Povežite se sa nama

OKO NAS

MUKE KOLAŠINSKIH STOČARA: Uzaludan posao

Objavljeno prije

na

Da bi prosječan kolašinski stočar prodao tele, june ili jagnje, po pristojnoj cijeni, potrebno je da bar nekoliko dana posveti tom poslu, da se raspituje kod destetina nakupaca, vlasnika trgovinskih preduzeća ili, eventualno, porodica koje su zainteresovane za veću količinu mesa. Kada neko i pokaže namjeru da otkupi grlo stoke, predstoji , kako tvrde Kolašinci u selima i katunima, naporno cjnjakanje, a vrlo često i ucjene otkupljivača. Na kraju dolazi i težak posao nalaženje prevoza za stoku do neke od improvizovanih klanica, jer oni koji kupuju svojim vozilima dolaze samo ako je riječ o većoj količini.

,,Najteže je prodati. Sva muka dok odgajiš tele ili june zaboravi se kada počnu pregovori oko cijene. Stvar je sreće pogoditi dobru cijenu i obezbijediti sigurnu naplatu. Nedavno smo prodavali dvoje teladi i june, potrošili smo 20 eura kredita na telefonu dok smo pregovarali sa pet-šest nakupaca i to po nekoliko puta. Potrošili smo i mnogo više dok sam stoku dotjerao do grada. Na kraju smo mjesec dana čekali da nam plate i saznali da smo mogli čak po euro skuplje po kilogramu ‘žive vage’ prodati da smo pitali kod drugog nakupca”, pričaju u domaćinstvu Asanovića na katunu u vasojevičkom dijelu Bjelasice.

Oni kažu da je veliki problem što neka bjelopoljska i podgorička preduzeća nude, recimo, svega tri eura po kilogramu ,,žive vage” za teletinu, dok različite vrste telećeg mesa u svojim maloprodajnim objektima prodaju po cijeni od šest pa do devet, odnosno 11 eura. Za prodaju stoke njima poljoprivrednici se ipak radije odlučuju, nego ,,nepoznatim” nakupcima, za koje nije sigurno da će ikada donijeti novac. ,,Iako smo svjesni da višestruko štetujemo, bar znamo da će biti onako kako smo pogodili. Rizik je prodavati nakupcima koji rade samostalno, jer smo poučeni iskustvom od prethodnih godina kada se dešavalo da na kamion natovare i po 50 jagnjadi, a da domaćin nikada više ne vidi ni njih ni pare”, objašnjavaju stočari.

Zbog svega toga za bavljenje stočarstvom na području kolašinske opštine, prema onome što se može čuti po selima i katunima, potrebno je više hrabrosti nego bilo čega drugog. Stočari su već decenijama bez garancije da će im se naporan rad isplatiti. Nema organizovanog otkupa mesa i mliječnih proizvoda, do katuna bez struje i dalje se stiže, uglavnom, lošim putevima, nedostaju i stručni savjeti nadležnih službi… To je razlog što i stočari s najbrojnijim stadima tvrde da rade uzaludan posao i da su na granici siromaštva.

,,Valjda zbog lošeg iskustva i neisplativosti, ove godine nedostaje teletine i junetine. Domaćini su zaključili da im se ne isplati i to razumijem. Na području kolašinske opštine potrebno je neko udruženje, čija bi djelatnost, između ostalog, bila i organizovanje otkupa, to jest prikupljanje najboljih ponuda i posredovanje između stočara i onih koji kupuju njihove proizvode. To bi olakšalo posao i nama koji kupujemo i onima koji prodaju stoku”, kaže Vesko Popović, vlasnik preduzeća Bambi trejd u okviru kojeg posluje nekoliko marketa i pečenjara u Kolašinu.

Broj grla stoke na području kolašinske opštine sada je manji od petine onog s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Stručnjaci za poljoprivredu kažu da je za samo dvije decenije stočarstvo u opštini, koja je bogom dana za tu granu poljoprivrede, potpuno uništeno. Rijetki koji su izbarali da žive od držanja ovaca i goveda žale se da nemaju dovoljno podrške nadležnih, a najuspješniji od njih srećni su ako su im prihodi za par stotina eura mjesečno viši od rashoda.

Na ,,zlatne dane” kolašinskog stočarstva svježe je sjećanje i u opštinskoj savjetodavnoj službi za poljoprivredu. Sredinom devete decenije prošlog vijeka bilo je mnogo teže ,,prebrojati” stada na kolašinskim planinama. Osamdesetih

bilo je oko 33.000 ovaca, sada ih je na planinama oko 6.300. Prema tim istim podacima, stočari koji izdižu na katune imaju 981 grlo goveda, 467 koza i 145 konja. Jasno je da stočari na katunima nemaju dobre uslove. Nedostaju dobri putevi, struja, vodosnabdijevanje je, naročito na Sinjavini, problematično. To su sve razlozi smanjenja stočnog fonda – priznaju opštinski savjetnici za poljoprivredu.

Stočari kažu da su svi pomaci koji nadležni prave u poboljšanju uslova, s obzirom na to da je uz turizam stočarstvo definisano kao jedna od strateških razvojnih grana kolašinske privrede, ili spori ili kasni. Teško će se, smatraju na katunima, ponoviti statistika od prije samo dvije i po decenije, kada se na Snjavini za samo jedan dan otkupljivalo po 1.700 jagnjadi.

Još otkako je početkom devedesetih propalo preduzeće Sinjavina, nekadašnji OOUR Veletrgovine, u Kolašinu nema organizovanog otkupa mesa, ni klanice.

„Sada su napravljeni monopoli. To nikako nije dobro za one koji prodaju stoku. Svakako bi trebalo da postoji klanica, bar uslužna, za to je potrebno najviše 200.000 eura, a zaposlilo bi se pet-šest ljudi”, tvrde poznavaoci te oblasti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo