Da bi prosječan kolašinski stočar prodao tele, june ili jagnje, po pristojnoj cijeni, potrebno je da bar nekoliko dana posveti tom poslu, da se raspituje kod destetina nakupaca, vlasnika trgovinskih preduzeća ili, eventualno, porodica koje su zainteresovane za veću količinu mesa. Kada neko i pokaže namjeru da otkupi grlo stoke, predstoji , kako tvrde Kolašinci u selima i katunima, naporno cjnjakanje, a vrlo često i ucjene otkupljivača. Na kraju dolazi i težak posao nalaženje prevoza za stoku do neke od improvizovanih klanica, jer oni koji kupuju svojim vozilima dolaze samo ako je riječ o većoj količini.
,,Najteže je prodati. Sva muka dok odgajiš tele ili june zaboravi se kada počnu pregovori oko cijene. Stvar je sreće pogoditi dobru cijenu i obezbijediti sigurnu naplatu. Nedavno smo prodavali dvoje teladi i june, potrošili smo 20 eura kredita na telefonu dok smo pregovarali sa pet-šest nakupaca i to po nekoliko puta. Potrošili smo i mnogo više dok sam stoku dotjerao do grada. Na kraju smo mjesec dana čekali da nam plate i saznali da smo mogli čak po euro skuplje po kilogramu ‘žive vage’ prodati da smo pitali kod drugog nakupca”, pričaju u domaćinstvu Asanovića na katunu u vasojevičkom dijelu Bjelasice.
Oni kažu da je veliki problem što neka bjelopoljska i podgorička preduzeća nude, recimo, svega tri eura po kilogramu ,,žive vage” za teletinu, dok različite vrste telećeg mesa u svojim maloprodajnim objektima prodaju po cijeni od šest pa do devet, odnosno 11 eura. Za prodaju stoke njima poljoprivrednici se ipak radije odlučuju, nego ,,nepoznatim” nakupcima, za koje nije sigurno da će ikada donijeti novac. ,,Iako smo svjesni da višestruko štetujemo, bar znamo da će biti onako kako smo pogodili. Rizik je prodavati nakupcima koji rade samostalno, jer smo poučeni iskustvom od prethodnih godina kada se dešavalo da na kamion natovare i po 50 jagnjadi, a da domaćin nikada više ne vidi ni njih ni pare”, objašnjavaju stočari.
Zbog svega toga za bavljenje stočarstvom na području kolašinske opštine, prema onome što se može čuti po selima i katunima, potrebno je više hrabrosti nego bilo čega drugog. Stočari su već decenijama bez garancije da će im se naporan rad isplatiti. Nema organizovanog otkupa mesa i mliječnih proizvoda, do katuna bez struje i dalje se stiže, uglavnom, lošim putevima, nedostaju i stručni savjeti nadležnih službi… To je razlog što i stočari s najbrojnijim stadima tvrde da rade uzaludan posao i da su na granici siromaštva.
,,Valjda zbog lošeg iskustva i neisplativosti, ove godine nedostaje teletine i junetine. Domaćini su zaključili da im se ne isplati i to razumijem. Na području kolašinske opštine potrebno je neko udruženje, čija bi djelatnost, između ostalog, bila i organizovanje otkupa, to jest prikupljanje najboljih ponuda i posredovanje između stočara i onih koji kupuju njihove proizvode. To bi olakšalo posao i nama koji kupujemo i onima koji prodaju stoku”, kaže Vesko Popović, vlasnik preduzeća Bambi trejd u okviru kojeg posluje nekoliko marketa i pečenjara u Kolašinu.
Broj grla stoke na području kolašinske opštine sada je manji od petine onog s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Stručnjaci za poljoprivredu kažu da je za samo dvije decenije stočarstvo u opštini, koja je bogom dana za tu granu poljoprivrede, potpuno uništeno. Rijetki koji su izbarali da žive od držanja ovaca i goveda žale se da nemaju dovoljno podrške nadležnih, a najuspješniji od njih srećni su ako su im prihodi za par stotina eura mjesečno viši od rashoda.
Na ,,zlatne dane” kolašinskog stočarstva svježe je sjećanje i u opštinskoj savjetodavnoj službi za poljoprivredu. Sredinom devete decenije prošlog vijeka bilo je mnogo teže ,,prebrojati” stada na kolašinskim planinama. Osamdesetih
bilo je oko 33.000 ovaca, sada ih je na planinama oko 6.300. Prema tim istim podacima, stočari koji izdižu na katune imaju 981 grlo goveda, 467 koza i 145 konja. Jasno je da stočari na katunima nemaju dobre uslove. Nedostaju dobri putevi, struja, vodosnabdijevanje je, naročito na Sinjavini, problematično. To su sve razlozi smanjenja stočnog fonda – priznaju opštinski savjetnici za poljoprivredu.
Stočari kažu da su svi pomaci koji nadležni prave u poboljšanju uslova, s obzirom na to da je uz turizam stočarstvo definisano kao jedna od strateških razvojnih grana kolašinske privrede, ili spori ili kasni. Teško će se, smatraju na katunima, ponoviti statistika od prije samo dvije i po decenije, kada se na Snjavini za samo jedan dan otkupljivalo po 1.700 jagnjadi.
Još otkako je početkom devedesetih propalo preduzeće Sinjavina, nekadašnji OOUR Veletrgovine, u Kolašinu nema organizovanog otkupa mesa, ni klanice.
„Sada su napravljeni monopoli. To nikako nije dobro za one koji prodaju stoku. Svakako bi trebalo da postoji klanica, bar uslužna, za to je potrebno najviše 200.000 eura, a zaposlilo bi se pet-šest ljudi”, tvrde poznavaoci te oblasti.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ