Povežite se sa nama

OKO NAS

MUKE KOLAŠINACA KOJI SU ULAGALI U ZIMSKI TURIZAM: Stigle rate, gostiju nigdje

Objavljeno prije

na

Kako bi napravio nekoliko apartmana, dovoljno luksuznih i za probirljivije goste, Kolašinac Zlatko Mrđa morao je da uzme kredit od 35 000 eura, sa mjesečnom ratom otplate od 500 eura. Kao zalog poslužila je porodična kuća, građena tokom godina dok je radio u preduzeću Veletrgovina. Bio je siguran da je to ulaganje pouzdan način način da obezbijedi stalne prihode za četvoročlanu porodicu u kojoj niko ne radi. Kaže da je imao dosta razloga da bude optimista. Ovih dana, koji je trebalo da budu špic zimske turističke sezone u Kolašinu, njegovi apartmani su prazni. Očekivani prihod je izostao, kao i prethodne dvije godine. A kredite treba vraćati.

„Svi su govorili da za nas u Kolašinu nema drugog izbora – turizam ili poljoprivreda. Stalno je isticano kako u ovom gradu fali kreveta za turiste. Gostiju nemam, evo cijeli januar, ako se izuzmu dva tri dana novogodišnjih praznika. Ne samo da mi se nije isplatilo, nego već duže nijesam u stanju da redovno otplaćujem rate. Banka je raskinula ugovor, a sve što sam imao stavio sam pod hipoteku kao zalog”, kaže za Monitor Zlatko Mrđa.

Ni prethodne dvije godine nije imao gostiju. „Prošle godine sezona je propala zbog toga što nije bilo struje pet šest dana u sred sezone. Pretprošle ono nevrijeme”.

Porodica Mrđa je imala još jedno negativno poslovno iskustvo. Oslanjajući se na istu računicu, da će Kolašin tokom ljeta i zime biti pun turista, otvorili su pekaru sa najsavremenijom opremom. Desetine hiljada eura, kažu, uzalud su potrošili, jer od obećanog turističkog razvoja rodnog im grada nije bilo ništa, a u međuvremenu je otvoreno još nekoliko pekara, pa je posao stao. Na korak od bankrota, zatvorili su radnju.

Zlatko Mrđa nije jedini u Kolašinu sa dugovima jer je ulagao u turizam. Bar petnaestak njegovih sugrađana ove zime muči istu muku.

Dragica i njen sin Nebojša Ćetković decenijama se bave isključivo ugostiteljstvom. Prije dvije godine na atraktivnoj lokaciji sagradili su pansion. Dali mu ime Kolašin i uložili nekoliko stotina hiljada eura. Veći dio novca obezbijedili su kreditima. Sve do nedavno uspijevali su da radovno izmiruju obaveze prema bankama. Pred kraj ovog mjeseca biće, kažu, u velikoj nevolji. Teško će skupiti novac da uplate ratu banci. Nijesu zaradili ni da pokriju troškove.

„Teško je povjerovati, ali ja sam prinuđen da pozajmljujem i novac za osnovne potrebe svoje porodice. Pansion je trebalo da nam bude pun Ukrajinaca i Rusa tokom cijelog mjeseca. Oni su, naravno, otkazali rezervaciju. Gosti koji su došli oko nove godine ubrzo su otišli”, kaže Nebojša Ćetković. I on podsjeća na razloge koji su uništili zimsku sezonu i prethodne dvije godine. „Nemamo prihode, ali imamo troškove”, priča Nebojša Ćetković. „Poslije ove zime moj posao će se teško oporaviti”.

Za pripremu ove turističke sezone, uključujući i gradnju restorana u dvorištu pansiona, tvrdi, potrošili su oko 40 000 eura. Za ranija ulaganja kod banka su se zadužili pet puta više. Dobro je krenulo u drugoj polovini decembra, a već sa božićnim praznicima pansion se ispraznio.

„Pomoći niotkud, ako izuzmemo ovo što je Vlada najavila prolongiranje plaćanja poreza. To nije dovoljno. Plaćamo najskuplju vodu u Crnoj Gori, usred ‘grada voda’ kako zovu Kolašin. Koliko ja znam cijena vode je ista kao u Budvi u kojoj se za jedan dan zaradi od turizma koliko za cijelu sezonu na sjeveru Crne Gore. Ovakva situacija nas je natjerala da razmišljamo šta je alternativa kad nema snijega”, kaže Ćetković. „O tome treba da razmišljaju i oni koji na nivou opštine i države brinu o turizmu, da promovišu ono što grad može osim skijanja ponuditi, a može mnogo toga”.

Iako žive u zimskom turističkom centru Ćetkovići se nadaju da će ih ljetnja sezona malo oporaviti i izvući iz finansijskih nevolja. Tako je, objašnjavaju, bilo prošle godine. Razmišljaju kako da izdejstvuju organizovanje nekih manifestacija u zimskim mjesecima. Sve to je, svjesni su Ćetkovići, vrlo teško bez organizovanijeg nastupa vlasnika apartmana, pansiona i hotela u Kolašinu.

„Jasno je da ćemo morati drugačije, kreativnije, organizovanije, ako želimo da nam se ovakve zime ne ponavljaju. Mnogi od nas ne smiju više rizikovati i dozvoliti da im porodični poslovi zavise od toga hoće li padati snijeg. Previše smo uložili i hrabro odlučili da podignemo standarde kada je riječ o smještajnim kapacitetima, sve to uz vrlo povoljne cijene usluga, na granici isplativosti. Očekujemo podršku i grada i države”, kažu Ćetkovići.

Minulih nekoliko godina u Kolašinu je, tvrde u lokalnoj Turističkoj organizaciji, izgrađen veliki broj apartmana, pansiona i malih hotela. Sve to po visokim standardima, kojih se ne bi postidjela i čuvenija turistička mjesta. Kolašinci su gradili, uglavnom novcem od kredita, sve u nadi da će se ostvariti ambiciozna obećanja lokalne vlasti da bi do 2016. godine Kolašin trebalo da postane „najveći turistički zimski centar na zapadnom Balkanu”. To prognozira i Strateški plan razvoja Kolašina iz 2012. Teško se oteti utisku da lokalna vlast do sada nije učinila ništa da se bar korak približi tom cilju.

Savjetnik za turizam u kabinetu predsjednika Opštine Dragoljub Bulatović svjestan je štete koju su vlasnici pansiona i hotela pretrpjeli ove i minule dvije godine. No, Opština ne može da pomogne.

„Na žalost, za sada im se nikako ne može pomoći jer je finansijska situacija vrlo loša. Jasno je da je kopna zemlja u januaru za Kolašin elementarna nepogoda. Država treba da pomogne prije svega oživljavanjem sportske infrastrukture koja je sada njeno vlasništvo. To bi nas smjestilo na mapu gradova pogodnih za pripreme sportista. Naša je obaveza da ubuduće osmislimo manifestacije koje će zadržati turiste , čak iako ne mogu na skijanje” kaže Bulatović.

Jedan od vlasnika malih hotela dočarava stanje u Kolašinu, „Do podne molim agenta banke da sačeka još malo, a od podne gledam u nebo i molim boga da već jednom počne da pada snijeg”.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo