Povežite se sa nama

FELJTON

NAGRADE DUŠKO KONDOR – DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA (VII): Ovogodišnji laureati

Objavljeno prije

na

Ove godine, po šesti put, NVO GARIWO Sarajevo organizovao je svečanu Akademiju povodom dodjele Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Ovogodišnja svečana Akademija održana je 6. marta u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, na Evropski dan sjećanja na pravednike. Taj dan prvi put se od ove godine obilježava diljem Evrope, a u regionu prvi put je obilježen u Sarajevu i to kroz NVO Gariwo Akademiju.

Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost dobili su: Goran Čengić – posthumno, Predrag Matvejević, Nebojša Popov i Melisa Ismičić. Nagradu Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti dobila je Jelena Lovrič.

Goran Čengić

Goran Čengić rođen je 1946. godine u Sarajevu.

Bio je odgajan u duhu antifašističkih ideala, prije svega slobode i jednakosti za sve ljude, koje su baštinili njegovi roditelji, Nataša Zimonjić-Čengić i Ferid Fićo Čengić, prvi poslijeratni gradonačelnik Sarajeva.

Živio je u okupiranom dijelu Sarajeva, na Grbavici odakle je odveden i ubijen 14. juna 1992. u pokušaju spašavanja svog komšije dr. Husnije Ćerimagića po kojeg je Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao „monstrum s Grbavice” došao da odvede u smrt.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Goranu Čengiću iz Sarajeva, posthumno, zato što je pokušao od sigurne smrti zaštititi svog starog i bolesnog komšiju doktora Husniju Ćerimagića. Nije ustuknuo niti se povukao pred naoružanim zločincima nego se suprotstavio u namjeri da zaštiti nepravedno progonjenog. Žrtvovao je život kako bi potvrdio svoj i uopšte ljudski integritet i njegovu neupitnost u trenucima koji su za njegov grad bili najteži u istoriji.

Predrag Matvejević

Predrag Matvejević rođen je 1932. u Mostaru.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena mu je zato što je u vrijeme SFRJ, u ime zaštite ljudskih prava, prvenstveno slobode govora, branio političke osuđenike.

1989. bio je suosnivač Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu, prve nezavisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, čiji je cilj bio pronaći mirno rješenje jugoslovenske krize.

U Hrvatskoj je 1991. bio izložen progonu, uvredama i klevetama svih vrsta, uključujući i hice iz vatrenog oružja ispaljene u njegovo poštansko sanduče, zbog čega je spašavajući goli život otišao u egzil.

Iz egzila je snažno kritikovao negativnosti u ex-Yu društvima i otvoreno govorio o zlu te ko ga i gdje čini.

2001. u Jutarnjem listu objavio je tekst Naši talibani u kojem je pojedine pisce i intelektualce otvoreno označio kao odgovorne za ratna huškanja.

2005, u politički montiranom procesu, zbog teksta Naši talibani, pravomoćno je bio osuđen na uvjetnu kaznu od pet mjeseci zbog klevete.

Svojim slučajem političku elitu Hrvatske natjerao je da se preispita. Već u svom prvom mandatu, kada je kampanja protiv Predraga Matvejevića u Hrvatskoj jos bila u punom jeku, Predsjednik Stjepan Mesić dodijelio mu je visoko odlikovanje Republike Hrvatske, a početkom ovoga vijeka Predsjednik Ivo Josipović ga je u jeku pravosudne hajke imenovao predstavnikom RH u Međunarodnoj organizaciji frankofonih država.

Nebojša Popov

Nebojša Popov rođen je 1939. godine u Zrenjaninu.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena mu je zato što je kontinuirano radio na demokratizaciji društava unutar kojih se odvijao njegov život. Prvo jugoslovenskog – socijalističkog, a potom srbijanskog – nacionalističkog.

U vrijeme SFRJ radio je i kao sekretar redakcije časopisa Praxis. Biti „praxisovac” značilo je biti disident.

Duži niz godina bio je član Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole. U SFRJ Škola je bila utočište slobodne filozofske misli. Zabranjena je sredinom sedamdesetih.

Bio je jedan od osnivača Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu, prve nezavisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, čiji je cilj bio pronaći mirno rješenje jugoslovenske krize.

Uz velike lične žrtve i maltretiranja, u Miloševićevo vrijeme u Srbiji, upirao je prstom u nacionalistički program „velike Srbije” kao najveću nesreću postjugoslovenskih društava.

Osnovao je i Centar za antiratnu akciju u Beogradu.

U vrijeme opsade Sarajeva bio je osnivač grupe građana „Živeti u Sarajevu” koja je organizovala proteste zbog razaranja Sarajeva i učestvovala u organizovanju raznih oblika pomoći Sarajlijama. Kroz djelovanje ove grupe organizovao je prvu antiratnu posjetu iz Beograda opsjednutom Sarajevu.

Melisa Ismičić

Melisa Ismičić rođena je 1985. godine u Doboju. Nastavnica je bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti. Nakon višegodišnje potrage za poslom, konačno se 2011. godine zaposlila u Osnovnoj školi Novi Šeher u Novom Šeheru. Taj posao je izgubila zbog svog javnog angažmana, prije svega kroz Dvolist za pravednije obrazovanje Školegijum u kojem je navodila primjere loše obrazovne prakse, problem nepotizma prilikom zapošljavanja prosvjetnih radnika, samo formalan a ne suštinski pristup reformi obrazovanja, itd.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena joj je zato što je objavila nepotpisan tekst u Časopisu za pravednije obrazovanje Školegijum pod naslovom „Zato je lakše dobiti tekst iz Splita nego od mene”. Tekst je bio kritika postojećeg sistema obrazovanja utemeljena na primjerima loše obrazovne prakse.

Tekst je bio nepotpisan ne iz straha, već iz želje da primjere koje navodi prepoznaju i u drugim školama, a ne da ih vežu samo za Osnovnu školu „Novi Šeher”. Kada je u školi u kojoj je radila pokrenuta istraga protiv osobe koja je tekst napisala, obznanila je da je autorica teksta i bila izopštena.

Obznanila je pritiske koje su direktorica i dio kolektiva vršili na nju zbog spornog teksta te se u još nekoliko navrata oglasila zalažući se za kvalitetnije, poštenije i pravednije obrazovanje.

Jelena Lovrić

Rođena je 1948. godine u Lukavcu (BiH). Jedan je od osnivača magazina Feral Tribune.

Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hraborsti dodijeljena joj je zato što je od njegovih početaka prošla sve drame nedjeljnika Danas koji je obilježio hrvatsko novinarstvo. Pisac je tekstova zbog kojih je taj nedjeljnik u prvim godinama izlaženja došao u sukob s partijskom oligarhijom, što je sankcionisano rastjerivanjem dobrog dijela redakcije i šikaniranjem novinara, da bi 1992. godine ta novina bila politički likvidirana. Tuđmanova vlast dotadašnju uredničko-novinarsku ekipu tjera na ulicu i list predaje u ruke svojih poslušnika.

Svoje nepristajanje na diktat moćnika s bilo koje strane da dolaze, neustrašivo je demonstrirala tokom tzv. „događanja naroda” u Srbiji, kada su nedjeljnik „Danas” i ona kao njegova vodeća autorica, u tada šutljivoj Hrvatskoj, doživljavali zvjezdane trenutke.

Ne obazirući se na posljedice, prva je kritički analizirala uspon Slobodana Miloševića, zbog čega je od dijela beogradskih medija izložena žestokoj harangi.

U Tuđmanovoj Hrvatskoj postala je suvišan čovjek i ostala bez posla uz javnu difamaciju. Izložena je progonu državnog tužioca i objavljivanju brojnih potjernica po režimskim medijima. Vrhunac hajke bio je tekst „Vještice iz Ria” u Globusu, u kojem je, zajedno s još nekoliko feministica, optužena doslovce za „silovanje Hrvatske”.

Svoju privrženost etičkim i profesionalnim principima pokazala je i time što je sa grupom novinara demonstrativno napustila Slobodnu Dalmaciju, nakon što je i taj list na skandalozan način privatiziran. Jedna je od osnivača kultnog Feral Tribunea i brzo ugaslog Pečata.

(Kraj)
Priredio: Amer TIKVEŠA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXII):  Monitor se ne može ugasiti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćanu Koprivici,
đe se nađe

Ref: cano 21
10.03. 94.

Dragi Ćano,

Mislim da bi bilo korisno da se prije našeg susreta u Moskvi upoznaš sa „stanjem na terenu”, koje, u nekim djelovima, traži hitne intervencije. …

  1. Radio. 27. decembra 1993. dobili smo spor pred Saveznim sudom, a 28. januara, na osnovu te presude, rješenje Savezne uprave za radio-veze o slobodnom korišćenju frekvencije za radio i kanala za televiziju, sa produženim rokom za početak rada do 28. januara 1995. U ponedjeljak, 07. 03. otpočeli smo probni rad naše radiostanice Antena M, na talasnoj dužini 87.6 MHz (FM skala)…

Meni se čini da je država ovako postupila zato što je odlučila, ne da nas sprečava da radimo, već da nam otvori konkurenciju iz reda njenih simpatizera. Naime, izvjesni Elmag, za koji govore da su mu suvlasnici ljudi iz vrha vlasti, pokreće radiostanicu u Podgorici gotovo istovremeno kad i mi. Iz istog kruga otvara se i radiostanica u Pljevljima. Čujem da Elmag radi i na otvaranju niza radio stanica na Primorju.

… Budući da smo do sada nabavili samo pola opreme – antensko-transmisioni dio… udružili smo se na pet mjeseci sa našim prijateljima iz Studija M, koji su instalirali… sopstvenu opremu u našim prostorijama. U tom roku nama treba da prispije druga polovina opreme (studio) koju nam kupuje SOROS fondacija. Tada ćemo – Montenegropublic i Studio M – odlučiti da li da se odvojimo u dvije stanice ili da pravimo zajedničku stanicu u Nikšiću, u kom slučaju bi i ova u Podgorici postala zajednička.

Do tada ja sam glavni urednik radija…

Do daljeg, finansiranje radija će takođe biti 50-50. Eventualnu zaradu takođe dijelimo 50-50. O drugim, manje važnim detaljima informisaću te uskoro u Moskvi.

Smatram da sam postupio po tvojoj želji – vratio sam radio u Montenegropublic. Nabavio sam i opremu (uskoro čitavu), a, ipak, omogućio da radio počne da obavlja svoj zadatak odmah.

Međutim, otpočinjanjem radija napravio sam i dodatne finansijske obaveze, koje od prvog marta moraju biti najmanje 2.500– 3.000 DEM mjesečno. (Naš partner će davati isto toliko.) Prva dva mjeseca biće i dodatnih troškova za kupovinu disketa i kompakt diskova. …

  1. Štamparija. Počela je da radi iako je još nijesam registrovao, odnosno dobio dozvolu, zbog troškova koje iziskuje odgovarajuća administrativna radnja. Kompletirao sam (dugoročnim pozajmicama) samo liniju za knjige i časopise srednjeg tiraža (5–10.000 kom.), ali ne i za najčešće i najunosnije poslove – obrasci, blokovska roba, etikete, memorandumi, vizit karte, kartonske kutije itd. (Za ovo nam trebaju dodatne investicije od najmanje 30.000 DEM.) Zato od štamparije još nemamo prihod koji bi promijenio mučnu i alarmantnu situaciju u Monitoru.
  2. Monitor. Potražnja raste, ali ja ne smijem da povećam tiraž, koji je trenutno 7.000. (Zvanično govorim da je blizu 10.000.) … Cijena lista cijelo vrijeme je bila 40 pfeninga, a od prodatog primjerka smo dobijali najviše 5– 8, u posljednjoj etapi hiperinflacije ni 2 pfeninga. … Ako novi dinar bude stabilan duže od dva mjeseca, onda ću poslije tog roka imati prihod od prodaje koji pokriva blizu 75 odsto troškova Monitora.

Trenutno sam u gubicima od oko 20.000 DEM, radnici nijesu dobili plate za januar i februar i nemam para za kupovinu papira za korice. (Rezerve koje imam dovoljne su samo za još tri-četiri broja.) …

4.Televizija. Ovo je projekat koji ne mogu ostvariti bez efektivnih para. Čitavu opremu nije moguće dobiti kao pomoć. A i to što se može, moguće je tek pošto TV stanica proradi. …

Mislim da će sistem štamparija – radio – Monitor  biti u stanju da sebe izdržava kroz 6 mjeseci, odnosno do četvrte godišnjice Monitora, 19. oktobra 1994. … Ako se u tom periodu pokaže da je ova prognoza bila pogrešna, radio se može prodati. Monitor ćemo osposobiti da sigurno živi i poslije tebe i mene. I da nosi u zaglavlju riječi: Osnivač Stanislav Ćano Koprivica, kao što na drugim važnim novinama stoji ime utemeljivača. (Vidi Time ili Politiku.)

Miško

Zarada od štamparije nije bila dovoljna da pokrije ulaganja u radio stanicu. Pošto  Ćano pet mjeseci nije davao pomoć na koju smo računali, ušli smo u finansijske poteškoće. Po ko zna koji put potvrdilo se da Monitor, sada Monitor i njegov radio, ne mogu da opstanu ako iza njih ne stoji dodatna finansijska podrška. Ranko Vukotić je smatrao da nekoliko hiljada maraka koje stalno nedostaju Monitoru, nijesu previše za Ćana ni u vrijeme kad Montex posustaje. Pred kraj marta odlučio je da napiše pismo Ćanu, da mu objasni stalnu krizu u kojoj se nalazi preduzeće. Pismo je pisao u svojoj advokatskoj kancelariji. Po svoj prilici, poslao ga je preko Montexa. Kad je dobio Ćanov odgovor, i pismo i odgovor, uredno potpisane, predao je Monitoru.

 

Ref: cano 22
Ranko Vukotić Ćanu Koprivici:

GOSPODIN
STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Dragi prijatelju,

Kao gotovo uvijek u protekle tri godine kad nam je povodom Monitora, a i drugih naših stvari bilo najteže, Tvoja ukupna podrška i pomoć vraćala nam je snagu i samopouzdanje i „čupala” iz osjećanja kritične emotivno-energetske nemoći.

Monitor je sada u takvoj situaciji, o čemu će ti g. Miško Perović pružiti detaljne informacije, da smo u razgovorima koje smo intenzivno vodili proteklih mjeseci u upravnom odboru i sa ljudima okupljenim oko Monitora, ocijenili da bez Tvoje pomoći nema uslova da održimo Monitor, odnosno i čitav naš projekat.

Odluku o sudbini Monitora odložili smo do razgovora g. Perovića s Tobom. Naročito nam teško pada da Te opteretimo o daljoj sudbinom Monitora i čitavog projekta, ali budi uvjeren da je zaista došlo dotle da od tvojih mogućnosti zavisi projekat.

Ukoliko novina preživi (kliničku smrt) zbog Tvog dosadašnjeg i budućeg doprinosa u njenom nastajanju, razvoju i daljem trajanju, jednodušna je ocjena svih nas da zatražimo Tvoju saglasnost da ubuduće na koricama novine bude trajna oznaka da si Ti osnivač lista. U slučaju da iz bilo kog razloga ocijeniš da to odmah nije razložno, onda želimo da u impresumu lista bude označeno da si počasni Direktor lista.

Pored toga imamo želju da Ti ponudimo da u trenutku kad smogneš finansijski, osnuješ Fond (Ćano Koprivica). Iz fonda bi se obezbijedila trajna zadužbina koja bi bila jedna kuća u centralnom dijelu grada (ul. Njegoševa, Stanka Dragojevića, …), koja bi bila vidno označena kao Tvoja fondacija u kojoj bi bio smješten Monitor i neki drugi sadržaji naše informativne djelatnosti. Nadalje predlažemo da se već sada utvrdi neka godišnja nagrada Monitora iz Fonda Ćana Koprivice, na primjer za najbolji roman, esej i slično, koja bi se po konkursu dodjeljivala svake godine.

Razumije se, o fondaciji bi se napravili pravni akti, koji bi se učinili javnim, uz odgovarajuće izmjene registracije firme.

Dragi Ćano,
Budi siguran da su naša osjećanja izraz dubokog poštovanja Tvoje ličnosti i Tvog doprinosa u borbi za dignitet i prosperitet Crne Gore.
Uz iskrene želje za dobro zdravlje, srdačno,

Predsjednik Upravnog odbora
Ranko Vukotić

 

Ćanov odgovor Ranku Vukotiću:
Moskva, 30. mart 1994.

Dragi Ranko,
Hvala na pismu i predlogu, koji me čine radosnim i ponosnim. Monitor se ne može ugasiti, niti prestati da izlazi. Sa Miškom sam se dogovorio da do kraja godine šaljem po 5.000 DM mjesečno za Monitor, što smo ocijenili realnim iznosom. Ostale značajne novosti saopštiće vam Miško (moj „Ješa”).

Veliko, veliko hvala na poštovanju i priznanju koje mi ukazujete. Radio sam i radim za Crnu Goru. Moja ljubav je tu neograničena. Radim sve što je u mojim mogućnostima da Crna Gora postane samostalna, nezavisna, srećna i bogata država svih njenih građana, a korisna i primjerna za susjede i šire.

Što se tiče naslovne strane Monitora, i zahtjeva da bude zapisano da sam ja osnivač lista, to dolazi u obzir samo ako se tu nalazi i ime Miška Perovića.

Stvaranje fondacije već je duže vremena prisutno u mojim razmišljanjima. Shodno tome, molim te da u tom pravcu razmisliš i predložiš prvi materijal, za uski krug mojih-naših prijatelja. Fondacija će biti namijenjena humanim i kulturnim akcijama. To će biti osmišljeni nastavak onoga što sam i do sada radio na tim poljima, prije svega za Crnu Goru. Prilikom našeg susreta saopštiću Ti neka detaljnija razmišljanja o tome.

Ljubazno Te molim da svim našim prijateljima predaš iskrene pozdrave.

Za stalnu i upornu mirnu borbu do nezavisnosti.

Tvoj Ćano

Desetak dana kasnije, Ćano je meni napisao sljedeće pismo.

11.04. 1994.

Dragi moj Ješo,
Nemoj da se ljutiš na mene. Sve će biti u najboljem redu. Do prvog maja dobijaš televiziju. …
Inače, jedva sam se izvukao, i kad su me dobro ispregledali na svim instrumentima i aparatima, pokazao se dolar sa ispruženom rukom na srcu. … Uspjećemo.

Pozdrav,
Ćano

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXI):  Prebrodićemo krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ref: cano 19
28.08. 93.

Dragi Ćano,

Vlast mi je opet odložila registraciju radija za nekoliko dana. Kažu, … da će mi se javiti u ponedjeljak. Ako to, konačno, bude završeno, odmah ću registrovati i televiziju, na isti način. No dok god ne dobijem i taj posljednji papir,… ne mogu da se oslobodim i razmašem. (…)

Oni naši prijatelji… raspolažu opremom za televiziju… Predlažu da ih pustimo u Montenegropublic kao suvlasnike ili da im ga prodamo. (…) Prepuštajući tebi da odlučiš šta da se radi, dopusti da ti predočim kako stvari izgledaju iz mog ugla. Televiziju treba pokrenuti što je prije moguće.

… Budući da moje jevrejsko nasljeđe traži da se sa što manje ulaganja postigne cilj, za mene se problem svodi na pitanje kako uzeti to što nude a da im ne damo kontrolni paket dok posao koji sklapaš ovih dana malo ne odmakne… Procjenjujem da će prihod od radija i TV u toku prvih pola godine biti zanemarljivo mali, te da će za prvu godinu biti nužno blizu 500 hiljada DM. (…) Upravljačka prava da se podijele ovako: 45 odsto tebi, 10 odsto Montenegropublicu sa mnom kao njegovim zastupnikom, i 45 odsto njima. (…)

Javi mi se što prije možeš, da bih znao šta da radim dalje.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

Vlast nije željela da daje licence onima koje ne kontroliše. Montenegropublic im je promakao zahvaljujući tome što je naš zahtjev rješavan prije nego što je Panić u februaru 1993. napustio položaj saveznog premijera. Vučinići nijesu mogli da dozvolu brzo dobiju, pa su željeli da i televiziju pokrenemo zajedno. Ćano je i dalje bio optimista da će stvoriti 650.000 DM za televiziju. Na osnovu ranijih razgovora, 21. septembra poslao sam mu sljedeći predlog organizacione šeme televizije i kadrova.

Ref: cano 20
21.09. 93.

KONCEPCIJA TELEVIZIJE – skica za predlog

Televizija startuje kao informativna kuća sa jednom dnevnom (večernjom) informativnom emisijom u formi dnevnika.

  • Dužnost gen. direktora vrši dr Miodrag Perović.
  • Glavni urednik Žarko Mirković, kompozitor, profesor Univerziteta u Novom Sadu.
  • Specijalni savjetnik gen. direktora i koordinator Mihailo Radojičić. (…)

Mirković je bio moj, a Radojičić Ćanov predlog. Sa svim ljudima razgovarao bi i plate (honorare) ugovarao Ćano, kao većinski akcionar.

Dvadeset trećeg septembra, kao grom iz vedrog neba, Savezna uprava za radio veze donijela je rješenje za izmjenu uslova u dozvolama za rad radija i televizije koje sam imao. Tada sam shvatio da je inženjer Gomilanović cijelo vrijeme sprovodio opstrukciju, ne izvršavajući svoje zakonom predviđene obaveze. Školovani dvoličnjak je čekao da mi Savezna uprava blokira posao. Saznao sam da je to učinila po dogovoru (na zahtjev) vrha crnogorskog režima. Učinio sam jedino što mi je stajalo na raspolaganju u tom trenutku. Utužio sam Saveznu upravu Saveznom sudu.

Neizvjesnost mi je teško padala. Jer dok je naša tužba kod Saveznog suda bila u postupku,  Ćano me obavijestio da kroz nekoliko mjeseci u Kazanju u Tatarstanu, treba da pusti u pogon neku fabriku za preradu drveta. To je bio znak da će naplatiti makar dio onog duga od svog pobratima. Narednih par mjeseci obojica smo bili mnogo zauzeti, pa smo rjeđe komunicirali.

Vlado je dao Montenegropublicu posao kompjuterizacije poslovanja njegovog preduzeća. Ja sam angažovao svoje studente i kolege da taj posao urade. Od zarade u tom poslu mogli smo da par mjeseci pokrivamo Monitorove gubitke.

Dragica je početkom jeseni jednu svoju nabavku isporučila preko Albanije. Tamo su je sreli moj brat Milo i zet moje sestre Milke Matjaž Popović. Mata i ja smo već imali iskustvo u prebacivanju robe, jer smo jednom preuzimali isporuku štamparskog papira za Monitor na granici Srbije i Mađarske. Mata mi je pozajmio dio sredstava za emisionu tehniku i vozio me u Njemačku i Italiju da je preuzmem. Učestvovao je kasnije i u kupovanju dodatne opreme za štampariju.

Vlado nam je sredinom jeseni dao posao štampanja kutija za Čiča Glišu. Bobo i ja smo bili srećni što ćemo neko vrijeme moći da zarađujemo plate za redakciju. Na smjenu smo obavljali posao pomoćnog majstora u štampariji. Jesen se završila sa inflacijom od preko 300 hiljada procenata, što je zbog nedjeljnog ritma naplate, gotovo potpuno obezvrjeđivalo prihod od prodaje.  Ćano je u oktobru i novembru dao pomoć od 21.000 DM. Tako je Ćanova pomoć za 1993. bila 30 hiljada i nekoliko stotina maraka. Dva i po put manja nego za 1992. Ipak, zahvaljujući poslovima koje nam je dao Vlado i papiru koji smo imali, zarada iz štamparije je ublažila posljedice smanjenja Ćanove pomoći. Uspjeli smo da održimo Monitor.

Savezni sud je 27.12.1993. poništio odluku Savezne uprave i vratio nam dozvole za radio i televiziju. Novi rok do kada moramo završiti nabavku i instalaciju opreme bio je 28. januar 1995. Republičko ministarstvo je produžilo da sprovodi opstrukciju, ali više nije moglo zaustaviti projekat. Gomilanović je ispao sitniji nego što je morao. Tražio je da plaćamo za frekvenciju od desetog februara, kad je dozvola izdata prvi put. To jest i za period kad Ministarstvo nije izvršavalo poslove predviđene zakonom, a takođe i za vrijeme rješavanja spora kod Saveznog suda. Tužio sam i Ministarstvo kod republičkih sudova i produžio da završavam poslove predviđene dozvolom. Fudbalski klub Budućnost (Zoran Božović) mi je još 1992. godine dao saglasnost da postavimo linkove za povezivanje našeg studija (koji je bio smješten u Streljačkom savezu) i repetitora u Kučima.

Očekivao sam da ću dobiti i proces pred republičkim sudovima, pa sam u komunikaciji s Ćanom obnovio pitanje transformacije Montenegropublica. Moja ideja je bila da izdijelimo preduzeće na samostalne djelove i tražimo različite partnere za razne potprojekte, slično onome što ja pokušavam da ostvarim sa braćom Vučinić. Meni je bilo važno da independističko-proevropski pokret što prije formira svoje medije.

Desetak dana iza nove godine dobio sam od Ćana sljedeće pismo.

Dragi Miško,
Nova godina, Nova Novaka.

Tebi i porodici želim sretnu novu godinu i sibirsko zdravlje. … Idemo dalje. …

Od početka formiranja Montenegropublica zastupao sam rješenje da se stvori Holding kompanija (Monitor, Radio i Televizija), a ti i ja da budemo glavni akcionari. Holding kompanija staviće se u funkciju nezavisnog informativnog sistema i nezavisne Crne Gore (crno nam je bog dao kad smo ovakvi). O tome slijedi naš dogovor. Vjerovatno treba da odškrinemo vrata jednom broju organizacija i ljudi (opredijeljenih državnosti i nezavisnosti Crne Gore) da postanu akcionari Montenegropublica. To bi bio jedan od načina prikupljanja sredstava. O drugim mogućnostima možemo prodiskutovati. … Tvoja finansijska situacija donekle mi je poznata i teško mi pada, jer sam svjestan koliko si žrtvovao za stvaranje Montenegropublica. Ovo važi i za tvoju užu i širu porodicu. Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali za sada nema mjesta panici. Siguran sam da ćemo stvoriti izvore finansiranja, nemoj se sada smijati ,,dokle ću trpjeti tvoj optimizam”. … Razumio sam da hoćeš da zakažeš sjednicu Upravnog odbora … Prije sjednice želio bih da izmijenjamo misli o prošlom, sadašnjem i budućem radu. …

Od Televizije ne odustajem. U vremenu od 15 do 25. januara imaću 200.000 USD na raspolaganju televiziji. Pred Novu godinu obnovio sam razgovore oko kupovine opreme (izvor ti je poznat, a takođe i konstrukcija)…. O organizaciji i finansiranju razgovaraćemo prilikom susreta. Prebrodićemo krize, preskočiti prepreke i pobijediti. A ,,prezreni i gladni” nećemo biti. Vjerovatno  ćeš se vratiti svojim tezama ,,da ojačamo Monitor, štampariju i radio, televiziju ne možemo isfinansirati”, prihvatam za razmišljanje.

Pozdravi Ranka [Vukotića], Švajcarska će se dogoditi…. u kom obimu bumo videli.

Iskreni pozdrav,
Ćano

Prepuštajući Ćanu neizvjesne planove za televiziju, s Vučinićima sam nastavio poslove na otvaranju zajedničkog radija. Preraspoređivao sam skromna sredstva koja smo imali i kompletirao emisionu opremu koja je bila u obavezi Montenegropublica. Poslije deset nedjelja poslao sam Ćanu sljedeći izvještaj.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XX): Vrijeme je teško, poslovi stali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Beč
4. 05. 93.

Dragi Miško,
Izvinjavam se što nijesam odgovorio na dva pisma. Pretpostavljam da znaš, jer sam ti nagovijestio, od koje „bolesti” bolujem. Vrijeme je teško, poslovi stali, krade se, ne plaše se ni boga ni nikoga. Vjerovatno ću biti u teškoj situaciji 4 mjeseca. Za ovo vrijeme pokušaću da raščistim mnoge stvari. Radim puno. Dolazim u Titograd u četvrtak uveče. Želio bih da se vidimo. Produžavam za Nikšić uveče. U petak sam na sjednici komisije o slobodnoj carinskoj zoni.

Pozdrav,
Ćano

Komentar. Kriza o kojoj govori Ćano sastojala u sljedećem. Smanjivao se prihod Montexa. ́Ćano nije želio da se otpuštaju radnici, iako se to nametalo kao obavezni element rješenja. Ekonomija Crne Gore je propadala, pa su crnogorska preduzeća iz Montexovog sistema počela da posluju s gubicima. Ćanovi mladi saradnici tražili su da se formira novo privatno preduzeće koje bi preuzelo poslove poludržavnog Montexa. Nezadovoljni što je Ćano oklijevao, počeli su da formiraju sopstvena preduzeća u koja su prenosili referate koje su vodili u Montexu.

Bilo mi je žao velikog čovjeka iz epohe koja je nestajala, ali sa štamparijom sam se toliko zahuktao da nijesam mogao da čekam četiri mjeseca. (Sljedeća tranša Ćanove pomoći za Monitor od 4200 DM prispjela je, zaista, kroz četiri mjeseca – 20. 08. 1993. Ali ne i za štampariju i radio.) Nadao sam se da ću mašinu staviti u pogon za par mjeseci i početi da ponešto zarađujem za ispomoć Monitoru.

Mjesec dana poslije majskog pisma u kojem je najavio da do kraja avgusta neće moći ništa da pomogne čak ni za Monitor, trećeg juna došlo je na Montexov  teleks sljedeće Ćanovo pismo u kojem oživljava priču o televiziji.

Moskva,
3. 06. 93.

Tlx-0835, Montex – Podgorica, hitno hitno

 

Dragi i mili Miško,

Još se ne propada. Poslovi novi izviru. Perspektiva i budućnost sjajna.

Hitno pogledaj ovaj predlog. Potpisao sam ugovor. Uslovi: da dođu specijalisti i da potvrde ovo.

Javi ko dolazi od specijalista i kada? Isporuka studija promptna.

Pozdrav,
S. Koprivica
Montex – Moskva

Ćanu su, očigledno, u Moskvi bili u izgledu neki novi poslovi, pa se ponadao da može da kupi rusku opremu za našu televiziju. Već sam navikao da formulaciju „već sam potpisao ugovor” ne shvatam dramatično. Riješio sam da produžim osposobljavanje štamparije i da paralelno obavljam zadatke koje mi daje u vezi sa televizijom. Raspitao sam se kod kolega na Elektrotehničkom fakultetu i poslao Ćanu sljedeći odgovor.

Ref: cano 18
6.06. 93.

Dragi Ćano,

U vezi sa onim što si pitao teleksom stvari stoje ovako.

a) Rusi prave (donedavno su pravili) sliku u kolor televiziji pomoću 400 tačkica na jednom inču. Zapadnjaci (i mi) imamo 600–800, a u najnovije vrijeme i više od 1000 tačaka. Zato slika na ruskoj televiziji izgleda razlivena, neoštra za naše navike.

b) Čak i ako je ovo pod a) u redu, … može se desiti da potrošni materijal koji se kupuje na ovom tržištu ne odgovara tehnologiji koju oni koriste …

d) Itd.

Rečeno mi je da to što Rusi nude, ipak, zvuči primamljivo i … da bi neko odavde trebao da doputuje to da vidi. …

Poslije ovakvog teleksa očekujem da u Beču nađem injekciju za umirenje i vraćanje optimizma.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

P.S. Poslovi i u štampariji i u nabavci opreme za radio su napredovali.

Dvije nedjelje docnije u Moskvu je otišao dipl. ing. Milan Marić, moj bivši student.  Vratio se sa negativnim izvještajem. Najveći dio opreme tehnički nije odgovarao evropskim standardima koji su bili propisani u bivšoj Jugoslaviji. …

Puštanje štamparije u rad.

Moji kolege mašinski inženjeri Bobo Zeković i RatkoTomašević, koji su osnovali prve projektno-mašinske radionice u Titogradu, su obavili niz poslova na remontu Millerove mašine i izrade njene pomoćne opreme, ne postavljajući pitanje kad ću im platiti. Pitanje elektronike riješio je moj bivši student Đorđije Marković. Uz konsultacije sa dr Zoranom Mijanovićem, jednim od najboljih studenata Elektrotehničkog fakulteta kojeg sam ikad imao, nacrtao je nedostajući dio električnih šema, da bi kasnije i manje kvalifikovani električari mogli da izvrše opravku kad zatreba. Početkom ljeta počeli smo da prihvatamo najjednostavnije poslove, kao što je štampanje knjiga. Posao su neko vrijeme obavljali majstori iz Beograda kao probni rad, tokom kojeg bi se otkrivalo da mašinu treba „podmladiti” nekim rezervnim dijelom. Kako nijesmo imali nož za rezanje papira, Bobo i ja smo vozili papir u drugu štampariju da ga obrežemo na format koji treba štampati, pa nakon štampanja, ponovo na obrezivanje na konačni format. Svaki put trebalo je čekati da se u toj drugoj štampariji oslobodi nož za naše potrebe. Uz druge poslove koje smo obavljali, to je bilo i komplikovano i fizički naporno, jer količine papira koje smo utovarali i istovarali bile su teške po više desetina kilograma. Važan događaj bio je to što je inženjer Mirko Mančić iz Pobjede prihvatio da honorarno vodi poslove u našoj štampariji. Zahvaljujući njegovom umijeću da isplanira i organizuje posao počeli smo da ostvarujemo neveliki prihod.

Radi ilustracije političke klime koja je u Crnoj Gori još vladala, valja da ispričam sljedeću priču. Uzeli smo da štampamo jednu knjigu na albanskom jeziku. Taman što sam napustio štampariju i stigao u Monitor, zove me Mančić i kaže da je majstor V. O., koji je takođe počeo da honorarno radi kod nas, prekinuo posao. Rekao je da se ne osjeća dobro i otišao kući. Kad sam došao u štampariju, Mirko mi je rekao da misli da V. O. nije htio da štampa knjigu zato što je na albanskom. Otišao sam kod O. V. kući, jer drugog majstora nijesam mogao da obezbijedim za taj vikend. Rekao mi je da su ruke počele da mu drhte kad je vidio da je knjiga na albanskom. Izveo sam ga u najbližu kafanu i započeo strpljivu lekciju o suživotu i demokratiji. Objašnjavao sam da su Albanci isto takvi ljudi kao i Crnogorci i Srbi. Da ja s njima živim u Podgorici i gradim prijateljstva cio život. U njegovom selu na Durmitoru on nije imao prilike da se s njima druži i zato je propaganda uspjela da kod njega stvori pogrešnu predstavu da su Albanci naši neprijatelji. Ako Albanci u Crnoj Gori ne budu imali ista prava kao i Crnogorci i Srbi, oni neće Crnu Goru doživljavati kao svoju državu. To nije dobro ni za nas ni za njih. Nakon sat vremena sjeli smo u moja kola i vratili se u štampariju. Knjiga je u ponedjeljak bila završena.

Poslove sa većim tiražom za štampariju nijesmo mogli da uzimamo jer je mučenje sa korišćenjem noža druge štamparije bilo neizdrživo. Kad je moj brat vidio koliko truda ulažemo Bobo i ja za poslove manjeg tiraža, u avgustu 1993. kupio nam je polovni nož marke Maxima 107 za 15.500 DM. Vlado Nikaljević je od ranije bio spreman da nam da štampanje kutija za slatkiše Čiča Gliša, ali bez svog noža nijesmo mogli da uzmemo taj posao. Sad smo Bobo i ja htjeli da prihvatimo posao, ali je i nož i mašinu trebalo još dotjerivati da bismo tehnički zahtjevni posao u koloru mogli kako-tako da obavimo.

Kad smo polovinom avgusta minimalno opremili štampariju, planirao sam da dio buduće zarade usmjerim na kupovinu nedostajuće opreme za radio. Produžio sam sa braćom Vučinić saradnju na osnivanju zajedničkog radija. Glavni problem je bio to što su oni željeli da njihov radio bude sličan partijskom llistu Liberal. Ja sam želio da radio bude nezavisan od partija i u korist cijelog suverenističkog pokreta. Takav stav kod njih je izazivao nepovjerenje. Našli smo kompromis. Da ja budem nominalni glavni urednik i da imam dva ravnopravnog zamjenika. Oni bi imenovali jednog a ja drugog. Zamjenici bi radili a ja kontrolisao. Stevo i ja bismo se o svemu dogovarali. Stevo me provjerio pitanjem: Ako tebe nema, da li ja mogu da uđem u studio i naredim prekid nekog programa, ako budem smatrao neophodnim. Odgovorio sam potvrdno, uz opasku da se nadam da to nećemo nikad učiniti ni on ni ja. Ovim dogovorom moja rukovodeća pozicija je oslabljena i dogovor je za njih postao prihvatljiv.

Taman što smo postigli načelni dogovor za radio, iznenada su nastupile administrativne komplikacije, za koje sam u počeku pretpostavljao da su slučajne. Zato u prvom poslijeljetnjem pismu Ćanu nijesam tome poklanjao veliku pažnju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo