INTERVJU
NEBOJŠA BUMBA, UMJETNIK: Konstantni osjećaj mučnine

Izložba crteža umjetnika Nebojše Bumbe iz ciklusa Pohlepe nedavno je otvorena u podgoričkoj galeriji Centar. Nebojša Bumba je rođen 1983. u Trebinju, gdje je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, Univerzitet Istočno Sarajevo. Dobitnik je nagrada na Međunarodnom salonu fotografije u Podgorici, na izložbi Foto safari u Travniku i na grupnoj izložbi fotografija Drugi plan – Galerija prijatelja umjetnosti Atanasije Popović u Trebinju. Izlagao je samostalno u Trebinju i Banjaluci kao i na brojnim kolektivnim izložbama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji, Norveškoj. MONITOR: Crnogorskoj publici ste se predstavili radovima iz ciklusa ,,Pohlepa”. Djeluje da je to vaš svojevrsni obračun sa društvom, kao i reakcija na njega. Da li je i zato naziv izložbe ,,Pohlepa” i koje sve teme obrađujete u ovim radovima?
BUMBA: Radovi iz serijala Pohlepa nastali su kao rezultat mojih razmišljanja o društvu. Od konstantnog osjećaja mučnine koji izazivaju kod mene to isto društvo i pojedinci koji su postavljeni kao bitni u njemu. Namjera mi je da pokažem izopačenost tog društva, ispraznost, odsustvo bilo kakvih vrijednosti sem profita, kapitala i uskih ciljeva pojedinaca. Prave vrijednosti koje nedostaju treba da se postave kao cilj kome valja stremiti i kojem treba težiti po bilo koju cijenu. Naravno, cijena za to je visoka, jer ne shvatamo da u ruci držimo imaginacije koje vrlo brzo blijede izložene vremenu. Svi smo skupa ubačeni u mašinu proizvodnje, a pitanje “ko smo i šta nas čini ljudima” je zanemareno i u današnjem svijetu se vidi kao obično eskiviranje rada, jer se tiče duhovne, a ne materijalne problematike i kao takvo šteti modernom društvu pri ostvarenju materijalnih dobara. Opcija da se pomirim i zatvorim oči pred ovim stvarima – da se bavim nekim lakšim temama u umjetnosti, jednostavno nije bila prihvatljiva za mene.
MONITOR: Jasno je da ne pristajete na ćutanje. Veoma ste angažovan umjetnik. Kažite nam o toj potrebi da dižete glas protiv nepravdi koje vas okružuju i mislite li da je zadatak umjetnika da bude angažovan?
BUMBA: Umjetnici su često bili prvi koji su dizali glas na nepravde i tražili promjene u društvu. Smatram da je neophodan taj glas umjetnika kao nekoga ko razmišlja i ima pravo na kritički stav. Takođe smatram da su danas umjetnici premalo angažovani na stvarnim problemima i pitanjima. Ne želim da prihvatim umjetnost kao kreiranje dopadljivih šarenolikih kreacija, kao ni pokušaj da se umjetnost svede na taj nivo. Društvo ne želi ljude koji razmišljaju, koji kritikuju, koji imaju svoj stav, ono ih uljuljkuje u sivilo, letargiju i otima nadu da je promjena moguća. Umjetnost može da ima oštrinu, koje se sistem pribojava, pa mu je stoga u interesu da ostane u domenu šarenolike dekoracije. Ja to ne priznajem za umjetnost. Držim da nije moguće napraviti jednu veliku, sveopštu revoluciju. Nego je na svakom od nas je dio odgovornosti da mijenjamo prije svega sebe i stvari koje su u našoj moći. Svako treba da se bori na svoj način sa problemima modernog društva i sveopšte degradacije. Ja sam umjetnik. Ovo je moj način.
MONITOR: Eksperimentiše u novim medijima, digitalnom crtežu, slikarstvu i kolažu, fotografiji i videu. Kako su nastali radovi iz ovog ciklusa?
BUMBA: Tehnički proces nastajanja mojih radova donekle odstupa od klasičnog poimanja slike, ali gledano šire, to je slika nastala kroz digitalni medij, odnosno kompjuter. Ta nova tehnička pomagala omogućila su mi da se bolje izrazim i da ideje dobiju puno značenje. Jer ipak, radovi pričaju o vremenu u kom se kompjuteri pominju kao sastavni dio života i logično mi je bilo da iskoristim sve tehničke mogućnosti koje mi se danas nude. Dalje, iskorištavao sam ostatke medijskih slika života koje su istinite i žive onoliko dugo koliko traje televizijska reklama, koliko ostaje na zidu politički plakat ili dok vjetar ne oduva dnevne novine. Tako da sam koristio sve, od odbačenih kladioničkih listića, isječaka iz novina, starih fotografija, skenova, predizbornih plakata i drugog materijala do kog sam dolazio. Kompjuter je tu kao svojevrsna karika koja je sve te stvari objedinila u jedinstvenu cjelinu koja se može dalje reprodukovati.
MONITOR: Umjetnost je u cijelom okruženju prilično na margini društva, pa često umjetnici prihvataju kompromise i vrlo rano odustaju od zacrtanog puta. Kakav je položaj umjetnika u Trebinju?
BUMBA: Na čitavom području bivše Jugoslavije umjetnost je u nezavidnom položaju. Kroz sve ove godine umjetnost je završila na margini društva. Gađajući najniže strasti kod već napaćenog naroda, njeno mjesto su zauzeli jeftina zabava i lake note. Kroz sve te turbulentne godine, ratne, poratne, ekonomske krize, političke prevrate, umjetnost nije potrebna, ona je smetnja jer glas razuma kao da je nepotreban u svem tom haosu. Umjetnost je na margini, nepotrebna, protjerana. Vrlo često se pokušava banalizovati i poistovjetiti sa dekoracijom, šarenilom boja i oblika, što odgovara onima koji su svjesni koju oštrinu i snagu umjetnost može imati. I umjetnici kao da su izgubljeni u tom metežu. Malo ih se hvata u koštac sa istinskim problemima i pitanjima. Kao da većina umjetnika traži utjehu u umjetnosti, bijeg od stvarnosti. Umjetnost nije bijeg, umjetnost je borba. Sa druge strane, ljudi koji se ozbiljno bave artom teško opstaju jer se prave vrijednosti ne cijene. Bivaju prinuđeni da prave kompromise, da se bave nekim oblikom primjenjene umjetnosti, dizajna… ili potpuno izlaze iz ovog posla. To je opasnost koja visi nad glavom svakog umjetnika na ovim prostorima.
MONITOR: Upoznali smo se sa vašim radom prije par godina kada ste na Međunarodnom salonu fotografije u Podgorici osvojili nagradu. Bavite li se i dalje fotografijom i koliko se ti radovi razlikuju od ovog ciklusa?
BUMBA: Danas se umjetnici ne bave samo jednom tehnikom, izražavaju se kroz više medija ili se često ni ne obaziru na medij kojim će saopštiti svoje ideje. Tako da se fotografijom bavim uporedo sa slikarstvom, videom… međusobno se prožimaju, nadopunjuju. Fotografija zauzima bitno mjesto u mom stvaralaštvu. Često krenem od fotografije da bih došao do slike. Fotografija ima nešto neobično u sebi, nešto mistično, samo na trenutak uhvatljivo. Mislim da fotografiju neću nikada napustiti, iako sam se u zadnje vrijeme više posvetio slikarstvu kroz digitalne medije. Moje fotografije se razlikuju od slika zbog prirode medija. Ono što ne mogu da fotografišem, slikam, i obrnuto. Ali se uvijek u svojim radovima bavim čovjekom. Bilo da su to društveni procesi, kulturološki, sociološki ili samo ljudi razapeti između mogućnosti, potreba i želja. Sa te strane postoji povezanost mojih fotografija i slika.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje
MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?
KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.
Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.
Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.
Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.
Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.
Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.
MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?
KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.
Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.
Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.
Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.
Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.
Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške
MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?
LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG) biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.
SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.
MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?
LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.
MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?
LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi
MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?
KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.
Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.
MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?
KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?