Kako komentarišete dodjelu Nobelove nagrade za književnost  austrijskom  piscu Peteru Handkeu? Ovo smo pitanje postavili uglednim intelektualcima iz zemlje i našeg regiona

FILIP DAVID, KNJIŽEVNIK IZ SRBIJE: Handke je tužan simbol pogrešnog razmišljanja 

Dodela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu uznemirila je mnoge van Srbije, dok je u Beogradu dočekana euforično.Teško je poverovati da mudraci iz Nobelovog komiteta nisu bili svesni da će se njihova odluka tumačiti i procenjenivati ne samo kao književna nego i kao  politička. Dobro se zna šta je Handke govorio i činio tokom devedesetih godina, kakva su njegova politička uverenja. Ne  bavim se procenom umetničke vrednosti Handekovog književnog  To  nije predmet ovog komentara. Sam Hadke je  napisao kako  ga u Srbiji vole, ali ga malo čitaju. Popularnost u Srbiji Handke je stekao braneći i hvaleći  Miloševićevu i Karadžićevu zločinačku politiku. Bila je to i ostala naopaka  i čudna ljubav. Slavljen je i hvaljen i danas i onda  zbog  podrške nacionalističkom  i populističkom režimu.

Handke,svesno ili ne,ostaje tužan i ružan simbol pogrešnog razmišljanja u jednom mračnom vremenu, tragičnom  vremenu krvavog raspada Jugoslavije. Kakvi su stvarni razlozi Handkeove duboke frustracije i fascinacije oličene u veličanju jednog naopakog režima, u čemu je tajna njegove privrženosti i  odanosti jednoj ratnoj i nacionalističkoj politici, teško je dokučiti. Podrška koje se do dana današnjeg nije odrekao. Priznanje Handkeovom književnom delu ostaje u dubokoj senci njegove, blago rečeno,  neshvatljive moralne indiferentnostii, neshvatanja pravih uzroka i posledica tragičnih događaja devedesetih.

Nobelova nagrada se dodeljuje za književnost, to je tačno, ali su ponekad, kao i u ovom slučaju, (a bilo je toga i ranije u istoriji dodele ovog priznanja) granice između pisca i njegovog moralnog stava mutne i problematične.

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Nobelovom komitetu ovo nije trebalo

Peter Handke je nesumnjivo značajan pisac i ispunjava formalne kriterije za Nobelovu nagradu. Treba, smatra se, razdvojiti lik od djela; etika i estetika, koliko god to mi željeli, ne idu uvijek zajedno. Hamsun je nesumnjivo bio jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, pa ipak se po njemu ne zove nijedna ulica niti škola. Ezra Paund je bio veliki pjesnik, veći pjesnik no što je Handke pisac, pa se po njemu ne zove ništa na svijetu osim jedne neonacističke organizacije u Italiji. Tko slavi Hitlera i Mussolinija – slavit će i Paunda. Tko slavi Miloševića i Karadžića – slavi i ovu Nobelovu nagradu kontroverznom austrijskom piscu i ljubitelju odroda koji se lažno prikazuju kao srpski rodoljubi. Kako bilo, Nobelovom komitetu ovo nije trebalo.

SRĐAN PUHALO, POLITIČKI ANALITIČAR I SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJE LUKE: Možda je Handke dobar pisac, ali ćutao je o Srebrenici

Evo priznajem, nikad nisam pročitao nijednu knjigu od Petra Handkea, friškog nobelovca. Znači nisam kompetentan da ocjenjujem njegovu književnost, kao ni najveći  broj onih koji o toj nagradi raspravljaju.

Ustvari, pitanje oko kojeg se trenutno svađamo je vrlo komplikovano – da li se neko djelo (proza, poezija, slika, zgrada ili film) može i treba odvojiti, i kada, od njegovog autora, baš kao i nagrada koju dobije za to djelo.

Recimo da li su filmovi „Trijumf volje“ ili „Olimpija“ Leni Rifenštal manje vrijedni, ako znamo da ih je snimala pod pokroviteljstvom nacističkog režima Adolfa Hitlera? Da li je poezija Ezre Paunda ili proza Knuta Hamsuna manje važna zato što su bili fašisti?

Peter Handke je već prolazio kroz sve ovo dok je 2006. godine dobijao nagradu Hejrnih Hajne za, pazi sada; “Samovoljno kao i Hajnrih Hajne, Peter Handke slijedi u svom djelu put ka otvorenoj istini. Poetski pogled na svijet bezobzirno suprotstavlja objavljenom mišljenju i njegovim ritualima”.

I tada kao i danas krenula je rasprava da li je Handke dostojan bilo kakve nagrade i da li se njegova ljubav prema Slobodanu Miloševiću može odvojiti od njegovih djela?

I Handke je imao razumijevanje za „nestašluke“ Srba iz 90-ih godina i nije se libio da to kaže.  Nije mu bio mrzak  Slobodan Milošević, a 1996. je posjetio Srebrenicu. Ipak, kako on tvrdi u svom tekstu „Šta nisam rekao“, objavljenom 2006. u “Frankfurter algemajne cajtungu”, kaže: “Nikada nisam poricao nijedan od masakara u jugoslovenskim ratovima 1991–1995, niti ga relativizovao, niti opravdavao, a kamoli odobravao”, kao i da “Slobodana Miloševića nigdje nisam okarakterisao kao žrtvu ili kao jednu od žrtava”.

Na kraju je Handke odustao od nagrade i ona 2006. godine nije dodijeljena.

Vjerujem da Handke, kada je 1996. godine posjetio Srebrenicu, nije znao razmjere zločina, ali je o tome ćutao sve do danas. Vjerujem da Handke, kada je posjetio Srebrenicu, nije znao ulogu Srbije u tom zločinu, ali je o tome ćutao sve do danas. Mogu da razumijem da je tih 90-ih mogao da bude na pogrešnoj političkoj strani, ali on se ni do danas nije zbog toga izvinio.

Možda je Handke dobar pisac, ali nisam siguran da je i dobar čovjek, ali to očigledno nije bilo važno žiriju koji mu je dodijelio Nobelovu nagradu.

Leni Rifenštal je nakon kraja Drugog svjetskog rata zabranjeno da snima filmove. Ezru Paunda su Amerikanci zatvorili, a potom prevezli u SAD i smjestili u ludnicu gdje je proveo trinaest godina. Knut Hamsun je nakon rata prvo bio uhapšen, potom smješten u ludnicu i na kraju osuđen na veliku novčanu kaznu i smješten u starački dom.

Zapitajmo se, ako odvojimo djelo od osobe da li možemo djecu učiti da je:

1. Gebels bio genije propagande,
2. Hajdeger jedan od najuticajnijih filozofa 20. vijeka,
3. Mile Budak hrvatski književnik i esejista,
4. Arkan uzoran muž Svetlane Cece Ražnatović,
5. Radovan Karadžić psihijatar FK Crvena zvezda.

Možemo li?

BORISLAV CIMEŠA, PISAC IZ CETINJA: Privrženik zločina iz devedesetih

– Za poetski  kosmizam “svaka  je  smrt  po  jedna  propast  svijeta”. Nasuprot  tome,  novi   nobelovac  svojim  poznatim   javnim  angažmanom  etiku   suprotstavlja   vlastitoj   zavidnoj  književnoj  estetici  koja  mu  je  donijela  dragocjenu  međunarodnu  reputaciju. U  ratovima  na  tlu   nekadašnje  Jugoslavije  postao   je  zatočenik  mita-ubice  poznatog  kao “Magna  Serbia” čijem   se   realizatoru   i  novom   mitologizatoru  Slobu – slobodi   sudilo   u    Hagu, najvećoj     mondijalnoj    prijestonici    osude   velikosrpske  politike sile, zla i zločina.

Ideja   i  politika  nasilja  i zločina  iz  devedesetih godina  prošlog vijeka  našla je  istaknutog  privrženika   u  Handkeu , koji  je  zaboravio da  je  to  stoljeće, čudne li paradoksije, počelo  u   Sarajevu  đe  su  protagonisti   konspirativnog  terorističkog  udruženja     “La  Mano  Nera”, vođeni   fatalizmom      “Unione o  Morte”(Ujedinjenje  ili  smrt”), u atentatu  lišili  života njegovog zemljaka Franja  Ferdinanda  i suprugu mu   Sofiju  Hotek.  Svoj  idejni  doprinos  da  se  taj   vijek  krvavo  i  dijabolično  okonča  u   tom istom  Sarajevu  dao je upravo  ovaj   novi  laureat  Nobela. Zaboravio  je   on  tih  tragičnih   devedesetih  da  su  na  doktrinu  “Drang  nach  osten”  njegove domovine, “La  Mano  Nera”  i  “Magna  Serbia”,  odgovorili  sličnim  imperijalnim   vodičem “Go  West” (Na zapad).  Istorijskom  sudbinom   Handkeova  domovina   prosvijećenog  apsolutizma  izgubila  je   svoje  carstvo  u  korist  predstavnika evroazijske  diktature.Tako  je  zločin  supstituisan  većim  zlom  od  sopstvenog.  Zaboravili su na to i Švedska akademija  i  novi  laureat. Kao  i  na  činjenicu  da  je  trajni  zadatak  literature i njenih tvoraca  demitologizovanje mitova ubica. “Sloboda i oslobođenje  zadaci su  kojima nikada nema kraja”, testamentarno zavješta slavni       Umberto Eko  na kraju  svojeg eseja  “Ur-fašizam”.

I na kraju  upit za pisce  i  literaturu: “Zašto  se  svojom   etikom  suprotstavljate  vlastitoj  estetici?” Zašto, pojedini od vas, demantuju  prvom drugu ?

LJUBICA ARSIĆ, KNJIŽEVNICA IZ SRBIJE: Neprimjereno je vrednovati postupke pisca

Bravo za Nobela, jer je nagradu dao velikom piscu! Nobelov komitet je ovaj put dodelio nagradu sebi pokazujući da je vrednovao i visoko ocenio književnost koja počiva na izuzetnoj meri talenta i pronicljivog uvida u savremenog čoveka, koju je Peter Handke pokazao. Handke je ovu nagradu odavno dobio, jer uporno pokazuje da je pisac nepotkupljivo biće, pre svega slobodno, i da se za svoje reči i postupke mora izboriti sam, uzimajući u obzir da je svaka „politička korektnost“ vrsta jalove poslušnosti koja sa njim nema nikakve veze i koja šteti pisanju. Uostalom, vitalnost književnosti u velikom meri počiva na kritičkoj opoziciji velikih pisaca.

U naopakim vremenima, u kojima živimo, kad je pisac iznad svojih dela i kad se njegovi stavovi, mržnje i ljubavi uzimaju kao uslov bez koga se ne može, Handkeova ljubav prema Srbima procenjuje se kao odlučujući činilac (ne)zadovoljstva sveukupne javnosti, a piščeva hrabrost da stane na stranu srpskog naroda onda kad mu je bilo teško, tumači se kao tuđa hrabrost, pa prema tome i opasna. Ne zamišljajte da ja branim Handkea, jer ovakvoj veličini nije potreban nikakav „drevni advokat“, ja branim poziciju pisca kome demokratsko društvo po skrami, a totalitarno po suštini, osporava pravo da pokaže šta misli i oseća. Svi treba da budemo pitomi i beskrajno srećni.

Sloboda nam nije nebom data. Mi moramo da je stvorimo, a to činimo tražeći je. Istinska sloboda je sačinjena od minimalne mogućnosti da se stvarnosti pruži neki smisao koji bi odgovarao zadovoljstvu drugih, a Handke je to pokazao pre svega svojim knjigama. Neprimereno je vrednovati postupke pisca, jer se doba lažnog prosvetiteljstva završava sa Kafkom. Handkeov golman odavno je prestao da strahuje od penala.

ABDULAH SIDRAN, KNJIŽEVNIK I SCENARISTA IZ SARAJEVA: Ništa bolje i ne zaslužujemo

Cio svijet ima pravo, može i smije čuditi se odluci švedskog Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade, ali ako to činimo mi, nad kojima je genocid izvršen uz direktan prenos svjetskih TV kamera, mi, kojima je nametnuto da živimo i gradimo mir sa onima koji su nas klali i iz domovine protjerali, i čiji je zločin nagrađen, a ne kažnjen, i koji ni jednoga trenutka ne kriju svoju težnju da ne postoji ni naš narod ni naša država – onda ništa bolje i ne zaslužujemo od onoga što nam se događa.

MIRAŠ MARTINOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Handkeovo djelo mjeriće sud istorije

Malene su snage nekog žirija, pa i Nobelovog, pred sudom vremena i istorije. Ti su sudovi nepotkupljivi i neprikosnoveni. Pred njima jednak tretman imaju ljudi i djela, veliki gestovi, koliko i male i velike greške. I Handekvo djelo i postupke, kao i djelo svih,  mjeriće ti sudovi, mimo dnevnih komentara, koji imaju svoj značaj. Mišljenje treba iskazati. Sjetiću na Knuta Hamsuna, norveškog pisca i nobelovca, koji je podržavao fašizam, zbog čega su mu čitaoci širom svijeta pakovali i vraćali knjige. Strašno,  najpogubnije za svakog pisca, a sramotno za njegovo djelo.

Peter Hadke je danas izložen i pohvala i pokudama. Mnoge asocijacije i organizacije, PEN centri, društva pisaca, negoduju što je ovjenčan Nobelom. Protest koji stiže od majki Srebrenice, a svijet zna šta je Srebrenica, posebno je oneskopjavajući. Ima specifičnu težinu! Veliki čin bi bio da je Handke posjetio te majke, stao pred onim strašnim spomenikom, velikom mrljom na licu XX vijeka, i zaplakao, nego što je držao govor na sahrani onog iz čije je glave rođena ideja o tom i drugim strašnim stratištima i pogubljenjima širom Jugoslavije. Onoga u čijoj je ruci bila i sila i moć i vrhovna komanda, na čijoj je sahrani, tada uvaženi pisac svjetske reputacije, a sada i nobelovac, govorio, pa time, a i prije toga,  davao javnu podrušku  toj i takvoj politici i njenom glavnom protagonisti.

Bilo bi moralnije, a  sa takvim činom i uzvešenije Handekovo djelo, da je bio s opsjednutima u Sarajevu, Vukovaru i Dubrovniku, među granatiranima, a ne sa onima koji su granatirali i opsijedali. Piscu je mjesto među slabima i nemoćnima.

Handke bi nakon svega, s vijencem Nobela, trebalo da posjeti Srebrenicu i da se na tom mjestu, i sa tog mjesta, javno izvini.

Taj gest bi  pozdravio civilizovani svijet,  a istorija upisala u svoje anale.

Nadasve i konačno, etika je iznad estitke, govorio je  Brodski! Zar ne?

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR: Sam sebe osudio na ostracizam

U smislu književne važnosti Petera Handkea, ova nagrada nije sporna; radi se o piscu koji je već pola stoljeća u samom vrhu ne samo njemačke, nego i svjetske književne scene, a od kraja šezdesetih je poznat, prevođen i scenski igran i u bivšoj Jugoslaviji.

U političkom smislu jest sporan njegov angažman u prilog Miloševićeva režima i Srbije u jugoslavenskim ratovima devedesetih. Vidim ovih dana i mnoge usporedbe s piscima poput Hamsuna i Pounda, s poklonicima nacizma i fašizma. I poruke kako se Handke opredijelio za srpski fašizam i stoga je sam sebe osudio na ostracizam koji prema njemu i njegovim djelima treba dosljedno primjenjivati.

Nema sumnje da je Miloševićev režim, ali i cijeli srpski nacionalistički projekt (u kojega su bili uključeni i mnogi nominalni srpski opozicionari) u krajnjem ishodu počinio mnogobrojne zločine, ali po mome mišljenju nije bio jedini negativni junak tih ratova. Nacionalista i religioznih fanatika bilo je na svim stranama u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i količina zločina u velikoj mjeri ovisila je o vojnoj moći kojom su te nacionalističke snage raspolagale. Osobno se nikad ne bih priklonio niti jednome od protagonista tih nacionalističkih ideologija (ni Slobodanu, ni Franji, ni Aliji); mislim da je časno bilo isključivo na strani nevinih žrtava. Utoliko su jednostavne paralele sa II svjetskim ratom u Handkeovu slučaju teško održive. Simpatizirao je javno jednog od zlikovaca, onog najvećeg.

U situaciji kad se početkom devedesetih jedan broj evropskih intelektualaca počeo javno opredjeljivati za strane u ratnom sukobu, Handke se priklonio strani koja je bila s mnogo strana najmanje omiljena. Sam je to tumačio kao nostalgiju za Jugoslavijom i očuvanjem njezina jedinstva, a Milošević se tada predstavljao kao čuvar tog jedinstva (iako je u naravi bio glavni rušitelj). Potom, kad je već zaigrao na tu kartu, Peter je tvrdoglavo ostao dosljedan. Pritom je provocirao, vjerojatno uživao u publicitetu, ali bio izvrgnut napadima, pa i mržnji (sjetimo se samo situacije nakon Heinove nagrade), No, bio je individualiziran i poseban. Ne treba kod književnika podcijeniti tu potrebu za ekskluzivitetom i provokativnošću!

Sad vjerojatno uživa: mrze ga, neki i podržavaju, ali svi govore o njemu. A Nobel je njegov, milijun dolara je njegov. Friga mu se…

MOMIR MARKOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Nagrade su sredstvo trgovine

-Nedovoljno poznajem književno djelo Petera Handkea. Jednu rukovet njegovih stihova, u prevodu književnika Sretena Vujovića,  objavio sam 1994. godine u časopisu “Doclea”, koji sam tada pokrenuo i uređivao. Nijesu mi jasne ni  Handkeove etičke i političke koordinate.

Antički svijet smatrao je da etika i politika idu zajedno. Među kniževnicima antičke Grčke i Rima teško je naći pisca, pogotovo pjesnika, čija se etičnost može dovesti u pitanje. Danas je to drugačije. Izgleda teško je izdvojiti književnika čija je moralnost nesporna.

Nagrade tome daju izvjestan podsticaj. Nagrade su sredstvo trgovine, kupovine, manipulacije. Pogledajte samo naše nacionalne i nadnacionalne nagrade.      Isto je i sa međunarodnim priznanjima, pa i sa Nobelovom. Ne vrednuje se samo književno djelo. U igri su i druge “karte” i sve zavisi i kako su upakovane.

Izvjesni Sili Prudon, francuski pjesnik sa dvije knjižice stihova, zgrabio je nagradu ispred Tolstoja.  Šta je u slučaju Handkea odlučilo pouzdano ne znamo. Što god da je nije neobično.

                                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari