Povežite se sa nama

OKO NAS

MUKE STANARA NUŽNOG SMJEŠTAJA U KOLAŠINU: Bijeda u sivom domu

Objavljeno prije

na

Među najsiromašnijim Kolašincima, nema dileme, su stanari trošne zgrade na vrh grada. Kažu, zaboravljeni su i od vlasti i od Boga, nemoćni da promijene svoju situaciju, a nedovoljno snažni da još koji mjesec istrpe u uslovima u kojima sada žive. U bivšem Domu učenika, dvanaest stanara, među kojima je petoro djece, i predstojeću zimu će dočekati u neuslovnim prostorijama, bez grijanja, kupatila i svaki dan očekujući isključenje struje zbog nagomilanih dugova.

U objektu, kojeg Kolašinci zovu i „stara bolnica” u Smajlagića Polju, godinama predstavnici lokalne vlasti smještaju najsiromašnije sugrađane kojima na drugi način nijesu mogli obezbijediti krov nad glavom. S obzirom na uslove, kažu stanari, ponekad bi im bilo bolje i na goloj ledini. Skorašnje nevrijeme dodatno je pogoršalo situaciju, vjetar je odnio dio krova, a dok se čeka smjena vlasti, u Opštini, čije je vlasništvo taj objekat, izgleda niko nema volje da finansira popravku. Za sada je neizvjesno i ko će platiti nagomilane račune za struju, a iz Elektroprivrede već nekoliko puta najavljuju isključenje.

Vjetar je podigao dio krova tik iznad sobe u kojoj je Mirjana Vlahović sa petomjesečnom bebom. Ona, kao ni komšije iz susjednih sobica zgrade, novca za popravku nemaju. Kasna jesen i oštra zima, uvjereni su, pogoršaće situaciju i još više otkriti zgradu.

„Strahujem od nevremena. Ukoliko dodatno krov bude oštećen i ovo se ne popravi na vrijeme, isto će mi biti i ispred zgrade i u zgradi. Ovdje su užasni uslovi. Svi koji ovdje živimo smo u najvećoj mogućoj bijedi. Mahom je riječ o ‘socijalnim slučajevima’ čija su primanja ispod 100 eura. Muku mučimo i sa strujom, čekamo svaki dan da je isključe. Zajedničko kupatilo odavno nije u funkciji. Ipak, pošto u sobama nemamo vode, prinuđeni smo da ga koristimo, pa kakvo je da je”, priča ona.

U Domu nema kumina, pa ni uslova da se stanari griju na drva. To je, kažu, najveći problem. Trenutno imaju grijalicu samo u jednoj sobi. Na grijalici samo jedan grijač radi, ali oko nje se svi stanari okupe kada ne mogu izdržati hladnoću u svojim sobama.

,,Morala sam sa bebom da dođem u ovu sobu gdje se većina stanara okupi, kako bi se ugrijale. U sobi gdje sam smještena sa djetetom nema ni frižider, niti šporeta… Jedino grijanje je za sve nas ova grijalica…Zamislite samo ako nam isključe struju, šta će onda biti”

A kako je živjeti bez struje i mjesecima, Mirjana Vlahović i njeni sapatnici iz „sivog doma”, kako s gorčinom zovu ruiniranu zgradu u kojoj žive, uvjerili su se tokom minulih godina. Snabdijevanje strujom, zbog dugova im je obustavljano već nekoliko puta.

,,Ako to opet urade, onda bolje neka nas ubiju, da se više ne mučimo.Nemamo nikakve uslove za život. Ova djeca se posmrzaše. Hrane skoro više i da nemamo, desi se da nemamo ni za hljeb. Kad imamo nešto hrane, dijelimo svi. Da će nam bar iz Centra za socijalni rad poslati paket s namirnicama. Mi smo zaboravljeni ovdje, nikog više nije briga za nas niti ko dolazi”- pričaju stanari.

Odbornici lokalnog parlamenta prošle godine donijeli su odluku o prodaji Doma učenika. Niko do sada nije pokazao interesovanje da kupi taj objekat. Oni koji žive u njemu kažu da će, ukoliko se to dogodi, morati na ulicu. A svi koji borave u zgradi u Smajlagića Polju smješteni su tu privremeno. Privremeno je u slučaju nekoliko njih potrajalo više od šest godina.

Kolašinska Opština je u sporu sa „Bjelasicom” prije nekoliko godina sudskom odlukom dobila u vlasništvo Dom. Prodaju je vjerovatno osujetilo i to što je decenijama vođen sudski spor između jednog Kolašinca i lokalne uprave oko zemlje na kojoj je izgrađena „stara bolnica”. Sud je nedavno donio odluku na štetu opštine, a to će opštinski budžet koštati 160 000 eura. Sada kada nema imovinskih sporova, tvrde predstavnici doskorašnje vlasti, prodaja će biti lakša, a objekat primamljiviji investitorima, s obzirom na to da je na odličnoj lokaciji. Međutim, skoro da se niko više ne sjeća dugogodišnjih planova da se od tog objekta napravi hotel za smještaj mladih. Dom je svojevremeno renoviran zahvaljujući pomoći međunarodnih organizacija, jer su u njemu bila smještena i raseljena i izbjegla lica. Za vrijeme investicionog buma u Kolašinu, solidno je radio, jer su u njemu boravili građevinski radnici.

Da situacija bude komplikovanija, posebno za nevoljnike smještene u Domu, doprinijela je i pravna zavrzlama između Opštine, nekadašnjeg Ski centra Bjelasica i navodnih zakupaca objekata. Prošle godine stanari su gotovo izbačeni iz svojih soba, jer im je upravnik Doma Marko Rondović, koji je od 2000. godine, sa još jednim kolegom zakupio taj objekat, kazao da više tu neće moći boraviti. Rondović tvrdi da je višestruko oštećen činjenicom da su u objektu godinama smještena lica u stanju socijalne potrebe. On podsjeća da mu je Privredni sud po završetku stečajnog postupka u Ski centru Bjelasica, u okviru kojeg je nekada poslovao Dom učenika, dao da zakupi objekat i da ugovor o zakupu još nije raskinut. Rondović do skoro nije imao ni informaciju da je Opština dobila vlasništvo nad objektom.

„Tonko Bulatović i ja smo formalno zakupci objekta, ali nas dugo niko zvanično nije obavijestio da je ugovor o zakupu raskinut. Mi nijesmo obaviješteni ni o ishodu sudskog postupka, a da je sada Opština vlasnik, saznao sam nezvanično u lokalnoj upravi. Takođe, preduzeće nam nije ukinuto, a ovdje je zaposleno pet radnika, kojima se godinama ne uplaćuju doprinosi niti primamo zarade”.

Prema njegovim riječima, godinama predstavnici lokalne vlasti u Dom šalju građane koji nemaju krov nad glavom. Za to od 2009. godine, tvrde Rondović i Bulatović, nijesu uplaćivane nikakve naknade, uprkos prvobitnom dogovoru.

„Sa nama su se dogovorili da će za to redovno davati naknadu. No, taj dogovor je poštovan samo dok je na čelu izvršne vlasti bio Mileta Bulatović, poslije ni eura. Morate da razumijete da smo mi ovo zakupili kao turistički objekat, a sve vrijeme bili smo spriječeni da se tom djelatnošću bavimo. Jasno je da za to nijesmo imali osnovnih uslova”, kaže zakupac Doma učenika.

Prema njegovim riječima račun za struju u jednom trenutku je bio 20 000 eura. Lokalna uprava nikada nije izmirivala obaveze ni prema zaposlenima u tom objektu niti prema stanarima koje je tu smjestila.

S druge strane, kako je dosadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković nekoliko puta ponovio, lokalna uprava nema obaveza prema zaposlenima u Domu učenika. Podsjećajući da je lokalni parlament donio odluku o primopredaji tog objekta uz prethodnu saglasnost Vlade, on je kazao da oko tog objekta nema ništa sporno.

Čak iako ostanu u svojim sobičcima u zabrobljenoj zgradi preko puta gradskog groblja, stanarima „sivog doma” biće neophodna podrška i pomoć. Samo neodgovorna vlast može da prenebregne činjenicu da je kolašinsku zimu teško pregurati i u zagrijanim prostorijama. Između ostalih, i petoro djece u Domu učenika, kako tvrde njihovi roditelji, svakodnevno su u hladnom, pa čak i bez dovoljno hrane.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo