Povežite se sa nama

OKO NAS

MUKE STANARA NUŽNOG SMJEŠTAJA U KOLAŠINU: Bijeda u sivom domu

Objavljeno prije

na

Među najsiromašnijim Kolašincima, nema dileme, su stanari trošne zgrade na vrh grada. Kažu, zaboravljeni su i od vlasti i od Boga, nemoćni da promijene svoju situaciju, a nedovoljno snažni da još koji mjesec istrpe u uslovima u kojima sada žive. U bivšem Domu učenika, dvanaest stanara, među kojima je petoro djece, i predstojeću zimu će dočekati u neuslovnim prostorijama, bez grijanja, kupatila i svaki dan očekujući isključenje struje zbog nagomilanih dugova.

U objektu, kojeg Kolašinci zovu i „stara bolnica” u Smajlagića Polju, godinama predstavnici lokalne vlasti smještaju najsiromašnije sugrađane kojima na drugi način nijesu mogli obezbijediti krov nad glavom. S obzirom na uslove, kažu stanari, ponekad bi im bilo bolje i na goloj ledini. Skorašnje nevrijeme dodatno je pogoršalo situaciju, vjetar je odnio dio krova, a dok se čeka smjena vlasti, u Opštini, čije je vlasništvo taj objekat, izgleda niko nema volje da finansira popravku. Za sada je neizvjesno i ko će platiti nagomilane račune za struju, a iz Elektroprivrede već nekoliko puta najavljuju isključenje.

Vjetar je podigao dio krova tik iznad sobe u kojoj je Mirjana Vlahović sa petomjesečnom bebom. Ona, kao ni komšije iz susjednih sobica zgrade, novca za popravku nemaju. Kasna jesen i oštra zima, uvjereni su, pogoršaće situaciju i još više otkriti zgradu.

„Strahujem od nevremena. Ukoliko dodatno krov bude oštećen i ovo se ne popravi na vrijeme, isto će mi biti i ispred zgrade i u zgradi. Ovdje su užasni uslovi. Svi koji ovdje živimo smo u najvećoj mogućoj bijedi. Mahom je riječ o ‘socijalnim slučajevima’ čija su primanja ispod 100 eura. Muku mučimo i sa strujom, čekamo svaki dan da je isključe. Zajedničko kupatilo odavno nije u funkciji. Ipak, pošto u sobama nemamo vode, prinuđeni smo da ga koristimo, pa kakvo je da je”, priča ona.

U Domu nema kumina, pa ni uslova da se stanari griju na drva. To je, kažu, najveći problem. Trenutno imaju grijalicu samo u jednoj sobi. Na grijalici samo jedan grijač radi, ali oko nje se svi stanari okupe kada ne mogu izdržati hladnoću u svojim sobama.

,,Morala sam sa bebom da dođem u ovu sobu gdje se većina stanara okupi, kako bi se ugrijale. U sobi gdje sam smještena sa djetetom nema ni frižider, niti šporeta… Jedino grijanje je za sve nas ova grijalica…Zamislite samo ako nam isključe struju, šta će onda biti”

A kako je živjeti bez struje i mjesecima, Mirjana Vlahović i njeni sapatnici iz „sivog doma”, kako s gorčinom zovu ruiniranu zgradu u kojoj žive, uvjerili su se tokom minulih godina. Snabdijevanje strujom, zbog dugova im je obustavljano već nekoliko puta.

,,Ako to opet urade, onda bolje neka nas ubiju, da se više ne mučimo.Nemamo nikakve uslove za život. Ova djeca se posmrzaše. Hrane skoro više i da nemamo, desi se da nemamo ni za hljeb. Kad imamo nešto hrane, dijelimo svi. Da će nam bar iz Centra za socijalni rad poslati paket s namirnicama. Mi smo zaboravljeni ovdje, nikog više nije briga za nas niti ko dolazi”- pričaju stanari.

Odbornici lokalnog parlamenta prošle godine donijeli su odluku o prodaji Doma učenika. Niko do sada nije pokazao interesovanje da kupi taj objekat. Oni koji žive u njemu kažu da će, ukoliko se to dogodi, morati na ulicu. A svi koji borave u zgradi u Smajlagića Polju smješteni su tu privremeno. Privremeno je u slučaju nekoliko njih potrajalo više od šest godina.

Kolašinska Opština je u sporu sa „Bjelasicom” prije nekoliko godina sudskom odlukom dobila u vlasništvo Dom. Prodaju je vjerovatno osujetilo i to što je decenijama vođen sudski spor između jednog Kolašinca i lokalne uprave oko zemlje na kojoj je izgrađena „stara bolnica”. Sud je nedavno donio odluku na štetu opštine, a to će opštinski budžet koštati 160 000 eura. Sada kada nema imovinskih sporova, tvrde predstavnici doskorašnje vlasti, prodaja će biti lakša, a objekat primamljiviji investitorima, s obzirom na to da je na odličnoj lokaciji. Međutim, skoro da se niko više ne sjeća dugogodišnjih planova da se od tog objekta napravi hotel za smještaj mladih. Dom je svojevremeno renoviran zahvaljujući pomoći međunarodnih organizacija, jer su u njemu bila smještena i raseljena i izbjegla lica. Za vrijeme investicionog buma u Kolašinu, solidno je radio, jer su u njemu boravili građevinski radnici.

Da situacija bude komplikovanija, posebno za nevoljnike smještene u Domu, doprinijela je i pravna zavrzlama između Opštine, nekadašnjeg Ski centra Bjelasica i navodnih zakupaca objekata. Prošle godine stanari su gotovo izbačeni iz svojih soba, jer im je upravnik Doma Marko Rondović, koji je od 2000. godine, sa još jednim kolegom zakupio taj objekat, kazao da više tu neće moći boraviti. Rondović tvrdi da je višestruko oštećen činjenicom da su u objektu godinama smještena lica u stanju socijalne potrebe. On podsjeća da mu je Privredni sud po završetku stečajnog postupka u Ski centru Bjelasica, u okviru kojeg je nekada poslovao Dom učenika, dao da zakupi objekat i da ugovor o zakupu još nije raskinut. Rondović do skoro nije imao ni informaciju da je Opština dobila vlasništvo nad objektom.

„Tonko Bulatović i ja smo formalno zakupci objekta, ali nas dugo niko zvanično nije obavijestio da je ugovor o zakupu raskinut. Mi nijesmo obaviješteni ni o ishodu sudskog postupka, a da je sada Opština vlasnik, saznao sam nezvanično u lokalnoj upravi. Takođe, preduzeće nam nije ukinuto, a ovdje je zaposleno pet radnika, kojima se godinama ne uplaćuju doprinosi niti primamo zarade”.

Prema njegovim riječima, godinama predstavnici lokalne vlasti u Dom šalju građane koji nemaju krov nad glavom. Za to od 2009. godine, tvrde Rondović i Bulatović, nijesu uplaćivane nikakve naknade, uprkos prvobitnom dogovoru.

„Sa nama su se dogovorili da će za to redovno davati naknadu. No, taj dogovor je poštovan samo dok je na čelu izvršne vlasti bio Mileta Bulatović, poslije ni eura. Morate da razumijete da smo mi ovo zakupili kao turistički objekat, a sve vrijeme bili smo spriječeni da se tom djelatnošću bavimo. Jasno je da za to nijesmo imali osnovnih uslova”, kaže zakupac Doma učenika.

Prema njegovim riječima račun za struju u jednom trenutku je bio 20 000 eura. Lokalna uprava nikada nije izmirivala obaveze ni prema zaposlenima u tom objektu niti prema stanarima koje je tu smjestila.

S druge strane, kako je dosadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković nekoliko puta ponovio, lokalna uprava nema obaveza prema zaposlenima u Domu učenika. Podsjećajući da je lokalni parlament donio odluku o primopredaji tog objekta uz prethodnu saglasnost Vlade, on je kazao da oko tog objekta nema ništa sporno.

Čak iako ostanu u svojim sobičcima u zabrobljenoj zgradi preko puta gradskog groblja, stanarima „sivog doma” biće neophodna podrška i pomoć. Samo neodgovorna vlast može da prenebregne činjenicu da je kolašinsku zimu teško pregurati i u zagrijanim prostorijama. Između ostalih, i petoro djece u Domu učenika, kako tvrde njihovi roditelji, svakodnevno su u hladnom, pa čak i bez dovoljno hrane.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRŽAVNE INISTITUCIJE BEZBJEDNOST NOVINARA: Lijepa obećanja i nerazjašnjeni napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni slučajevi ukazuju na ozbiljne sistemske probleme u zaštiti novinara u Crnoj Gori, kao i na nedostatak efikasne pravde za počinioce ovih zločina. Neefikasnost istraga i nekažnjivost su postali ključni problemi koji ugrožavaju slobodu medija u zemlji

 

 

U Crnoj Gori se od 2004. godine dogodilo na desetine napada na novinare i novinarke. Od prijetnji, preko verbalnih i fizičkih napada, a svi oni uslijedili su nakon neriješenog ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića. Samo mali broj je riješen, što jasno ukazuje na izražen problem neadekvatne zaštite i nekažnjivosti zločina nad novinarima. Iako je postojala inicijativa o formiranju posebnih jedinica koje bi pomogle u rasvjetljavanju ovih nepočinstava, ona još nije zaživjela.

Istina, u okviru Sektora za borbu protiv kriminala Uprave policije imenovana su tri inspektora koji se bave slučajevima napada na novinare,  ali za sada nema javno dostupnih podataka da je njihov rad na bilo koji način doprinio pomacima kod  neriješenih slučajeva.Međunarodna praksa pokazuje da specijalizovane jedinice, imajući u vidu specifičnu prirodu slučajeva napada na novinare, mogu efikasnije sprovoditi istrage i procesuirati počinioce.

Medijski ekspert Mark Gruber kaže da bi uvođenje takve prakse bilo odlično pod uslovom, kako je naveo, da se uzme u obzir i opšti kontekst: obučenost policijske jedinice, saradnja s medijima i s tužilaštvom, možda s mehanizmom “brzog odgovora”.

Nekoliko napada na novinare u Crnoj Gori izdvajaju se kao posebno komplikovani – zbog brutalnosti, dugotrajnosti istraga i izostanka pravde.

Istraga o surovom ubistvu Jovanovića traje preko 20 godina i problematična je, jer odgovornosti izmiču ne samo naručioci, direktni izvršioci već i oni koji su je neuspješno vodili. Za saučesništvo u ubistvu osuđen je jedino Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu na 19 godina zatvora, koji se okončava sredinom naredne godine.

Ranjavanje novinarke Olivere Lakić ispred njenog stana 2018. godine, izazvalo je veliku zabrinutost za njenu bezbjednost, ali i bezbjednost svih istraživačkih novinara i novinarki u Crnoj Gori. Ni u tom slučaju pravda nije postignuta, iako je Više državno tužilaštvo (VDT) dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv nekoliko osoba. Lakić je i ranije bila napadnuta i prijećeno joj je.

Novinar iz Berana Tufik Softić bio je takođe meta dva napada – 2007. i 2013. godine. Prvi put je palicom pretučen ispred kuće, dok je drugi put bomba postavljena ispred njegovog automobila. Istrage su dugo trajale, ali slučajevi su ostali nerazjašnjeni i zatvoreni zbog nedostatka dokaza.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI STRATEŠKI PLAN RAZVOJA KOLAŠINA: Prepisivanje spiska želja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgradnja autobuske stanice, tržnog centra sa pijacom i podzemnom parking garažom, rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka… To su samo  neki od projekata koji su iz dva prethodna prepisani u novi Strateški plan razvoja

 

 

Kolašinci već 15 godina nemaju  autobusku stanicu, a toliko dugo slušaju i obećanja lokalnih vlasti da će je dobiti.

Završetak davno započetih radova obećavali su učesnici svih kampanja za lokalne izbore tokom minule decenije i po. Predlog  Prostorno-urbanističkog plana (PUP), na čije se usvajanje još čeka,  dao je formalno mogućnost da se to stanje promijeni. Još nema konkretnih najava na koji način bi se i za koliko vremena taj projekat mogao okončati.

Lokacija na koju svraćaju pojedini međugradski autobusi u stvari je samo stajalište. Prostor koji se u tu svrhu koristi neuređen je, sa dotrajalim asfaltom, bez potrebene infrastrukture i mobilijara, pa ga izbjegavaju mnogi prevoznici. Zbog toga, putnici često čekaju autobus na improvizovanom stajalištu kod starog motela, na magistrali.

Privatno preduzeće Županovac, prije mnogo godina, započelo je gradnju objekta Autobuske, ali nije uspjelo da nađe način da nastavi radove. Izgradnju je omela, kako je ranije saopštavano, prvo ekonomska kriza, a zatim i činjenica da se objekat nije uklapao u predviđene planske dokumente, jer je za sprat viši.

Nakon što je izgorjela stara zgrada, Županovac je 2008. godine na istoj lokaciji započeo gradnju objekta, “koji je podrazumijevao sve karakteristike moderne autobuske stanice sa brojnim sadržajima”. Od svega toga, do sada je ozidana samo višespratna zgrada površine 2.000 metara kvadratnih. Putnicima je na raspolaganju nekoliko drvenih klupa postavljenih napolju, tik uz objekat u izgradnji.

U međuvremenu, inspekcija rada stavila je plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa putnike o vremenu dolasaka i polaska autobusa obavještavaju zaposleni u tom ugostiteljskom objektu. No, ni to nije obaveza preduzeća “Županovac”, s obzirom na to da zvanično Autobuska stanica ne postoji.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAPLIJENE MARIHUANE NE PRESTAJU: Šverceri rade prekovremeno 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je samo u nekoliko akcija na ilegalnim prelazima u Gusinju i Plavu zaplijenjeno preko stotinu kilograma marihuane, i nekoliko stotina na obalama Skadarskog jezera, nameće se pitanje – koliko onda narkotika tim putevima svakodnevno ulazi u našu državu

 

 

Kada je prije nekoliko dana Uprava policije saopštila da je Granična policija iz Ulcinja pronašla je oko 66 kilograma skanka, a dvije osobe pobjegle ka Albaniji, aktuelizovano je pitanje ilegalnih puteva kojima se marihuana i skank prebacuju u Crnu Goru.

Ovih 66 kilograma pronađeno je u rejonu ulcinjskog sela Sukobin.

Ne tako davno u priobalnom dijelu Skadarskog jezera, na obali kanala riječe Morače, u blizini željezničke stanice Zeta, pronađeno je 57 kilograma marihuane. Pretragom medijskih arhiva, može se pronaći još veliki broj policijskih saopštenja o zaplijenama marihuane koja se iz Albanije unosi ilegalno u Crnu Goru.

Iz policije je saopšteno da su postupali po operativnim saznanjima da se u prostoru sela Sukobin, iz Albanije u Crnu Goru krijumčari opojna droga skank.

“Pretragom terena od strane policijskih službenika i upotrebom službenog drona, policijski službenici su 27. septembra, u ranim jutarnjim časovima pronašli tri torbe sa 119 pakovanja, težine oko 66 kilograma, u kojima se nalazila biljna materija zelene boje nalik na opojnu drogu skank. Policijski službenici su na licu mjesta uočili dva nepoznata lica koja su se dala u bjekstvo u pravcu Republike Albanije”, navedeno je u saopštenju UP.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo