Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA BUMBA, UMJETNIK: Konstantni osjećaj mučnine

Objavljeno prije

na

Izložba crteža umjetnika Nebojše Bumbe iz ciklusa Pohlepe nedavno je otvorena u podgoričkoj galeriji Centar. Nebojša Bumba je rođen 1983. u Trebinju, gdje je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, Univerzitet Istočno Sarajevo. Dobitnik je nagrada na Međunarodnom salonu fotografije u Podgorici, na izložbi Foto safari u Travniku i na grupnoj izložbi fotografija Drugi plan – Galerija prijatelja umjetnosti Atanasije Popović u Trebinju. Izlagao je samostalno u Trebinju i Banjaluci kao i na brojnim kolektivnim izložbama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji, Norveškoj. MONITOR: Crnogorskoj publici ste se predstavili radovima iz ciklusa ,,Pohlepa”. Djeluje da je to vaš svojevrsni obračun sa društvom, kao i reakcija na njega. Da li je i zato naziv izložbe ,,Pohlepa” i koje sve teme obrađujete u ovim radovima?
BUMBA: Radovi iz serijala Pohlepa nastali su kao rezultat mojih razmišljanja o društvu. Od konstantnog osjećaja mučnine koji izazivaju kod mene to isto društvo i pojedinci koji su postavljeni kao bitni u njemu. Namjera mi je da pokažem izopačenost tog društva, ispraznost, odsustvo bilo kakvih vrijednosti sem profita, kapitala i uskih ciljeva pojedinaca. Prave vrijednosti koje nedostaju treba da se postave kao cilj kome valja stremiti i kojem treba težiti po bilo koju cijenu. Naravno, cijena za to je visoka, jer ne shvatamo da u ruci držimo imaginacije koje vrlo brzo blijede izložene vremenu. Svi smo skupa ubačeni u mašinu proizvodnje, a pitanje “ko smo i šta nas čini ljudima” je zanemareno i u današnjem svijetu se vidi kao obično eskiviranje rada, jer se tiče duhovne, a ne materijalne problematike i kao takvo šteti modernom društvu pri ostvarenju materijalnih dobara. Opcija da se pomirim i zatvorim oči pred ovim stvarima – da se bavim nekim lakšim temama u umjetnosti, jednostavno nije bila prihvatljiva za mene.

MONITOR: Jasno je da ne pristajete na ćutanje. Veoma ste angažovan umjetnik. Kažite nam o toj potrebi da dižete glas protiv nepravdi koje vas okružuju i mislite li da je zadatak umjetnika da bude angažovan?
BUMBA: Umjetnici su često bili prvi koji su dizali glas na nepravde i tražili promjene u društvu. Smatram da je neophodan taj glas umjetnika kao nekoga ko razmišlja i ima pravo na kritički stav. Takođe smatram da su danas umjetnici premalo angažovani na stvarnim problemima i pitanjima. Ne želim da prihvatim umjetnost kao kreiranje dopadljivih šarenolikih kreacija, kao ni pokušaj da se umjetnost svede na taj nivo. Društvo ne želi ljude koji razmišljaju, koji kritikuju, koji imaju svoj stav, ono ih uljuljkuje u sivilo, letargiju i otima nadu da je promjena moguća. Umjetnost može da ima oštrinu, koje se sistem pribojava, pa mu je stoga u interesu da ostane u domenu šarenolike dekoracije. Ja to ne priznajem za umjetnost. Držim da nije moguće napraviti jednu veliku, sveopštu revoluciju. Nego je na svakom od nas je dio odgovornosti da mijenjamo prije svega sebe i stvari koje su u našoj moći. Svako treba da se bori na svoj način sa problemima modernog društva i sveopšte degradacije. Ja sam umjetnik. Ovo je moj način.

MONITOR: Eksperimentiše u novim medijima, digitalnom crtežu, slikarstvu i kolažu, fotografiji i videu. Kako su nastali radovi iz ovog ciklusa?
BUMBA: Tehnički proces nastajanja mojih radova donekle odstupa od klasičnog poimanja slike, ali gledano šire, to je slika nastala kroz digitalni medij, odnosno kompjuter. Ta nova tehnička pomagala omogućila su mi da se bolje izrazim i da ideje dobiju puno značenje. Jer ipak, radovi pričaju o vremenu u kom se kompjuteri pominju kao sastavni dio života i logično mi je bilo da iskoristim sve tehničke mogućnosti koje mi se danas nude. Dalje, iskorištavao sam ostatke medijskih slika života koje su istinite i žive onoliko dugo koliko traje televizijska reklama, koliko ostaje na zidu politički plakat ili dok vjetar ne oduva dnevne novine. Tako da sam koristio sve, od odbačenih kladioničkih listića, isječaka iz novina, starih fotografija, skenova, predizbornih plakata i drugog materijala do kog sam dolazio. Kompjuter je tu kao svojevrsna karika koja je sve te stvari objedinila u jedinstvenu cjelinu koja se može dalje reprodukovati.

MONITOR: Umjetnost je u cijelom okruženju prilično na margini društva, pa često umjetnici prihvataju kompromise i vrlo rano odustaju od zacrtanog puta. Kakav je položaj umjetnika u Trebinju?
BUMBA: Na čitavom području bivše Jugoslavije umjetnost je u nezavidnom položaju. Kroz sve ove godine umjetnost je završila na margini društva. Gađajući najniže strasti kod već napaćenog naroda, njeno mjesto su zauzeli jeftina zabava i lake note. Kroz sve te turbulentne godine, ratne, poratne, ekonomske krize, političke prevrate, umjetnost nije potrebna, ona je smetnja jer glas razuma kao da je nepotreban u svem tom haosu. Umjetnost je na margini, nepotrebna, protjerana. Vrlo često se pokušava banalizovati i poistovjetiti sa dekoracijom, šarenilom boja i oblika, što odgovara onima koji su svjesni koju oštrinu i snagu umjetnost može imati. I umjetnici kao da su izgubljeni u tom metežu. Malo ih se hvata u koštac sa istinskim problemima i pitanjima. Kao da većina umjetnika traži utjehu u umjetnosti, bijeg od stvarnosti. Umjetnost nije bijeg, umjetnost je borba. Sa druge strane, ljudi koji se ozbiljno bave artom teško opstaju jer se prave vrijednosti ne cijene. Bivaju prinuđeni da prave kompromise, da se bave nekim oblikom primjenjene umjetnosti, dizajna… ili potpuno izlaze iz ovog posla. To je opasnost koja visi nad glavom svakog umjetnika na ovim prostorima.

MONITOR: Upoznali smo se sa vašim radom prije par godina kada ste na Međunarodnom salonu fotografije u Podgorici osvojili nagradu. Bavite li se i dalje fotografijom i koliko se ti radovi razlikuju od ovog ciklusa?
BUMBA: Danas se umjetnici ne bave samo jednom tehnikom, izražavaju se kroz više medija ili se često ni ne obaziru na medij kojim će saopštiti svoje ideje. Tako da se fotografijom bavim uporedo sa slikarstvom, videom… međusobno se prožimaju, nadopunjuju. Fotografija zauzima bitno mjesto u mom stvaralaštvu. Često krenem od fotografije da bih došao do slike. Fotografija ima nešto neobično u sebi, nešto mistično, samo na trenutak uhvatljivo. Mislim da fotografiju neću nikada napustiti, iako sam se u zadnje vrijeme više posvetio slikarstvu kroz digitalne medije. Moje fotografije se razlikuju od slika zbog prirode medija. Ono što ne mogu da fotografišem, slikam, i obrnuto. Ali se uvijek u svojim radovima bavim čovjekom. Bilo da su to društveni procesi, kulturološki, sociološki ili samo ljudi razapeti između mogućnosti, potreba i želja. Sa te strane postoji povezanost mojih fotografija i slika.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo