta,  žičaru, tri ski-lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do. Predstavnici manjinskih akcionara bivšeg Ski-centra Bjelasica više puta su ponavljali da je, u trenutku kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u tom preduzeću, dug bio manje od pet procenata od ukupne imovine, kojom je firma raspolagala. Nakon toga, DD Ski-centar Bjelasica podnio je žalbu Vrhovnom sudu u zakonskom roku protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja. Žalba je podnijeta, zbog „bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (ZPPSL) i Zakona o parničnom postupku (ZPP)“. Vrhovni sud uskoro je u cjelosti uvažio žalbu.

Privredni sud je ignorisao odluku Vrhovnog suda. Stečajno vijeće je nastavilo s postupkom, a da nikada nije donesena odluka o zakonitom uvođenju stečaja. To jest, o drugom stečaju 1999. godine nijesu bili obaviješteni manjinski akcionari, ali ni tadašnji direktor Luka Medenica, na čiji je prigovor Vrhovni sud poništio rješenje o uvođenju stečaja. Manjinski akcionari u oktobru su najavili za Monitor da će  pokušati da državu privole da preispita privatizaciju tog kolašinskog preduzeća.

Bećirović je u posljednje vrijeme više posvećen gradnji hotela na Bjelasici nego Skijalištu.

U toku je izgradnja više turističkih objekata čiji je on investitor. Kupovinom imovine nekadašnjeg Ski-centra Bjelasica dobio je vrijedno građevinsko zemljište. Posebnim ugovorom s državom, prije dvije godine, postao je i zakupac atraktivnog dijela Bjelasice na period od 90 godina. Ski-centar Kolašin 1450 dio je konzorcijuma kojem je Vlada dala u zakup 270.000 metara kvadratnih zemljišta na Bjelasici. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa  od Bećirovića i njegovog poslovnog partnera Baškima Uljaja, biznismena iz Albanije, dobijati 10 euro centi po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Na godišnjem nivou, to garantuje prihod od 27.000 eura fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Na zakupljenom zemljištu Bećirović i njegovi poslovni partneri, u narednih devet decenija, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora.  Infrastruktura do tih objekata uglavnom je već završena. Ili treba da se završi uskoro. O našem trošku.

Novcem iz budžeta već je, dijelom, završena infrastruktura za stabilno snabdijevanje električnom energijom. U planu je da se novcem iz državne kase i evropskih fondova finansira i vodosnabdijevanje tog dijela Bjelasice. Država će graditi i garažu u blizini oba ski-centra.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

IZBORI POTVRDILI DA PETNJICA OSTAJE BEZ STANOVNIKA: Migracije kao elementarna nepogoda             

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga. Nema još mnogo čega drugog što bi nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar na pomisao da se vrati u rodni kraj

 

Prva izjava dr Erola Muratovića, nosioca odborničke liste DPS-a na nedavnim izborima u Petnjici, nakon što je njegova partija sačuvala vlast u toj opštini, bila je posvećena migraciji stanovništva tog kraja i potrebi da se ona zaustavi.

Da migracija stanovništva na području Bihora poprima zabrinjavajući ili, bolje rečeno, alarmantan karakter, pokazala je i izuzetno mala izlaznost birača na posljednjim lokalnim izborima u tom gradiću.

Od ukupno 6.264 upisana birača pravo glasa iskoristilo je svega njih 2.865 ili 45,78 odsto. Taj podatak je potvrdio saznanje da skoro polovina birača tog kraja živi van Petnjice. Najviše ih je, prema raspoloživim podacima, u zapadnoevropskim zemljama.

I nije Muratović jedini koji je uočio da ovo od akutnog postaje hronični problem.

Predstavnici skoro svih političkih partija saglasni su da su oni koji stalno žive u svom zavičaju postali manjina i u biračkom spisku. I da su birači sa strane, u velikom broju, sve manje zainteresovani da svojim glasom učestvuju u kreiranju političkog i društvenog života u Bihoru.

„I ovi izbori su pokazali da se Petnjica suočava sa izraženom migracijom lokalnog stanovništva i da se polovina biračkog tijela nalazi na radu u nekim drugim sredinama”, kazao je dosadašnji predsjednik opštine, u dva mandata, Samir Agović (DPS). „Mislim da se sa državnog nivoa mora snažnije podržati razvoj Petnjice i to kroz valorizaciju prirodnih potencijala, otvaranje proizvodnih pogona i otvaranje radnih mjesta, kako bi se zaustavili negativni trendovi iseljavanja sa našeg područja.”

Na lokalnim izborima održanim u Petnjici 2017. godine odziv birača bio je takođe ispod 50 odsto. Tada je od ukupno 6.202 upisana birača pravo glasa iskoristilo tek njih 3.018.

Predsjednik Opštinskog odbora Demokratske Crne Gore Albin Ćeman tvrdi da je iseljavanju sa područja Bihora u dobrom dijelu kumovala pogrešno vođena politika od strane ponovo vladajućeg DPS-a. „I ovi izbori su pokazali da ljudi iz dijaspore nijesu dovoljno zainteresovani za izborni proces u Petnjici. Oni su svojim nedolaskom na glasanje poslali jasnu poruku da nijesu zadovoljni onim što je svih ovih godina rađeno u Petnjici”, upozorio je Ćeman. „Posebno se ne stvara povoljan ambijent za mlade školovane ljude koji svojim znanjem mogu da doprinesu razvoju ovih krajeva. Očigledno je da će se pod rukovodstvom DPS-a ovakvo stanje još više pogoršavati i da Bihoru prijeti pravo odumiranje.”

Predsjednik Opštinskog odbora SNP-a Zaim Ličina naglašava da je u ovakvim okolnostima bilo očekivano da Petnjičani odlaze u srećnije krajeve, i da ih sve manje interesuju izborni procesi u zavičaju.

„Ko je god otišao iz Petnjice u zapadnoevropske zemlje, taj je ostao tamo i da živi. Tome se nije čuditi, jer Petnjica danas predstavlja najnerazvijenije područje Crne Gore. Ljudi koji žive u inostranstvu, kad vide šta se ovdje radi, neće da učestvuju u ovdašnjim prljavštinama, jer vide da se u tome gubi dostojanstvo”, kazao je Ličina.

U Stranci pravde i pomirenja smatraju da se iseljavanje sa područja Bihora može zaustaviti donošenjem posebnih mjera za razvoj tog kraja. I cijelog sjevera.

„Ljudi uglavnom odlaze jer ovdje nemaju gdje da rade. Zbog toga država mora da donese posebnu strategiju za razvoja sjevera, gdje bi i opština Petnjica našla svoje mjesto. Ako se to ne uradi, čitav sjever, a samim tim i bihorski kraj, će se još više suočavati sa sveukupnom stagnacijom”, kazao je predsjednik Opštinskog odbora Stranke pravde i pomirenja Almir Muratović.

Da je iseljavanje stanovništva glavni problemi u Petnjici, smatra i predsjednik lokalnog odbora Bošnjačke stranke Ervin Duraković. „Kao i većinu opština na sjeveru zemlje i Petnjicu muči iseljavanje stanovništva. Ovo je jedan od glavnih problema. Depopulacija opštine, a prije svega ruralnog područja zahtijeva nove mjere i novu energiju”.

Duraković kaže da je problem u Petnjici i visok procenat nezaposlenosti, te nepostojanje brojnih službi i institucija koje su se do sada morale oformiti, s obzirom na to da je status opštine Petnjica dobila dobili još 2013. godine.

„Opština ima dobre preduslove za razvoj turizma, posebno ruralnog. Ova grana nije dovoljno valorizovana. U prethodnom periodu su izostale investicije i stvaranje kvalitetnih uslova za ulaganje u Petnjici. Malo od toga je ostvareno”, rekao je Duraković.

On je podsjetio da Petnjica ima brojnu i bogatu dijasporu iz koje bi mnogi željeli da kapital ulože u rodno mjesto, ali za to je neophodno da im lokalna uprava i država stvore adekvatne uslove. „U saradnji sa našom dijasporom, želimo da pokrenemo priču o proizvodnji i stvaranju uslova za priliv direktnih stranih investicija”.

Većina sagovornika se slaže da lokalne vlasti u Petnjici, a iste će, plaše se, biti i u naredne četiri godine, nisu mnogo učinile da se riješe osnovni problemi. Novi put prema Beranama i nova zgrada lokalne administracije, odnosno zgrada Opštine, i tu i tamo po nešto novog asfalta, očigledno nije dovoljno.

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Najbliža je u Beranama. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga, jer u Petnjici nema veterinarske stanice. Nema još mnogo čega drugog što bi, eventualno nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar i na pomisao da se vrati u rodni kraj. Petnaest ili mjesec dana ljeti, i to je to. I sve rjeđe će dolaziti i na izbore.

Krupan zadatak za nove-stare lokalne vlasti u Petnjici će biti kako, ako je to uopšte moguće, zaustaviti svakodnevan odliv stanovništva. Čitav sjever ima sličan problem ali su razmjere migracija na području Bihora poprimile karakter elementarne nepogode.

                                                            Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo