Povežite se sa nama

FOKUS

NARKO MAFIJA NADJAČALA DRŽAVU: Kotor na liniji vatre

Objavljeno prije

na

Dan pošto su ulicama Kotora krenule mješovite patrole pripadnika policije i Specijalne antiterorističke jedinice, u pokušaju da se izbore za prekid vatre među na smrt zavađenim kotorskim bandama, ovdašnja javnost je obaviještena da se makar jedno „lice sa službenim ovlašćenima” nalazi među osumnjičenima za beskonačan niz, uglavnom neriješenih, ubistava i pokušaja ubistva u Kotoru. To je saopštila Vesna Jovićević, rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici.

Da ne bude zabune – „lice sa službenim ovlašćenjima” je policajac čiji čin i rang još uvijek ne znamo. A ko god je pažljivo slušao Jovićevićevu shvatio je da postoji sumnja da ta osoba nije izuzetak u službi. „Postupanje policije nam je već svima zapalo za oko na neki način, ne samo nama profesionalcima i pravnicima, pa mislim da će MUP imati dovoljno osnova da kroz svoje unutrašnje kontrole izvrši određene provjere i nakon toga uključi nadležno tužilaštvo”.

Koji dan ranije, novinari Monitora su preko svojih izvora iz sektora bezbjednosti došli do informacije da postoje osnovane sumnje da kriminalne grupe sa primorja koje su uključene u šverc kokaina na veliko na platnom spisku imaju i ljude iz ovdašnje javne i tajne policije. I da se za kupovinu njihove lojalnosti, profesionalnih usluga i informacija koje su im u posjedu, mjesečno odvaja iznos od pet do sto hiljada eura. Po korumpiranom.

Istraga će (do)kazati. Ili neće. Odjeci vatrenih obračuna između zavađenih narko klanova u Kotoru konačno su stigli do nadležnih sredinom prošle nedjelje, nakon što je Miloš Radonjić (30) preživio i treći pokušaj ubistva od sredine maja, a četvrti od kada je zumus izašao iz zatvora u kome je služio petogodišnju robiju zarađenu ševrcom narkotika.

Specijalci i policija su sa posebnom pažnjom nadgledali okolinu kuća braće Jovana i Igora Vukotića u Dobroti, odnosno Slobodana Kašćelana i Radoja Zvicera u naselju Kavči. Vukotići su, navodno, na čelu škaljarskog klana, dok Zvicer i Kašćelan, prema tvrdnjama policijskih izvora ovdašnjih medija, predvode konkurentski – kavački klan. Njima je blizak i Miloš Radonjić, zato policija njegove napadače traži među škaljarcima.

Za to vrijeme Radonjić vrijeme krati vozikajući se gradom u svom blindiranom automobilu. Policija ga je, pišu Dnevne novine, nekoliko puta vraćala kući tumačeći njegovo ponašanje kao provokaciju „konkurenata” i poziv na novi napad. Istovremeno se, kažu, ne usuđuju da mu oduzmu blindirano vozilo koje mu je u nekoliko navrata spasilo život. Da ga ne izlažu riziku.

Blinde, kako njihovi vlasnici tepaju svojim automobilima fabrički ojačanim čeličnim pločama i neprobojnim staklom, postaju prepoznatljivo obilježje kotorskih grupa uključenih u aktuelne sukobe. Koji praktično traju od razotkrivanja narko klana Darka Šarića. Međusobni animozitet ojačao je nakon ubistva kotorskog poslovnog mogula, penzionisanog kapetana duge plovidbe Dragana Dudića Frica, da bi kulminirao prije otprilike dvije godine, kada je u Valensiji nestao dio zajedničkog kokainskog tovara (pominje se 200 do 300 kilograma). Izgleda da su ovdašnji nasljednici kokainskih puteva koje su za sobom ostavili Šarić (u Beogradu nepravosnažno osuđen na 20 godina zatvora) i Dudić (ubijen u Kotoru u maju 2010) prošvercovali makar jednu veliku pošiljku iz Južne Amerike. Neko se polakomio i droga je, nakon bezbjednog istovara na špansku obalu, nestala iz šteka u kome je bila privremeno uskladištena. Pa se sada neplanirani gubici namiruju krvlju.

Da se obračun započet u Španiji preselio na Balkan postalo je jasno krajem februara prošle godine. Za nepunih 12 sati u Podgorici je usred dana, dignut u vazduh blindirani audi Milana Vujotića dok je u Beogradu, tek što je izašao iz svog blindiranog automobila, na kućnom pragu ubijen Cetinjanin Goran Radoman Gero. Prema podacima policije i Vujotić (gubi mu se trag nakon eksplozije) i pokojni Radoman bili su pripadnici škaljarskog klana.

Zbog municije pronađene u njegovom blindiranom džipu još 2013, i dalje se sudi Jovanu Vukotiću. Zato se niko nije potrudio da objasni otkud žestokim momcima iz bezbjednosnih evidencija ovdašnje ali i regionalnih (evropskih) policija pravo da se voze blindiranim automobilima, zakonom predviđenim samo za štićene osobe iz državnog aparata.

Među osobama koje je policija ispitivala nakon napada na Vujitića i ubistva Radomana bio je i Budvanin Goran Đuričković, vlasnik budvanskog restorana Fišermans ali i lice od ranije poznato policiji.

Đuričković se u Crnu Goru vratio koji mjesec ranije iz Španije, noseći rane od vatrenog oružja. Sklonio se, kažu, kod svog prijatelja iz djetinjstva, budvanskog biznismena i nekadašnjeg poslanika LSCG Saše Markovića. Marković je iz zasjede ubijen 17. aprila prošle godine dok se svojim automobilom vraćao kući. Prema raspoloživim podacima, ubica iz zasjede je vjerovao da puca u Đuričkovića. A policija je istragu fokusirala na škaljarce.

Nedugo zatim policija je uhapsila Južnoafrikanca Gregorija Majkla Ferarisa i Cetinjanina Aleksandra Markovića zbog sumnje da su spremali novi atentat na Đuričkovića. Njima se sada sudi. A Đuričković je ubijen krajem oktobra prošle godine. Skriveni snajperista ga je pogodio dok je šetao ispred svog restorana.

Desetak dana prije ubistva Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik taksi kompanije, bivši pripadnik crnogorske policije, stanovnik Kotora i prijatelj Dejana Đukovića, (vlasnika kotorskog Red taksija, koji je ubijen u oktobru 2009. godine) i Ivana Vračara (ubio Dragana Dudića 2010) Prema policijskoj verziji Vračar je pucajući u Dudića osvetio Đukovića. Nezvanično, Dudić je ubijen da bi se preduprijedila njegova saradnja sa srpskom policijom u vezi istrage protiv Šarićevog narko klana.

Darko Bugarin, nekadašnji policajac, tjelohranitelj Dudića a poslije njegovog ubistva član obezbjeđenja diskotete Maksimus ubijen je 2013. u Škaljarima, ispred kuće u kojoj je stanovao sa porodicom. Po¬li¬ci¬ja još uvi¬jek ni¬je otkrila ko je iz¬vr¬šio tu li¬kvi¬da¬ci¬ju. Kao što nije otkriveno ni ko je proljetos, pod okriljem noći, zarobio obezbjeđenje Maksimusa i zapalio dio popularne diskotete.

U junu prošle godine ispred zgrade u kojoj je živio ubijen je Ivan Lopičić, sestrić Dejana Đukovića i, prema podacima policije, pripadnik škaljarskog klana.

Dok je u Crnoj Gori trajao obračun zaraćenih kartela, španska policija je uhapsila Budvanina Vinetua Čokovića, pod sumnjom da je vođa kriminalne grupe koja se bavila švercom narkotika. Njegov prijatelj Kosta Radanović (51) uhapšen je krajem godine u Beogradu, kao vođa narko grupe koja je švercovala drogu iz Južne Amerike, Azije i Afrike. Pojedini mediji su tada objavili da je Radanović učesnik španskog obračuna u kome je ranjen Goran Đuričković…

Tek rat se nastavlja. Krajem marta ove godine u Kotoru je teško ranjen Vojin Stupar. Neko mu je pucao u leđa ali je uspio da, iako teško ranjen, stigne do obližnje taksi stanice a potom i do bolnice. Njegov prijatelj Srđan Vlahović nije bio te sreće. Ubijen je 9. aprila u Dobroti, u automobilu iz koga je, kažu, prodavao cigarete. Ispostavilo se, potom, da je bio i član obezbjeđenja jednog od šefova kavačkog klana. Vlahović je ubijen rafalom iz automatske puške koji su na njega ispalile nepoznate ubice sa skutera u pokretu. Izgleda da je tokom istrage tog ubistva policija shvatila da je Kotor pokriven nadzornim kamerama čiji se vlasnik – ne zna. Sa gradskih ulica je, potom, skinuto ukupno 18 kamera (video nadzor sa obje strane tunela Vrmac uklonili su, tajno, oni koji su ga i postavili).

Samo nedjelju dana poslije ubistva Srđana Vlahovića neko je, ispred tunela Vrmac, pucao na crni mercedes u kome je bio kotorski arhitekta Nenad Popović. U pitanju je bila, izgleda, još jedna zamjena identiteta, pošto isti tip vozila koristi i otac braće Vukotić. Kreće serija napada na Miloša Radonjića (ako je potpisnik ovih redova dobro pohvatao sve konce u jednom od tih napada ponovo je ranjen i Vojin Stupar).

Krajem maja u Dobroti je pucano na Tamaru Zvicer, suprugu Radoja Zvicera. Ona tvrdi da je na nju, odnosno na njen automobil, pucao jedan od Vukotića. Optuženi, preko advokata, nudi dokumentaciju koja treba da dokaže da se nalazi u inostranstvu. Istraga traje.

Kako je Kotor postao Beograd iz ‘90-ih prošlog vijeka?

Narko biznis i profit

Policijske procjene i podaci o enormnim zaradama koje se mogu ostvariti trgovinom narkoticima objašnjavaju svu surovost i beskrupuloznost koja vlada među akterima te tržišne utakmice.

Tako je, na primjer, kilogram heroina skoro 27 puta skuplji u maloprodaji na ulicama Zapadne Evrope (oko 80 eura za gram, odnosno 80.000 eura za kilogram) nego u Avganistanu, u veleprodaji kod proizvođača i njihovih zaštitinika (3.000 eura za kilogram). Prema podacima Uprave policije (UP) iz 2013. godine, objedinjenim u dokumentu Procjena opasnosti od teškog i organizovanog kriminala u Crnoj Gori, heroin iz Avganistana svoju vrijednost udvostruči već po dolasku na Bliski istok (7.000 eura za kilogram iznosi veleprodajna cijena na granici Irana i Turske). Prošvercovan do Balkana, isti kilogram droge postaje 2-3 puta skuplji (15-20.000 eura za kilogram) dok veleprodajna cijena heroina u Zapadnoj Evropi iznosi 30-40.000 eura. Maloprodajna mreža uvećava rizik ali i duplira zaradu.

Stručnjaci procjenjuju da do Balkana godišnje ovom rutom dođe oko 65 tona heroina, od čega pet tona ostaje na lokalnom tržištu, 15 tona ide krakom u pravcu Italije, a 45 tona ka zemljama Centralne i Zapadne Evrope. „Procjenjuje se da za transport oko 60 tona heroina preko Balkanskog poluostrva i njegovu dalju prodaju u zemljama Centralne i Zapadne Evrope, sve balkanske organizovane grupe, zajedno godišnje ostvare profit od oko 1,5 milijardi eura”, stoji u dokumentu UP.

Na sličan način profit dijele i bande specijalizovane za šverc kokaina. Od 75-80 hiljada eura, koliko je, kažu, „prosječna ulična vrijednost kilograma kokaina u Zapadnoj Evropi”, tek nešto više od dva odsto (1.500-2.000 eura) odlazi proizvođačima i prodavcima u Južnoj Americi. Četvrtina konačne vrijednosti ili 18-20.000 eura odlazi na pretovar, prekookeanski transport i unos u Evropu. Približno 17 odsto (12-13.000 eura) nose skladištenje, prodaja i distibucija lokalnim dilerima, dok najveći dio zarade prigrabe ulični dileri, odnosno njihovi poslodavci. Oni po kilogramu kokaina mogu dobiti do 45.000 eura. Ili kišu metaka, bombu ispod automobila, višegodišnju robiju.

„Prodajna cijena kokaina na lokalnom tržištu u Crnoj Gori kreće se oko 80-100 eura za jedan gram i 30-40.000 eura za jedan kilogram”, navodi se u pomenutoj Procjeni crnogorske policije, „Ako pretpostavimo da prosječna organizovana kriminalna grupa sa ovih prostora, radeći za druge grupe u toku godine iz nekoliko puta prenese 500-1000 kilograma kokaina (oko 0,1 posto svjetske proizvodnje) može da ostvari godišnji profit između 15 i 30 miliona eura. Ukoliko ista organizovana kriminalna grupa učestvuje i u miješanju i prepakivanju može da duplira količinu i poveća ukupan profit na 30-50 miliona eura godišnje.”

 

Grad grijeha

Današnja dešavanja u Kotoru, tvrde verzirani, direktna su posljedica odluke iz 1989. godine da Opština uđe u strateško partnerstvo sa firmom Trekom Rodoljuba Radulovića (Miša Banana). Tako je pripadnik klana Amerika, možda i najjače kriminalne organizacije iz vremena SFRJ, postao zakupac sedam ekskluzivnih prostora u kotorskom Starom gradu na rok od 20 godina. Sa klauzulom da se ugovor može produžiti na rok od 99 godina!

Radulovića su, tokom operacije Balkanski ratnik, mediji pozivajući se na izvore iz policije označili kao čovjeka koji je bio glavna veza Darka Šarića sa poslovnim partnerima iz Južne Amerike. Ali, on više nije imao interese u Kotoru.

Trekom je novog vlasnika dobio 2005. godine kada ga je kupio Dragan Dudić. Prethodno je, 2001. Dudićev Bastion komerc postao većinski vlasnik Luke Risan. Otvaranje Luke uveličao je Filip Vujanović, tadašnji premijer. Osam godina kasnije kao predsjednik države Vujanović je pomilovao Dudića od izdržavanja zatvorske kazne. I to negdje kada je ovaj obznanio da je od brodogradilišta u Kini i Koreji naručio šest teretnih brodova ukupne vrijednosti 270 miliona eura.

Nedugo po promjeni vlasnika, Trekom od SO Kotor traži da se produži rok za zakup iznajmljenih lokala – na 83 godine. Početkom 2006. godine, predsjednici kotorskog SDP-a Zvonimir Rajhel i HGI Vedran Milošević prijavljuju policiji da im je prijetio Marko Vorotović, radnik firme Bastion komerc. Tvrde da im je Vorotović rekao „da njegov gazda Dragan Dudić prethodne noći, zbog njihovog protivljenja produženju ugovora, nije spavao te da zbog toga oni neće spavati narednih sto noći”. Vorotović je ,,nakon informativnog razgovora pušten i da je taj slučaj završen”.

Početkom 2008. godine na prijedlog gradonačelnice Marije Ćatović odbornici DPS, HGI i LP prihvataju Odluku kojom je ugovor o zakup lokala koje koristi Dudićeva kompanija produžen za 35 godina. A Trekom unaprijed plaća kompletan iznos ugovorenog zakupa.

Igrom sudbine, Dudić je dvije godine kasnije ubijen na Trgu od oružja, faktički u srcu poslovnog carstva koje je izgradio i uz ozbiljnu pomoć državnih i lokalnih zvaničnika. Od tada, u prisustvu vlasti, traje borba za njegovo nasljeđe. Sredstva se ne biraju. Ni oružja. Bogatstvo za koje se bore u akterima budi nadu da mogu postati država u državi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST ISTRGOVALA OKRNJENI BUDŽET: Evropo sad, sačekaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

 

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo